Barikada - World Of Music

O: Rođen sam u Leskovcu, 11. februara 1956., dakle, vodolija, umjetnički znak, što nije loše. Osnovnu školu završio sam u Leskovcu, Srednju muzičku školu u Prištini, pošto je otac bio vojno lice (što je podrazumijevalo česta seljenja, op. a.) i nakon srednje muzičke završio sam i instrumentalni odsjek, klavir, na Muzičkoj akademiji u Prištini. Profesor klavira bio mi je Koroljev i prije svega samo bio klasičar. U Prištini sam imao čast svirati sa muzičarima sa Radio Prištine, tj. jednim asamblom koji je bio internacionalni, zvao se Kosovski Božuri, i svirali su dvadeset i pet godina po američkim bazama u Njemačkoj i Africi. Kada su se ponovo, nakon tog vremena, vratili u Prištinu, zasnovali su radni odnos u Radio Prištini, u njihovom Revijskom orkestru Radio Prištine, imao sam tu čast i zadovoljstvo da kao mlad, sa svojih dvadeset i jednom godinom, sviram u tom bendu. Ono što je tu bilo dobro je da sam svirao sa boljim muzičarima od sebe, što preporučujem i mladim ljudima. To je jedini način gdje čovjek može napredovati kao muzičar. S njima sa svirao u periodu od 1974. do 1979. godine i u tom periodu bio sam dirigent Revijskog orkestra Radio Prištine, prije toga bio sam pijanista i orguljaš, da bih, jer sam jako brzo napredovao, sa 24 godine počeo i dirigirati tim orkestrom, pored toga što sam pisao i aranžmane. Negdje krajem 1979. godine došao sam u Sarajevo zahvaljujući Opatijskim festivalima gdje sam nastupio kao autor nekoliko kompozicija, gdje je nastupao i tadašnji Orkestar radio televizije Ljubljane. Svirao sam i sa Privšekom neke moje kompozicije (1978.). Te godine sam sa Kosovskim Božurima isto tako nastupio na rock festivalu i tamo smo bili najbolji, pored Indexa i najpoznatijih grupa tadašnje Jugoslavije, grupe Time i tako dalje. Prolazili smo sjajno jer smo svirali jako dobro i to svoj autorski materijal u aranžmanima poput grupa Blood, Sweat & Tears ili Chicago. Nakon toga sam svirao na Radencima, na jam sessionima sa, opet, najboljim muzičarima, bio sam tražen. Onda je opet došla Opatija gdje sam sa jednom Rugovskom igrom osvojio prvo mjesto kao pijanista i dirigent. Nakon toga slijedili su pozivi iz svih ostalih centara, od big bendova gradova - Ljubljane, Zagreba, Beograda, Novog Sada, Skopja. Jedino Sarajevo nije reagovalo. Ja sam, ipak, htio ostati u Prištini, jer tamo sam imao svoje ljude, svoju raju. U međuvremenu je i Simfonijski i Revijalni orkestar Radio Prištine išao u Albaniju (1979.), a mene nisu poveli sa sobom. Ja sam zbog toga, kao mladić, bio jako ljut, a razlog što me nisu poveli bio je taj što mi je otac bio načelnik Doma armijxe u Prištini i plašili su se, jer to je bilo vrijeme Enver-Hodže. A meni nije trebalo puno da se na poziv Milana Stupara i Ranka Rihtmana odlučim otići u Sarajevo i tako sam svo ovo vrijeme i ostao tamo. Taj period mog dolaska u Sarajevu vezan je za big bend gdje sam postao njegov član, kao pijanista. Kasnije sam, 1990. godine, postao i dirigent tog istog Big bend orkestra tadašnjeg Radio Sarajeva. U međuvremenu, svirao sam sa Indexima, napravio jazz klub. U tom periodu sam dvaput svirao, kao jedini Jugoslaven, sa EDU All Stars Bandom, evropskim big bendom, gdje su svirali najbolji muzičari Evrope i dobio sam također i največu muzičku nagradu, koja je, da se ne hvalim, došla u Sarajevo. Nagradu sam dcobio 1988. godine u Radencima, gdje je kao tema bila zadana narodna pjesma "Oj Golube, moj golube", koju je trebalo obraditi u jazz maniru. Tu su svirali big bendovi svih cetara bivše Jugoslavije, kao i Kraljevski big bend iz Danske koji je predvodio legendarni T. Jones i ja sam tu pobijedio. To je bila prva nagrada koja je došla u Sarajevo, u Bosnu i Hercegovinu i mislim da je to bila jedna od najznačajnijih. To je u stvari bila jedna kristalna vazna.

O: (smijeh) Naravno! Dakle, to je to, što se tiče tog perioda. Već sam 1990. postao dirigent orkestra i pijanist. Oni su insistirali da budem samo dirigent, ali ja sam htio da budem dirigent-pijanista, kao što je dotad radio i Duke Elington i još neki ostali. Šta znači s big bendom sjest'... najvažnije je pripremit', dobro artikulisati kompoziciju i onda sjest' i odsvirat' je. Ali najvažnije su te probe, te pripreme. Ja sam tako zamišljao svoj posao i počeo sam raditi dok nije došao taj nesretni rat. Sada ipak živimo u tom nesretnom periodu gdje je novokomponirani čovjek preuzeo vlast i vlada sudbinama ljudi. To su političari, ja ih volim nazvati paralitičari. Bilo gdje da se okrenemo i zagrebemo, znamo da ima prljavštine. Ono što je bitno, rat kad je došao, ja sam od 1994. do 1997. vodio sam sve ove naše Evrovizije, dakle, trčali smo preko piste kad je puno ljudi u Sarajevu ginulo, ja sam tada vodio svu tu evrovizijsku ekipu preko piste kao dirigent, direktor, pisao sam aranžmane. Na pisti su svaku noć ginuli ljudi. Nekako smo morali pretrčati tu famoznu pistu, doći do Hrasnice, zatim od Hrasnice do Splita, od Splita do Ljubljane i sve te godine smo se takmičili. Govorim o Evrovizijama koje su bile mnogo kvalitetnije od ovih današnjih. Tu je bio živi revijski orkestar i sve se uživo izvodilo, nije bilo nikakvog playbacka i tada smo napravili čudo, jer izborili smo se za plasman, da bi svi ostali mogli danas da se takmiče. Ja sam u periodu od 1997. do 2004. bio direktor Muzičke produkcije RTV Sarajevo, ali to mi je jako smetalo. Ono sto je bilo dobro je sto sam mogao gurati tu nasu bosansko-hercegovačke izvođače i u tom periodu na našim medijima nije se moglo vidjeti ništa drugo do naših bendova. Sad smo, na neki način, kao što i vidite, postali kolonija ili bolje reći, muzička razglasna stanica.

O: Da, svih naših susjeda, nažalost. Može se i to srediti na lagan način, jer ako ne promovirate domaće snage, ne promovirate domaće izvođače, a kad kažem to mislim na muzičare, pjevače i domaće autore onda... Vidite, politika Radio televizije Sarajevo, do pred sami rat, bila je najznačajnija u bivšoj Jugoslaviji upravo iz razloga što je propagirala domaće izvođače i domaće autore. Sad mi sve ovo na televiziji, kao muzičaru, jako smeta. Ali to sve nije bitno. 1997. godine, uz to što sam bio direktor, počeo sam svirati i sa Indexima. Indexi su u svojoj 40-godišnjoj karijeri snimili samo dva prava albuma. Prvi je "Modra rijeka" i drugi je "Kameni cvijetovi". Ali, na drugoj strani, snimili su 300 do 400 kompozicija za Radio Sarajevo i bezbroj singlica, pa su ljudi pravili kompilacije i danas izgleda kao da je to jako puno albuma. Kompilacije su pravlili i izdavali su ih Jugoton, tadašnji Diskoton iz Sarajeva itd. Međutim, u tom periodu smo uspjeli snimiti album "Kameni cvijetovi", pa smo uspjeli snimiti dvostruki album uživo pod nazivom "Posljednji koncert" i još jedan album sa koncerta povodom otvaranja Merkatora u Sarajevu koji smo nazvali: "Najveći koncert u gradu", gdje je veliki revijski orkestar pratio Indexe i s njima odsvirao preko 9 kompozicija uživo, što je vrlo bitno, jer za sve te kompozicije raspisani su aranžmani za pratnju velikog revijalnog orkestra uz Indexe i taj snimak ostao je za arhiv, koji će, nadam se, ostati za generacije koje dolaze da to analiziraju, slušaju i skidaju. Ja sam dirigovao na tom koncertu i napisao aranžmane za sve te kompozicije.

Nestankom Davorina Popovića, dakle, naše najveće legende svih ovih prostora, pa i Bode Kovačevića... Čim je Davor nestao, Indexi su stali sa radom, što je normalno, jer nestao je prvi lider benda. Pokojni Bodo i ja dogovorili smo da više ne nastupamo kao Indexi, da počnemo raditi nešto drugo. Onda smo napravili CD sa grupom pod imenom Sinan Alimanović Quintet, a CD je nazvan "Sarajevo Remake", to je jazz CD. I Bodo (Kovačević) je nastupao na tom CD-u, u toj prvoj postavi koju su još činili i Goce Dimitrovski, i on je umro, jedan legendarni beogradski trubač, Dinko Šimunović je svirao kontrabas, koji i dan danas svira sa mnom i Faik Larčević, bubnjar. Mi smo izdali taj CD i on je u Bosni i Hercegovini, vjerovali ili ne, "otišao" u više od 7,000 primjeraka što je velika stvar, jer kad naše folk ili pop zvijezde prodaju 2,000 do 3,000 primjeraka svog albuma, onda to smatraju kao veliki uspjeh. Znači, napravili smo veliki tiraž, ljudi su u tom CD-u prepoznali Bodu Kovačevića i mene, prepoznali su taj gradski duh i taj CD se i dan danas dobro prodaje. Nakon tog CD-a svirali smo na "bezbroj" jazz festivala u inostranstvu, što je vrlo bitno. Odlaskom Bode Kovačevića, mi smo nastavili dalje da radimo i napravili smo jednu televizijsku emisiju koja je bila i na FTV-u i OBN-u, emisija autorskog tipa pod nazivom Jazz Injection, gdje su se pojavljivali domaći izvođači sa gostima iz inostranstva. Dovodili smo goste iz cijelog svijeta. Bio je to serijal od preko 14 emisija. Pored svih tih stranih gostiju mi smo promovirali domaće mlade snage, jer to je naša zadaća, kao što smo maločas spomenuli, sve iz razloga da ne postanemo muzička kolonija.

O: Pa da, gost nam je bio Banda (Elmir Bandić, op.ur.), vaš mladi pjevač iz Tuzle. Zatim, bila je tu i Jelena, učesnica prvih OBN Music Talenata koja je u međuvremenu postala jazz pjevačica. Dovodili smo i Samira Fejzića, mladog pijanistu, profesora u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, koji je tek ušao u jazz vode...

I: Da, da. Bio je tu i Zenički oktet. Uglavnom, na neki način pokušavali smo promovirati ove mlade ljude. U međuvremenu, dosta članova se u mom bendu promijenilo. Sada je Amar Češljar član benda. Taj serijal je jako dobro odjeknuo tako da su ljudi sa FTV-a rekli da je taj program za ovu godinu na njihovoj televziji jedan od najznačajnijih domaćih programa. Što se tiče mene, ja sam četiri godine pripremao dvostruki album, koji sad treba izaći za JS Muzička produkcija, Sarajevo, za domaće tržište i za inostranstvo. Na njemu smo uspjeli napraviti pet domaćih kompozicija i 11 stranih. Od domaćih kopozicija snimili smo narodnu pjesmu "Snijeg pade na behar, na voće" u mojoj muzičkoj obradi. Snimili smo i jednu verziju te pjesme na engleskom. Tri godine smo prevodili tekst, jer trebalo je Englezima objasniti šta znači: "Baš k'o paša među bimbašama". Htjeli smo ga prilagoditi engleskom tržištu. Htjeli smo objasniti da je npr. stih: "Snijeg pade na behar na voće", neprirodna pojava za njihove uslove. Naš prijatelj Ranko Sladonjić, koji živi u Vankuveru, profesor germanistike i književnik, radio je na tom tekstu i dugo je radio na tome da ga prilagodi. Naš prijatelj, član mog benda, Miroslav Vuletić, otpjevao je pjesmu na engleskom. Interesanto u vezi te pjesme je i to da smo uspjeli napraviti neke stvari koje su nepomirljive na ovim prostorima, a to je orkestracija. Recimo, ubacili smo pravi prirodni tapan. Pored šargija ubacili smo električni saz. Ubacili smo i trubu. To po nekom pravilu nije kompaktibilno, ali kad se napravi aranžman onda je to odlično. Moj dobar prijatelj iz Zagreba, Ladislav Fidry, trubač svjetskog renomea, otsvirao je trubu na tom albumu. On je platio velike pare iz svog džepa da bi dolazio na snimanja u Sarajevo i opet se vraćao u Zagreb. To pokazuje da muzika nije samo iluzija, da iza svega toga stoji i ljubav. A gdje ima ljubavi, postojat će i plod i na kraju će se pokazati rezultat. Zatim, tu je i jedan mlad čovjek, kojeg sam upoznao prije pola godine, ime mu je Vernes Ljuštaku, odličan gitarista i pored gitare svira razne etno instrumente, rocker. Sada pokušava napraviti priključak ka jazzu, vrlo je zainteresovan. Veoma je blage naravi, čovjek koji gine za muziku. Drago mi je da sam ga upoznao i on je na albumu otsvirao dva prekrasna sola. Amar Češljar je na bubnju, Dinko Šimunović na kontrabasu. Pored Ladislava Fidryja, tu je kao gost bio i Mima Mitrović, trubač iz Švedske. I da spomenem još jednog trubača iz Dubrovnika, Džemala Salkića, koji je jedan, kako se kaže, "fini medo kruškar", jedan prekrasan čovjek. Imali smo gosta i iz Beograda, Aleksandra Jašimovića, izvrsnog saksofonistu i Pecu Peteja, koji je odsvirao dvije numere. Kao što vidite, ekipa je dosta internacionalna. Pored te pjesme snimili smo "Kraj tanana šadrvana". Ta pjesma je nastala kao priča koja potiče iz Bosne. Heinrich Heine je u 18. stoljeću došao do informacija o Bosni i napisao tekst na njemačkom. Zatim je naš Mulamustafa Bašeskija preveo tkest i ponovo se ta pjesma vratila u Bosnu. Kao što vidite, čudan put. Zatim je narod uglazbio i napravio muziku za tu pjesmu, ona je postala narodna i ja sam sada napravio obradu te pjesme. Treća pjesma je "Bentbaša", svi znamo o kojoj se pjesmi radi. Nju sam uradio u jednom drugačijem aranžmanu. Peta pjesma je "Bosnian groove", kako i album nosi ime. To je jedna pjesma koju sam napravio davno .To u prevodi znači "bosanski ritam". Zatim, tu su i standardi od Miles Davisa. On je to napravio 1961., a zvuči kao da je to napravio Bosanac, ne bi vjerovali. Tako da je dosta tih kompozicija, pored poznatih jazz standarda, kao što je "Around Midnight", "My funny Valentine", tu je i pjesma Steve Wondera: "Isn't she lovely?" koju sam isto uradio u svom aranžmanu. Pokušavao sam u album ubaciti što više emocija, što više duše i mislim da sam na neki način i uspio. Malo sam se na neki način, da budem iskren, i prepao. Već deset dana nisam slušao taj album, pokušavam smiriti emocije, tako da kad ga ponovo uključim čujem da li je to baš ono što sam htio.

O: Nije još. Još jedna bitna stvar za ovaj album je da će kritiku ovog albuma napisati jedno veliko ime jugoslovenskog jazza, Mladen Mazur iz Zagreba. On je napravio jednu jazz knjigu.

P: OK, sad smo došli do mog drugog pitanja, hvala za iscrpan odgovor na ono prvo. Sinan Alimanović International Band - šta bi o tome mogli reći? To je također jedna važna stavka u tvom životu.

O: Pa dobro, kao što sam već rekao svirao sam dvaput u tom evropskom Intenacionalnom All Stars Big Bandu, svirao sam dosta po Evropi. Evo sad treba da nam dođe i Duško Gojković (18.09.2006.) sa svojim američkim bendom i svirat će sa mojom ritam sekcijom, snimit ćemo muziku za film, napravit ćemo jedan koncert, pa je moguće da ćemo raditi i CD.

O: Pa, evo, u pregovorima smo sad sa Zlatanom Mujkićem, pa ćemo vidjeti. Znate, Tuzla je grad sa jednom žestokom umjetničkom tradicijom. Imam puno prijatelja Tuzlaka. Evo, sad sam bio u posjeti u bolnici mom velikom prijatelju Vinku Krajtmajeru. Znam o Tuzli puno toga. Kao što vidite, stalno dolazim. Mislim da bi jako dobro bilo u nekoj kombinaciji sa gradskim političarima i sa svim ostalim ljudima koji bi pozvali Duška Gojkovića. Bilo bi to dobro i moguće je s njim napraviti jedan dokumantarni film, jer onda Tuzli ostaje taj dokumentarac. To se može napraviti kao snimak jazz koncerta, pa kao dodatak i interview s njim. Znate, Duško je rođeni Bosanac, rodio se u Jajcu.

P: Da, dobio sam tri njegova albuma i sva tri predstavio sam u posebnim emisijama serijala Jeans generacija (Radio Tuzla, utorak od 20: 30 do 22:00, www.radiotuzla.com).

O: U svakom slučaju niste pogriješili, jer Duško Gojković je svjetsko ime i definitivno treba podržati to da on dođe ovde. Da nastavim, "internacional" u nazivu mog banda znači da su tu prolazili mnogi gosti, kao npr. Đani Baso, jedan od najboljih tenor saksofonista svijeta, Alvin Queen, jedan bubnaj koji je svirao sa George Bensonom, jednim od največih muzičara svijeta. Zatim, surađivao sam i sa Klein Schusterom, to je trombonista, Austrijanac. Dolazilo je puno američkih muzičara. Svirao sam i pored Jože Privšeka, legendarnog muzičara. Nažalost, umro je. Bili smo veliki prijatelji. Isto tako ja sam odlazio vani. Uglavnom, ta internacionalna saradnja traje već od 80-tih godina prošlog stoljeća i sasvim je normalno da ljudi sarađuju. Evropa pokušava biti bez granica. Pa mi, muzičari, te granice nemamo već sto godina! Neko kaže, nacija ova, nacija ona. Po meni postoji samo jedna nacija, jazz nacija! (smijeh). Muzičar kad dobije note on odmah komunicira sa drugima i nema nikakvih problema, tu smo, kod kuće.

O: Evo sad smo završili dvostruki album, moramo napraviti neki prepravke. Neki dan imali smo koncert u Tuzli i jam session u vašem klubu, koji je moram priznati prekrasan. Da se malo sad ponovo vratim na album Bosnian groove. Ladislav me je nagovorio i poslao 20-tak CD-ova sa po tri naše pjesme na razne adrese evropskih i američkih izdavačkih kuća. Imamo neke perspektive. U oktobru i novembru 2006. L. Fidry nam je već dogovorio dvadesetak koncerata u Austriji i Njemačkoj. Međutim, nas sad prije svega interesira da ovaj album izdamo vani.

O: Vidite, mi imamo jedan jazz festival u Sarajevu koji je sasvim pogrešno nasađen, jer vodi ga jedan nekompetentan čovjek, koji nema nikakvih dodira sa jazzom. Da, Zubčević. Ovo ne govorim jer postoji neki konflikt između nas, nego se radi o tome da taj festival nosi prefiks Sarajeva, a ni jedan domaći bend ne svira! Ja bih to nazvao: "Revija stranih bendova". Mi, Bosanci, dajemo pare nekom drugom, umjesto da stimuliramo domaće bendove. Znate, npr. da iz Sarajeva nema niko pojma svirati, dozvoli im! Za tri godine će napredovati. Naši domaći bendovi nemaju šanse. To je ustvari jedan kriminal. Lova se dobije od ministarstva i to im je jedino bitno. Korumpirano je sve i društvo i ministarstvo!

O: Ne, nikad! Znam javno reći: "Kriminalci!" i taj Zubčević - direktor jazz festivala je kriminalac.

P: Ko su još imena jazz-a u BiH. Ja sam npr. čuo za Karaču. Koliko je to ozbiljno, kolika je to snaga, postoje li još neka imena?

O: Da vam kažem: "Ima!". Nije tu u pitanu samo Karača, ima tu i Vinković Ivica, koji je nekad svirao kod nas u Big Bendu. Tu je i Darko Poljak koji ima svoj bend. Imao je svoj jazz klub do skora. Tu je i Minority, ritam sekcija Dine Merlina. Znate, tu nisu više u pitanuju bendovi. Ja jazz gledam kao individualnu stvar, vidim individualca u jazzu. Lako je napraviti razne kombinacije, ali štos je da čovjek napravi veliku umjetničku vrijednost kao pojedinac, poslije toga je lako napraviti neke kombinacije.

P: Sjećam se jednog interviewa na televiziji sa Bodom, on je baš spominjao te mlade svirače, on ih je, čini mi se, oko sebe i dosta okupio, tako da je to ta neka optimistička crta.

O: Pa jeste optimistička crta. On ih jeste hvalio. Nije ih puno okupljao. Ima talentiranih ljudi, znate. Vi u Tuzli imate stalno aktivnu školu akustične gitare i uvijek tu neko radi.

O: Naravno. Tako i u Sarajevu postoje ljudi koji pokušavaju da nas zadržavaju. Ali ne mogu, ne mogu ubiti taj duh. Jer mi ne dozvoljavamo da ubiju taj gradski duh. Pimpek (Davorin Popović op.ur.) je bio ta energija koja je gurala sve to. On je bio nevjerovatan. Pa recimo, Vinko Krajtmajer, on je ta energija. Dosta gura tih studenata. Ima tih mladih ljudi, ali teško sve to ide. Kako ide s našim cestama, tako i sa muzičarima.

O: Pa to je zato što sam ja, u principu, u duši rocker. Rock and roll je, ipak, muzička filozofija ovog vremena. Sjećate se kad je napravljen i film "Kosa". Rock and roll je tada kritikovao američku politiku prema Vijetnamu. Tako da on (r'n'r, op. ur) ima puno simbolike. On je blizak svim ostalim umjetnostima. Kao što kažu da je jazz muzika ovog vremena, kao što je impresionizam bio umjetnost onog vremena, pored muzike, i slikarstva. Tako je i rock and roll bio način života, jedan vid umjetnosti, pored muzike. Moram Vam reći, muzika moje mladosti i ljubav moje mladosti bio je bend Indexi. Kad sam bio u Sarajevu, sa 24 godine, počeo sam svirati sa Indexima. Dakle, san se ostvario. Kao što mi se ostvario san da sviram sa Duškom Gojkovićem. Preporučavam svim muzičarima da imaju san koji se mora ostvariti, ali samo upornim radom. Osnovna stvar je: "Sviraj sa boljim od sebe da bi napredovao."

O. Naravno, čovjek je uvijek ambiciozan. Samo da me zdravlje malo posluži, naravno da ima puno toga. Moj glavni san je da postanem vrhunski pijanista. I dalje vrijedno radim. Imam 52 godine, ali radim nekoliko sati dnevno. Da imam više vremena, više bih vježbao.

O: Problem je u nadgradnji. Bitno je da čovjek bude opušten i slobodan. Prestao sam Dnevnik gledati i čitati novine, jer ne želim da me okolina uznemirava glupostima. Sve dolazi iz mozga. Želim biti easy, što se kaže, opušten.

P: To me sjeća jedne rečenice. Jimi Hendrix je u jednom intervjuu izjavio da krik gitare ne dolazi iz prstiju, nego kroz krvotok iz srca .

O: To je jedan od mojih najomiljenijih gitarista. Bez obzira što je rocker, puno jazz muzičara ga je slijedilo, pa i jedan od mojih najomiljenijih likova, Miles Davis.

P: Ne mogu se sada sjetiti da je neko od jazz muzičara obradio Hendrixa i jazz fazonu.

O: Ima puno gitarista. Lary Corriel ima tu notu Jimi Hendrixa. Jimi Hendrix strahovito je uticao i na Miles Davisa, koji je tu njegovu notu imao na trubi. Na mene je isto dosta uticao. Treba biti opušten, treba, što vi kažete, svirati iz srca i iz glave i rezultata mora biti. Bez kompleksa, naravno.

P: Meni izgleda kao da je taj prokejat započet, a onda ostavljen na milost i nemilost.

O: U Bosni je vrlo teško pomjeriti te neke granice. Što se Rock Starsa tiče... Bato Kostić, gitarista Rock Starsa je Tuzlak, koji je svojevremeno studirao u Sarajevu i bio vrlo blizak i Indexima i Goranu Bregoviću. Ono što je YU Grupa uradila sa etnom pokupila je od Bate Kostića. Sličnu stvar pokupio je i Goran Bregović. Bato je bio veliki prijatelj Bodi i Davorinu. To je i moj prijatelj. Sve nas je spojio Mustafa Sušić, mada je on u principu umjetnik. On nas je sve okupio, predložio ideju. Mi smo ušli i snimili album u studiju BH televizije. Vjerovatno ste čuli priče Dade Topića da zadnjih 30 godina nije čuo bolju rock grupu na ovim prostorima i bolje snimke. Ali vidite, problem je taj da taj album ne smije ostati u lokalnim okvirima. Taj program mora otići vani. E sada, kako naći te šeme da to ode vani. Baš sam sinoć pričao s Batom. Ja pokušavam ovaj svoj dupli album progurati u inostranstvu i to će biti dobar lajt motiv da mogu tamo pustiti ljudima da čuju i Rock Starse. Album zaslužuje visok plasman u svjetskom rock and rollu, jer je dobar album. To je, po meni, izvrstan abum i nikad nije kasno za dobar album. To su sve autorske kompozicije i kao takve uvijek mogu ugledati svjetlo dana.