In Music Festival
Franz Ferdinand, Morrissey...
04. i 06.07.2006. - SRC Salata, Zagreb, Hrvatska

Happening koji je ravnomjerno podijeljen u dva dana poceo je u utorak 04.VII 2006. godine sa vrlo zanimljivom rijeckom indie-pop-rock skupinom My Buddy Noose. Ovaj sastav koji se relativno vrlo brzo etablirao iz opskurnog alter-rock banda, ocigledno grabi velikim koracima ka siroj ekspanziji, pa je mjestimicno i zbog same cinjenice da su svirali kao jedna od predgrupa Franz Ferdinanda imali odlicnu podrsku od nekih tisucu-dvije posjetitelja na uzarenom suncu Salate, u 18 h. Odsvirali su nekoliko odlicnih kompozicija, a najupecatljivija je bila posljednja. Inace, njihov kolaz je satkan od razlicitih utjecaja bluesa, rocka i alternativnog zvuka, te se mjestimicno mogu osjetiti prilicne paralele sa The Stooges, R.E.M., Messerschmitt, pa i Smokie. Imaju debelo uigrani glazbeni herbarij koji je vrlo dobro prihvacen, no cinjenica je da uz cijelu i punu snagu koju imaju ne znaju kuda s njom tocno da odu.

Iduca dva predstavnika - Edo Maajka & Leksaurini i nizozemski, The Ex, odradili su strogo profesionalne nastupe sa poznatom "furkom" koju nije omela niti nesnosna ljetna zega.

Oko 21 h na pozornicu izlaze Franz Ferdinand koji su tijekom dvosatnog koncerta odsvirali gotovo sve skladbe sa svoja jedina dva albuma, te su odrzali fantastican i nezaboravan nastup koji dugo vremena nije bio ovdje vidjen, barem ne u Zagrebu. Prvo, vec dugi niz godina u Zagreb nije dolazio izvodjac koji je na vrhuncu kreativnosti i svjetske popularnosti. Drugo, njihov koncert je popratio fantasticno ispunjen auditorij Salate u prekrasnoj ljetnoj veceri (oko 7.000 ljudi). Trece i najvaznije - zvuce daleko bolje uzivo nego li na albumima!

Njihov plesni art-post-punk-rock-dance-new wave je toliko mocna stvar da jednostavno nisu davali predah izmedju kompozicija. Tek tu i tamo, izmedju udarnih hitova - "Take me out", "This fire", "Michael" i ostalih, progovorili su par rijeci na hrvatskom jeziku kako bi publici dali barem malo oduska. Ako im netko prognozira samo ljeto ili dva, grdno se vara. Zamislite da ste '62-'63 gledali The Beatles ili koju godinu kasnije The Rolling Stones... Franz Ferdinand nisu Adam And The Ants koji su plesali samo jedno ljeto, niti Bow Wow Wow ili vremenski bliskiji The Libertines. Premda su za svoj veliki uspjeh i djelomicno zaduzili svoj uredno dotjerani i ispeglani image, ovaj puta su svoj izgled preskocili time sto su nastupili u obicnim kosuljama i hlacama, te su svoj spektakl pretvorili u sjajno zvucno savrsenstvo. A kada 7.000 ljudi pjeva i plese zajedno s njima, to onda sigurno nije ples za jednu noc, te nema sumnje da je nakon proslogodiąnjih nastupa The Hives (takodjer na Salati) i The White Stripes (u staroj Klaonici) ovo je bio najveci i najvazniji rock spektakl u Zagrebu u posljednjih nekoliko godina.

Zalosno je kada nakon dva dana na istom prostoru pocinje jednako vazna festa, a da na Salati u 17 h nema niti 200-300 ljudi. Tako su nesretni Ramirez odsvirali svoj koncert na prevrelom vremenu pred posve praznim prostorom, Darkwood Dub su bili nesto bolje srece da im je doslo 500-600 ljudi, dok su Archie Bronson Outfit bili sretnijih ruku da nastupe pred 1.000 ljudi. Tek kada su zavrsili, masa od nekih 3.000-4.000 ljudi je pohrlila u prostor sportsko rekreacionog centra Salata kako bi pozdravili kralja brit-popa - Morrisseya... sofisticiranog, sjebanog i karizmaticnog kojeg je ovaj dio svijeta zeljno ocekivao najmanje dvadesetak godina. Pojavio se u svojem jednostavnom obliku - kosulja, hlace i nesto rjedja "kokotica", sa flasterom na arkadi, kao "toboze, ovdje je bio rat, pa suosjecam s vama..." Hm!?

Ima podosta sitnih cinjenica koje Steven Patrick Morrisseya neprikosnoveno svrstava u red najboljih improvizatora vlastitog imagea - od same vegetarijanske opredijeljenosti i aktivizma u kampanji za zastitu zivotinja, preko cinjenica da se cijeli zivot tuzi "kako ga nikad nitko nije volio", sve do najnovijih podataka da se po prvi puta u zivotu zaljubio i to u momka iz Rima! Stoga je na ogromnom panou bio postavljen lik mladolikog momka nalik na Bryan Ferrya...

Hm... i tako jos tko zna koliko hm, hm, hm... OK, koncert otvara sa legendarnom The Smiths kompozicijom "How soon is now?" koja je izazvala strahovito odusevljenje, pa zatim "First of the gang", da bi potom cijeli njegov prateci sastav otisao u "drugi plan" i Morrisseyu prepustio mjesto jedinog i neprikosnovenog kralja pozornice. Sve je pocelo vrlo dobro, no kasniji razvoj koncerta donosio je iskljucivo kompozicije sa njegova dva posljednja albuma s kojima je pokazao da je vrlo zaneseni i sentimentalni, ali i vrlo zajedljiv britanski "placidecko" s otrovnim jezikom i smislom za ironiju i crni humor. Niz njegovih gegova strahovito podsjecaju na legendarne "spage" Jim Kerra (Simple Minds), ima bezbroj cucnjeva i niz gestikulacija kojima pokazuje da kralj ipak nije kralj originalnosti. Kako je koncert odmicao, pokazao je da je zaista zakoracio u "srednje godine" u kojima mu zaista opada nivo energije i kondicije koju je samo jednom podigao na visoki nivo kada je izveo cuvene hitove "Panic" i "Girlfriend in a coma" iz vremena The Smiths, te veliki ovogodisnji hit "You had kill me".

Na pozornici se bez obzira na vidljivo pomanjkanje energije i povecani broj kilograma, ipak pokazao vrlo dobrim interpretatorom, no razocarava podatak da je koncert trajao tek svega nesto vise od sat vremena, te izasao je samo na jedan bis na kojem je izveo svoj najveci hit "Irish blood, english heart", iz 2004. godine. Nakon toga je otisao s pozornice ko zadnji... (da ne velim sto). Ne treba zanemariti njegov odlican prateci sastav (dvije gitare, bas, bubnjevi, klavijature) koji je netom prije koncerta na jednom od standova kupio majice s natpisom "meso je ubojstvo" koje su nosili tijekom citavog nastupa.

Ne znam zasto se pred zagrebackom publikom Morrissey pojavio ovako, sa repertoarom koji je uglavnom sastavljen od njegove play-liste koju izvodi posljednjih sezonu-dvije na britanskim turnejama, kad se dobro zna da je publika ocekivala vise od tri skladbe The Smiths. Barem "There is a light that never goes out", "Ask me" ili "The boy with torn in his side". Isto tako nije bilo niti jednog njegovog solo hita poput "Suedehead", "Everyday is like sunday", "Our Frank" ili barem "Sign your life". Nista od svega. Za svoj prvi nastup pred vjernom publikom mogao je napraviti barem malu iznimku. Mogao je, ali nije htio jer je on ipak samo takav kakav jest. Vjecito tuzan i zlovoljan, bijesan i ironican. No, zato je after-party u Klubu Jabuka debelo nadomjestio sve nedostatke vecerasnjeg koncerta, ali to je sasvim druga prica.