Recenzija – DEMO IZVOĐAČI 2009., 9.dio
Demo i d.i.y materijali pristižu nam gotovo svakog dana, te je nemoguće
sve njih preslušati, a zbog ograničenog vremena i recenzirati. Stoga će do
konca tekuće 2009. uslijediti možda još jedan nastavak sa 6 izvođača. Ovdje
smo izabrali radove BAD SEASONS (Tuzla), EAST-RA (Labin), LIMUNOVA PITA (Pula),
te EICHMANN FAMILY, HEROINA i SUPERBRANDS (svi iz Zagreba).
BAD SEASONS - Spellbound (2009, d.i.y.)
Tuzlanski band osnovan 2007.
oko autorske jezgre Malik Terzić (vokal, gitara) i Damir Pirić (bas, a po
potrebi i gitara), već nakon godinu dana postojanja
imao je 10 gotovih skladbi. Uz još dva člana, Vedad Čehajića (gitara) i Semir
Tulića (bubnjevi), ujesen 2008. snimaju svoj prvi demo u kućnom studiju,
te nakon prvobitne euforije oko snimanja, miksanja i masteringa, kao pravi
samokritici počinju pronalaziti razne mane ostvarenog djela. Umalo da su
odustali da nam dostave svoj materijal, no nakon reakcije i nagovora njima
bliskih poznanika i prijatelja, ipak smo dobili ovaj demo album koji je još
uvijek svijež.
Ovdje se radi o 10 čvrstih indie-rock kompozicija otpjevanih na engleskom
jeziku pod osjetnim utjecajima gothica, post-grungea, stonera i obilatih
natruha gitarističke ambijentalne psihodelije. Vokal Malik Terzića je dosta
zgrčen kao da pjeva iz trbuha, no u nekim momentima kada se oslobodi, dobiva
boju, ton i intonaciju mračnije raspoloženijeg Iggy Popa i Wayne Husseya
(ex-The Mission), te uz neke sitne, za demo nebitne činjenice oko produkcije,
ovo su relativno 'slabije' točke ovog sasvim zrelog 35-tominutnog materijala.
Ono što je najvažnije - glazba, temelji se na vrlo finim gitaristički distoziranim
riffovima s premazima čestih ambijentalnih pasaža, te konvencionalnim plesnim
rock ritmovima koji tek tu i tamo zađu u lagane tempove (primjerice završni
gothic "My life"). Prvi dio albuma sa mračno obojenim skladbama "Land of
broken dream", "Cage of doubts", vrlo čvrstom stonerskom "Rolling (with destiny)"
sa wah-wah solažom, te psihodeličnom "Too late" i vrlo dobrom "To brake away"
pokazuju daleko dorečeniji smisao za aranžmane, dok nekolicina brojeva, kako
se kompozicije nižu prema finišu albuma, pati od predvidljive sheme uvod-refren-solo.
Nekako se stiče dojam da im ipak daleko bolje stoji umjereniji i ležerniji
stoner tempo od primjerice brzih ritmova ("Bitter", "Spellbound"), no izgleda
da je stvar prirode samo u skučenim okolnostima pod kojima je album produciran
gdje nisu mogli dobiti željeni groove naboj.
Na našim područjima bliskost Bad Seasons može se donekle usporediti sa slovenskim
neo-grungerima Tide, no unatoč tome što revno već godinama pratim ovozemnu
demo scenu, neke druge paralele mi ne padaju na pamet. Imaju Bad Seasons
očiti kreativni potencijal koji im valja okrenuti ka pesimistički orijentiranom
svjetonazoru u diferenciranim varijacijama, a najbolje momente pružaju kroz
razgranate strukture umjerenijih i laganijih tempova koji su zavijeni u guste
slojeve gothica i psihodeličnih ambijenata. Stoner i brži doom / gothic-rock
nije daleko od toga.
Naslovi: 1. Land of broken dream, 2. Cage of doubts, 3. Rolling (with destiny),
4. Too late, 5.Bitter, 6. To brake away, 7. Greater good, 8. Spellbound,
9. Finest hour, 10. My life
Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/badseasonsband
EAST-RA - Sutra (2009, d.i.y.)
Labinski psycho lo-fi eksperimentalni
rock trojac kojeg smo predstavili u tekstu 'recenzija – demo izvođači 2009.,
1. dio' (http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=6131),
kao što je i obećao, napravio je album na istrijanskom dijalektu, ali na
žalost, svega nakon tjedan dana po objavljivanju istog, band je prestao postojati.
Desilo se to tokom mjeseca rujna 2009.
Rad u trajanju od punih sat vremena
i dalje je kao i prvijenac "Cold Summer" loše lo-fi kakvoće bez ikakve produkcije,
no obasipa sasvim šašavim ekscentrizmom
na razmeđi bluesa, otkačenih eskapada u stilu Captain Beefhearta & His
Magic Band, akustike, folka i posve uvrnutih noise eksperimenata sa tekstovima
na istrijanskom dijalektu, ali i vrlo elegičnim blues / americana melodijama.
Zbog mutne snimke tekstovi i pjevanje vođe, klavijaturista i gitarista
Dina Santaleze posve su nerazumljivi o čemu govore, pa su osim, kako navode,
50-tak labinskih rockera sasvim nejasni za širu audijenciju. Nakon nekoliko
ekscentričnih komada na samom početku ("Štriga", "Kurac blues", "Moli zeleni
kanat") gdje prepliću sve i svašta kroz uvrnuti eksperimentalni noise lo-fi
blues psycho ambijental, album se giba u letargičnom akustičnom raspoloženju
("Rožica", "Škura cesta", "Kamamila i kafe"), te se nakratko pretvara u
ekspresivne world-music improvizacije koje će podsjetiti na najnovije svjetsko
otkriće iz Bjelorusije, trojac Port Mone. Pjesma "Ruka, koleno" kao da
je jedan od sastavnih djelova albuma "Dip", no dakako u prljavoj, mutnoj
i ćoravoj demo snimci na kojoj se sličnim intenzitetom koristi harmonika,
bas gitara, clap-hands i priručne udaraljke. Tek u skladbi "Naronca" sa
melodijom starinskog zvuka Hammonda, raspadajućim ritmom bubnjeva i gitarskim
solo minijaturama, East-Ra djeluje kao kompaktan cjelovit band, no nadalje,
praktički do kraja albuma neprekidno se izmjenjuju akustično amplificirane
pjesme za gitaru koje imaju fine ambijentalne indie-blues pasaže s povremenim
eskapadama u njima svojstven eksperimentalno - melodički egzibicionizam
("Joko joko" i harmonikom uokvirena "Naš kršin"). Jedan od ljepših bisera
albuma je skladba "Moj oblak i ja" koja bi u normalnijim studijskim uvjetima
pružila daleko prozračniju i jezgrovitiju zvučnu sliku, te minimalistički
kraut-rock u naslovnoj "Sutra" s kojim ovo djelo završava. Da je album
čišće snimljen i koliko-toliko produkcijski barem površno popeglan, iz
ovog materijala bi se uočilo niz prijeko potrebnih elemenata. Ovako kako
jeste, samo se naziru obrisi i konotacije bogatih aranžmana, psihodelije
i eksperimenata koji pokazuju da ovaj trojac umije svirati, a najbolje
se snalaze u razdvojenim i kompaktnim detaljima gdje svatko ponaosob pridonosi
svojim neobičnim smislom kontrapunkta, disharmonije i hrabrog koračanja
u posve otvorene prostore bezgraničnih psihodeličnih pasaža.
S obzirom na impresivan prvijenac "Cold Summer", ovo je u cjelini album
prvenstveno namjenjen istraživanju mogućnosti istrijanskog dijalekta kroz
diferencirane stilske obrasce bluesa, a tek onda površno popraćen sa istrijanskim
lokalnim folklorom.
Naslovi: 1. Štriga, 2. Kurac blues, 3. Moli zeleni kanat, 4. Žbrufador,
5. Rožica, 6. Škura cesta, 7. Kamamila i kafe, 8. Ruka, koleno, 9. Naronca,
10. Joko joko,
11. Naš kršin, 12. Moj oblak i ja, 13. Šo son se skrit va bošak, 14. Kunfin
od mirakula, 15. Sutra
Ocjena (1-10): 6
Web: www.myspace.com/eastra1
Diskografija: Cold Summer (2008) /
Sutra (2009)
EICHMANN FAMILY - Demo EP (2009, Eichmann Family)
Zagrebački kvartet
kojeg predvodi gitarist i pjevač Goran Lautar (ex-Babies, Welcomin' Committe
In Flames) prema podacima sa myspacea startao je negdje
koncem 2008. Svi odreda nose nickname-secondname Eichmann, a oni su Dodo
(gitara, vokal), Ed (kontrabas), Almir (bubnjevi) i Karlos (bubnjevi). Uživo
su furiozni (raport 'MOJO MEN FROM MARS i EICHMANN FAMILY, 17. X 2009.,
Spunk, Zagreb'), a na ovome kratkom osmominutnom EP-iju predstavljaju se
kao garažni
punk psychobilly mada tvrde (po Saletovom izvještaju) da nisu niti psychobilly,
još manje rockabilly, a ni garaža. Htjeli su zvučati kao Sting Rays, ali
im nije uspjelo. Ne znam, ako ovo nije garažni punkerski psychobilly s elementima
bijesnog bluesa, onda zaista nemam pojma šta bi to trebalo biti. Ima / nema
veze... Kako god, ove 3 autorske skladbe ("Daddy doesn't love me", "Side
street love", "New state of mind") i jedna obrada The Seeds ("Girl I need
you") zvuče opako i žestoko sa surf / slide-punk / rockabilly / blues gitarom,
razaračkim plesnim tempovima, prigušenim linijama kontrabasa i skroz opičenim
kreštavim 'oughaaa' vokalom u pravom energičnom izdanju upravo onako kako
djeluju i uživo. Jednostavno ne znaš da li su bolji i prljaviji uživo ili
na ovom snimku.
Naslovi: 1. Daddy doesn't love me, 2. Side street love, 3. New state
of mind, 4. Girl I need you (The Seeds)
Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/eichmannfamily
HEROINA - Scar That Blues EP (2009, d.i.y.)
Konačno je osvanuo prvi pravi
nosač zvuka već godinama hvaljenog zagrebačkog gothic / blues indie-rock
kvarteta. Nastali su 2005., a ime su odabrali po
nekadašnjem čuvenom hrvatskom rock magazinu "Heroina, nova" odakle su crpili
mnoštvo informacija vezanih uz osobni alternativni rock svjetonazor. Od samog
početka postava banda je nepromijenjena; tu su Hrvoje Malić (vokal, synth,
tambourine), Luka Brlek (bas), Vinko Ergotić (gitara, po potrebi piano) i
Tom Palinić (bubnjevi). Njihovi koncerti redovito su nabijeni snažnim i upečatljivim
scenskim nastupom frontmena Hrvoja koji izgara u spontanoj i samokontrolom
obavijenoj ekstazi između ludila, paranoje i suicidalnosti koja nedvojbeno
podsjeća na rane dane Nick Cavea iz vremena The Birthday Party. U početnoj
fazi rada, Heroina je bila lirski i glazbeno duboko mračan i depresivan band,
no od tadašnjih materijala uspjeli su zabilježiti tek šačicu skladbi, ali
po njihovim tvrdnjama, oni sa tim snimcima nikako nisu bili zadovoljni i
nerado su ih davali u opticaj. Prvi singl "Black water / What have I done"
objavili su 2006. u tiražu od 500 primjeraka nakon čega su se pojavili na
HTV, vrtjeli su se na Radio 101 i Radio studentu, te su pobjedili na prestižnom
demo takmičenju HGF u Zaboku ostvarivši svoj prvi inozemni nastup na Rock
Otočecu 2007. Osim navedenog singla, snimili su još četiri pjesme - "Devil's
well", "Gypsy", "Hide in death a while" i "Deep into the woods", od kojih
se ova posljednja pronašla 2008. na kompilaciji "Dark:Scene, vol. 3" novosadske
nezavisne etikete Dark:Scene Records.
Što zbog tehničkih ili osobnih razloga (svi članovi Heroine su još uvijek
studenti), na njihov prvi zvanično objavljen rad trebalo je čekati pune
četiri godine. S obzirom na raniju mračnu fazu koju su obilježile dugačke
i razrađene
psihodelične skladbe koje su ponekad trajale i po 7-8 minuta, ovaj 20-tominutni
EP je nešto posve drugačije. Sami tvrde da su jedva dočekali njegov izlazak
jer su ionako ovih 6 kompozicija imali već dugo vremena na svojem repertoaru
koji im je pomalo počeo predstavljati i breme prošlosti koje koči razvoj
banda. Od prve, vrlo brze "Pounding at your door blues" sa natruhama garažnog
indie blues-rocka i elementima The Gun Club, pa i Mudhoney, preko rockabilly
obavijene "Chanson orange" i posljednje "126 to bloodville" koja je puna
minimalističkog tempa s popratnim taktovima piana, u prvi plan iskaču vrlo
kratke brze trominutne indie blues-rock pjesme koje su s obzirom na okolnosti
vrlo dobro adaptirane za energične scenske nastupe. Ima priča koju je nedavno
ispripovjedio bubnjar Tomislav vezano uz nastanak ovog EP-ija. Naime, jednom
prilikom na probi slomila mu se navlaka na dobošu, te je gotovo eksperimentalno
uzeo indijaner i na njemu izveo cjelokupni materijal, te vidi čuda, sve
je zazvučalo vrlo dojmljivo i upečatljivo unatoč tupom zvuku. Ostali dio
EP-ija
su dvije klasične Heroina pjesme u mračnijem psihodeličnom raspoloženju
- "Devil she is" i vrlo plesna "Skinny and sick" u kojima Hrvoje na koncertima
koristi i klavijature pojačavajući harmonije. Ujedno, njegov vokal je tokom
čitavog EP-ija sabijen u blago distorziranu pozadinu što cjelokupnom materijalu
dodaje izvorni garažni dojam premda su snimci nastali u Kramasonic studiju
kod Nikše. Produkcija EP-ija je sasvim zadovoljavajuća s obzirom da Heroina
na ovim prostorima praktički i nema nekakvu konkurenciju, te je sasvim
opravdano
očekivanje da bi ovim radom konačno mogli izaći izvan okvira lokalne zagrebačke
underground rock scene.
Naslovi: 1. Pounding at your door blues, 2. Chanson orange, 3. Devil she
is, 4. Skinny and sick, 5. Celeste excerpt / 4444444, 6. 126 to bloodville
Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/heroinamusic
LIMUNOVA PITA - Sudnji dan (2008, d.i.y.)
Ha-ha-ha! Limunova Pita je band iz Pule čiju podužu biografiju morate
obavezno pročitati s njihove myspace stranice kako bi ušli u sav otkačeni
šarm njihovog rock
egzibicionizma. Postoje od 1999., stalno su mijenjali postave, međusobno
se svađali, svirali su neke obrade, ponekad su u nedostatku bubnjeva nabijali
po kantama, te sami za sebe kažu da na snimkama zvuče puno gore nego uživo.
Kako u početku još nisu imali dobrog pjevača, a htjeli su snimiti nekoliko
autorskih skladbi, odlučili su da pjevaju svi s nakanom da ako publika
bude srala, neka sere po svima. Prvi koncert održali su 3. II 2006. u pulskoj
Mimozi, a nakon stečene pozornosti lokalne publike i medija (Glas Istre,
NIT, Radio Pula, Radio Maestral, Radio Giardini) ukazani prostor su iskoristili
kako bi srali po lokalnoj sceni koja ne pomaže ništa autorskim demo izvođačima.
Kažu da nakon trećeg albuma počinju skidati porniće...
"Sudnji dan" im je prvi album koji je samostalno objavljen 5. III 2008.,
a snimili su ga u postavi Vanja Balen (gitara, vokal), Ivan Macan (bas, vokal),
Marko Radolović (gitara, klavijature, saksofon, blok flauta, vokal) i Dino
Smilović (bubnjevi). Kao gosti pojavljuju se Dora Štern Vukotić, Marina
Radolović
(vokali) i Igor Zenzerović (usna harmonika, klavijature). Album je satirički
koncept 7 smrtnih grijeha uobličen kroz isto toliko sex'n'drugs'n'r'n'r
kompozicija kojima su još pridodali "Mogu bez tebe" u dvije verzije (druga
je "Ne mogu
bez tebe") i odjavnu, naslovljenu naravno "Amen". Svi tekstovi su na hrvatskom
jeziku, puni su satire, humora, samoironije, ponekad nadrealizma i kritike,
ali su odreda duhoviti pogotovo zato jer se nitko od članova banda ne trudi
naučiti pjevati mada pokušavaju da izvedba nalikuje na pjevanje. Upravo
u toj činjenici namjerno iščašenih vokala leži njihova komedijaška strana
koja
bi se kompenzacijom nekog jačeg i ozbiljnijeg pjevača pretvorila u nešto
sasvim drugo, možda hladnije i proračunato artističko poigravanje sa satirom
i suhoparnim realizmom.
Tako već od prve skladbe "Mogu bez tebe" u klasičnom blues-rock šlihu koji
im je kamen temeljac glazbene strukture sa konvencionalnom stepenastom
nadogradnjom (akustična gitara, bas, usna harmonika, bubnjevi, solo električna
gitara),
kroz liriku se neprestano izmjenjuju komične priče i sličice. Mnogo toga
stilski djeluje kao provučena zajednička prizma humoreski Zabranjenog
pušenja, Balaševića, Buldožera, Činč, Elvis J. Kurtovića, Francija i Gori
Ussi Winnetou,
Radost!, Tom Waitsa... Tekstovi su im zaista lucidni kroz cjelovite životne
anegdote adaptirani kao blues ("Škrtost: poduzetnički blues" o političko-mafijaškom
svjetonazoru), klasični, već zaboravljeni rock sentiš ("Bludnost: dok
ti lažem da te volim"), country-rock ("Zavist: slobodan zrak"), progressive
piano-bar / blues ("Neumjerenost u jelu i piću: međunarodni Dan kruha"),
revijalni r'n'r-pop ("Srditost: manijak iz Šijane")... Melodije i aranžmani
su im stepenasto
dorađeni i obogaćeni s raznolikim glazbenim minijaturama klavijatura,
piana,
gitarskim solažama, te dramatičnim usponima i padovima u rangu teatralnog
soft progressive rocka (najočitiji primjer "Lijenost: lagano umirem"),
a čitav album je obavijen vrlo dosjetljivom minimalistički sastavljenom
građom
eklekticizma akustičnog i električnog rocka koji priziva sintagme radova
Bob Dylana, Pink Floyd, Lou Reeda i već spomenutih Buldožera i Zabranjenog
pušenja s kojima su bliskosti više nego očite.
Stoga bi ih valjalo provjeriti uživo da se utvrdi činjenica kako je ovaj
album lošiji od njihovih koncerata. Ali i da zvuče ovako kao na prvijencu
"Sudnji dan", za nastup bi dobili palac gore.
Naslovi: 1. Mogu bez tebe, 2. Oholost: moj sin je narkoman, 3. Škrtost:
poduzetnički blues, 4. Bludnost: dok ti lažem da te volim, 5. Zavist: slobodan
zrak, 6. Neumjerenost
u jelu i piću: međunarodni Dan kruha, 7. Srditost: manijak iz Šijane, 8.
Lijenost: lagano umirem, 9. Ne mogu bez tebe, 10. Amen
Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/limunovapita
Diskografija: Sudnji dan (2008) /
Nema vremena (2008)
SUPERBRANDS - Superbrands EP (2009, d.i.y.)
Kratki 15-tominutni EP zagrebačkog
banda koji je nastao nakon razlaza zagorskih brit-popera Thee Larche iz Svetog
Križa Začretja podsjetiti će na frustrirajuće /
romantične dane Morrisseya, The Smiths i dobre plejade britanskog indie pop-rocka
od '80-tih naovamo. Iz nekadašnjih Thee Larche ovdje su prisutni Adnan Melkić
(gitara, vokal) i Hrvoje (gitara, prateći vokal), a sa njima u postavi još
su stanoviti bubnjar Bela (aka Robert) i basist Robert (aka Trebor). Ne kužim
ovu igru s imenom Bela aka Robert, ali nema veze.
Prezentirani demo materijal već su promovirali u zagrebačkom Saxu na Novom
Zvuku (29. X 2009.) gdje su se pokazali izuzetno profiliranim i kompaktnim
bandom koji zna što hoće jer im iskustvo, znanje, konciznost i tehnička
vještina nalažu da nikako ne mogu promašiti u svojem naumu. Ove 4 kompozicije
koje
su otpjevane na čistom i pravilnom engleskom jeziku pokazuju sav fini šarm
konvencionalne britanske pub i indie pop-rock scene kojoj su kao nekadašnji
Thee Larche 1997. možda presramežljivo pristupili ostvarivši dva nastupa
u londonskim klubovima Rock Garden i Taylor's. No, uspjeti u Britaniji
uz sve one njihove tisuće i tisuće bandova ravno je poduhvatu osvajanja Mount
Everesta. Ipak, na temelju prošlosti i svih mogućih akreditiva, kao i svjetonazora,
Superbrands je nošen neminovnom potkom utjecaja britanske scene gdje prije
svega prednjače The Smiths i Morrissey što se očituje u Adijevom ležernom,
pomalo blago sladunjavo letargičnom mračnom vokalu i jednostavnim pjesmama
sa klasičnim pop formatima. "The secret of what's gone" je plesni broj
koji
uz gitarističku vodeću melodiju ima lepršavi ritam i nekolicinu ambijentalnih
laid-back pasaža gitara i pratećih 'la-la' vokala, "So this is love" u
laganijoj romantičnoj ambijentalnoj impresiji može razniježiti svojim refrenom
'hold
me please, I can not walk' i harmoničnim odnosima nekoliko nadosnimljenih
gitara, dok će "Come (to Hyde park)" sa prelamanjima laganijih i žešćih
dionica, kao i gradacijski strukturiranom aranžmanom povezati nekolicinu
brit pop-rock
stilova u vrstan progressive spoj starog i novijeg indie šliha. Posljednja
"Places" je klasičan pop-rock evergreen sa akustičnom i električnom gitarom
u kojoj su se pozabavili i popratnim produkcijskim štosevima koji još zvuče
i najjasnije u odnosu na ostatak materijala.
Premda je demo na nešto mutnijem i prljavijem nivou, ovaj snimak prikazuje
vrlo dobru formu banda koji bez ikakvih problema može nastupati širom
ex-YU zbog univerzalnosti prepoznatljivog izraza kakvog primjerice imaju
labinski
The Orange Strips s kojima je podudarnost više nego očita.
Naslovi: 1. The secret of what's gone, 2. So this is love, 3. Come
(to Hyde park), 4. Places
Ocjena (1-10): 7
Web: www.myspace.com/superbrandsmusic