Apstraktan dvostruki LP vinil iz Austrije koji spaja suvremenu klasičnu
i eksperimentalnu glazbu s black / death metalom i rockom. Interesantno,
snimljen je u crkvi. Pravi raritet.
Slobodan Kajkut je svestrani glazbenik iz Banja Luke koji se bavi različitim
oblicima moderne glazbe od klasike do rocka i inih underground žanrova posvećujući
se između ostaloga thrashu i eksperimentalnoj sceni. Momentalno, studira
suvremenu klasičnu glazbu u Gracu i usput radi na još nekoliko teritorija
(film i instalacije),
te se uz vlasititi solo rad okušava i kao član različitih projekata i sastava
poput Jubbooko sa Negrass, Mizar i Betty Blue. Osim toga je i aktivan član
austrijskog sastava The Striggles. Ovaj solo album je prema priloženom press
materijalu priređen za Horfest festival suvremene glazbe u Gracu, a kompletan
materijal u trajanju od nekih 65 minuta snimljen je u crkvi St. Andra u Gracu
7. III 2008. gdje je i premjerno izveden 2005. godine.
Težak je to stil koji je oslobođen tradicionalnih manirizama, ali onako
usput valja ponoviti da ima korijene u rocku, heavy, death i black metalu
s kombinacijama suvremene klasične glazbe. Postava koja je snimala album
je kvartet u sastavu Christine Scherzer (vokal), Robert Lepenik (gitara),
Hannes Kerschbaumer (organ) i Wolfgang Eichinger (bubnjevi). Album je u svojoj
prvoj nakladi objavljen samo na vinilu kao dvostruka ploča s četiri kompozicije
koje se zovu kao i sam album. Dakle, po jedna skladba na svakoj strani ploče,
a duljine trajanja su od nekih 11 do 20 minuta. Pošto na samoj ploči nema
apsolutno niti jednog slova o tome koja je A ili B strana, sam Slobodan javlja
da je B strana ona koja je kraća, a do takvog propusta je došlo zbog nesporazuma
u rezanju i otisku koje se obavilo u Češkoj. No, dobro, ploča je tu pred
nama...
Prvi dio albuma (oko 16 minuta) čine repetativni spori udarci gitare i
bubnjeva (činele u prvom planu) na način kako to znaju prakticirati simfonijski
orkestri
kada naglašavaju pojedine sekvence gromkim udarcima, primjerice 'Radetzky
march' (ajde, nije neka usporedba, ali to mi je prvo palo na pamet). Ovdje
vitalnu riječ igra harmonija reskog organa uz pratnju razlivene distorzije
gitare, te je sam kostur glazbe ogoljen na minimalistički način poput trome
black-metal koračnice, mada će zbog učestalih udaraca činela ponešto asocirati
i na limenu glazbu. Nakon nekih 6 i pol minuta po prvi puta se javlja Christine
s vokalom koji je očito školovan za operu i ona samo izvikuje jezovite
glasove bez ikakvog teksta tokom izvedbe čitavog albuma. Kompozicija je podijeljena
u nekoliko 'stavaka' odvojenih tišinom u trajanju od nekih 10-20 sekunda
gdje se svaki stavak na minimalistički način obogaćuje novim sintagmama.
Negdje su to nešto ubrzaniji ritmički udarci, negdje Christinini vriskovi,
da bi prema koncu skladbe sve bilo sjedinjeno u međusobne sprege. Druga
i
ujedno najkraća skladba na albumu (oko 10 i pol minuta) ima poprilično
'praznog hoda', odnosno tišine gdje se ekipa zvučno javlja tek nakon nešto
više od
3 i pol minute s nastavkom otprilike sličnih zvučnih strategija kao i u
prvom dijelu. No, kada se bolje posluša, u toj tišini se povremeno protežu
sitni,
gotovo nezamijetni vokalni efekti. Treći komad je poprilično nategnuto
i teatralno dijelo (20-tak minuta) uz puno distorzije, piskova i povremenih
vokalnih improvizacija koje neodoljivo asociraju na ono podrugljivo ismijavanje
Meredith Monk uz standardne trome udarce glazbenika koje neprekidno prati
organ u gotovo sakralnom ambijentu da bi sve okončalo dugotrajnim primirjem
kroz ne prenaglašenu distorziju. Posljednji dio (18 i pol minuta) odmah
ide
'drito u glavu' sa skoro eksperimentalnim noise kaosom pojačanim gotovo
death-metal bubnjarskim udarcima po indijaneru (možda i bas pedali) u rastrganoj
varijanti,
te nakon uobičajene izmjene tišine slijedi sekvenca za Christine koja se
podrugljivo jecajući i kreštajući poput majmuna upliće u sveopći kaos uprizoren
kroz početne izmjene tišine i buke. Zaista, kada se čuje ovih prvih 3 i
pol minute jasno je da nakon ovakve najezde nikakav kompromis nije moguć
bez
obzira na što je sam Kajkut kao autor ovog pozamašnog rada aludirao. Do
kraja kompozicije se prepliće mnogo kolaboracije s tišinom kao sastavnim
elementom
glazbe u kojoj se tek povremeno pojavljuju solo sekvence za vokal, te završni
fragment koji finišira relativno umjerenom ritmikom melodije koja se kao
lajtmotiv provlači kroz cijeli rad.
Album je ekstravagantan u svojem autorskom pristupu čija je sama fabula
apstraktna i teatralno naglašena kao da je riječ o drone black metalu
rađenom za balet
suvremenog plesa uz brojne izmjene na temu vremenskih praznina (tišine).
Vrijeme će najbolje pokazati njegovu pravu vrijednost. U ovako friškim
okolnostima kada se album presluša desetak puta nameće se pojam umjetnički
bizarno dotjerane
ideje kojoj treba određenog perioda da se slegne kod slušatelja. Svakako
ovdje nije riječ o glazbi koja ima komercijalne predznake (a niti ne
vidim da bi ih i moglo biti), već je umjetnički rad zasnivan na independent
temeljima.
U svakom pogledu je vrlo smiono djelo autora od kojeg valja očekivati
još tko zna kakva iznenađenja.
Naslovi: 1. "The Compromise Is Not Possibile 1", 2. "The
Compromise Is Not Possibile 2", 3. "The Compromise Is Not Possibile
3", 4. "The Compromise
Is Not Possibile 4".
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/slobodankajkut
