2. Zagreb Jazz Festival
02. - 05.11.2006. - Kino dvorana Studentskog centra, Zagreb, Hrvatska
Zagreb je proteklog vikenda doslovce bio svjetski centar jazz scene sa čak
nevjerojatna tri jazz festivala. Naša ekipa je bila na najavljenom 2. Zagreb
Jazz Festivalu i promatrala koncerte Joe Lovano Noneta, te The Pee Wee Ellis
Assembly, dok ostale izvještaje valja očekivati od naših suradnika koji su
nas tom prilikom mijenjali.
Joe Lovano |
Joe Lovano |
Joe Lovano |
JOE LOVANO NONET, 02.11.2006.
Kao i po običaju, već ustaljeni organizatorski dvojac, Dražen Kokanović i
Dražen Vrdoljak, na početku novog ZG Jazz Festa otvorio je s nekoliko prigodnih
riječi naredne događaje koje su organizirali u sklopu festivala, nakon čega
na pozornicu izlazi Grammyem nagrađeni Joe Lovano u svojem krem odijelu sa
saksofonom, te uz pratnju svojeg osmeročlanog sastava (5 duhača, klavir, bubanj
i kontrabas). Koncert otvaraju sa podosta ambijentalnim uvodom kojeg će melodijski
i aranžerski dotaknuti još samo pred kraj koncerta u izvedbi jedne art-free
jazz kompozicije koja poprilično nalikuje na Jan Garbarekovu "Fountains
of tears". Praktički, osim ove dvije neočekivane aranžmanske koncepcije,
ostali dio koncerta nije bio nimalo neočekivan jer Joe Lovano slovi kao jedan
od velikana jazz improvizacija, te ga je samo sat vremena uoči nastupa, Ante
Batinović na Dnevniku HTV1 proglasio najvećim tenorom uz Pavarottija i Enrica
Caruza. Stoga je najveći dio koncerta bio u znaku brojnih improvizacija koje
je predvodio Lovano, no uz svu nenadmašnu virtuoznost koju je prikazao, dozvolio
je s podjednakim žarom i ostatku svoje ekipe da se pred zagrebačkom publikom
prikažu u svojem punom instrumentalnom sjaju. Duhačka sekcija se neprekidno
smjenjivala u vodećim solo dionicama koje su izvodili korištenjem flaute,
klarineta, trombona, trube i dva saksofona uz pratnju stalne ritam sekcije
(Denis Irwin kontrabas i Otis Brown III bubnjevi), te melodioznih improvizacija
na klaviru (James Weidman). U cijeloj zvučnoj slici najviše se uz Lovana eksponirao
Steve Slagle na alt saksofonu, te Gary Smulyen i Larry Farrell koji su svoje
bariton saksofone i trombone vrlo često mijenjali flautom i klarinetom u svrhu
obogaćivanja ili same glazbene nadogradnje bez većih ekstremnih eskapada.
Čitav Joe Lovano Nonet tijekom cijelog koncerta neprestano je prikazivao
veliku raskoš glazbenih gradacija uz ogromne količine odlične glazbene emocije,
te su superiorno prodefilirali kroz nekolicinu jazz stilova od plesnih spojeva
swinga, stare škole neizostavnog be-bopa, west i east side scene New Yorka
šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do mjestimičnih revijalnih zvukova big
bandova i middlestream jazz scene.
Nakon koncerta sam Joe Lovano je izjavio da je veoma ugodno iznenađen sa
trenutnom scenom u Zagrebu, te premda ga se vrlo slabo sjeća odprije gotovo
dvadesetak godina kada je prvi puta gostovao, večeras mu je izgledao zbog
tri istovremena jazz festivala poput scene New Yorka na kojoj se svakog dana
može pronaći ako ne tako superioran izbor koncerata i izvođača, ono barem
vrlo sličan. A priznati moramo, to što se tih dana početkom 11. mjeseca 2006.
godine u Zagrebu dešavalo ima malo koja evropska metropola što je vrlo dobro
prepoznala i domaća publika gotovo do posljednjeg mjesta popunivši Kino dvoranu
Studentskog centra u Zagrebu.
The Pee Wee Ellis Assembly
|
The Pee Wee Ellis Assembly |
THE PEE WEE ELLIS ASSEMBLY, 04.11.2006.
U otprilike slično popunjenom auditoriju dočekan je velikan funky / soula,
Pee Wee Ellis koji je prije svega iznenadio sa svojom iznimno mladom pratećom
postavom u kojoj su osim Tony Remiya (gitara), Jonathan Taylora (klavijature),
Michael Mondesira (električni bas) i Winston Clifforda (bubnjevi) još i dvije
vrlo mlade djevojke na trubi i saksofonu. Zvuk koji ovaj sedmeročlani sastav
gaji jest vrlo prepoznatljiva fuzija plesnog jazza, rocka, soula i funka,
te imaju odličnog tamnoputog gitaristu (Remy) koji je očigledno odrastao uz
utjecaje Satrianija i Stevie Ray Vaughana. Koncept koji je predočen bio je
vrlo ležeran sa izmjenama soula, funka i povremenog rhythm and bluesa kojem
epitet jazz dolazi prvenstveno zbog čistih improvizacija samog Pee Wee Ellisa
na saksofonu. On uz to što svira sax, vrlo često ubacuje i vokalizaciju u
same kompozicije, te ima sasvim prirodan i nenametljiv kontakt s publikom
u čemu mu pomažu djevojke na duhačkim instrumentima i vrlo lepršavim vokalnim
upadicama.
U samoj finalizaciji koncerta u repertoar je ubačena kompozicija "Say
it loud, I'm black and I'm proud" koju je svojevremeno u šezdesetim godinama
skladao kada je bio standardnim članom prateće postave James
Browna, te je večerašnjom izvedbom iste ritmički i melodijski pokazao
koliko je kumovao nastanku glazbe koju su osim velikana funk scene poput War,
Parlament Funkadelic, Sly And The Family Stone ili George Clintona svojevremeno
vrlo uspješno i komercijalno nastavili Steely Dan, Talking Heads, Kid Creole
And The Coconuts, Prince ili Sheila E. Stoga nije nikakvo čudo da se večerašnji
koncert vrlo dobro poklopio kao uvertira za samog James Browna s kojim je
stilski gotovo identičan, kako zvučno, tako i vizualno što potvrđuje i njegova
vrlo mlada prateća ekipa koja mu donosi i dio duha novijeg glazbenog svjetonazora
od rocka do hip-hopa.