Recenzija - ANA MILOSAVLJEVIĆ - Reflections (2010, Innova Recordings)
Debi album srpske akademske glazbenice s trenutnim prebivalištem u New Yorku,
povezuje njezine tradicionalne korijene sa modernim klasicizmom. Sjajan početak
diskografske karijere.
Ana Milosavljević je akademski obrazovana glazbenica koja je rođena u Čačku,
živjela u Kragujevcu, pohađala školu za Muzičke talente u Ćupriji, a potom
završila studij na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. 1999. godine odlazi
u New York gdje je završila postdiplomski na Mannes College The New School
for Music, te tamo živi i radi specijaliziravši se za violinu. U njezinoj
biografiji nalazi se impresivna lista kolaboracija i radova sa raznim autorima
uglavnom iz domene moderne klasične glazbe (Takehiro Ueyama, John Adams,
Chen Yi, Tania Leon, John Eaton, Miloš Raičković, Gian Carlo Menotti, Anders
Eliasson...), a osim na glazbenom planu, nekoliko puta je sudjelovala i kao
gošća sa solo recitalima između ostalog nastupivši na The American Festival
of Microtonal Music i 2008. u Pekingu na Beijing International Congress on
Women In Music. Često je nastupala u rodnoj Srbiji održavši solističke i
multimedijalne koncerte, a posljednju turneju obavila je uz klavirsku suradnju
Nade Kolundžije. U Hrvatskoj je nastupila samo jednom, u Poreču, a odatle
i potiče njezina suradnja sa klaviristicom Terezijom Cukrov koja joj gostuje
u dvije kompozicije na albumu "Reflections".
Njezin stil opisan je kao 'oštra' cutting-edge contemporary muzika koja
je prošarana brojnim elementima tradicionalne glazbe s Balkana, zatim elektronike,
jazza, popa i hip-hopa. Dakako, svi ovi faktori nepobitno su utkani u njezino
klasično obrazovanje, pa se ona tako pridružuje onoj velikoj sceni izvođača
koji kombiniraju klasičnu glazbu s mnogim različitim popularnim žanrovima.
Uz daleko veću prisutnost klasične moderne, ovaj album otvara naslovna kompozicija
"Reflections", inače jedna od dvije koje potpisuje sama Ana. Bazični temelj
skladbe je klavirska vodilja Terezije Cukov na pianu koja suptilnoj instrumentalnoj
pastorali daje komoran šlih, dok je violinski dio inspiriran elegičnom obradom
tradicionalne pjesme "Đurđevdan". U prvi mah se teško prepoznaju konture
tog često obrađivanog folk evergreena jer ih je Ana uobličila u prilično
melankoličnom free izrazu. U njenoj drugoj autorskoj kompoziciji "Untitled"
također obrađuje tradicionalni srpski folk kao solo komad za violinu gdje
niže različite, sve mahom trome ekspresije i improvizacije koje su bile namijenjene
za adaptaciju prilikom kolaboracije sa koreografom Takehiro Ueyamom na The
(NY) Times Centru 2008. Sama kompozicija kao solo komad patetičan je dio
albuma, ali u čitavom sklopu funkcionira kao ambijentalniji predah između
daleko zanimljivijih i kreativnijih tema. Da ne preskačem s teme na temu
("Untitled" je inače peta po redu), prvi eksperimentalniji pristup na albumu
prikazan je u "The spell III" koju je napisala Aleksandra Verbalov, srpska
skladateljica koja također živi u New Yorku, te je između ostalog radila
sa Kronos Quartet. Već prema tome se može pobliže zaključiti da je riječ
o vrlo apstraktnoj temi koja je ovdje upriličena uz Anine amplificirane violinske
ekspresije i uz kibernetička pomagala (loopovi, laptop) u kojima je surađivao
Brian Mohr. Skladba, premda što ima vrlo miran tempo, u svojoj suštini je
veoma nemirna, mistična, pa i psihodelična interpretacija nekolicine folk
pjesama
iz istočne Srbije. Sama izvedba je darkerski morbidna; iz daljine odzvanjaju
prigušeni krikovi, a tema govori o otkrivenoj ljubavi prema mrtvacu, te je
jezoviti horror dio albuma koji se može smjestiti u ambijentalni drone-experimental.
Nekako najkonkretniji komad cijelog ostvarenja je "White city", ambijentalna
tema posvećena Beogradu koju je napisala Katarina Miljković, još jedna naturalizirana
Amerikanka s prebivalištem u Bostonu, a inače porijeklom iz Srbije. Ovdje
se Ana uz vrlo čudne ekspresije na amplificiranoj violini koji dolaze u valovima
poslužila i obilatim elektronskim samplovima koji mogu asocirati na šum velegrada
sa zvukovima željeznice, automobila, gradskom vrevom, ali i fijukom vjetra,
te prilično turobnom atmosferom praznine i samoće. Istovremeno, kompozicija
je urađena paralelno sa popratnim video materijalom, te u globalu donosi
vrlo eksperimentalan psihodelični elektro-akustičan drone kakav je primjerice
specifičan za niško-ćuprijski sastav Third I. Adekvatan slijed nastavlja
"Undertow" (autorica Margaret Fairlie - Kennedy) sa uvodnim violinskim noiseom
kojeg kasnije nadopunjuje Terezija Cukrov na pianu. Tema donosi nekolicinu
subverzivnih i destruktivnih elemenata s također nemirnom fabulom u stanovitom
progressive-ambijental aranžmanu gdje se izmjenjuju solo dionice za oba instrumenta,
a u nekoliko navrata Ana se služi i fingerpicking tehnikom kojom obogaćuje
samu radnju. Ovdje se može primjetiti i stanovitih jazz improvizacija u komornoj
varijanti, te su vrlo prijatna glazbena otkrića koja donose posvemašno mračan
ambijent nalik na olovno sivo nebo.
Ako prethodne kompozicije nisu bile uvjerljivo
jak argument da je Ana u teritorijama drone noise / electro-akustičnog industriala,
onda tu tezu zasigurno potvrđuje tema "Wolf chaser" koja je kompletno postavljena
na elektronici i napravi wolf chaser koja proizvodi otprilike slične zvukove
poput onih na koje smo navikli od mnogih izvođača koji koriste sampler, adaptirane
ritam-mašine i različite procesore za dobivanje elektronskog noise zvuka.
U ovom slučaju wolf chaser je idealno poslužio kao ambijentalni kompresor
kojim je dekorirana čitava pozadina skladbe (autorica Eve Belgarian) u tipičnom
minimalističkom drone electro-industrial maniru kao da je proizašla iz klasične
Throbbing Gristle škole. Na njih Ana fila brojne polumelodično nanizane violinske
sekvence koje paralelno sa elektronskom podlogom dolaze u valovima. Kada
bi one bile primjerice odsvirane na električnoj gitari s podebljanom distorzijom,
dobio bi se transžanrovski križanac Sonic Youth i black metala, a opet s
druge strane, da su izvedene na moogu, synthu ili nekoj drugoj sofisticiranoj
tehnici, djelovale bi kao techno u stani-kreni tempu koji pokazuje vrlo bliske
konotacije sa Philip Glassovim minimalističkim gradacijama melodija. Ovdje
se potpuno pokazalo da je Anina glazba, odnosno izvedba orijentirana u više
žanrovskih slojeva što posve dokazuje njezin raskošni talent za različite
glazbene fuzije.
Najkompleksniji komad albuma je posljednja skladba "Before
and after Takke" Svjetlane Bukvić - Nichols, rođene Sarajevke koja se
također stacionirala u New Yorku, a posebno se specijalizirala za eksperimentalnu
glazbu, no u ovome komadu kombinira folklorne inspiracije Bosne uzete iz
knjige 18. stoljeća o dervišima, zatim provlači svoje utiske posjetu manastiru
i neke sintagme bosanske kršćanske i islamske glazbe. Kompozicija je doslovce
spoj tradicije i suvremenosti, te mada se u globalu s te strane može tumačiti
kao world-music, ipak je daleko više angažirana u istraživačkom pogledu
koji podjednako zagovara eksperiment s očiglednim eskapadama izvan nekakvih
sterotipnih
klišeja. Podjeljena je na nekoliko dijelova koji dakako čine kompletnu
cijelinu, a prvi je prilično suvremen oblik minimalizma kojeg isprepliće
melodična
dinamika violine i syntha. U drugom se po prvi i jedini puta na kratko
pojavljuje ritam mašina koja je čitavu skladbu mogla odvesti u dance-pop,
no odmah potom
se javljaju vokalni uzdasi i ambijentalna potka syntha koji je adaptiran
poput električne harfe. Kompozicija tada odlazi u duboku elegiju s okusom
sevdaha na koju dolazi Anin spoken-word komad s vrlo kratkim recitalom.
Posljednji dio je u određenu ruku grande finale gdje su svi dosadašnji parametri
spojeni
u minimalistički vrlo efektnom i slojevitom krešendu.
Premda je čitav album minimalistički ogoljen na svega dva, ponegdje tri
instrumenta ili poneko elektronsko pomagalo, on u većini ne pokazuje klasične
minimalističke opservacije. Iznimno je ekspresivan s puno slobodnih, ali
zacrtanih tematskih improvizacija koje Ana izvodi veoma strasno i senzualno
u čemu ima i mnogo neuroze, kontemplacije, meditacije i duhovnosti istovremeno.
Upravo u tom fuzijskom miksu različitih psiho-mentalnih stanja, kao i nekolicine
pop stilova kroz prizmu klasične glazbe, album se pokazuje kao raritetan
specijalitet koji povezuje njenu tradicionalnu srpsku baštinu sa modernim
njujorškim klasicizmom. Ovakvu vještu stilizaciju teško da ćemo pronaći na
našim prostorima gdje je gotovo sva glazba striktno podijeljena u fahove
od popa, preko klasike do mnoštva undergrounda. Mada se njezin album ne može
u zvučnom dizajnu usporediti sa radovima Slobodan Kajkuta, ipak postoje zajedničke
poveznice u onom gradacijski tempiranom akcentu; naime, oboje povezuju klasično
glazbeno obrazovanje s pop stilizacijama. Dakako, razlike su ogromne, no
način rada im je vrlo blizak, a prema tome i veoma sofisticiran što veliku
većinu ovdašnje audijencije, nažalost, odbija već u startu. Ipak, za one
koji su skloni neobičnoj, apstraktnoj, ekspresivnoj i eksperimentalnoj suvremenoj
glazbi, ovdje zaista mogu pronaći svoju veliku šalicu čaja uz koju ne postoji
pojam dosade. Njena glazba, odnosno ovaj rad, otvaraju široke horizonte na
različitim žanrovskim područjima i vrijedi se nadati da je ovo tek početak
jedne iznimno plodne i bogate kreativne karijere.
Beogradska promocija albuma zakazana je 25. XI 2010. u Galeriji "Artget"
(Kulturni centar) s početkom u 20h, a dan kasnije nastupiti će u Kragujevcu,
u Prvoj
kragujevačkoj gimnaziji.
Naslovi: 1. Reflections, 2. The spell III, 3. White city, 4. Undertow, 5.
Untitled, 6. Wolf chaser, 7. Before and after the tekke
Ocjena (1-10): 8
Web: www.anamilo.com
Diskografija: Reflections (2010)
ANA
MILOSAVLJEVIĆ
- Live from TheTimes Center
|