Ovogodišnji, povratnički «Fiju briju» bez sumnje je potvrdio činjenicu da cro-rock scena još uvijek ima niz vrijednih aduta koji mogu napuniti dvorane i napraviti veliki spektakl. Fešta je započela negdje oko 19 h s opskurnim ženskim duet sastavom Lollobrigida koji je dosta loše funkcionirao, a nastavljena je s odličnim nastupom garage-rock-punkera The Babies i ne pretjerano uvjerljivim patetičnim pop-rock sastavom Ramirez kojima je ovo prvi veliki nastup i očito je da još nisu savladali debi velike dvorane. Također, sva tri sastava nisu još dovoljno priznati i poznati širokoj publici zbog čega je feedback u dvorani bio dosta skroman i svodio se na tek površni aplauz.

Nakon toga, negdje oko 21 h na scenu izlaze Kawasaki 3P koji potpuno mijenjaju klimu i raspoloženje u publici. Njihov nastup je potpuni scenski i zvučni doživljaj u kojem je svaki detalj pažljivo aranžiran. Ovaj puta izašli su sa čarapama na glavi i otvorili nastup sa «Ja nikad nisam bio riba», starom kompozicijom u potpuno novom aranžmanu koja seže još u vrijeme njihovih početaka. Sve je besprijekorno – dvije sjajne gitare, dva trubača, odlična ritam sekcija i uvrnuto šašavi vokal Tomija Vukelića. Nanizali su presjek hitova – «Mali medo», «Snifa sam glu», «Malo vas je...» pri čemu su dobili ogromnu i gromoglasnu potporu publike. Za to vrijeme po pozornici se muvala neka «hell's angels» individua u crnoj koži i motorističkom kacigom na glavi, a kada su počeli sa «Antonijom», ista skida kacigu i otkriva svoj identitet – bila je to rasna dugokosa brineta koja je napravila veliki striptiz šou skidajući dio po dio garderobe tako da je nastup okončala samo u tangama!

Završnica Kawasaki jurnjave okončana je s «Brže Pavloviću Mašina» uz prisustvo ženskog vokala i harmonike, te pravog urnebesa u publici. Bez sumnje, Kawasaki je ovogodišnji hrvatski no.1 rock sastav uz Hladno pivo koji su nastavili feštu izvodeći samo materijale s albuma «Šamar». Profesionalno, besprijekorno, zabavno, uigrano... Mile je pravi šou majstor i s pravom mu je nakon nastupa dodijeljeno žezlo, plašt i kruna kao novome kralju cro-rocka. Nakon Piva izlaze Lauferi koji su se samo za ovu prigodu okupili nakon gotovo deset godina, te me strahovito zanimalo što će se to desiti na njihovom nastupu. Počeli su sa «Budi moja voda» i «Lopov Jack» koji su podigli masu na gromoglasno skandiranje, da bi se potom pokazalo kako Laufer nikada nije uspio napraviti komercijalnije hitove jer je naredni set brojeva gotovo uspavao publiku. No, njihova izvedba je bila sjajna, posebno «Mjesečev rog» koji je obogaćen odličnim zvukovima Vavine gitare. Nastup su završili sa «Svijet za nas» kojim su ponovno digli publiku i dostojanstveno pokazali zašto su u prvoj polovici devedesetih zauzimali sam vrh rock scene. Jedino mi nije jasno čemu Urbanu trebaju tolika prostačenja u pauzama između brojeva...

A potom slijedi najveći spektakl ovogodišnjeg «Fiju briju» - Let 3 koji su za ovu prigodu izašli u ogromnoj postavi koja broji deset članova i napravili su pravi presjek svoje blistave karijere ponovno potvrdivši da ono što oni rade sažima potpuni duh r'n'r-a. Od rocka, punka i new wavea, psihodelije (odlična izvedba «Sam u vodi»), do fantastičnih novih skladbi (obrada tradicionalne «Pjevaj mi pjevaj sokole»!) pri čemu je na pozornicu izašao ogroman mješoviti zbor koji je sastavljen od skoro pedeset članova! Stoga će biti vrlo interesantan njihov novi album jer je po prikazanom očito da Let 3 koketiraju s world musicom, ethnom, glamom, elektronikom i veličanstvenim performanceom. Sjajno!!! Ujedno, to je i bio trijumfalni dio fešte gdje je krcati Dom sportova jedino aplauzom mogao nagraditi ovako nadahnute artiste. Savršeno blistavo!

No, sve ono što se potom događalo potpuno je razbilo draž ove manifestacije... Desetak (a možda i više) tisuća posjetitelja žarko je očekivalo izlazak posljednjih artista te večeri – Disciplin A Kitchme i svi su brže pohitali do brojnih točionika da nabave zalihu piva kako bi na vrijeme stigli na njihov nastup. U međuvremenu su svi oni ažurni momci na sceni promijenili opremu, kablove i ostale potrebštine, te pripremili sve kako bi Kitchma mogla početi sa svirkom. Za to vrijeme s razglasa su dopirali bučni zvuci tvrdog rocka, publika se vraćala s kontigentom piva na svoje pozicije u dvorani, raznosači piva se muvaju po tribinama, prodaju se kokice, sendviči, nadoknađuju se izgubljene kalorije, ali od nastupa nema ništa. Prolaze minute, prolazi deset, dvadeset, trideset minuta, ali još ništa. Počinje komešanje jer su svi izvođači u vrlo kratkom vremenu izašli na stage. No, nema ništa. Dobar dio publike shvaća da se nešto kuha i gube strpljenje, te napuštaju dvoranu.

Nakon četrdesetak minuta izlazi Koja i ostaje u mraku pozornice, a s razglasa i dalje dopiru zvuci sa cd-playera. Potom Koja počinje svirati, izlazi i bubnjar, ali glazba s razglasa se ne gasi. I tako je to trajalo još dobrih petnaestak minuta. Miješali su se zvuci glazbe s razglasa i ne pretjerano glasna svirka Kitchme što je još jedan dobar dio publike toliko izživciralo da su jednostavno bili primorani da izađu napolje. I kada se Dom sportova gotovo upola ispraznio, pale se svijetla i Kitchma nakon sat vremena pauze počinje svirku. Hm, zašto tako...? Tko zna što se sve događalo u backstageu... Načuo sam nešto da je ovo Kitchmin posljednji nastup nakon čega se razilaze... Izvodili su samo svoje engleske kompozicije koje su rezultirale time da se sve više ljudi počelo spuštat s tribina koje su svake minute bivale praznije i praznije, a također i sam parket, da bi konac nastupa dočekalo samo par stotina najzagriženijih Kojinih fanova. Ne znam što se to zbiva u Kojinoj glavi, ali da je kojim slučajem sastavio barem za ovu priliku dio repertoara iz YU Kičmine ostavštine, mogao je krcati Dom sportova baciti na koljena. Masa posjetitelja je došla samo zbog «Tabli», «Betmena, Mandraka», «Sreće», «Zašto», «Čudne šume», «Tate-mame», «Zlopamtila», «Buke»... i ostala je potpuno razočarana u repertoaru. Tako je neki očito povrijeđeni fan bacio plastičnu čašu punu pive direktno na Koju koji je prekinuo koncert rekavši «...ako želite da nastavimo svirati, ovo više nesme da se ponovi. Može da me ubije struja! Ovo vam nije neki pank rock...».

No, nakon što je sve obrisao, Koja je nastavio s peglanjem techno-d'n'b-rave-rocka u svojem jedinstvenom stilu. On jest majstor i genijalac, ali očito ne želi biti komercijalan. Ali Koja, pa zar barem samo za ovu prigodu nisi mogao učiniti izuzetak i dati tim ljudima ono što su očekivali? Šteta. Ah, Koja... ovako nikada nećeš uživati u blagodatima mirovine. Tvoj slogan sasvim očigledno nije «uzmi pare i bježi» u onom maniru da je vuk sit i ovca cijela, već da je vuk sit, a ovce nema. Iliti, ja radim ono što ja želim, a vi ćete mi to platiti po mojoj tarifi bez obzira na efekt.

Kada se sve sabere, Kitchma koja je trebala biti zvijezda «Fiju briju» postala je veliki promašaj i sada ne treba biti pretjerano bistar pa utvrditi da je njihov nastup morao biti prvi ili, pak, da ga uopće nije niti trebalo biti. Barem ne s ovim konceptom kako ga je Koja zamislio jer je sve skupa potpuno nagrdilo veličanstveno blagdansko raspoloženje kao i sam trijumfalni povratak ove velike rock fešte. No, zato će se pamtiti fenomenalni Kawasakiji, odlična zabava uz Hladno pivo i superioran zvjezdani nastup Let 3. To su trenutno tri najblistavije točke cro-rocka i ubuduće bi svi oni koji dolaze na ovakav spektakl samo sa pravim i jasnim argumentima trebali izlaziti na pozornicu.