Iako poznati rijecki bas gitarist, kontrabasist, gitarist i skladatelj, Henry Radanovic, tvrdi da naziv njegovog prvog samostalnog albuma asocira na dugogodisnje iskustvo sto ga je stjecao svirajuci s brojnim glazbenicima raznih zanrova, drugo tumacenje moglo bi se odnositi na dugorocnost, ne samo u smislu njegova nastajanja, vec i smisla njegove glazbe. Naime, ostvario je album koji nece dozivjeti bum na nasem hrvatskom trzistu, koji nema hit pjesmu, koji ne tezi brzom i lakom stjecanju zarade sto je nakana u vecem dijelu slucajeva glazbenih projekata na nasoj sceni, ali donosi glazbu trajne umjetnicke vrijednosti.

Opsirnije:

On razmislja dugorocno zeleci svojom glazbom ostaviti trag na glazbenoj sceni, zeleci kreirati glazbu visoke estetike, onu koija ce biti aktualna i kad se izvrti novi krug trendova, kad instant hitovi posustanu pred kvalitetnom glazbom. Radanovic nije upao u zamku koju tesko izbjegnu brojni glazbenici na svojim prvim albumima, da ukazanu im priliku iskoriste kako bi na malom prostoru iskazali sve sto znaju, te bez reda i zakona, zbrda-zdola, nabacaju sve i svasta. Njegov je album dobro koncipiran, konzistentan i stilski definiran. Iako je "Long Distance" (Dallas Records) prvijenac, on odaje zrelog glazbenika koji mudro koristi nagomilano iskustvo i svoje ideje uspijeva kanalizirati u kompaktnu cjelinu. To je lako slusljivi jazz, optimisticna i prozracna glazba bez ekstarvagancija, iskazivanja ega i tehnicke umjesnosti koja je sam sebi svrhom. U realizaciji takvih zamisli veliku je podrsku dobio od glazbenika s kojima je suradjivao u brojnim prigodama, a neki od njih ljubazno su mu vratili kreativan doprinos na stvaranjima njihovih albuma. To su ponajbolji glazbenici kvarnarskoga kruga: klavijaturist Ivo Popeskic, gitaristi Darko Jurkovic i Elvis Stanic, bubnjari Marko Lazaric i Tonci Grabusic, te udaraljkas Branimir Gazdik, ali i njegovi stalni suradnici iz Zagreba: klavirist Matija Dedic, sopran saksofonist Sasa Nestorovic i trubac Davor Krizic.

Izvedbe su realizirane u raznim formacijama, od sola preko trija i kvarteta do uvjetno kvinteta seksteta i septeta. Uvjetno zato jer u tim formacijama Radanovic ima dvostruku ulogu: basista i gitarista. Dvije su karakteristike koje na ovom albumu Radanovica predstavljaju u novom svjetlu. To je sviranje akusticne gitare koju ne rabi na nastupima, te - osim bas gitare - kontrabasa koji vec nekoliko godina uporno vjezba i s kojim je ostvario novu kvalitetu u svojoj glazbi. Upravo taj pozitivan stav prema glazbi koji krasi njegov karakter, stavljanje u poziciju znatizeljnog ucenika i istrazivaca koji se ne zaodovoljava postignutim, moze se osjetiti i kroz izvedbe uvrstene na ovaj album. A gitara, osim sto donosi odredjene boje i karakter zvuka, posluzila je i u pripremi albuma, kao sredsvo pri skladanju.

Jos jedna nova kvaliteta s kojom se upoznajemo na ovom albumu Radanovicev je skladateljski i aranzerski rukopis koji odise opustenoscu, jednostavnoscu i melodicnoscu. Naime, od devet izvedbi, sedam je njegovih i tek dva stilski razlicita standarda. "Norwegian Wood" Lennona i McCartneya odsvirao je u triju s Dedicem i Grabusicem, sto je jedna od stalnih postava u kojima djeluje. Izvedbom Jobimovog hita "So Danco Samba" podsjeca na djelovanje Quarteta Sensitive kojeg je jedan od utemeljitelja i stalni clan, te na trio sto ga ostvaruje s gitaristom Darkom Jurkovicem i bubnjarom Toncijem Grabusicem, ali njegova je verzija drukcija, u skladu s koncepcijom albuma. Dvije vlastite skladbe izveo je solo: "Little Boy" s bas gitarom, a "Close of Day" sa akusticnom gitarom, ponovno ne da bi istaknuo svoje instrumantalisticko umijece, koje je respektabilno sto dokazuje i sest nagrada "Status" Hrvatske glazbene unije za najboljeg instrumantalista u kategoriji bas gitare, te nekoliko "Porina" kao clan Elvis Stanic Groupa i Quarteta Sensitive, vec da bi na drukciji nacin pristupio ljepoti glazbe.

(Preuzeto iz Novog lista od 12. ozujka 2006.)