Recenzija - Demo izvođači 2010., 3.dio
U trećem ovogodišnjem (2010.) dijelu namijenjenom za demo i d.i.y. izdanja
predstavljamo THE ANDERGROUNDERZ (Makarska), HELLBOUND (Bedekovčina), KRANKŠVESTER
(Osijek),
MLIJEKO (Dugo Selo), TEARS OF THE SOUL (Skoplje) i kompilaciju "Vreme brutalnih
dobronamernika" (Beograd).
THE ANDERGROUNDERZ - Maschina Non Grata (2008,
d.i.y.)
Ovo je solo projekt
Marino Popovića iz Makarske koji paralelno radi i u Life In The Machine,
duet bandu sa bratom Markom koji postoji od 1998. godine.
Glazba koju Marino ovdje prezentira može se svrstati u deep-house s relevantnim
odmakom u klasični plesni electro-pop kojeg radi na sofisticiranoj tehnici
(kompjuterske klavijature i screwdriver). Sistem kompozitorskog rada je vrlo
jednostavan - na ritmički plesnu house podlogu dodaje minimalističke melodijske
sekvence koje osvajaju svojom, često troakordnom lakoćom i klasičnim elektronskim
nadogradnjama bez ikakvih većih posezanja u eksperiment. U tom pogledu je
vrlo blizak zagrebačkom Zvuku Broda, dok se u pojedinim sekvencama približava
minimal-techno šablonima (primjerice u skladbi "Istanbul"). Sve skladbe,
izuzev uvodnih "Lady from the deep" i "Take me underwater", instrumentali
su; u ove
prve dvije gostuje ženski prozračni vokal kao laid-back element, dok se u
"Abuse brain and amplify machine", "Mind invaders" i "Plankton" koristi spoken-word
tehnika (muški vokal), a cjelokupni materijal od 12 skladbi premda nema nikakvih
posebnih finesa, čak niti ritmičkih specifičnosti (nema apsolutno niti jednog
prelaza) pokazuje solidnu karakternu osobinu koja s podjednakim konotacijama
šara između komercijalnog sintetičkog electro / house-popa i natruha underground
smjernica koje su ponekad bliže mekšem EBM izrazu (poput teme "Orka L2" ili
spomenute "Mind invaders"). Skulptura koju razvija The Andergrounderz je
nenametljiva i spontana, gipko se kreće iz osnove ritmičkog temelja ka minimalnoj
melodijskoj nadogradnji koja je ispoštovana sa svim potrebnim elementima
infrastrukture, tako da se slobodno može utvrditi kako je ovdje riječ o suptilnom
radu koji je namijenjen za plesne podije bez ikakve subverzije ka nametanju
nekakvih svjetonazora ili ideoloških načela koja zamirišu u spoken-word komadima.
Naslovi: 1. Lady from the deep, 2. Take me underwater, 3. Zeitmaschine ohne
zukunft, 4. Medusa, 5. Deep blue light, 6. Istanbul, 7. Deepdiver, 8. Abuse
brain and amplify machine,
9. Mind invaders', 10. Orka L2, 11. Plankton, 12. Aurora polaris
ocjena (1-10):
6
web: www.myspace.com/lifeinthemachine
HELLBOUND - Weapon Of Choice (2010, d.i.y.)
Hellbound su heavy metal
kvartet iz Bedekovčine koji su već naveliko poznati u lokalnim okvirima zbog
svoje specifične oldschool orijentacije koja zagovara
klasični HM s prelaza 70-ih u 80-e i djelomično prvi val NWOTBHM. Ovaj relativno
mlađi band čine Bruno Vrgoč (gitara, vokal), Rikard Jadan (bubnjevi), Goran
Vučković (bas) i Saša Peričak - Deda (gitara), a ovo im je drugi demo materijal
na kojem se prikazuju u odriješito energičnom i vrlo kompetentnom izdanju
kojem se na konto sviračke sposobnosti zaista nema što predbaciti. Pet autorskih
kompozicija odreda pružaju svu silinu i moć r'n'r-a na klasični heavy metal
način uz upečatljiv vokal na engleskom jeziku, no uz sve kvalitetne osobine
koje su prikazane, snimak djeluje vrlo mutno kao da je presnimka audio kasete.
Međutim, prođemo li preko ove neobjašnjive omaške znajući da danas postoje
deseci kvalitetnih kompjuterskih programa za 'čišćenje' zvuka, Hellbound
su isporučili vrlo raznolik splet pjesama koje očaravaju svojim bogatim kreacijama
i raskošnim aranžmanima. Prije svega, to se odnosi na vrstan instrumental
"Cobra's kiss" u kojem jednostavno ne možete povjerovati da je jedan demo
band uspio sročiti ovako moćan, koherentan i melodičan zvuk sa samo dvije
gitare uz fantastično obrađeni aranžman. Dok je uvodna "Affected by the money"
nošena klasičnim riffom (neodoljivo podsjeća na "Cold metal" Iggy Popa s
albuma "Instinct") i gitarskim međuigrama, naredna "Roadkill" je pravi brzanac
nalik na prve Iron Maiden, Judas Priest i Saxon s okusom Motorhead gdje ne
manjka virtuoznih bravura i naglašenih breakova što je u principu ništa drugo
nego li metalizirani r'n'r do balčaka. Kada bi ovu skladbu snimili i producirali
u daleko boljem izdanju, smiješio bi im se i mogući singl, naravno pod uvjetom
da pronađu odgovarajućeg izdavača. Pjesma nije daleko od urnebesnog hita
koji samo što ne postane hardcore-metal. Pjesma "Hellbound" već se pronašla
na njihovom prvom demu "Sex, Drugs and Hellbound" (2009), no ovdje je
daleko bolje odsvirana, a i odpjevana. Međutim, uspuređujući njihov prvi
s ovim
drugim demo materijalom uočljive su dvije frapantne razlike; prvi je odlično
i čisto snimljeni r'n'r (tamo su bile još dvije skladbe - instrumental "Whiskey
gone" i pjevana "Hot ride"), ali nema potrebni metal 'groove' kojem vjerojatno
Deda i ekipa teže, dok je ovaj daleko koncizniji što se tiče instrumentalističke
energije, ali je lošijih tehničkih karakteristika. Meni se prvi demo daleko
više sviđa zbog čistoće zvuka, ali to neka nikoga ne obeshrabri, na ovom
drugom radu Hellbound su napravili korak dalje u svojoj strukturi zvuka gdje
se osjeća da su počeli savladavati prve prepreke d.i.y. rada, te su krenuli
daleko odriješitije sa izrazom energije i daleko konciznijih aranžmanskih
struktura. A mora se pohvaliti i Brunov vokal koji je masniji i tečniji za
razliku od prvog dema gdje je bio previše 'čist' i nekako pritajen. Elem,
Hellbound imaju vraški opičene riffove i gotovo stadionske refrene koje je
nemoguće ne zapamtiti; odmah se urežu u pamćenje, osobito "Hellbound", koja
se nameće kao njihova ego-trip himna. "Sledgehammer" je još jedna pjesma
s velikim karakteristikama klasičnog HM stila i time su zaokružili svoj autorski
opus na ovom demu koji zvuči ništa drugo, nego kao pravi demo s prljavim
zvukom. Namjerno ili ne..., ali da se mene pita, ja bih ovo sve skupa pročistio
na kristalnu razinu. Dvije posljednje skladbe su obrade – "Bomber" (Motorhead)
i "Let There be rock" (AC/DC) u klasičnom izdanju gdje nažalost Hellbound
ne donose ništa novo osim poklanjanja velikim legendama koje su im više nego
kultni uzori koje njeguju i teško će ga potisnuti s nekakvim 'zlatnim teletom'
ili 'deset božjih zapovjedi'. Uostalom, to je samo r'n'r, a Hellbound ga
sviraju baš onako kako stoji na omotnici - gitara i pivo. I to rade fantastično,
mada je za moje pojmove prestarinski stil koji se hibridno zagubio negdje
80-ih godina. Ali što je interesantno, ovo još uvijek 'pali' stare vatre.
Naslovi: 1. Affected by the money, 2. Roadkill, 3. Hellbound, 4. Sledgehammer,
5. Cobra's kiss, 6. Bomber (Motorhead), 7. Let there be rock (AC/DC)
Ocjena
(1-10): 7
Web: www.myspace.com/hellboundnd
Diskografija: Sex, Drugs and Hellbound (2009, d.i.y.) /
Weapon Of Choice (2010, d.i.y.)
KRANKŠVESTER – Krankšvester (2010, d.i.y.)
Najnoviji hrvatski hip-hop
super duet iz Osijeka kojeg čine, odavno znani majstori rima Hrvoje Marjanović
- Sett i Davor Miletić - 3ki Still. Obojica
su nakon, kao što sami kažu u svojoj press biografiji, velebnih megauspjeha
solo albuma po bivšoj Jugoslaviji i zemljama bivšeg SSSR-a, odlučili dokapitalizirati
svoja materijalna dobra udruživši se u jednu cijelinu kojoj će glavni zadatak
biti opljačkati ono što se još može. Zato su odlučili igrati na finu kartu
koja danas 'pali' – seks na sve moguće načine. Izbacivši bilo kakav lirski
oblik koji bi zadirao u socio-političke, filozofske, društvene, religijske,
pa i emotivne teme, shvatili su da je najjednostavnije pričati o seksu, svim
mogućim radnjama u njemu i svemu što se oko njega događa jer je to najjednostavnija
tema koju svi razumiju i koju svi rabe po nekoliko puta dnevno; sami ili
s drugima – od tinejdžera, manekenki, sportaša, disco-freakova, đankoza koji
su izašli iz komuna, intelektualki, do političara i svećenstva. Naravno,
posve su izbacili nepotrebne subjekte (uglavnom oni su ti koji obavljaju
radnje), te su sve prepustili svojem sočnom hip-hop vokabularu gdje valjda
ne manjka niti jedan iole poznati naziv za spolovila, seksualne aktove i
ine bajne čari od mirisa, preko kojekakvih pomagala do najsuvremenijih stimulansa
s interneta. Slobodno bih mogao utvrditi da ovakav album u nas nikada nitko
nije napravio, ne samo u domeni hip-hopa, već i u općenitom poimanju popularne
glazbene scene od rocka i popa (zabavna estrada se ne računa, na njoj se
nikada ne bi spomenula niti jedna 'prosta' riječ) do onog najzadrtijeg hardcore
undergrounda. Da ne prepričavam u tančine šta sve ne rade i koga sve ne karaju
kroz svojih 19 pjesama koje su osim po svojoj tematici vrlo duhovite, a često
i sarkastične (uspjeli su izmasakrirati i Madonnin hit "Vogue" u pjesmi "Modna"),
najbolji odgovor za vašu intimu pružiti će vam besplatni download albuma
koji je, primjereno u skladu sa svjetonazorom, objavljen na Valentinovo 12.
II 2010. godine. Tek nekoliko tema odudara od seksa (primjerice "Majko,
zovi dilera" ili spoken-word "Krankaveli"), no u kontekstu cijelog albuma
koji
traje punih
70 minuta imaju svoje točno određeno mjesto bez kojeg ova nadasve otkačena,
provokativna i humoristična priča s obiljem trijeznih, pijanih, ukomiranih,
nađankoziranih, predoziranih... perverzija i maštarija ne bi bila potpuna.
Naslovi: 1. Intro, 2. Krankšvester, 3. Mae Geri, 4. Pa ti radi vani, 5.
Ljetna shema, 6. Znam ko te jebe, 7. Vrum-vrum, 8. Majko, zovi dilera, 9.
Mislim..., 10. Nema veze, 11. Modna, 12. Racija, 13. Motovun, 14. (Polj)ubit
ću te mala,
15. Pecamo te ribe, 16. Kurve s neta, 17. Moja Micika (omiljena Bubika),
18. Krankaveli, 19. Taj novac
Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/3kistil i www.myspace.com/settnet
MLIJEKO - Grobnica za Borisa Beckera (2010, d.i.y.)
Nakon
obečavajućeg demo materijala "Ružna polusestra" i
respektabilnog nastupa u Močvari kao predgrupa Goribor 27. XII 2009., Mlijeko
su unatoč najavama
da će debi album objaviti za Slušaj najglasnije, u posljednji trenutak odlučili
da ga ipak izdaju kao d.i.y. ediciju. U ovako friškim okolnostima, poprilično
je nezahvalno prognozirati koliko je ovaj potez idealan za band kome su se
odškrinula vrata ka široj ekspanziji i to bi im se možda moglo odbiti u glavu.
Naime, kada razmotrimo ovozemnu sukladnu indie-rock scenu koju je najbolje
revitalizirao beogradski Popboks u suradnji s Odličnim Hrčkom, Mlijeko su
svjesno odbacili cijeli niz pogodnosti koje bi im mogle pomoći u daljnjem
radu bez obzira za kojeg izdavača objavili album. Izdavač, kakav god (naravno
u pitanju je nezavisno izdavaštvo), još uvijek više znači od samizdat, odnosno
d.i.y. produkcije, a ovim materijalom mogli su zakoračiti duboko u medijske
prostore, te uz malo sreće i guranja nametnuti se i relevantnoj TV emisiji
"VIP Music Club" i dospjeti na neke radijske top-ljestvice koje
mnogo znače za učvršćivanje pozicija ovog mladog banda iz Dugog Sela. Kako
god, Mlijeko
su se možda spotaknuli na prvom koraku samo sa labilnošću kod izdavanja albuma,
no u kreativnom dijelu su potpuno ozarili svojom blistavošću, inteligentno
sročenom prgavom lirikom i vrlo uzbudljivom post-punk / indie-rock formom.
Kroz
10 vrlo kratkih pjesama (izuzev petominutne obrade "Mi plačemo iza tamnih
naočara" niškog Dobrog Isaka), Mlijeko obire vrhnje frustracija post-adolescentnog
razdoblja na kritički vrlo bijesan, lucidan i poprilično sofisticiran način
kakvog primjerice nisu imali niti Električni orgazam na svojem istoimenom
prvijencu iz 1981. S te strane aspekta, Mlijeko nisu bili u prilici da imaju
Sinišu Škaricu koji je 'mentorski' opslužio sve one znamenite ex-YU new-wave
albume objavljene za Jugoton, pa su vođeni vlastitom intuicijom svoj najvažniji,
debi album otvorili s najslabijom karikom albuma, uvodnom točkom "Čakija
Moskva Dallas" koja bi daleko bolje funkcionirala da se nalazi na završetku
albuma. Jer naime, nakon sampliranog govornog uvoda i bijesnog neandertala
u stilu noise-rock škole, tekst ' on je dasa... sve mu žene pičke daju' je
više nego neumjesna šala sa ničim izazvanim kultom teniskog asa Boris Beckera.
Što im se to Becker zamjerio, ne bih htio ulaziti. Bio je veliki sportaš
svojeg vremena, legenda teniskog reketa koja, koliko mi je poznato, nikome
nije stala na žulj, čak štoviše, bio je vrlo fair-play igrač. Prije bi se
reklo da Mlijeko iritira tenis kao šminkerski sport koji adutima donosi vrhnje,
a njima niti sirutku. Eh, do vrhnja treba doći i zaraditi ga... Vođa banda
Filip (gitara i vokal) je vrlo ljut i srdit momak, bijesan je na mnogo toga
što ga okružuje i nalazi se u situaciji gdje ne može naći nikakav kompromis,
to jest sa ničime nije zadovoljan i u ničemu ne nalazi oportunizam. Adekvatno
tome, ponajbolje pjesme albuma "Države", "Glave" i "Govedo" sa Gang Of Four
/ Bernays Propaganda konotacijama govore o frustracijama sa imageom, društvenim
svjetonazorom i uspjehom, ali praktički ništa konkretno ne donose doli nabacanih
sličica ispod klupe koje su se taložile godinama i čekale su samo vrijeme
kada će biti zaljepljene u spomenar. Kroz njihove tekstove čovjek ostane
obasut spoznajom da je blesav i malouman, filozofski uskraćen za njihova
saznanja, te da nema razvijeni smisao za prilično težak crni humor u kome
se spominju 'bokserice na pojase', 'moj drugi prijatelj sa zvijezdom na košulji',
'njihove istrimirane kevin kuranj bradice i velike točkaste glave', 'drž'te
se za ruke'... Čudnovato su sročene ove pjesme, vrlo su enigmatične, mistične,
ali su istovremeno i najcjelovitiji dio Mlijeko strukture. Jedina stara kompozicija
"Komunista" koja u potpunosti usklađuje klasični post-punk i frustrirani
naboj ka Boris Beckeru kaže 'opameti se i uzmi motku', ali niti tu nije posve
jasno zašto su Mlijeko toliko frustrirani i bijesni mladići. Možda je relevantan
odgovor na krajnje zapetljan svjetonazor Filipa podaren u pjesmi "Ljudi s
velikim pišama" koja seksistički progovara o mračnoj ideologiji današnjice
- 'one s velikom glavom i one s malom glavom i one bez glave i one sa četri
glave i one s velikom pičkom i one s malom pičkom i one bez pičke i one s
četri pičke / oko moje glave žive svakojaka sranja, zbilja ne znam što se
sprema, oko moje glave žive jako čudni ljudi... ja ih gledam kako žderu/
ja ih gledam kako gmižu, ja ih gledam kako mašu, ja ih gledam kako trguju'.
Već spomenuta obrada Dobrog Isaka je najbolji prikaz ovog vrlo čudnog albuma
koji je pun bolesnih i mračnih priča koje se nalaze pohranjene u dubokoj
podsvjesti sa negativnim insinuacijama na prošlost. Nema kod Mlijeka veselih
i optimističnih skladbi (to osobito pruža "Mrzim kad je moj jebač ružan"
sa tekstom 'mrzim kad sam ružan' o masturbiranju u toaletu).
Album je perverzan,
bolesno nadahnut sa jednostavnom tematikom momaka koji su puni snage i koje
seks opčinjava više nego da im podarite milijun dolara,
pucaju im hormoni od glave do pete, sad su u najboljoj kondiciji i za dobar
fuk bi dali sve što mogu. Vrlo malo sam spomenuo odličnu glazbenu potku post-punk
/ new-wave etike koju Mlijeko imaju, kao i činjenicu da od njihovih tekstova
ostanete
doslovce zabezeknuti. Ovo je čudnovat i vrlo neobičan album kojeg da je objavila
neka malo bolja etiketa koja bi ih gurnula naprijed, imao bi prilike zaživjeti
i u daleko širim medijskim okvirima.
Naslovi: 1. Čakija Moskva Dallas, 2. Države, 3. Glave, 4. Govedo, 5. Komunista,
6. Ljudi s velikim pišama, 7. Ljute mašine, 8. Mi plačemo iza tamnih naočara,
9. Mrzim kad je moj jebač ružan, 10. Njegova baba se šminka
Ocjena (1-10):
8
Web: www.myspace.com/mlijekoband
Diskografija:
Ružna polusestra (2009) /
Grobnica za Borisa Beckera (2010)
RAZNI IZVOĐAČI - Vreme brutalnih dobronamernika (2010, d.i.y)
Evo jednog
primjera gdje je underground pobjedio komercijalu, nešto otprilike slično
onome prošlogodišnjem potezu Dark:Scene Records kada je izveden vrlo
dobro smišljeni trik sa obradama Lepe Brene na albumu "Dark Tribute to Lepa
Brena" koji je doživio enormni broj downloada. Parafrazirajući današnji učinak
diskografskih etiketa koje sve manje imaju konce u svojim rukama, vrlo nadobudni
i lirički detaljno sposoban kreativac Milan B. Popović iz Beograda odlučio
je napraviti, otprilike sličan vješti kompromis, te je vlastite pjesme dao
na raspolaganje srpskim metal / rock bandovima (ukupno 17) koji su ih uglazbili
u obliku heavy-metal izraza. Osim bandova iz Beograda, ovdje su prisutni
izvođači iz Novog Sada, Kragujevca, Banja Luke, Petrovca na Mlavi, Smedereva,
Pančeva, Zrenjanina...
S jedne strane, ovo se može protumačiti kao vrlo rijetki
ego-trip u želji da se oformi stanoviti 'biografski soundtrack', no međutim,
Milanovi stihovi
su toliko jaki i upečatljivi (barem na papiru), da sam čitajući ih prvi puta,
skoro pao u depresiju života koju sam davno ostavio u ratnim 90-im godinama.
Njegov naglasak na emocije povezane sa turobnom stvarnošću propasti bilo
kojeg oblika pozitivnosti koja se nameće sama po sebi, donosi krik individualca
koji razumije (ili barem pokušava razumijeti) vlastiti košmar; i unutarnji
i vanjski. Prema njima se odnosi s podjednakim simpatijama, obožava finoću,
ali u jednu ruku uživa i u duševnom bolu koji mu donosi prijeko potreban
adrenalin, pri čemu osjeća svoju 'bit' koja mu je prema prikazanoj lirici
bila bezbroj puta osakaćena na razne načine.
Milan B. Popović je, citiram sa
omotnice CD-a 'veoma retka zverka u ovoj našoj "zemlji čuda". Pre svega vrstan
pesnik, novinar & muzički kritičar
on držeći, na neku čudnu foru glavu iznad vode, istrajava u borbi protiv
kulturnog beščašća i analfabetizma' (Ivan St. Rizigner). Inače, pjesnik
je i kolumnista u preko dvadeset novinskih i internet redakcija (od Večernjih
novosti, Kvartala, Književnih novina do Serbian underground, Trablmejker
i Barikade), prezenter je under i over-ground glazbene scene, te je vlasnik
tri zbirke poezije - "Molitva tetoviranog srca", "Vreme dobronamernika"
i "Oka da ne spustim dah".
Njegovi uglazbljeni stihovi su zagonetni, mistični,
ponekad višesmjerni, no u svim slučajevima su individualni i bazirani su na
olovno teškim preokupacijama
koje variraju između života i smrti, ponekad i na suicidalnim sklonostima,
a katkad i u svemu tome zasjaji poneka svjetla točka. Nazire se njegova vjerska
i duhovna snaga, s vještom sposobnošću umije pomoću malo riječi dočarati
onu fiktivnu činjenicu 'slika govori 1000 riječi', a u njegovom slučaju to
je 'riječi govore 1000 slika', ili bolje rečeno, njegovi stihovi otvaraju
vrata apsolutne percepcije o razmatranju života. U r'n'r-u na ovim područjima
nismo imali ovakvog pjesnika koji je istovremeno krajnje ozbiljan, sugestivan
i autorski moćan sa jednostavnim riječnikom. Posložio je liriku na način
najprofinjenijeg poete koji umije stacionirati vlastitu misao u kompletan
kolaž slika, događaja, stanja svijesti i duha. Njega ne razdiru primitivne
i niske strasti, njegov glavni protivnik je on sam suočen s vlastitim strahovima
i predrasudama, demonima i grijehovima, on optužuje sebe samoga pred licem
pravde u situaciji kada vlada bezakonje i anarhija, a to cijelom lirskom
opusu koji je ovdje prezentiran dodaje intenzivan eksplozivno emotivan naboj.
Svaka njegova pjesma donosi enigmatičnost koju sam pokušavao shvatiti i protumačiti
stavljajući se u određeni životni kontekst, no svaki puta kada sam nanovo
čitao tekstove, asocijacije koje su se budile, dopirale su do najintimnijih
psihičkih točaka koje bi me dovele do stanja ludila, paranoje i duhovnog
raskola gdje se vodi ogorčena borba između zla i dobra. Sve to govori u prilog
Milana koji je napisao maksimalno sofisticiranu liriku punu teškog bremena
koje sažima prošlost i sadašnjost s obrisima budućnosti; on svoje stihove
temelji na vlastitim preokupacijama, ali ih procesuira kao da su dio općenite
'svjetske boli'. Usporediti ga sa Ian Curtisom nije besmislica, no razlika
je očita; Milan ove tekstove nije pisao s isključivom nakanom da postanu
dio r'n'r-a. Kada bih počeo tumačiti značenje i simboliku njegovih stihova,
vjerojatno bih u mnoštvo slučajeva otišao u krivom smjeru jer sam nekoliko
puta pokušavao shvatiti i samome sebi obrazložiti njihov osnovni smisao,
ali koliko god da sam se trudio, stalno su mi se kotile misli da sve što
ću ispisati o ovome izuzetno nadarenom autoru, biti će moje malograđanske
pogreške sitne duše piskarala koja ne razumije veličanstvenost umjetničke
raskoši Milanove poezije. Odnosno, priznajem da na ovakve stihove nikada
nisam naletio u ovozemnom r'n'r-u i samo bih ih mogao usporediti s daleko
drugačijim, ali blisko sofisticiranim tekstovima Boe s prvog albuma iz 1981.
koji su ispisani sa sasvim drugačijih aspekata, pa i Idola sa čuvenog albuma
"Odbrana i poslednji dani" (1982). No, s vremenom, tekstovi Boe i Idola
su postali razumljivi i objašnjeni, a ako ćemo staviti protu-uteg na vagu,
tu
je i EKV koje, priznajem, nikada nisam shvatio u najkomercijalnijem dijelu
karijere jer mi se uvijek činilo da su sve njihove pjesme posljedica narko
impresija i ne govore o ničemu osim o psihičkim stanjima Milan Mladenovića
koji je lebdio u svojoj imaginarnoj stvarnosti nošen heroinom gordo žudeći
za impresionizmom 'velikih i goruće bitnih' stvari. Nevermind...
Elem, vrijeme
je da progovorimo i o samom albumu, tj njegovoj glazbenoj strani koja iznosi
74 minute. Moram priznati da izuzev nekolicine imena (Seraphim,
Alogia & Sweety, Iskaz i Instant Karma), za preostali dio izvođača nisam
imao prilike čuti, no to je sasvim drugi par rukava. Ova kompilacija se može
podijeliti na ženski i muški dio vokalne izvedbe, tako da onaj ljepši otvaraju
ABONOS, TALES OF DARK... i DARKSHINES (sa gothic-metal skladbama "Urlik",
"Prah" i "Umiriti dan" s vrlo visokim vokalima), zatim ALOGIA & SWEETY
sa Slađanom Milošević (jedna od najupečatljivijih skladbi na albumu, "Izdaja",
sa death / gothic sintagmama) i DEMETHER (amplificirani lagani pop / rock
"Sunca kap") na samom završetku ove zbirke. Muški dio izvedbi tvore SERAPHIM
(u
gothic-metal varijanti "Povezuješ niti"), BACKBONE ("Zarđao vek"), ISKAZ
(rap-metal "Polusvet"), DISPARADOR (vrlo lagani ambient-metal "Pokrov iznad
mene"), a u rang klasičnih metal bandova mogu se uvrstiti ATLANTIDA ("Talasi").
Gotovo čitava druga polovina albuma sadrži i nezaobilazne laganice koje su
u ovom slučaju aranžirali ART DILER - "Dok pogledom streljaš", ARMANTH -
"Živite li?", A.R. CLUB - "Umiri me" (sa ženskim vokalom), akustična "Čekam"
u izvedbi BROKEN STRINGS, ASPHALT CHANT - "Oprost" i završna "Dva" HEAVEN
RAIN na progressive-rock / metal način. Poseban dio albuma koji se izdvaja
od ostatka, uglavnom metalnog izraza je akustični blues-rock "Ponos" INSTANT
KARME sa usnom harmonikom.
Kompletan glazbeni materijal je shodno tekstovima
vrlo mračan, no većina izvođača djeluje kao da su mahom svi pod utjecajem
Nightwish i Symphony X, s tek neznatnim otklonima ka Dream Theatre i kurentnoj
gothic / progressive struji. Možda sam potajno očekivao nakon zaista fantazmagoričnih
Milanovih tekstova brutalnije, divlje, žešće, eksperimentalnije, psihodeličnije
i ekscentričnije izvedbe u različitim stilskim varijacijama od thrasha, black,
grind sve do metalcore, crust ili power-metala jer su gotovo svi tekstovi
dušu dali za ekspresije na koje se mogu nizati brojne žanrovske odlike. Također
je vrlo čudno da niti jedna izvedba nije u doom-metal formatu, koji se barem
meni čini da još ponajviše odgovara etici i stilu Milanovih tekstova. A nije
niti da izvedbe frcaju klasičnim deathom... No, kako god, njegovi tekstovi
su daleko bolji od same prikazane glazbene građe jer je očigledno da bandovima
nije bio osobiti prioritet uglazbljivati njegove stihove na način kao što
ih to prakticiraju u svojem osobnom opusu. Sve je to urađeno u jednom tipičnom
srednjestrujaškom metal stilu vjerojatno s nakanom da se dopadne širem auditoriju,
pa se i nije išlo u energičnije i brutalnije naglašenije verzije.
Naslovi: 1. ABONOS - Urlik, 2. TALES OF DARK.. - Prah, 3. SERAPHIM
- Povezuješ niti, 4. BACKBONE - Zarđao vek, 5. ALOGIA & SWEETY
- Izdaja (ja bih da odmorim dušu), 6. ISKAZ - Polusvet, 7. DISPARADOR -
Pokrov iznad
mene, 8. DARKSHINES
- Umiriti dan, 9. ART DILER - Dok pogledom streljaš, 10. ATLANTIDA - Talasi,
11. ARMANTH - Živite li?, 12. A.R. CLUB - Umiri me, 13. BROKEN STRINGS
- Čekam, 14. INSTANT KARMA - Ponos, 15. ASPHALT CHANT - Oprost, 16. DEMETHER
-
Sunca
kap, 17. HEAVEN RAIN - Dva
Ocjena (1-10): 7
Web: www.molitvatetoviranogsrca.com
TEARS OF THE SOUL - Memory (2009, d.i.y.)
Tears Of The Soul je makedonski oneman band iz porodice Atanasovih, a ovaj
puta je riječ o solo projektu Žarkovog brata (My Dying Time, Wipe Away, Smirenie,
True Wisdom...) Martina koji korača otprilike sličnim stopama isprepličući
metal i gothic potpomognut kibernetičkom potkom.
Ovaj vrlo dugačak album (76 minuta) donosi 10 instrumentala i 2 pjevana broja
gdje vodeću ulogu igraju brojne unakrsno isprepletene melodije na klavijaturama
i synth insinuacije na nijeme vokalne arije uz pratnju elektronskih ritmova
u snažno baražiranom tempu s obiljem prelaza. Gitara je tek sporadično zastupljeni
instrument premda je riječ o slojevitom gothic-metalu koji pokazuje izvjesne
tehničke sklonosti ka progressive etici svirke. Doduše, progressive/sympho
elementi nisu prisutni kroz grandiozne i zahtjevne aranžmane, već samo preko
načina na koji Martin vrlo zapetljano istovremeno kombinira po nekoliko paralelnih
melodija. Njegove instrumentalne varijacije jasno ukazuju da je pred nama
vrlo talentirani glazbenik sklon egzibicionizmu koji bi se kroz rapidan razvoj
mogao pretvoriti u rafiniranog perfekcionistu. Premda je cijeli niz kompozicija
zasnovan na mnogobrojnim melodijskim improvizacijama koje s protokom skladbi
od uvodne "Old song", preko "Memory", sve do "History" i "Voice" imaju praktički
vrlo slične karakteristike, u nekima, poput laganije "The soul" osjeća se
i lagani folk / ethno motiv s ambijentalnim predznakom, dok kao izuzetak
od kompletnog materijala odskaču pjevane "Awakening" i završna "Pod tvojim
krilja
(bonus)" sa gostujućim ženskim vokalom (pretpostavljam Marina Petruševska
- Atanasova). Jedina boljka materijala je jednoličnost skladbi koje odreda
zvuče kao interpretacija jedne te iste teme, te neadekvatna povezanost naziva
kompozicija sa glazbenim sadržajem u kojem se po ničemu ne može zaključiti
da se radi o inspiracijama iz kršćanstva kao što to stoji na njegovoj myspace
stranici, tako da se cijeli niz ovih skladbi mogao slobodno nazvati 'improvizacija
po Martinu I-XII'. Martin je tehnički i instrumentalistički veoma potkovan,
no ovom albumu manjkaju poveznice u sadržaju koji je prvenstveno virtuozan,
a daleko manje maštovit. Tehnički vrlo dobar glazbenik, no kompozitorski
još uvijek tanak kao da se neprestano vrti u krug.
Naslovi: 1. Old song, 2. 1000 years, 3. Memory, 4. Birth, life and death,
5. 777 (my God), 6. Capacity from God, 7. History, 8. The soul, 9. Awakening,
10. Voice,
11. Wounded in victory, 12. Pod tvojim krilja (bonus)
Ocjena (1-10): 5
Web: www.myspace.com/tearsofthesoulmusic
Diskografija: ConvinceD (2007) /
Memory (2009)