Barikada
- World Of Music - Interviews |
|
SINAN ALIMANOVIĆ
Interviewer: Dragutin Matošević, Tuzla,
BiH |
|
Sinan Alimanović (Foto: Dragutin Matošević) |
|
Sinan Alimanović
Razgovarano u bašti Hotela "Bristol" u Tuzli, 27.08.2006. godine
P: Danas je 27. avgust 2006., u bašti tuzlanskog Hotela
"Bristol", razgovaram sa Sinanom Alimanovićem. Ko je Sinan Alimanović
i otkuda on u muzici?
O: Rođen sam u Leskovcu, 11. februara 1956., dakle, vodolija,
umjetnički znak, što nije loše. Osnovnu školu završio sam u Leskovcu, Srednju
muzičku školu u Prištini, pošto je otac bio vojno lice (što je podrazumijevalo
česta seljenja, op. a.) i nakon srednje muzičke završio sam i instrumentalni
odsjek, klavir, na Muzičkoj akademiji u Prištini. Profesor klavira bio mi je
Koroljev i prije svega samo bio klasičar. U Prištini sam imao čast svirati sa
muzičarima sa Radio Prištine, tj. jednim asamblom koji je bio internacionalni,
zvao se Kosovski Božuri, i svirali su dvadeset i pet godina po američkim bazama
u Njemačkoj i Africi. Kada su se ponovo, nakon tog vremena, vratili u Prištinu,
zasnovali su radni odnos u Radio Prištini, u njihovom Revijskom orkestru Radio
Prištine, imao sam tu čast i zadovoljstvo da kao mlad, sa svojih dvadeset i
jednom godinom, sviram u tom bendu. Ono što je tu bilo dobro je da sam svirao
sa boljim muzičarima od sebe, što preporučujem i mladim ljudima. To je jedini
način gdje čovjek može napredovati kao muzičar. S njima sa svirao u periodu
od 1974. do 1979. godine i u tom periodu bio sam dirigent Revijskog orkestra
Radio Prištine, prije toga bio sam pijanista i orguljaš, da bih, jer sam jako
brzo napredovao, sa 24 godine počeo i dirigirati tim orkestrom, pored toga što
sam pisao i aranžmane. Negdje krajem 1979. godine došao sam u Sarajevo zahvaljujući
Opatijskim festivalima gdje sam nastupio kao autor nekoliko kompozicija, gdje
je nastupao i tadašnji Orkestar radio televizije Ljubljane. Svirao sam i sa
Privšekom neke moje kompozicije (1978.). Te godine sam sa Kosovskim Božurima
isto tako nastupio na rock festivalu i tamo smo bili najbolji, pored Indexa
i najpoznatijih grupa tadašnje Jugoslavije, grupe Time
i tako dalje. Prolazili smo sjajno jer smo svirali jako dobro i to svoj autorski
materijal u aranžmanima poput grupa Blood, Sweat & Tears ili Chicago. Nakon
toga sam svirao na Radencima, na jam sessionima sa, opet, najboljim muzičarima,
bio sam tražen. Onda je opet došla Opatija gdje sam sa jednom Rugovskom igrom
osvojio prvo mjesto kao pijanista i dirigent. Nakon toga slijedili su pozivi
iz svih ostalih centara, od big bendova gradova - Ljubljane, Zagreba, Beograda,
Novog Sada, Skopja. Jedino Sarajevo nije reagovalo. Ja sam, ipak, htio ostati
u Prištini, jer tamo sam imao svoje ljude, svoju raju. U međuvremenu je i Simfonijski
i Revijalni orkestar Radio Prištine išao u Albaniju (1979.), a mene nisu poveli
sa sobom. Ja sam zbog toga, kao mladić, bio jako ljut, a razlog što me nisu
poveli bio je taj što mi je otac bio načelnik Doma armijxe u Prištini i plašili
su se, jer to je bilo vrijeme Enver-Hodže. A meni nije trebalo puno da se na
poziv Milana Stupara i Ranka Rihtmana odlučim otići u Sarajevo i tako sam svo
ovo vrijeme i ostao tamo. Taj period mog dolaska u Sarajevu vezan je za big
bend gdje sam postao njegov član, kao pijanista. Kasnije sam, 1990. godine,
postao i dirigent tog istog Big bend orkestra tadašnjeg Radio Sarajeva. U međuvremenu,
svirao sam sa Indexima, napravio jazz klub. U tom periodu sam dvaput svirao,
kao jedini Jugoslaven, sa EDU All Stars Bandom, evropskim big bendom, gdje su
svirali najbolji muzičari Evrope i dobio sam također i največu muzičku nagradu,
koja je, da se ne hvalim, došla u Sarajevo. Nagradu sam dcobio 1988. godine
u Radencima, gdje je kao tema bila zadana narodna pjesma "Oj Golube, moj
golube", koju je trebalo obraditi u jazz maniru. Tu su svirali big bendovi
svih cetara bivše Jugoslavije, kao i Kraljevski big bend iz Danske koji je predvodio
legendarni T. Jones i ja sam tu pobijedio. To je bila prva nagrada koja je došla
u Sarajevo, u Bosnu i Hercegovinu i mislim da je to bila jedna od najznačajnijih.
To je u stvari bila jedna kristalna vazna.
P: Je li ona i sada čitava? :o)
O: (smijeh) Naravno! Dakle, to je to, što se tiče tog perioda.
Već sam 1990. postao dirigent orkestra i pijanist. Oni su insistirali da budem
samo dirigent, ali ja sam htio da budem dirigent-pijanista, kao što je dotad
radio i Duke Elington i još neki ostali. Šta znači s big bendom sjest'... najvažnije
je pripremit', dobro artikulisati kompoziciju i onda sjest' i odsvirat' je.
Ali najvažnije su te probe, te pripreme. Ja sam tako zamišljao svoj posao i
počeo sam raditi dok nije došao taj nesretni rat. Sada ipak živimo u tom nesretnom
periodu gdje je novokomponirani čovjek preuzeo vlast i vlada sudbinama ljudi.
To su političari, ja ih volim nazvati paralitičari. Bilo gdje da se okrenemo
i zagrebemo, znamo da ima prljavštine. Ono što je bitno, rat kad je došao, ja
sam od 1994. do 1997. vodio sam sve ove naše Evrovizije, dakle, trčali smo preko
piste kad je puno ljudi u Sarajevu ginulo, ja sam tada vodio svu tu evrovizijsku
ekipu preko piste kao dirigent, direktor, pisao sam aranžmane. Na pisti su svaku
noć ginuli ljudi. Nekako smo morali pretrčati tu famoznu pistu, doći do Hrasnice,
zatim od Hrasnice do Splita, od Splita do Ljubljane i sve te godine smo se takmičili.
Govorim o Evrovizijama koje su bile mnogo kvalitetnije od ovih današnjih. Tu
je bio živi revijski orkestar i sve se uživo izvodilo, nije bilo nikakvog playbacka
i tada smo napravili čudo, jer izborili smo se za plasman, da bi svi ostali
mogli danas da se takmiče. Ja sam u periodu od 1997. do 2004. bio direktor Muzičke
produkcije RTV Sarajevo, ali to mi je jako smetalo. Ono sto je bilo dobro je
sto sam mogao gurati tu nasu bosansko-hercegovačke izvođače i u tom periodu
na našim medijima nije se moglo vidjeti ništa drugo do naših bendova. Sad smo,
na neki način, kao što i vidite, postali kolonija ili bolje reći, muzička razglasna
stanica.
P: Našeg susjedstva...
O: Da, svih naših susjeda, nažalost. Može se i to srediti na
lagan način, jer ako ne promovirate domaće snage, ne promovirate domaće izvođače,
a kad kažem to mislim na muzičare, pjevače i domaće autore onda... Vidite, politika
Radio televizije Sarajevo, do pred sami rat, bila je najznačajnija u bivšoj
Jugoslaviji upravo iz razloga što je propagirala domaće izvođače i domaće autore.
Sad mi sve ovo na televiziji, kao muzičaru, jako smeta. Ali to sve nije bitno.
1997. godine, uz to što sam bio direktor, počeo sam svirati i sa Indexima. Indexi
su u svojoj 40-godišnjoj karijeri snimili samo dva prava albuma. Prvi je "Modra
rijeka" i drugi je "Kameni cvijetovi". Ali, na drugoj strani,
snimili su 300 do 400 kompozicija za Radio Sarajevo i bezbroj singlica, pa su
ljudi pravili kompilacije i danas izgleda kao da je to jako puno albuma. Kompilacije
su pravlili i izdavali su ih Jugoton, tadašnji Diskoton iz Sarajeva itd. Međutim,
u tom periodu smo uspjeli snimiti album "Kameni cvijetovi", pa smo
uspjeli snimiti dvostruki album uživo pod nazivom "Posljednji koncert"
i još jedan album sa koncerta povodom otvaranja Merkatora u Sarajevu koji smo
nazvali: "Najveći koncert u gradu", gdje je veliki revijski orkestar
pratio Indexe i s njima odsvirao preko 9 kompozicija uživo, što je vrlo bitno,
jer za sve te kompozicije raspisani su aranžmani za pratnju velikog revijalnog
orkestra uz Indexe i taj snimak ostao je za arhiv, koji će, nadam se, ostati
za generacije koje dolaze da to analiziraju, slušaju i skidaju. Ja sam dirigovao
na tom koncertu i napisao aranžmane za sve te kompozicije.
"Sarajevo Remake" |
Sinan Alimanović Quintet |
"Sarajevo Remake" |
P: 'Ajmo dalje nastaviti o Sinanu Alimanoviću kao muzičaru.
Nestankom Davorina Popovića, dakle, naše najveće legende svih
ovih prostora, pa i Bode Kovačevića... Čim je Davor nestao, Indexi su stali
sa radom, što je normalno, jer nestao je prvi lider benda. Pokojni Bodo i ja
dogovorili smo da više ne nastupamo kao Indexi, da počnemo raditi nešto drugo.
Onda smo napravili CD sa grupom pod imenom Sinan Alimanović Quintet, a CD je
nazvan "Sarajevo Remake", to je jazz CD. I Bodo (Kovačević) je nastupao
na tom CD-u, u toj prvoj postavi koju su još činili i Goce Dimitrovski, i on
je umro, jedan legendarni beogradski trubač, Dinko Šimunović je svirao kontrabas,
koji i dan danas svira sa mnom i Faik Larčević, bubnjar. Mi smo izdali taj CD
i on je u Bosni i Hercegovini, vjerovali ili ne, "otišao" u više od
7,000 primjeraka što je velika stvar, jer kad naše folk ili pop zvijezde prodaju
2,000 do 3,000 primjeraka svog albuma, onda to smatraju kao veliki uspjeh. Znači,
napravili smo veliki tiraž, ljudi su u tom CD-u prepoznali Bodu Kovačevića i
mene, prepoznali su taj gradski duh i taj CD se i dan danas dobro prodaje. Nakon
tog CD-a svirali smo na "bezbroj" jazz festivala u inostranstvu, što
je vrlo bitno. Odlaskom Bode Kovačevića, mi smo nastavili dalje da radimo i
napravili smo jednu televizijsku emisiju koja je bila i na FTV-u i OBN-u, emisija
autorskog tipa pod nazivom Jazz Injection, gdje su se pojavljivali domaći izvođači
sa gostima iz inostranstva. Dovodili smo goste iz cijelog svijeta. Bio je to
serijal od preko 14 emisija. Pored svih tih stranih gostiju mi smo promovirali
domaće mlade snage, jer to je naša zadaća, kao što smo maločas spomenuli, sve
iz razloga da ne postanemo muzička kolonija.
P: Možeš li mi izdvojiti nekog od tih mladih snaga?
O: Pa da, gost nam je bio Banda (Elmir Bandić, op.ur.), vaš
mladi pjevač iz Tuzle. Zatim, bila je tu i Jelena, učesnica prvih OBN Music
Talenata koja je u međuvremenu postala jazz pjevačica. Dovodili smo i Samira
Fejzića, mladog pijanistu, profesora u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, koji
je tek ušao u jazz vode...
P: Pretpostavljam bio je tu i Amar Češljar?
I: Da, da. Bio je tu i Zenički oktet. Uglavnom, na neki način
pokušavali smo promovirati ove mlade ljude. U međuvremenu, dosta članova se
u mom bendu promijenilo. Sada je Amar Češljar član benda. Taj serijal je jako
dobro odjeknuo tako da su ljudi sa FTV-a rekli da je taj program za ovu godinu
na njihovoj televziji jedan od najznačajnijih domaćih programa. Što se tiče
mene, ja sam četiri godine pripremao dvostruki album, koji sad treba izaći za
JS Muzička produkcija, Sarajevo, za domaće tržište i za inostranstvo. Na njemu
smo uspjeli napraviti pet domaćih kompozicija i 11 stranih. Od domaćih kopozicija
snimili smo narodnu pjesmu "Snijeg pade na behar, na voće" u mojoj
muzičkoj obradi. Snimili smo i jednu verziju te pjesme na engleskom. Tri godine
smo prevodili tekst, jer trebalo je Englezima objasniti šta znači: "Baš
k'o paša među bimbašama". Htjeli smo ga prilagoditi engleskom tržištu.
Htjeli smo objasniti da je npr. stih: "Snijeg pade na behar na voće",
neprirodna pojava za njihove uslove. Naš prijatelj Ranko Sladonjić, koji živi
u Vankuveru, profesor germanistike i književnik, radio je na tom tekstu i dugo
je radio na tome da ga prilagodi. Naš prijatelj, član mog benda, Miroslav Vuletić,
otpjevao je pjesmu na engleskom. Interesanto u vezi te pjesme je i to da smo
uspjeli napraviti neke stvari koje su nepomirljive na ovim prostorima, a to
je orkestracija. Recimo, ubacili smo pravi prirodni tapan. Pored šargija ubacili
smo električni saz. Ubacili smo i trubu. To po nekom pravilu nije kompaktibilno,
ali kad se napravi aranžman onda je to odlično. Moj dobar prijatelj iz Zagreba,
Ladislav Fidry, trubač svjetskog renomea, otsvirao je trubu na tom albumu. On
je platio velike pare iz svog džepa da bi dolazio na snimanja u Sarajevo i opet
se vraćao u Zagreb. To pokazuje da muzika nije samo iluzija, da iza svega toga
stoji i ljubav. A gdje ima ljubavi, postojat će i plod i na kraju će se pokazati
rezultat. Zatim, tu je i jedan mlad čovjek, kojeg sam upoznao prije pola godine,
ime mu je Vernes Ljuštaku, odličan gitarista i pored gitare svira razne etno
instrumente, rocker. Sada pokušava napraviti priključak ka jazzu, vrlo je zainteresovan.
Veoma je blage naravi, čovjek koji gine za muziku. Drago mi je da sam ga upoznao
i on je na albumu otsvirao dva prekrasna sola. Amar Češljar je na bubnju, Dinko
Šimunović na kontrabasu. Pored Ladislava Fidryja, tu je kao gost bio i Mima
Mitrović, trubač iz Švedske. I da spomenem još jednog trubača iz Dubrovnika,
Džemala Salkića, koji je jedan, kako se kaže, "fini medo kruškar",
jedan prekrasan čovjek. Imali smo gosta i iz Beograda, Aleksandra Jašimovića,
izvrsnog saksofonistu i Pecu Peteja, koji je odsvirao dvije numere. Kao što
vidite, ekipa je dosta internacionalna. Pored te pjesme snimili smo "Kraj
tanana šadrvana". Ta pjesma je nastala kao priča koja potiče iz Bosne.
Heinrich Heine je u 18. stoljeću došao do informacija o Bosni i napisao tekst
na njemačkom. Zatim je naš Mulamustafa Bašeskija preveo tkest i ponovo se ta
pjesma vratila u Bosnu. Kao što vidite, čudan put. Zatim je narod uglazbio i
napravio muziku za tu pjesmu, ona je postala narodna i ja sam sada napravio
obradu te pjesme. Treća pjesma je "Bentbaša", svi znamo o kojoj se
pjesmi radi. Nju sam uradio u jednom drugačijem aranžmanu. Peta pjesma je "Bosnian
groove", kako i album nosi ime. To je jedna pjesma koju sam napravio davno
.To u prevodi znači "bosanski ritam". Zatim, tu su i standardi od
Miles Davisa. On je to napravio 1961., a zvuči kao da je to napravio Bosanac,
ne bi vjerovali. Tako da je dosta tih kompozicija, pored poznatih jazz standarda,
kao što je "Around Midnight", "My funny Valentine", tu je
i pjesma Steve Wondera: "Isn't she lovely?" koju sam isto uradio u
svom aranžmanu. Pokušavao sam u album ubaciti što više emocija, što više duše
i mislim da sam na neki način i uspio. Malo sam se na neki način, da budem iskren,
i prepao. Već deset dana nisam slušao taj album, pokušavam smiriti emocije,
tako da kad ga ponovo uključim čujem da li je to baš ono što sam htio.
P: Album još nije za javnost?
O: Nije još. Još jedna bitna stvar za ovaj album je da će kritiku
ovog albuma napisati jedno veliko ime jugoslovenskog jazza, Mladen Mazur iz
Zagreba. On je napravio jednu jazz knjigu.
P: OK, sad smo došli do mog drugog pitanja, hvala za iscrpan odgovor na
ono prvo. Sinan Alimanović International Band - šta bi o tome mogli reći? To
je također jedna važna stavka u tvom životu.
O: Pa dobro, kao što sam već rekao svirao sam dvaput u tom
evropskom Intenacionalnom All Stars Big Bandu, svirao sam dosta po Evropi. Evo
sad treba da nam dođe i Duško Gojković (18.09.2006.) sa svojim američkim bendom
i svirat će sa mojom ritam sekcijom, snimit ćemo muziku za film, napravit ćemo
jedan koncert, pa je moguće da ćemo raditi i CD.
P: Hoćete li doći i u Tuzlu?
O: Pa, evo, u pregovorima smo sad sa Zlatanom Mujkićem, pa
ćemo vidjeti. Znate, Tuzla je grad sa jednom žestokom umjetničkom tradicijom.
Imam puno prijatelja Tuzlaka. Evo, sad sam bio u posjeti u bolnici mom velikom
prijatelju Vinku Krajtmajeru. Znam o Tuzli puno toga. Kao što vidite, stalno
dolazim. Mislim da bi jako dobro bilo u nekoj kombinaciji sa gradskim političarima
i sa svim ostalim ljudima koji bi pozvali Duška Gojkovića. Bilo bi to dobro
i moguće je s njim napraviti jedan dokumantarni film, jer onda Tuzli ostaje
taj dokumentarac. To se može napraviti kao snimak jazz koncerta, pa kao dodatak
i interview s njim. Znate, Duško je rođeni Bosanac, rodio se u Jajcu.
P: Da, dobio sam tri njegova albuma i sva tri predstavio
sam u posebnim emisijama serijala Jeans
generacija (Radio Tuzla, utorak od 20: 30 do 22:00, www.radiotuzla.com).
O: U svakom slučaju niste pogriješili, jer Duško Gojković je
svjetsko ime i definitivno treba podržati to da on dođe ovde. Da nastavim, "internacional"
u nazivu mog banda znači da su tu prolazili mnogi gosti, kao npr. Đani Baso,
jedan od najboljih tenor saksofonista svijeta, Alvin Queen, jedan bubnaj koji
je svirao sa George Bensonom, jednim od največih muzičara svijeta. Zatim, surađivao
sam i sa Klein Schusterom, to je trombonista, Austrijanac. Dolazilo je puno
američkih muzičara. Svirao sam i pored Jože Privšeka, legendarnog muzičara.
Nažalost, umro je. Bili smo veliki prijatelji. Isto tako ja sam odlazio vani.
Uglavnom, ta internacionalna saradnja traje već od 80-tih godina prošlog stoljeća
i sasvim je normalno da ljudi sarađuju. Evropa pokušava biti bez granica. Pa
mi, muzičari, te granice nemamo već sto godina! Neko kaže, nacija ova, nacija
ona. Po meni postoji samo jedna nacija, jazz nacija! (smijeh). Muzičar kad dobije
note on odmah komunicira sa drugima i nema nikakvih problema, tu smo, kod kuće.
P: Kakav je dalji plan tvog benda?
O: Evo sad smo završili dvostruki album, moramo napraviti neki
prepravke. Neki dan imali smo koncert u Tuzli i jam session u vašem klubu, koji
je moram priznati prekrasan. Da se malo sad ponovo vratim na album Bosnian groove.
Ladislav me je nagovorio i poslao 20-tak CD-ova sa po tri naše pjesme na razne
adrese evropskih i američkih izdavačkih kuća. Imamo neke perspektive. U oktobru
i novembru 2006. L. Fidry nam je već dogovorio dvadesetak koncerata u Austriji
i Njemačkoj. Međutim, nas sad prije svega interesira da ovaj album izdamo vani.
P: Molim te reci mi ukratko o jazz sceni BiH. Ima li je i gdje su problemi?
O: Vidite, mi imamo jedan jazz festival u Sarajevu koji je
sasvim pogrešno nasađen, jer vodi ga jedan nekompetentan čovjek, koji nema nikakvih
dodira sa jazzom. Da, Zubčević. Ovo ne govorim jer postoji neki konflikt između
nas, nego se radi o tome da taj festival nosi prefiks Sarajeva, a ni jedan domaći
bend ne svira! Ja bih to nazvao: "Revija stranih bendova". Mi, Bosanci,
dajemo pare nekom drugom, umjesto da stimuliramo domaće bendove. Znate, npr.
da iz Sarajeva nema niko pojma svirati, dozvoli im! Za tri godine će napredovati.
Naši domaći bendovi nemaju šanse. To je ustvari jedan kriminal. Lova se dobije
od ministarstva i to im je jedino bitno. Korumpirano je sve i društvo i ministarstvo!
P: Da nećeše zažaliti zbog tih riječi?
O: Ne, nikad! Znam javno reći: "Kriminalci!" i taj
Zubčević - direktor jazz festivala je kriminalac.
P: Ko su još imena jazz-a u BiH. Ja sam npr. čuo za Karaču.
Koliko je to ozbiljno, kolika je to snaga, postoje li još neka imena?
O: Da vam kažem: "Ima!". Nije tu u pitanu samo Karača,
ima tu i Vinković Ivica, koji je nekad svirao kod nas u Big Bendu. Tu je i Darko
Poljak koji ima svoj bend. Imao je svoj jazz klub do skora. Tu je i Minority,
ritam sekcija Dine Merlina. Znate, tu nisu više u pitanuju bendovi. Ja jazz
gledam kao individualnu stvar, vidim individualca u jazzu. Lako je napraviti
razne kombinacije, ali štos je da čovjek napravi veliku umjetničku vrijednost
kao pojedinac, poslije toga je lako napraviti neke kombinacije.
P: Sjećam se jednog interviewa na televiziji sa Bodom,
on je baš spominjao te mlade svirače, on ih je, čini mi se, oko sebe i dosta
okupio, tako da je to ta neka optimistička crta.
O: Pa jeste optimistička crta. On ih jeste hvalio. Nije ih
puno okupljao. Ima talentiranih ljudi, znate. Vi u Tuzli imate stalno aktivnu
školu akustične gitare i uvijek tu neko radi.
P: Profesor Predrag Stanković.
O: Naravno. Tako i u Sarajevu postoje ljudi koji pokušavaju
da nas zadržavaju. Ali ne mogu, ne mogu ubiti taj duh. Jer mi ne dozvoljavamo
da ubiju taj gradski duh. Pimpek (Davorin Popović op.ur.) je bio ta energija
koja je gurala sve to. On je bio nevjerovatan. Pa recimo, Vinko Krajtmajer,
on je ta energija. Dosta gura tih studenata. Ima tih mladih ljudi, ali teško
sve to ide. Kako ide s našim cestama, tako i sa muzičarima.
P: Sinan Alimanović je nerijetko i na rock sceni.
O: Pa to je zato što sam ja, u principu, u duši rocker. Rock
and roll je, ipak, muzička filozofija ovog vremena. Sjećate se kad je napravljen
i film "Kosa". Rock and roll je tada kritikovao američku politiku
prema Vijetnamu. Tako da on (r'n'r, op. ur) ima puno simbolike. On je blizak
svim ostalim umjetnostima. Kao što kažu da je jazz muzika ovog vremena, kao
što je impresionizam bio umjetnost onog vremena, pored muzike, i slikarstva.
Tako je i rock and roll bio način života, jedan vid umjetnosti, pored muzike.
Moram Vam reći, muzika moje mladosti i ljubav moje mladosti bio je bend Indexi.
Kad sam bio u Sarajevu, sa 24 godine, počeo sam svirati sa Indexima. Dakle,
san se ostvario. Kao što mi se ostvario san da sviram sa Duškom Gojkovićem.
Preporučavam svim muzičarima da imaju san koji se mora ostvariti, ali samo upornim
radom. Osnovna stvar je: "Sviraj sa boljim od sebe da bi napredovao."
P: Ima li Sinan Alimanović još nesotvarenih snova?
O. Naravno, čovjek je uvijek ambiciozan. Samo da me zdravlje
malo posluži, naravno da ima puno toga. Moj glavni san je da postanem vrhunski
pijanista. I dalje vrijedno radim. Imam 52 godine, ali radim nekoliko sati dnevno.
Da imam više vremena, više bih vježbao.
P: Da li je problem u tehnici ili nadgradnji?
O: Problem je u nadgradnji. Bitno je da čovjek bude opušten
i slobodan. Prestao sam Dnevnik gledati i čitati novine, jer ne želim da me
okolina uznemirava glupostima. Sve dolazi iz mozga. Želim biti easy, što se
kaže, opušten.
P: To me sjeća jedne rečenice. Jimi
Hendrix je u jednom intervjuu izjavio da krik gitare ne dolazi iz prstiju,
nego kroz krvotok iz srca .
O: To je jedan od mojih najomiljenijih gitarista. Bez obzira
što je rocker, puno jazz muzičara ga je slijedilo, pa i jedan od mojih najomiljenijih
likova, Miles Davis.
P: Ne mogu se sada sjetiti da je neko od jazz muzičara obradio Hendrixa
i jazz fazonu.
O: Ima puno gitarista. Lary Corriel ima tu notu Jimi Hendrixa.
Jimi Hendrix strahovito je uticao i na Miles Davisa, koji je tu njegovu notu
imao na trubi. Na mene je isto dosta uticao. Treba biti opušten, treba, što
vi kažete, svirati iz srca i iz glave i rezultata mora biti. Bez kompleksa,
naravno.
"Idemo dalje..." |
Rock Stars (Foto: Dragutin Matošević) |
"Idemo dalje..." |
P: Gdje je u tvojoj karijeri mjesto grupe Rock Stars?
O: Da, to sam isto htio spomenuti. Rock Stars je vrlo interesantna
grupa.
P: Meni izgleda kao da je taj prokejat započet, a onda
ostavljen na milost i nemilost.
O: U Bosni je vrlo teško pomjeriti te neke granice. Što se
Rock Starsa tiče... Bato Kostić, gitarista Rock Starsa je Tuzlak, koji je svojevremeno
studirao u Sarajevu i bio vrlo blizak i Indexima i Goranu
Bregoviću. Ono što je YU Grupa uradila
sa etnom pokupila je od Bate Kostića. Sličnu stvar pokupio je i Goran Bregović.
Bato je bio veliki prijatelj Bodi i Davorinu. To je i moj prijatelj. Sve nas
je spojio Mustafa Sušić, mada je on u principu umjetnik. On nas je sve okupio,
predložio ideju. Mi smo ušli i snimili album u studiju BH televizije. Vjerovatno
ste čuli priče Dade Topića da zadnjih 30
godina nije čuo bolju rock grupu na ovim prostorima i bolje snimke. Ali vidite,
problem je taj da taj album ne smije ostati u lokalnim okvirima. Taj program
mora otići vani. E sada, kako naći te šeme da to ode vani. Baš sam sinoć pričao
s Batom. Ja pokušavam ovaj svoj dupli album progurati u inostranstvu i to će
biti dobar lajt motiv da mogu tamo pustiti ljudima da čuju i Rock Starse. Album
zaslužuje visok plasman u svjetskom rock and rollu, jer je dobar album. To je,
po meni, izvrstan abum i nikad nije kasno za dobar album. To su sve autorske
kompozicije i kao takve uvijek mogu ugledati svjetlo dana.
P: Hvala za razgovor.
O: Hvala i Vama i pozdravljam Vaše čitatelje.
|
Interview objavljen u dnevnom glasilu
Tuzlanski list - Br. 180 od 23.08.2007. |
|
|