Bolesni um

The Orange Strip

Sound Invasion
Demo festival, 02.05.2007. - Boogaloo, Zagreb, Hrvatska

Demo festivali frcaju ko' gljive (nakon kiše)! Ovo je drugi Sound Invasion koji je ove godine iznjedrio sastav SPINA kao pobjednika koji će dobiti besplatno snimanje singla i pravo da nastupi kao predgrupa nekom većem (a i možda velikom) izvođaču u velikoj dvorani Kluba Boogaloo. Nema ljepšeg poklona za sastav Spina koji je pobjedio u vrlo oštroj 20-tominutnoj konkurenciji punka, brit-popa, hard-rocka, alternative i grungea u kafiću (predvorju) Boogalooa.

Ovaj festival kao što je navedeno, ima dva zadatka - da odabere najboljeg izvođača za glavnu scenu Kluba Boogaloo, te da mu omogući snimanje dvostrukog singla u studiju. Stručni žiri u kojem su bili Bojan i Ljubica (iz Svadbas), te Ante Perković, uz svoje ocijene su imali podosta muke da saberu i glasove publike koja je glasovala putem kupljenih ulaznica koje su se ubacivale u kutije imenovane po nazivima samih izvođača. Konkurencija je bila vrlo opaka i do posljednjih 5 minuta, tamo negdje iza 1 h u noći, nije se znao pobjednik, tako da je neizvjesnost startala sa samim nastupom punk-rock kvarteta Bolesni um koji je odmah od prve zaigrao na najjaču kartu negdje oko 22 h.

BOLESNI UM je vrlo dobar rock-punk/hc sastav koji se unatoč energičnom scenskom nastupu i veoma dobrim aranžmanima, pokazao nedovoljno uvježban (a i zvučno su imali oscilacija što i nije njihova greška), no činjenica da je od prikazanog materijala više od 50% kopija Overflowa. To dovoljno govori o tome da su od svih 6 izvođača imali najbolji feedback, no ne i najzahvalniju ulogu da nastupaju kao prvi. Skladbe su im veoma raznolike. Osim punk/hc nabrijanih skladbi (na engleskom), imaju i veoma zanimljivih laganijih sintagmi, te su aranžmanski veoma interesantan sastav. Da se ko' pijani plota ne drže uobičajenih punkerskih dvoglasja i linearnih melodija, te da više truda posvete vlastitom senzibilitetu što su u nekoliko navrata i pokazali, mogli bi dogurati poprilično daleko. Osim toga, imaju i vrlo dobar kontakt s publikom što nije za odbaciti, no u ovom slučaju on se sveo na ponavljanje refrena "Oooo, Oooo, Oooo". Kako god, vrlo su dobri. I pokupili su 2. mjesto u slučaju da pobjednik kojim slučajem bude "indisponiran".

Valdet Luboteni

Spina

Spina

THE ORANGE STRIPS su od svih sastava pokazali najviše finoće i spremnosti da se bace u koštac sa zvukom 21. stoljeća. Pjevač, lider i gitarist, Valdet Luboteni, odmah na samom startu je satirički rekao: "Mi smo najbolji heavy metal band iz Istre," kako bi odagnao bilo kakve zloslutne sumnje u vlastiti kredibilitet. Priznajem da mi već dvije-tri godine nije jasna percepcija ovog sjajnog autora, no nakon samo jednog razgovora uoči koncerta i par mailova s njime, mogu slobodno reći - momak (a i band) su sjajni i veličanstveni biseri domaćeg indie-rocka. Valdet je student engleskog jezika s kojim odlično barata i piše veoma zanimljive tekstove. Glasovno je negdje na relaciji Placebo - Radiohead - Morrissey, a ekipa koja ga prati (6 članova!) cijeli svoj dosadašnji život živi samo za tih 20 minuta na sceni. Nisu pokupili nikakve ovacije, samo uobičajeni aplauz (neki tipovi su se čak i sprdali), ali svirka im je fenomenalna. Bas gitara je puna melodija (U2, Joy Division, The Cure), dvije gitare su u svojem kolopletu dionica prava baština rocka (The Smiths, Cocteau Twins, Lush, My Bloody Valentine, puno finoće i lagane psihodelije), ritam im je sjajan i plesan, klavijature su bogate i prozračne s obiljem ugodnih iznenađenja, dok je Valdetov vokal toliko pristupačan da ga se niti sam Tom York, Billy Corgan ili Jarvis ne bi posramili. The Orange Strips su definitivno zreli sastav za svjetski proboj jer je njihova glazba pravi odgovor na mnoštvo kurentnih svjetskih trendova i svaka im čast na uloženom vremenu i trudu da se probiju van granica Hrvatske.

Nakon njih DJ je zavrtio neku stvar od Pipsa s albuma "Drveće i rijeke" što se doimalo posve smiješno. Nije bezazleno ih stavljati u isti pretinac sa Viva Glorio, Zen Pop, Andrija, Goribor, Boa ili Infra-Red. Svi su drugačiji, a opet "tu negdje". Onda znate koliko je sati...

Treći sastav u konkurenciji bili su F.A.U. iz Farkašića pored Siska. Njih sam gledao na nedavnom Nečuveno demo festivalu u Aquariusu i uopće mi nisu "sjeli". Nemam želudac da probavim starinski hard-rock i furke na Freddy Mercurya, Steppenwolf, Uriah Heep (a i George Michaela) u 21. stoljeću. Nekima je to bilo vrlo "in", no ništa loše o "mrtvima"... Tko voli nek' izvoli.

Pars Petrosa

Spina

Onda je slijedila PARS PETROSA iz Samobora. Biti ću objektivan i reći samo to da su svoj nastup izvršili profi, da je pjevač (i gitarist) u ushićenju izašao s pozornice među publiku i svršavao u strasti. Subjektivno - tolike žanrove smješati u jedan lonac (od 3 makedonskih taktova do rocka, grungea i primjesa jazza) na takav način je konglomerat traženja sebe samoga u svemiru. Nešto mijenjati?! Mislim da ne treba, nakon 20 godina rada i Mark E. Smith (a i Lou Reed) su dokazali da se upornost isplati. Samo ne znam koliko će to ovaj band moći dugo tjerati. Ak' i nakon samo 10 godina rada i nekoliko albuma (kojeg još uvijek nemaju) budu imali ovaj stil, moći će se govoriti o nekakvom univerzalnom jedinstvu mnogih kreativnih sloboda. No, oni su još uvijek u potrazi za svojim izrazom. Tako barem sada izgleda. Ne želim tvrditi ništa drugačije.

SPINA je nakon ova četiri izvođača imala vrlo nezahvalnu ulogu da se već razrijeđenoj publici predstavi u najboljem izdanju. Nije im štimao razglas, rasvjeta je bila minorna, publike jedva da je ostalo stotinjak, no kada je ovaj sastav počeo svirku, uvidjelo se da najbolje stvari tek predstoje. Spina su tri djevojke (vokal, bas gitara i bubnjevi), te jedan anoreksični dugokosi momak na gitari koji izvode smjesu soula, bluesa, jazza, rocka i kabarea, te imaju vlastite kompozicije na engleskom jeziku koje imaju ogromni komercijalni potencijal. Oni imaju, što je najvažnije, svoj stil (nisu niti Jinx, niti Mayales, ni Bastardz, a kamoli Yammat ili Detour), te imaju svoj gard i stav koji je vrlo blizak soul / funky-jazz pop glazbi kakvu je primjerice u nekim sretnijim trenucima isporučivao Steely Dan ili Sting (bilo bi vrlo fino da još imaju klavijature, a po mogućnosti i kojeg duhača). A da ste samo čuli kako je zvučala obrada "Personal Jesus" Depeche Mode. Vauuuuu! Ostao sam bez riječi. Nakon njihog nastupa vidio sam gotovo svu preostalu publiku da je trpala ulaznice u njihovu kutiju, nije im zamjeriti... Gledao sam ih na HGF-u 2006. godine i bili su fenomenalni. Danas su još bolji! Imaju sebe, svoj stil i znaju što žele. Nema šta, odličan su band. Daj Bože da doguraju do pozicija Stinga, Zdenke Kovačićek ili Svadbas, ali to je vrlo težak i trnovit put. S njihovim pjesmama na engleskom jeziku teško da će ih bilo koji lokalni radio podržati. U inozemstvu će proći neprimjetno, no ovdje su stvorili mali "kult". Možda odavde treba graditi taj "kult" ak' dođemo u EU, pa da imamo band za Europu. U tom pogledu su The Orange Strips daleko ekonomičniji primjer jer su band koji je totalno moderan. Glazba Spine je previše "old", ali činjenica da je vokal sjajan, možda bi i urodila plodom. Puno kompromisa...

Invert

F.A.U.

Posljednji izvođač bili su INVERT, četiri bjesna momka koji furaju grunge shemu poput Mudhoney, Nirvane, Tad... sa sitnim primjesama nezaobilaznih Overflow (izgleda da je Overflow novim životom udahnuo energiju klincima), te su čak izveli i jednu obradu Kelly Family u punokrvnoj punk-rock-grunge varijanti. Imaju odličnog bubnjara za kojeg će se vjerojatno otimati mnogi rock sastavi, ali otom-potom. Žao mi banda, no budući da su nastupili posljednji kad su skoro već svi glasovi publike bili u kutijama, nisu dobili ništa posebno osim stručnog žirija koji nije želio nikome obznaniti svoje mišljenje, pa ni meni. (a tako i treba).

Uz voditeljsku palicu dva momka koji se predstavljaju kao Smiješan i Smiješniji (dodao bih zbunjeni i neodgovorni, uopće nisu smiješni), ovaj Sound Invasion je protekao u velikom iščekivanju glavnih pobjednika. Čak su se muvali i članovi izvođača koji nisu tko-zna kakvim putevima došli na festival i pomalo "drobili" o nekakvoj nelojalnosti izbora samih izvođača.

Ali ono što je najvažnije, pobijedila je SPINA. Nisu uspjeli na HGF-u, ali sada su uspjeli. Tako će vjerojatno i mnogi demo izvođači uspjeti ako imaju kvalitetu, rad, upornost, vjeru u svoj trud i sretne okolnosti. SPINA je to imala i sasvim sigurno ih je zaslužila. Ajde cure (i jedan mršavi dečko), veselite se, odite naprijed, zaslužili ste!

Stručni žiri - Bojan i Ljubica (Svadbas), te Ante Perković

Smiješan i smiješniji