Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)





Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Diskografija - ex YU prostor

DEMO IZVOĐAČI 2009, 5. dio
Recenzija
(2009)

Recenzija – DEMO IZVOĐAČI 2009., 5.dio

Ovdje su novi Babilonci, Boykot Fur/Wilsonov Grafički Projekt, Kojoti i odlični Vex And The Voxtones. Neke stvari će vas začuditi 100%. Posebno što se tiče Boykot Fur i WGP, čitajte i slušajte...

BABILONCI - Slučaj muzikalne krave/ The Case of the Musical Cow (2009, Slušaj najglasnije)
'...ona vam je muškoga roda... i ubola me štiklom da mi bude bolje, takva vam je njezina ljubav, ona voli kad sam dole... vjerna je ko pes, jaka je ko konj i glupa ko kurac... ona vam je ta, ta ona...' (tekst pjesme "Ta ona"). Uh, ovdje su ga Babilonci namlatili punih 77 minuta sa čak 21 pjesmom... Uh, uh, uh... Kaže sam Zdena da se njemu i ekipi živo fućka šta će tko misliti jer ionako albume i pjesme rade snimajući ih za svoj gušt bez opterećenosti ka aranžmanima i melodijama. S promjenjivim kvalitativnim opusom ovdje se pojavljuje cijeli niz od ranije znanih pjesama iz repertoara Loših Dečki i DJ Zdene iz vremena 1997 - 2007 kada je objavljivao albume pod imenima Lutajući, Čudnovati, Napuknuti, Očarani, Srečnuti, Urokani, Zalutali, Fuckin... Otprilike kao i u slučaju albuma "Na živo kod Kramasonika" ovdje se u nekim skladbama priseglo obilatim improvizacijama koje su na svu sreću pritajene Hrcovim elektronskim zahvatima ("Bugi vugi", instrumental "Zgubljeno - nađeno"). Ritam je uglavnom elektronski (ima nekolicina skladbi odsviranih na klasičnoj rock postavi, barem tako zvuči), korišteno je mnogo digitalnih i sampliranih efekata, te je za razliku od improvizacijskog sessiona 'kod Kramasonika' album oslobođen praznih hodova sa popunjavanjem prostora. Zanemari li se Zdenkov prepoznatljivi narativni vokal poput mrmljajućeg i nerazgovjetnog Mark E. Smitha, djelo je sasvim korektno osmišljeno i producirano, no ipak je preopširno što djelomično donosi monoton ambijent. Međutim, u globalu gledano, svaka pjesma ima svoju suštinu i bit sa jednostavnim i ogoljenim minimalističkim kosturom u kojem se prepoznaje različiti vremenski odmak njihovog nastanka. U stilskom pogledu ovdje ima zaista svega - od trip-hop / bluesa ("Nedodirljivi", rasplesana "Smrtonosna zamka", "Tvoje ljubavi sjaj"), zvrkastih psihodeličnih ragga-dub eksperimenata ("Cin tin baum", "Čičak u kosi"), post electro / noise-industriala (eksperimentalna "Hrđa" s vokalnim delay reverbom), EBM elemenata ("Sinovi ovog grada", "Vožnja"), elektronskog post-punka ("Iza čoška"), neo-folk industrial koračnice ("Bela ko mleko"), hip-hopa ("Računi"), tribal dark-electro sintagmi (odličan instrumental "Tu tu"), minimalističkog dance electro-rocka (socio-politički obojena "Kaje, štaje, čaje"), d'n'b-a (psycho završna "Kaeto"), sve do elektronskog sampliranog bluesa (vrlo dobra i hitoidna ŤKatarinať koja se pronašla i na albumu "Na živo kod Kramasonika"). A ima i samplirana obrada "Damage goods" Gang Of Four u skladbi "Ludi pes" koja zvuči skroz jednostavno sa Zdenkovim lucidnim paranoičnim vokalima kakve nikada do sada nije koristio gdje pokazuje da on može odlutati u sasvim ekspresivnu izvedbu. Najčvršća svirka, vrlo tvrda s odfrljenom bas distorzijom je rock-blues "Ideje za jebanje" što je pretpostavka da bi Babilonci mogli ovako zvučati kada se konačno odluče za živi nastup. Uostalom, njima se ionako za tako nešto živo jebe jer imaju daleko pametnijeg posla koji se zove egzistencijalni opstanak, a ne svirka pred šačicom ljudi za dvije pive, jedan gusti sok (ili ledeni čaj) i neki kuhanac poput čaja.
Može se 'između redaka' pročitati čitav niz utjecaja i relevantnih sličnosti sa nezaobilaznim Goribor, Suicide, solo radovima Alan Vege, psihodeličnim P.I.L., elektronskim The Fall, jednostavnim bas linijama a'la Joy Division, te možda i nesvjesnih insinuacija na Darkwood Dub, Neočekivanu silu ili ranih Cabaret Voltaire.
Korektan minimalistički plesni album Babilonaca koji iz rada u rad neprestano istražuju zvuk i vlastite mogućnosti, no kao što je već navedeno, guši ga preopširnost. A i šteta je da se St nije nigdje pojavio u ulozi vodećeg vokala. Ipak, spram "Odma snimaj!", ovo je značajan napredak, budućnost, radnički, rabotnički... kao što su rekli još 1994. Žoambo Žoet Workestrao.

Naslovi: 1. Nedodirljivi, 2. Cin tin baum, 3. Čičak u kosi, 4. Smrtonosna zamka, 5. Ta ona, 6. Ludi pes, 7. Hrđa, 8. Ideje za jebanje, 9. Sinovi ovog grada, 10. Iza čoška, 11. Bela ko mleko, 12. Tvoje ljubavi sjaj, 13. Vožnja, 14. Računi, 15. Tu tu, 16. Bibap alula, 17. Katarina, 18. Bugi vugi, 19. Kaje, štaje, čaje, 20. Zgubljeno - nađeno, 21. Kaeto
Ocijena (1-10): 7

BABILONCI - Generalna proba (2009, Slušaj najglasnije)
Kod Babilonaca nema da nema. Oni bez problema poput niških Figurative Theatre i inim pripadajućim frakcijama mogu snimiti albuma koliko god hoćeš samo da imaju vremena. To su autori kojima što god padne na pamet mogu ostvariti u svome konglomeratu, koji je u ovom slučaju orijentiran u psihodeličnim dub rock / blues / post-punk varijacijama. Sam album je sastavljen od kompozicija koje su svoje mjesto već pronašle na zvanično neobjavljenom izdanju Babilonaca iz 2009., albumu "Na živo kod Kramasonika", koji se u međuvremenu preimenovao u "Generalna proba" tako da se ovdje nalazi gotovo kompletan opus izuzev pjesme "Hereza". Redom, to su pjesme "Ta ona", "Pink", "Ganđa rančer", "Katarina", "Doviđenja", "Abrakadabrak", "Mamini seksi jebači", "Zabava", i "Ajka lišve?" koje su dobile neke sasvim nove formacije i dimenzije djelomično i pojavom Roberta Bušića - Buša, nekadašnjeg frontmena prve postave Kojota koji je ovdje prisutan na bubnjevima, melodiki i usnoj harmonici. Ostatak ekipe je dobro znani trojac - St iz Goribor (gitara i bas), Hrvoje Stančina - Hrc (gitara, bas, synth) i sam Zdena (vokal). Prisustvo živog bubnjara donijelo je pozitivan duh u samu zvučnu sliku, ali...
U međuvremenu, Babilonci su ostvarili konačno i svoj prvi javni nastup kao predgrupa Goribor u Purgeraju 16. VI 2009., te su barem malčice prikazali svoj svirački kredibilitet vrlo sramežljivom i samozatajnom izvedbom "Ta ona". Međutim, nakon svih ovih eksperimenata koji su po običaju snimljeni gotovo odprve nakon možda tek nekoliko zajedničkih proba, nameće se jedna osnovna mana koju su i Goribor dugo peglali kroz svoju karijeru, a to je manjak kvalitetne, dorečene i cjelovite pjesme. Zdena na vokalu mahom izvikuje minimalističke mantre u podebljanom dub-echo delayu s kojima se doduše podiže tenzija naboja skladbe sukladno s ritmikom i razlivenim gitarističkim ekspresijama, no dojam ponekih solidnijih pjesama bio bi jasniji da su bolje producirane i konciznije dorađene, što se osobito odnosi na solidan dub komad "Ganđa rančer", post-punk psihodeliju "Katarina" i blues "Ajka lišve?", dok veliki dio otpada na dugotrajne psihodelične improvizacije po ključu P.I.L. albuma "Metal Box (Second Edition)" iz 1979. Naravno, Johnny Lydon, odnosno Rotten tada je imao što za reći svojim prgavo bijesnim vokalnim leksikom, dok se Zdena ogoljuje na tek nekoliko bazičnih stihova. Dvije posve nove i naknadno dodane skladbe "Sve ide po planu" u razbijenom i rastrganom blues dub-reggae maniru s vrlo dobrim nihilistički depresivnim tekstom punom sarkazma i cinizma, te posljednja "Zeko Eko, sova Žmigi i divlji mačak Igi" u gotovo sličnom glazbenom scenariju, ali sa banaliziranom pričicom za dječicu su ipak premršavi komadi koji bi mogli uzrokovati pojačani kardiogram.
Uostalom, sam naziv albuma dovoljno govori da je ovdje riječ bila ipak samo o jednoj tonskoj probi, a ako jest riječ o 'generalnoj probi', nakon nje Babilonci ipak neće ponoviti onaj sjajan uspjeh iz 2008. kada su dospjeli na no.1 glasovite KZSU ljestvice albuma. Premršavo.

Naslovi: 1. Ta ona, 2. Pink, 3. Ganđa rančer, 4. Katarina, 5. Doviđenja, 6. Abrakadabrak, 7. Mamini seksi jebači, 8. Zabava, 9. Ajka lišve?, 10. Sve ide po planu, 11. Zeko Eko, sova Žmigi i divlji mačak Igi
Ocijena (1-10): 5
web: www.myspace.com/babilonci
Diskografija:
UMETNIKI - Kaj bi šteli ti umetniki (2007, 2cd's)
BABILONCI - Blatnjavi puti (2007)
BABILONCI - Drobilica duša (2007, Slušaj najglasnije)
BABILONCI - Babini lonci II (2007)
THE BABYLONIANS - The Baby Lonelians (2007)
BABILONCI - Ko' je ubio Satana? (2007, 2cd's)
BABILONCI - Odma snimaj! (2008)
BABILONCI - Slučaj muzikalne krave/ The Case of the Musical Cow (2009)
BABILONCI - Generalna proba (2009)

BOYKOT FUR/ WILSONOV GRAFIČKI PROJEKT - The Voice Of Istra/ WGP (2009, Slušaj najglasnije)
Evo, iskreno da priznam nisam pojma imao da je Miro Kusačić iz Messerschmitt u ranim '80-tim imao bandove s kojima je i ostvario neke snimke koje su na svu sreću ostale pohranjene u nečijoj kolekciji i dospjele do Slušaj najglasnije. Radi se o dva banda - Boykot Fur i Wilsonov Grafički Projekt - koji su uglavnom djelovali tokom prve polovice '80-tih i zaista nemam nikakvih informacija da li su ikada izašli iz lokalnih okvira scene Pule i Rijeke jer se u to vrijeme vrlo malo pisalo i govorilo o demo-sceni izuzev zagrebačkog YURM-a, festivala u Subotici i gitarijade u Zaječaru.
Ovdje pred nama se nalazi jedan zaista vrijedan dokument koji pokazuje mladenačke sklonosti Mire Kusačića koje gotovo nemaju nikakve zajedničke poveznice sa njegovim izuzetno hvaljenim i poprilično popularnim Messerschmittima koji praše garažni r'n'r/blues. Ali, kada uzmete ovaj album na preslušavanje čeka vas uobičajen problem demo snimaka iz ranih '80-tih. Prvo vas dočekaju samo dvije snimke koje su nemasterirane i najobičnijim procesom prebačene vjerojatno s obične audio kasete u digitalni format, a drugi je problem što nije snimak očišćen od šuma kasete, te što pjesme kojih ima ukupno 29 nisu izrezane na komade jedna po jedna. A ja, audiofil kakav jesam, dao sam si truda i sve napravio kako treba, naravno u onoj opciji koliko mi to kompjuterski program dozvoljava samo da bih mogao napisati cjelovitu recenziju o ova dva split albuma. Tu se Zdenku kao izdavaču, a i samim bandovima može mnogo toga zamjeriti jer su mogli uz sve ove današnje vrlo jednostavne kibernetičke mogućnosti dotjerati snimak i razdvojiti pjesme. Okey.

Prvi dio ovog split albuma sadrži 14 pjesama skupine Boykot Fur pod nazivom "The Voice Of Istra". Devet kompozicija su studijske, a pet live snimke. U bandu su svirali Miro Kusačić (gitara, vokal), Sforzzina Alen (bas, synth) i Leo Štekar (bubnjevi), a kao gosti pojavljuju se Pate Marlow (truba) i Edi Premate (synth), te su snimci nastali u periodu 1983-1984. Svakako treba napomenuti da je to bilo vrijeme kada su ex-YU izvođači prodavali enormne tiraže albuma koje su se brojale u stotinama tisuća komada (Bijelo dugme, Divlje jagode, Parni valjak, Atomsko sklonište, Zana, Zdravko Čolić, Riblja čorba, Leb i sol, Srebrna krila, Novi fosili...), te da je veliki dio tadašnjeg novog vala bio glavnom okosnicom recentne produkcije (Idoli, Električni orgazam, Azra, Film, Prljavo kazalište, Haustor, Boa, U škripcu, Xenia, Disciplina kičme...) uz nevjerojatnu dominaciju najprodavanijeg milijunski tiražnog pop albuma ikada na ovim prostorima - Danijelove "Đuli". Jest, činjenica je da tada nije bilo mnogo glazbe, niti mnogo izvođača, ali je i činjenica da se za mnoge izvođače nije niti moglo čuti ako ih nije ukapirala i pokupila neka od tada 5-6 diskografskih kuća koje su u to vrijeme postojale (Jugoton, Suzy, PGP RTB, ZKP Ljubljana, Diskoton, Beogradisk / Jugodisk, Diskos...). To vrijeme je tada bilo vrlo surovo za izvođače koji su radili pomaknutu verziju r'n'r glazbe, tako da su mnogi zbog svoje osebujne prirode i sklonosti ka totalnoj slobodi izraza propadali kao neubrane šljive ispod stabla. Ne bih se želio kladiti što bi se desilo s ovim Boykot Fur albumom da su kojim slučajem dospjeli do pozicije albuma za Jugoton ili ZKP Ljubljana, ali ipak, koliko-toliko, ostavili bi svoj trag u jednom vremenu koje je bilo izuzetno upečatljivo zbog svojih kontradiktornosti za koje sumnjam da će se ikada više vratiti. Primjerice, vrlo atraktivni i neobični Gustaph y njegovi dobri duhovi (današnji Gustafi) su album prvijenac objavili tek 1985., a jedna od najradikalnijih rock grupa tog vremena, Trobecove Krušne Peći su snimak albuma iz 1985. objavili skoro 10 godina kasnije.
Premda je nekome tko nije doživio to vrijeme, danas će teško pojmiti što se u onome režimu i sustavu mjerenja podobnih vrijednosti za široki puk moglo staviti na trpezu, ovaj album Boykot Fur će ostaviti samo prgavu prispodobu trojice mladića koji nisu ništa značajno uspjeli ostvariti. To je bio strahoviti bunt koji na žalost nije ostavio nikakav trag, no danas, s debelim odmakom od punih 25 godina poslušati ovaj materijal je uistinu pravo zadovoljstvo.
Tada je to bila luda i neurotična post-punk / new-wave glazba i ona je kao takva još i dan danas. Već prvi uvodni taktovi vrlo kratke "Uuuuaarghh" (samo 30 sekundi!) donose sav naboj najluđe kombinacije The Birthday Party i The Pop Group koji se spremaju na buduće osvajanje svijeta s djeličkom luđačke atmosfere albuma Električnog orgazma "Lišće prekriva Lisabon". ŤPlavoť je sjajna skladba u kojoj jedino manjka čistoća vokala da bi razumio tekst, no glazba je sjajan primjer rocka, punka i new-wavea na način Pere UBU sa čudesnim i starinskim efektima syntha koje je upriličio Sforzzina Alen koji se tokom čitavog materijala ističe svojim nadasve neobičnim apstraktnim sklonostima. "Draga! Moja!" se ovdje nalazi u čak tri varijante; sve su kraće od jedne minute, no to su tako snažni pionirski hardcore nabrušeni brojevi da se jednostavno zaprepastite kada ih čujete. Sadrže klavijature nalik na Jerry Harrissona iz Talking Heads, šašavi kratki trubački dio kao da im se pridružio Ted Milton iz Blurt, ortodoksnu ritmiku i neuravnoteženi, manijakalni vokal Mire Kusačića, a sve skupa djeluje kao najluđi Buttholle Surfers iz faze prva 3-4 albuma, mada sumnjam da su Miro i ekipa tada, 1983 znali uopće za njih. Svaka od ove tri pjesme okončava krikom 'draga moja, jebo te Bog', ali se apsolutno ne može skontati što Miro pjeva. Pjesma "Kuće" je psihodelični komad baziran na post-punk ostavštini Joy Division s uobičajenim linearnim linijama melodije basa i gitara, a i sam tekst je ovdje zbog 'finije' glazbe koja se danas naziva indie-rock puno razumljiviji - 'kuće imaju tavane, krovove i temelje / kuće imaju zidove, vrata i prozore / kuće imaju grafite, plakate i brkove / kuće imaju pse i vlasnike / kuće imaju ulice, predgrađa i naselja / ...' Vrlo dobra skladba koja je mogla biti nešto da je objavljena u vrijeme kada je nastala.
"Djevojka (who's that girl)" je nekakav strastven neandertal komad koji je vjerojatno nastao u vrijeme općeg šminkeraja kao bunt protiv Eurythmics i Boy Georga; počinje s umjerenim tempom i finim uvodom nalik na hm, barem Ultravox iz faze sa John Foxxom, a onda se pretvara u frenetični punk / new-wave rockabilly kao da su i sami Tuxedomoon poludjeli izvodeći neku od svojih plesnih psycho skladbi, barem "No tears". No, u "Scena" (1.33) prikazuju pravi naboj križanca rocka, punka i eksperimenata kao da su se udružili Pere Ubu, The Gun Club i D.A.F., skroz luda stvar! A onda dolazi "Non alignment pact", Gang Of Fourovsko nabrijana post-punk skladba koja traje samo 1.20! Gitarist Miro je ovdje pošandrcao doslovce sve dok nije ušao u riffove i osobno mogu reći da je daleko bolji i originalniji u eksperimentu nego dok se okušava u suhoparnim riffovima. A u tom komadu ovaj band praši najeksperimentalniji rock kojeg možete zamisliti, no na žalost ta ljepota u kompoziciji traje svega jednu minutu. Da su tako nastavili, tko zna gdje bi im bio kraj, završnica pjesme je okej, ali nije upečatljivo originalna kao prvi dio. Ovdje je Miro dao do naznaka da u njemu postoje vrhunski rock užitci, ali na žalost, sve je okrenuo u riffove manje-više i onda ga jebi... Ovdje je bio zaista originalan i poseban gitarist koji je možda i nesvjesno odsvirao fantastičnu dionicu u rangu Andy Gilla uz prateću sekciju koja zvuči luđe i originalnije od Šarlo Akrobate, no kada su se uhvatili riffova, magija je jednostavno nestala. Pogotovo sa pjesmom "Mario" koja je možda nešto značila u lokalnim okvirima kao sprdačina na neke pederaste likove. Da bi se kontinuitet dobrih pjesama nastavio, ovdje je odlična obrada "Sister Ray" u stilu Joy Division gdje se Miro pokazao i kao vrlo dobar pjevač sa znamenitim 'very good night, very good night, very good night, very good night'... obrascima. Klavijature odlično zvuče (Talking Headsovski), ritam je odličan, a tu je i truba Pate Marlowa, sjajno, skoro bez greške. Posljednji dio albuma sadrži pet pjesama uživo koje ne mogu predočiti snagu ovog banda; em su loše snimljene, em djeluju kao da su kasetofonski samplovi, em zvukovi gravitiraju kao da su uzeti preko nekakvog električnog kabla za postavljanje instalacije, em su pjesme tako snimljene da ih niti sam autor ne bi mogao prepoznati, no ipak su tu. Na pravom mjestu, onakve kako ih je netko uspio zabilježiti. Neke sekvence na ovom 27 minuta dugačkom materijalu su sjajne i tu se nema šta sporiti. Ovaj band nije imao sreće da poput Xenie upliva u drugi val ex-YU new-wavea i to je cijela priča. Bili su prebijesni, neandertalom opičeni band koji je pružao samo iskonski nered koji se nije uklapao u tadašnji sistem. Da ih je netko povukao, vjerojatno bi se iz ovog nešto kvalitetno izrodilo.

Drugi dio ovog CD-a je band Wilsonov Grafički Projekt u kojem je, vjerovali ili ne, Miro Kusačić bio bubnjar! Ekipu glazbenika tvorili su Obić Rusmin (gitara), Ćurić Goran (gitara, vokal), Vujnović Siniša (bas, vokal) i Leo Štekar (synth, vokal). Stvar je malčice drugačija; post-punk fazone ova petorka je usmjerila u dance-rock varijaciji s neizbježnim protestnim tekstovima koji se zbog vrlo loše produkcije ne razumiju, ali se osjeti naboj Magazine, ranih Simple Minds, Joy Division, P.I.L., D.A.F., Ultravox (sa John Foxxom, naravno), Pere Ubu, Bauhaus, David Bowiea, Japan, Cabaret Voltaire, Classics Nouveaux... Ne želim ulaziti u povijest ovog banda koji očigledno nije uspio, ali stvar je u tome da nisu imali adekvatan hit ili barem pjesmu koja bi ih vinula na neki 'Hit meseca' na TV Beograd. Znam nekolicinu bandova koji se tamo nisu htjeli pojaviti zato da se ne kompronitiraju sa šmekerima i to im se kasnije strašno odblo u glavu, a mogli su napraviti veliki uspjeh (primjerice La Fortunjeros ili Gladni fond).
Ovaj WGP nije zaista bio ništa posebno, stereotipan band pod utjecajima spomenutih veličina s tekstovima na hrvatskom jeziku i donekle je mogao parirati tada novooformljenoj postavi EKV. Ne kažem da su pjesme bezazlene, ali su prilično plitke, što je na kraju dokazao i sam Miro Kusačić stvaranjem pjesama za Messerschmith na engleskom jeziku. Neke od ovih pjesama nevjerojatno dobro zvuče kao da su izašle iz arsenala Mark E.Smitha & The Fall ("Bogovi"), ali je činjenica da unatoč svemu pjesme nemaju svoju 'punu poruku'. Nevjerojatno je da kada se poslušaju stvari poput "Moj grad", "Temperaturni kolaž" ili "Jesen" zvuče kao The Fall (hm, ili kao Franz Ferdinand), mada je band htio zvučati poput Bauhaus i Peter Murphya. Zaista, kada danas slušate ovakve insinucije na znamenite lidere vremena, zvuči prilično jadno, ali dovoljno snažno da zavlada retro generacijom kojoj baš upravo ovakvi bandovi manjkaju.
S obzirom da sam morao potrošiti cijeli dan na razdvajanje pjesma i čišćenje od neželjenih zvukova, ovom split albumu samo mogu dati visoku ocijenu na temelju materije, dok je produkcija ovdje potpuno izostavljena.
Kako god, ovo je genijalan, blesavo neandertalski i istovremeno kult(uran) split album kojeg samo valja promatrati kao dokument odavno prohujalog vremena.

Naslovi - Boykot Fur: 1. Uuuuaarghh, 2. Plavo, 3. Draga! Moja!, 4. Kuće, 5. Djevojka (who's that girl?), 6. Scena, 7. Non alignment pact, 8. Mario, 9. Sister Ray, 10. Draga! Moja!, 11. Djevojka (who's that girl?), 12. Draga! Moja!, 13. Uuuuaarghh, 14. Kuće

Naslovi - Wilsonov Grafički Projekt: 15. Vuci su pojeli narednika Pepera, 16. Kaštel, 17. Maestro 'M', 18. Bogovi, 19. Jesen, 20. Moj grad, 21. Temperaturni kolaž, 22. Dan Karanfila, 23. Temperaturni kolaž, 24. Kaštel, 25. (I've got a) feeling, 26. Među paralele, 27. Jesen, 28. ?, 29. Moj grad

Ocijena: Boykot Fur: 8
Ocjena: Wilsonov Grafički Projekt: 8

KOJOTI - Kojoti (2009, Slušaj najglasnije)
Ovo je zaista stari snimak legendarnih Kojota kada je pjevač bio Buš, Robert Bušić prije nego što su postali miljenici širokog auditorija u vrijeme kada je tokom ratnih godina 1992-1994 bilo neprimjereno u Hrvatskoj vrtjeti Partibrejkerse ili Električni Orgazam. Međutim, bilo je klubova po Hrvatskoj koji su ih vrtjeli (Podravac u Virju, npr), a taman u tom momentu su kao glavne zvijezde uskočili Majke i tada vrlo ortodoksni, skoro bezazleni Hladno Pivo i Zadruga koji su si stvorili sjajne odskočne daske za budućnost jer su znali što hoće i što mogu. O Kojotima sve najbolje, zna se tko su i što su, no ovdje su, ruku na srce, ono što su trebali biti u vrijeme svojih najvećih hitova u drugoj polovici '90-tih. Ali, zna se, TV, video, mediji (i bla, bla, bla...) od njih su napravili zvijezde koje su se tek tu i tamo dokazale, te su zauvijek otišli u povijest kao kratki blijesak hrvatskog r'n'r-a. Ekipa se rasijala, Davor Viduka je osnovao Kawasaki 3P koji je s vremenom postao jedan od vodećih hrvatskih rock bandova, no Kojoti još i dan danas slove kao jedan od ubjedljivo najjačih r'n'r bandova bez obzira što se vremenski odmak odužio na gotovo punih 20 godina. Strašno je čuti originalne verzije nekih velikih hitova koje je kasnije pjevao Alen poput "Razuzdan i lud". U ovoj postavi koja je snimila ovih ukupno 20 pjesama bili su Jurica Nižić (bas), Mario Anušić (bubnjevi), te spomenuti Davor Viduka (gitara) i Robert Bušić – Buš (vokal), a oni svi su živjeli za r'n'r koji ne samo da je tada značio strahovitu snagu pripadajuće vinkovačke scene, već je bio i osnovna pokretačka snaga, nažalost zakašnjele ex-YU snage koja se ugasila zbog usranog i nametnutog rata. Sjećam se da sam ih u ovoj postavi jedan i jedini puta gledao na prvom "Fiju-briju" festivalu u Domu sportova 1993. kada se jasno vidjelo da unatoč sviračkoj snazi još uvijek nisu spremni za veliki zalogaj koji se zove nastup ispred nekih deset tisuća ljudi. Upravo iz tog vremena datiraju ovi snimci za koje na omotu albuma ne stoje nikakvi podaci gdje su snimljeni i producirani, a možda je i to upravo draž svakog novog otkrivanja Kojota koji su tada bili jedni od otkrića Sale Dragaša i Zdene Franjića. Prvi dio ovog opsežnog dokumentarnog materijala su studijski snimci vražje dobro nabrušenih garažnih r'n'r pjesama "Okamenjen", "Sto milja daleko od nje", "Na kraju svijeta"... koje su mahom skidane sa audio kasete (na nekim mjestima se čuje onaj sindrom prežvakane trake), no međutim vidljivo je s ovim dalekim vremenskim odmakom da Kojoti nisu imali ništa više od uobičajene relacije sex'n'r'n'r no drogs. Bare, njihov drugar i poznanik je ostvario zvjezdanu i karizmatičnu karijeru odmetnuvši se u individualne buntovnike koji tvore jezgro najjebenijih r'n'r stvaratelja na području ex-YU, no međutim Kojoti su u tom pristupu bili prilično nevini, gotovo nenapušen i vrlo malo pijan band. Štoviše, bili su vrlo koncizni svirački sa solidnim pjesmama kojima je manjkala karizma bolesnika, luzera, otkačenjaka i osobenjaka kakav je Bare ili Cane. U tome je stvar. Kojoti sa Bušom su bili odličan svirački band, ali tu nije bilo upečatljivosti ekscesa r'n'r-a, a o tome Bare uvijek voli govoriti. A to i jest jedan od bitnijih razloga što je ovaj band propao.
Drugi dio albuma je snimka koncerta iz kluba "Ex" u Varaždinu, 24.XI 1994. kada je u Hrvatskoj vladala totalna anarhija koja doduše, Zagorje i Međimurje nije dotaknula poput Podravine i Slavonije gdje su gardisti dolazili s kalašnjikovima i porazbijali cijeli lokal. Međutim, kako god da se vratim u to vrijeme, niti ovaj snimak koncerta Kojota nije nikakav doprinos tom vremenu. Bezazleno su preskočili ratno vrijeme, ničega se nisu dotaknuli, za ništa se nisu pokušavali boriti i tupo su slijedili neke prlično individualne stavke koje tada nikome ništa nisu značile. Ne, to definitivno nije bio r'n'r band sa snagom i izrazom koji bi rekao 'ljudi uzmite krampove, bombe, šta god da imate' da istjerate Miloševića iz Hrvatske i da se pokrene underground bujica osviještenja poput Overflow ili Majki. Kada se zaista malo bolje pogleda, jedini pravi borci u tom vremenu bili su Boa (ona sjajna stvar "Zemlja", 1992. i album "Kraj djetinjstva", 1994), dok su se ovi tada zanemarivi rockeri borili da okupe na koncertu barem 100-200 ljudi. Šta god da jest, nije pošteno. Rock and roll bi trebao govoriti o situaciji koja vlada, trebao bi poput punka govoriti o svim nezadovoljstvima na najslobodniji način, no ovdje nema ništa od toga. Užasno je čuti da je Buš 1994. pjevao pjesme na relaciji dečko-cura kao da je uzeo šablon Mick Jaggera, Deep Purple i Whitesnake koje živo boli kita što se događa u njegovom dvorištu dok su prije toga ubili Ivicu Čuljaka, odnosno Satan Panonskog. Kojoti su tada htjeli biti samo popularan r'n'r band i ništa više. S vremenom su to i postali zahvaljujući svojom odličnom svirkom i hitovima koji su se vrtjeli i u najzabitijim krčmama, ali nikada nisu uspjeli napraviti nešto više poput njihovih vjernih sljedbenika, No Rules iz Tuzle, koji su jasno dali do znanja što ih ždere i protiv čega se treba boriti.
Ovo je samo dokument vremena jednog banda koji je bio blagi uljuljani oportunist i koji ništa nije govorio o vremenu u kojem živi i radi.

Naslovi: 1. Okamenjen, 2. Sto milja daleko od nje, 3. Na kraju svijeta, 4. Ti imaš ono što meni treba, 5. Ljubav, 6. Razuzdan i lud, 7. Moćan san, 8. Posljednji metak, 9. Zadovolji me, 11. Ponovo sam, 11. Tear in my bear, 12. Buš, 13. Sto milja daleko od nje, 14. Razuzdan i lud, 15. Okamenjen, 16. Ti imaš ono što meni treba, 17. Ponovo sam, 18. Ja znam sve, ja mogu sve, niko ne može srušiti me, 19. Zadovolji me, 20. Moćan san
Ocijena (1-10): 4

VEX AND THE VOXTONES - Do you wanna know?! (2009, Slušaj najglasnije)
Nakon pune godine dana Vex & co. ponovno se oglašavaju sa svojim novim i vrlo kratkim EP izdanjem sa 4 plesne i poletne pjesme. U međuvremenu su imali vrlo lijepu i hvale vrijednu promociju na glasovitom američkom KZSU gdje su pokupili znamenite pohvale, te su potvrdili ono pravilo da se dobar glas daleko čuje. Naravno, ovdje su svi parametri vrlo dobro poznati što se tiče njihove glazbe i izraza; pjesme su im lepršave, otpjevane na čistom engleskom jeziku i drže se čvrstog uporišta power-popa / new-wavea sa ugodnim gitarističkim melodijama koje su lišene bilo kakvih manirističkih formata, a podvuče li se neka bliska paralela sa ovozemnim izvođačima, dobro uporište će se pronaći u onim najranijim radovima Filma, Azre i Patrole. Bili su to svi mahom prvi pioniri ex-YU new-wavea koji je bio oslobođen stereotipnog punka i zašao je u teritorij profinjene plesne rock glazbe koja je imala svojih debelih korijena ne samo u tada vrlo hitoidnim i popularnim The Pretenders i Blondie, već i u Television, Patti Smith, The Jam kao i u mnogim sintagmama melodičnog zvuka The Beatles, The Who, The Kinks, Small Faces, The Byrds... Sve to (plus još podosta toga) nalazi se na ovih eklektičnih, ali veoma ugodnih i melodičnih 11 minuta EP-ija koji oduševljava svojom jednostavnošću i nepretencioznošću kao da je 1979. došla iz britanskih pub-rock/new wave krugova u lokalne zagrebačke klubiće poput Spunka, Route 66, Praćku ili Sax. "I wanna know" je najbrži, najenergičniji i najkraći broj u kojem se osjete natruhe proto-punka i kasnog pub-rock / mod zvuka sa laganim gitarističkim surf dionicama, "Bad trip 66" je nešto laganija i plesnija poput primjerice ranih R.E.M. iz vremena kada su tek počeli raditi svoje prve demo materijale prije debija "Murmur" (1983), dok je "Big star" sa svojom ležernijom plesnom potkom najjednostavniji oblik sve one vrlo bliske glazbe koju su radili navedeni izvođači koji su ostavili trajni pečat za scenu The Smiths, The Romantics, The Replacements... Posljednja skladba "(Be my) lucky card" ponovno doziva vrijeme rasplesanog new-wavea i mod-popa (The Jam otprilike), mada se ovdje može kao i na ostatku navedenog materijala pronaći još mnogo toga što asocira na 'stara dobra vremena' kada se uz r'n'r đuskalo na plesnjacima s izletima u nezaobilazne The Beach Boys ili The Hollies.
Djelce je posvećeno Syd Barrettu i Chris Bellu. Kratko i kristalno jasno u svim pogledima - emotivno, rasplesano i romantično retro izdanje.

Naslovi: 1. I wanna know, 2. Bad trip 66, 3. Big star, 4. (Be my) lucky card
Ocijena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/vexandthevoxtones
Diskografija:
Vex And The Voxtones EP (2008)
Do You Wanna Know?! EP (2009)







Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -