Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)





Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Diskografija - Ostali prostor

PETER GABRIEL
Scratch My Back
(2010, Real World / Virgin Records)

Peter Gabriel
Scratch My Back

Recenzija – PETER GABRIEL - Scratch My Back (2010, Real World / Virgin Records)

Čudnovati album neuobičajenih obrada u komornom, neo-klasičnom izdanju, Peter Gabriela potpuno udaljuje od prijašnje audijencije i okreće stranicu ka platežno moćnijoj publici koja je isključivo orijentirana na velike koncertne dvorane. Uostalom, stari i ovremešeni majstor zanata je to i zaslužio.

Dvije godine najavljivani album obrada (objavljen je 12. veljače 2010.) donio je jedno sasvim novo, do sada rijetko viđeno lice starog majstora Peter Gabriela. Mnogi kritičari, a i obožavatelji biti će spremni izjaviti da je njegov fokus završio sa komercijalnim albumom "So" (1986) gdje je potpuno udahnuo dušu world-musica i epohalnim soundtrackom "Passion" (1989) za kontraverzni film "The Last Temptation of Christ" Martin Scorsesea. Bez ikakvih osporavanja Gabrielovih političkih aktivnosti, humanitarnih poslova u sklopu Amnesty International unazad posljednjih desetak godina, kao i velikom doprinosu razvoja world-musica iz najzabačenijih kutaka planete Zemlje, mnogi će također biti spremni garantirati da se svojim najnovijim, tek osmim studijskim albumom, poskliznuo na svojem umjetničkom glazbenom planu.

Naime, riječ je o albumu koji je kompletno sastavljen od 12 pomno odabranih pjesama, mahom svima vrlo dobro znanih autora, koje je Gabriel obradio u simfonijskim aranžmanima pretvorivši ih gotovo u klasičnu glazbu bez ikakve upotrebe tradicionalnih rock instrumenata poput bubnjeva, gitare, električnog basa ili syntha. Potpomognut orkestralnim aranžmanima John Metcalfea i starim suradnikom, producentom Bob Ezrinom, Gabriel je obradio pjesme uglavnom u minimalističkom formatu gdje su sudjelovali The London Scratch Orchestra od 11 glazbenika i tri zasebna gosta - Gabrielova kćerka Melanie (vokal), Jason Rebello (piano) i zbor katoličke crkve The Choir of Christ Church Cathedral iz Oxforda. Naravno, u prvom licu je prepoznatljivi i autentično jedinstven Gabrielov vokal za kojeg je netom nakon objavljivanja prvog singla, "The book of love", frontmen The Magnetic Fields, Stephin Merrit, izjavio: 'moja pjesma je fokusirana na humor, a Gabriel ju je kompletno pretvorio u nešto posve drugo... da ja imam takav vokal, vjerojatno bih prestao pisati humoreske'. Kao poleđina singla objavljena je obrada Gabrielove "No one of us" u izvedbi The Magnetic Fields. Sudeći po drugom singlu "The boy in the bubble" Paul Simonovog hita sa mega-uspješnog albuma "Graceland" kojeg je Gabriel iz simpatične pop / world-music poskočice preradio u posve drugačijem senzibilitetu koji odgovara iznimno tugaljivoj elegiji za solo piano i orkestar, sa poleđinom singla, odgovorom Paul Simona - obradom čuvene stadionske himne "Biko", čitav koncept albuma zamišljen je tako da na Gabrielove obrade adekvatno uzvrate prisutni autori koji će za protutežu napraviti obrade njegovih, vjerojatno nasumce izabranih skladbi. Stoga je sam album u nekim pogledima utoliko intrigantniji jer je na primjer neizvjesno kako će reagirati Talking Heads koji ne rade od 1992. Ili će se okupiti samo za ovu priliku, ili to pak nagovještava njihov reunion, ili će se samo u ime ove legendarne četvorke oglasiti stalno aktivan David Byrne...? Kad smo već kod njih, "Listening wind" se doima kao jedina prepoznatljivija obrada na albumu koja je iz ambijentalnog funk / new-wavea poprimila istosmjerne melodično-ritmičke reference pretopljene u otprilike sličan neo-klasičarski ugođaj gdje Gabriel nije mnogo mijenjao strukturu kompozicije, kao i način vokalne interpretacije. Preostali dio obrada je u posve novim aranžmanima i naveliko odstupaju od originala pri čemu je unio svoj vlastiti doprinos oblikujući ih u gotovo autorske skladbe koje jedino imaju prepoznatljiv tekstualni pečat. Uostalom, Gabriel je izjavio povodom izlaska albuma da ne vrijedi raditi obrade ako u njima nema odstupanja od originala rekavši 'ovo je drugačije i nije šalica čaja za svakoga'.

Stoga su pojedine obrade vrlo diskutabilne, primjerice, uvodna "Heroes" David Bowiea u šaptavo plačljivom vokalnom izdanju i završna, vrlo patetična i tužna izvedba "Street spirit (fade out)" (original Radiohead sa albuma "The Bends") u kojima se ne može točno sa sigurnošću utvrditi da li je Gabriel bio nošen iskonskim fikcijama dotičnih pjesama ili samo umjetničkim porivom da ih oblikuje u mini simfonije po vlastitom nahođenju onako kako bi on htio da zvuče. Obje obrade su vrlo sumorne i nadaleko odskaču od Bowijeve, odnosno Yorkove Radioheadovske autorske crte. Najčvršći prikaz albumu daju daleko slojevitije obrade "Mirrorball" Elbow (sa nagrađenog albuma "The Seldom Seen Kid", 2008), "My body is a cage" Arcade Fire sa pratećim vokalnim zborom i dvije, ponajbolje, vrlo raskošno orkestrirane "Apres moi" Regine Spector i "Philadelphia" Neil Younga sa konotacijama starinskog kasnog romantizma i ranog klasičnog impresionističkog šliha s prijelaza 19-og u 20-to stoljeće. Uz sve ovo, nalaze se još tri, ne previše uvjerljive obrade - "Flume" (Bon Iver), "The power of the heart" (Lou Reed) i najstarija od svih, "I think it's going to rain today" Randy Newmana s konca 60-ih godina 20. stoljeća koja je često znala biti obrađivana (podsjetimo se hit-verzija Judy Collins iz 1966. ili UB40 iz 1980). Bonus edicija koja donosi drugi, dopunski cd, sadrži još 4 skladbe od kojih su "The book of love", "My body is a cage" i "Heroes" u nešto drugačijim aranžmanima, dok je jedina iznimka, znani The Kinks hit "Waterloo sunset" u vrlo prijemčljivom classical/ revijalnom-pop izdanju koji je još relativno najprihvatljiviji za široku medijsku i radijsku ekspanziju zbog posve lepršavog i slobodnog Gabrielovog izraza koji je vrlo blizak The Beatles iz zadnje faze karijere.

Kako god prevrtali i tumačili ovaj nesvakidašnji Gabrielov potez kojim se tek u nekim sitnim asocijacijama povratio ka ranim progressive / sympho obrascima koji su daleko od toga da budu onoliko komplicirani i artistički zapetljani kao u vrijeme Genesis do 1975., ovo je prije svega, bez obzira na obrade, gotovo i skoro komletan autorski rad. Gabrielu su kao okosnica, odnosno nit vodilja, poslužili dotični originali, prvenstveno tekstovi, no u glazbenom pogledu, kao i u onom artističko-misaonom tumačenju istih, posve su poprimili drugačija značenja. Jednostavnije rečeno, to više nisu one iste pjesme kada ih Gabriel otpjeva. On im je ovdje dao posve drugačiji smisao, stavio se u nešto pomaknutiji, emotivniji rakurs (najočitiji je u svima znanoj Bowievoj "Heroes" gdje skoro plače pored berlinskog zida) i interpretira ih upravo kao da ih je on sam napisao. Uočljivo je da je uložio mnogo truda na detaljne analize značenja izabranih kompozicija, te da ih je prezentirao s posve novih aspekata koji znatno odstupaju od autorskih temelja, no u globalu gledano, cijeli album je ravnomjerno glazbeno linearan što stvara dosadnjikavu komornu monotoniju neo-klasicizma. Manjka raznolikosti u zvučnim oscilacijama (osobiti je manjak orkestralnih bubnjeva), ritmičnosti koja se po aranžeru Metcalfeu, inspiriranog suvremenim klasičarima Arvo Partom i Steve Reichom, pretvorila u melodije i harmonije, te ono što je osobiti propust, manjkaju ekspresionističke i lucidnije sekvence koje su mogle ovom radu pridonjeti znatno duhovitije epitete jer je sam izbor skladbi ionako veliki poligon ideja. No, Gabriel je ovim radom definitivno zacementirao svoje ozbiljne artističke stavove u kojima više nema mjesta za lucidnosti i eksperimente kakvi su znali biti na njegova prva četiri solo albuma, a osobito na sjajnom soundtracku "Passion". A mogao je to sve pretvoriti u vrlo šareni koloplet klasične glazbe, ekspresija, istraživačkih pobuda i još tko zna čega, ali kako izgleda, njemu se niti ne eksperimentira, a ponajmanje istražuje. Fali mu svježe, buntovnije krvi koju je ne tako davno vrlo autoritativno na instrumentalnom albumu izrazio jedan od ko-autora ovih obrada, Johhny Greenwood (Radiohead) na soundtracku "There Will Be Blood" za istoimeni film Paul Thomas Andersona iz 2008. godine, no uspoređivati ova dva zaista osebujna, ali daleko različita autora koje između ostalog odvajaju i životne dobne razlike od nekih 20-ak godina je sasvim nezahvalno.

Peter Gabriel je majstor koji na žalost odavno nije istraživač za sebe i svoju karijeru, nego za druge, ali je ovdje dao svoj ogromni autorski, preciznije vokalni (nešto manje kompozitorski) pečat kojim dokazuje da je glasovno još uvijek mlađahan kao da mu je 25 godina. Ostario je fizički, no duhovno je pročišćen i bez obzira kako god da se tumačio ovaj zaista neobičan, čudnovato fikcijski potez obrada, koji se sviđao nekome ili ne, mora se priznati da je riječ o veličanstvenom i vrlo ambicioznom djelu kojim se Gabriel nadasve približio svojem veoma srodnom i inteligentnom ex-WOMAD suradniku, a danas suparniku Stingu koji je na vrijeme shvatio da se sve treba pretvoriti u intimu raskoši za svjetla pozornice publike koja za pojam klasične glazbe odvaja više od ionako škrte i piratski orijentirane rock audijencije. Recenzije ovog albuma su objavljene i na mnoštvu classical-music portala, ali najviše su ga (ne)podržali oni koji su ga pratili godinama kao iznimnog autora u pogledu ekstravagancije i posebnih doprinosa rock kulturi unazad 40-ak godina.

Uzme li se sve skupa sa mnoštvo zakukuljenih emo/art vokalnih detalja, ovo je jedan od najbolje osmišljenih cover albuma u povijesti r'n'r kulture, no istovremeno je podbacio u pogledu sveukupnog zvučnog izraza. Previše je blag, dotjeran u tančine i djeluje veoma dosadno, načitano i naslušano, ili, kako je David Bowie rekao davnih 70-ih 'poput stare krezube babe'.

Naslovi: 1. Heroes, 2. The boy in the bubble, 3. Mirrorball, 4. Flume, 5. Listening wind, 6. The power of the heart, 7. My body is a cage, 8. The book of love, 9. I think it's going to rain today, 10. Apres moi, 11. Philadelphia, 12. Street spirit (fade out)
Ocjena (1-10): 6
Web: www.petergabriel.com
Diskografija: Peter Gabriel I (1977) / Peter Gabriel II (1979) / Peter Gabriel III (1980) / Peter Gabriel IV (1982) / Plays Live (1983) / Birdy, soundtracks (1985) / So (1986) / Passion, soundtracks (1989) / Us (1992) / Secret World Live (1994) / OVO (2000) / Up (2002) / Long Walk Home, soundtracks (2002) / Scratch My Back (2010)


Autor:
Vladimir Horvat
Zagreb, Hrvatska
djhorvi@net.hr







Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -