CUVAJ MAJKU DA TI DU®E TRAJE
Prvi bosanski freestyle performer, hip-hoper,
reper i clan hard-core benda "Defence" i grupe mladih umjetnika "Disciplinska
komisija", Edo Maajka (pravo ime Edin Osmic), u posljednjih je nekoliko godina
sinonim za briljantnog urbanog pjesnika, konciznog i britkog pljuvaca reľima
i svih negativnosti koje druątvo u tranziciji baątini, umjetnika ciji je otklon
prema degradiranoj stvarnosti, narocito u polju stvaralaątva kojim se bavi,
pravi primjer slobodnog borca s barikada, prvog pravog od ©tulica naovamo. Njegove
rime su zastraąujuce realne, a kako rece moj hrvatski kolega, "istina u njima
tjera dlake na rukama u stav uspravno". Rodjen u Brckom, bez dlake na jeziku,
Maajka govori o ratu i prljavątini koja je isplivala nakon ąto su "Halidi opasali
oruľje", no, u isto vrijeme, vispreno dozirajuci specificni apsurd, on crnilu
pridodaje vedre boje, te tako tragicnim konotacijama ratnih trauma daje katkad
crnohumorni efekat.
Nakon odlicnog debitantskog albuma "Sluąaj mater" ľeljno se ocekivao nastavak price. A cekanje se isplatilo. Uslijedio je furiozan nalet izvanrednih numera, 19 na broju, svaka bolja od bolje, svaka malo remek djelo ąto dokazuje Edovu moc ľigosanja iskrivljene realnosti i egzistencije na rubu normalnog.
"No sikiriki", CD ironicnog naziva u
odnosu na ono predstavljeno, zapocinje "Sevdah o rodama", recitacija o pticama
koje ne ľele viąe da donose djecu tamo gdje meci lete, a zakljucuje lirski intonirana
postratna ispovjest "Majku vam jebem" ("Kod nas se od Dejtona godine broje /
ljudi se ljudi boje, svako glasa za svoje..."), i upravo ta dva granicna bosanska
kamena omedjuju ovaj film o izgubljenosti i lutanju mentalnim popriątima velikih
bitaka. Edo Maajka stavlja na sebe maske razlicitih obrazina, sugestivno tumaceci
uloge socijalnih slucajeva, gladnih proletera i ąta joą sve ne, a sve u cilju
sklapanja razlicitih kockica u mozaik tranzicijskih godina.
Estrada kao izvor poganątine i perverzija
najrazlicitijeg tipa omiljena je Maajkina poslastica - ovoga puta njome se pozabavio
u brojevima "Oľeľi (sa bine bjeľi)" i "Kliąe", kao i u numeri "Prľiiiii", ultra-hitu
za sve generacije u kojem na najbanalniji i najdirektniji nacin secira i u kaljugu
prolaznosti i besmisla baca ľivotna djela javnih radnika Hrvatske i Bosne, od
Minee, ®ere i Toncija Huljica do ®eljke Ogreste i Denisa Latina. Njih tridesetak
uhvaceni u Edovoj paukovoj mreľi, bespomocni i do nogu potuceni, a kroz prizmu
izmiąljene karijere velike folk zvijezde. Cibri samosarkazam provijava u autobiografskim
brojevima "To sam ja" i "Svud san bija", dok ultimativnim proglasom "Sluąajte
me sad" o kapitulaciji dobrih muzicara pred najezdom varvara (u kojem Davor
Erceg obradjuje "Baladu" sarajevskih "Indexa") odzvanjaju vapaji: "Sluąajte
me sad dok nisam poceo raditi sa Severinom i sa Deenom / Sluąajte me sad dok
imam svoj ponos, dok me ne pocnu izdavati City records i p..ke materine".
Pripovjedanje o tragicnim sudbinama malih
ljudi dovodi Eda Maajku ponovo u razinu velikog ©tulica - stihovna artiljerija
upravo je najjaca tamo gdje je tragedija najociglednija. "Savske meduze" donose
poraznu izbjegličku storiju, "Obecana rijec" ispovjest srebrenickog placenog
ubice (svoj je refren legendarne pjesme "Za koji ľivot treba da se rodim" obradio
i otpjevao specijalno za ovu priliku Dado Topic licno), a "Kidanje veza" pismo
ocu koju je nestao u zarobljenickom logoru tokom bosanskog rata.
Najpotresnija i muzicki najjezgrovitija
je numera "On je mladji", o zagrebackoj ljubavi Hrvata i Srpkinje, o sukobu
generacija i rigidnog nacionalizma na jednoj, i kosmopolitizma na drugoj strani.
Sve se zavrąava naglo, i muzika, i tekst, kako uostalom i prilici tragicnom
epilogu.
Iz cjeline najboljeg rap albuma ura?enog
na jezicima ovdaąnjih naroda i narodnosti iskacu tri pjesme - prva je naslovna,
himna dolce vita ľivota bez nervoze i stresa, ocigledno postavljena na album
da razbije ocaj ąto preovladava. Druga je emotivna numera "Down", elegijom proątepan
ljubavni trip-hop ("Najgora je tiąina / A izmedju nas je planina"), a treca
revolucionarna "Dragi moj Vlado" sa zaraznim refrenom u kome se "po spisku"
pominju Vlada, politika, Parlament... Ova potonja pravi je primjer kako psovke
mogu biti sastavni, i potpuno logicki dio pjesme - naravno, naracija ulicnog
poete kakav je Maajka vrvi od "eksplicitnih stihova", no, to valjda nikom ne
bi trebalo da bude cudno, jer ąta ostaje kad... "posla mi hocemo, a bez
njega locemo / puni bijesa u sebi, a ne znamo da placemo / onda ąta cemo - skupit
jade, pa na barikade..."
