"Radio sam album kako sam osjećao. Ne volim znati. Ne želim razmišljati na toj razini. Želim biti kreativan. Želim da tekstovi koje sam ispričao budu vezani uz moj život i stavove. Najveći je blagoslov na svijetu biti autor scenske glazbe, jer ne moraš pjevati niti iznositi tekstove, imati stav. Tada iznosiš samo ono najčišće u sebi. Možeš biti dijete. To je kao da vam netko ponudi lego-kocke. Pisanje filmske glazbe je vjerojatno najbolje zanimanje na svijetu. To znači zauvijek ostati dijete."

Gibonni je kao jedan od osebujnijih autora hrvatske glazbene scene svojim novim, devetim albumom "Unca fibre (Vodič za brodolomce i anđele čuvare)" u izdanju Dallas Recordsa, još jednom potvrdio velik kreativni potencijal. Budući da se sjajno snašao u ulozi skladatelja i tekstopisca, Gibonni je jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji su uspjeli izbjeći banalnost, te ostvariti suradnju s vrhunskim svjetskim glazbenicima. Jeste li se ikad zapitali zašto ga vole? Zašto on voli njih i druge glazbenike s kojima surađuje? Što ga nadahnjuje? Piše li prije tekstove ili glazbu? Zašto želi zauvijek ostati dijete?

Kako nastaju Vaše pjesme - pišete li prije tekstove ili glazbu?

"Prvo nastaje glazba. Kad bi čovjek bio prvenstveno pjesnik samo bi tiskao knjige, a ne bi se bavio glazbom. Najiskrenije smatram da je glazba odraz djeteta u meni, dok tekst naglašava muškarca, odnosno određeni stav. Tekstovima govorim ono što mislim, a glazbom izražavam svoje osjećaje. Osjećaji su ponekad snažniji i pametniji od onoga što želim izreći, a neki put riječi odjekuju snažnije od instrumenta. No, najbolje je kad se ovo dvoje nadopunjuje."

Stječe se drukčiji dojam jer tekstovi donose snažnu poruku.

"Svi su stekli drukčiji dojam, ali cijeli život prvo pišem glazbu, a zatim tekstove. Kad napišem glazbu i želim angažirati strane glazbenike, oni ne znaju o čemu pjevam. Otpjevam im melodiju koristeći se nekim svojim slogovima. Njima se hrvatski jezik čini šuškavim. Žele sudjelovati u stvaranju moje glazbe jer im je ona sama po sebi dovoljno primamljiva i zanimljiva. Potpuno je drukčije s glazbenicima koji su s ovih prostora."

Kako Vaša, ali i glazba drugih glazbenika koji šire pozitivne vibracije, može pomoći "brodolomcima" i "anđelima čuvarima"?

"Ja o tome razmišljam emotivno. Mislim da čovjek barem triput mjesečno udari u santu leda, poput Titanika. Pritom imam na umu bezdušnost i nerazumijevanje. U tom trenutku postaješ brodolomac i plutaš na nekom ormaru dok te netko ne spasi. Taj spas predstavljaju draga osoba, djeca ili dobra glazba. Na to gledam vrlo široko."

Duhovnost u glazbi

U Vašoj glazbi značajno mjesto zauzimaju u današnje doba rijetke teme koje odražavaju dobrotu, toleranciju i nježnost. Nastojite li njima ostvarili protutežu agresivnosti i nasilju koje se osjeća u društvu, umjetnosti, glazbi?

"Prije nekoliko sam dana o tome razgovarao s Vlatkom Stefanovskim koji kaže da sam posljednji hipi. Iza mene dolazi turbo-folk generacija koja svoje uzore prepoznaje u nabildanim tipovima, dok današnje zvijezde ostavljaju dojam kao da im nije problem nekome oduzeti život. Generacija koja je odrastala uz glazbu Jimi Hendrixa i Miles Davisa nije ostavljala dojam plaćenih ubojica, već ljudi koji su postojali kako bi stvorili ljepotu. Ne želim zanovijetati i govoriti da je nekad bilo bolje. Mislim da je danas jednako dobro, samo treba znati prepoznati ljude koji su kreativni i nisu skloni nasilju. Iako kažu da su neke moje teme crne, ne volim poticanje nasilja. Na turbo-folk zabavama teme nisu crne nego radosne i vesele, pa ipak sve završi naopako. Danas su javni život i način na koji se ljudi zabavljaju doista zbunjujući. Imam dojam da su ljudi kojima pjevam cvijet ili višnja na torti mojega naroda. Moju glazbu slušaju oni koji imaju strpljenja za violinistički ili bubnjarski solo, za pjesme koje umjesto četiri traju osam minuta. Variramo teme, improviziramo, a to nije uobičajeno za pop glazbu. Na to možete eventualno naići u nekim "katakombama" ili jazz klubovima. To je za mene posebna vrijednost. Pokušavam poštedjeti ljude, ne povrijediti ih. Ne sviđa mi se što se ljudi danas zabavljaju na previše agresivan način i često posežu za oružjem. Želim osjetiti duhovnost."

Na koji način nastojite izbjeći banalnost i postići višu estetsku razinu glazbe?

"Kad bih podilazio publici, u jednom bih se trenutku mogao početi praviti pametnijim nego što jesam, a to ostavlja loš dojam. No, kad se netko nastoji prikazati površnijim i glupljim nego što uistinu jest, to je onda još gore. Moj gnjev i bijes više nisu usmjereni prema etabliranim osobama kao nekada, u doba kad sam bio devetnaestogodišnjak. Usmjereni su prema nepravdama koje donosi moja generacija ili oni malo stariji i malo mlađi od mene. Sada to više nije obilježje određene generacije. Moj se bijes manifestira drugačije. Ne želim ga održavati na umjetan način da bih pod svaku cijenu bio buntovan. Želim se baviti temama koje me zanimaju od ranog jutra, kojima sam okružen. To su, primjerice, emocije koje se događaju u vezama. Ne mogu promijeniti svijet, ali pokušavam ga učiniti boljim. Važan mi je moj odnos prema ljudima i odnos drugih ljudi prema meni."

Umjetnost koja se temelji na emocijama

Zašto ste u realizaciji skladbi za album surađivali s raznim aranžerima i producentima te snimali u raznim studijima?

"Volim avanturu i nepoznato. Volim snimati na raznim mjestima i surađivati s novim ljudima. Ne pouzdajem se toliko u inteligenciju i razmišljanje koliko u senzibilitet. Ponese me osjećaj kad čujem kako neki ljudi sviraju, snimaju ili produciraju. Važno mi je da ih doživim kao dio obitelji, te da su mi bliski po senzibilitetu. To mi je važnije nego donošenje racionalne odluke. Razum je često kao policajac. Takav me pristup može udaljiti od umjetnosti, koja se ipak temelji na emocijama. Nažalost, često se događa da kad se netko upusti u avanturu i kaže da ne želi znati kamo ide, ljudi su takvu odluku skloni protumačiti kao slabost. Često mi se događa da me netko upita kako želim da neka pjesma zvuči, a ja odgovorim da ne znam. Najljepše je to što ne znam. Tragam za nečim što će mi donijeti uzbuđenje koje ću zatim prenijeti i na druge. Najbolju glazbu s ovih prostora izvode Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić. Veliki smo prijatelji, a oni i gostuju na mojim albumima. Osim toga, i oni govore da nikad ne znaju u kojem će smjeru izvedba krenuti. To je emocionalna meditacija. Znaju kako će krenuti, znaju tonalitet i temu, no kamo će ih improvizacija odvesti, to je već pitanje duhovnosti. Sviraju zatvorenih očiju, što smatram prekrasnim. Kod emocionalno zrelih jazz glazbenika, namjerno kažem zrelih jer nezreli su očajni, takav pristup je u opisu njihova radnog mjesta. Pokušavam u svoju glazbu unijeti dozu avanture koja je bliska takvom jazz pristupu."

Je li teško surađivati s glazbenicima koji gostuju na snimanjima Vaših albuma i trebaju se prilagoditi Vašim glazbenim stavovima, a snažne su autorske osobnosti i imaju vlastitu viziju glazbe?

"Kad se radi o vrhunskim glazbenicima, poteškoća nema. Oni znaju čitati između redaka. Znaju da se radi o mojim pjesmama, o mojemu stavu. Daju vlastiti pečat mojoj pjesmi, ali ne zadiru u njen sadržaj. Sadržaj je moj. Nitko ne dira raspoloženje pjesme i to je krasno. Kad bi netko odsvirao moju pjesmu u drugom raspoloženju koje ne odgovara onome o čemu ona govori, to bi bio krivi put. Je li odsvirana na ovaj ili onaj način, koliko brzo, koliko točno, koliko minimalistički, koliko maksimalistički, to su sve komentari tipa je li švedski stol bogat ili prebogat. No, bitan je sadržaj. Bitna je kvaliteta ribe na tom stolu."

Suradnja s vrhunskim svjetskim glazbenicima

Kako se osjećate surađujući s vrhunskim svjetskim glazbenicima? Naime, suradnici su Vam bubnjar koji je svirao s Janom Garbarekom, glazbenik kojega proglašavaju najboljim akustičnim gitaristom na svijetu, basist koji je svirao s King Crimsonima, jednom od najboljih rock skupina svih vremena?

"U tome sam doista uživao. Basist Tony Levin je na snimanju albuma bio u iznimnoj formi. Prebacio je normu. Nisam očekivao da će odsvirati sve pjesme, s iznimkom jedne. Sviđa mi se njegov način rada. Voli biti fokusiran na posao - "Sad mi ide, nemojte me prekidati!". U takvim trenucima ne želi ići na ručak niti raditi išta drugo. I on poput mene voli da ga drži ta fibra, euforija. Kad u studiju osjetiš da ploviš pravim smjerom, tada ne valja skretati s puta baveći se banalnim stvarima poput odlaska na ručak. Posvećen je poslu i sklon eksperimentiranju. Kao demfer poslužila mu je guma od automobilskog brisača koju smo slučajno imali pri ruci i dječja pelena kako bi dobio mutan zvuk kojemu je težio. Jednom mi je netko rekao: "U ovoj si pjesmi pokušao biti Peter Gabriel". To nije točno, već Levin u mojoj skladbi svira bas upravo onako kako ga je svirao Gabrielu prije petnaest godina, a taj je zvuk rijedak, prepoznatljiv, autentičan, pun njegove arome, tako da jednostavno ovlada pjesmom.

Manu Katche je pravi izvor nadahnuća. Puštao mi je snimke za svoj solo album na kojemu gostuje Jan Garbarek. Budući da je norveški veleposlanik u Hrvatskoj moj obožavatelj, ali i njegov kućni prijatelj, Garbarek ima moj album "Mirakul" i DVD. Zato sam bezobrazno odlučio spomenuti kako bih volio da Garbarek gostuje na mojoj ploči, ali upravo je tada završavao svoj album i nisam imao toliko obraza smetati. No, odgovorio je da bi prvom prilikom vrlo rado gostovao na mojem albumu i da ga mogu držati za riječ, a to je velika stvar."

Kako birate hrvatske glazbenike koji zaslužuju svirati s tom elitom?

"U svoj stalni band nisam birao glazbenike po principu najboljih u državi. Naprosto sam birao one s kojima mogu ostvariti vlastitu emocionalnu viziju. Važno mi je da su mentalno slobodni. Volim svirati s gitaristom koji je izrazito emotivan i koji će uspjeti prenijeti raspoloženje, osjetiti moje pjesme i produhoviti ih. To mi je važnije od tehničkoga savršenstva. Tehnički savršen mora biti automatski pilot. Nisam želio napraviti reprezentaciju, nego surađivati s bliskim osobama. Postoji nekoliko pjesama kroz koje mogu vidjeti kako ih tko osjeća. Kad klavirist dobro odsvira "Temperu", odmah znam da je moj, kao i po načinu na koji gitarist odsvira pjesmu "Divlji cvit" ili "Libar"."

Jeste li zadovoljni načinom na koji Matija Dedić svira "Temperu", ali i ostale vaše skladbe koje su, između ostaloga zahvaljujući i njemu, postale svojevrsni hrvatski standardi?

"Matija je jedini klavirist koji je uspio biti tiši od mojega šaptanja. U splitskom smo HNK-u zajedno odšaptali "Temperu", što je bila najbolja izvedba te skladbe koju sam u životu čuo. Bili smo gosti sastavu Black Coffee na koncertu povodom desete godišnjice njihova djelovanja. Dok smo šaptali "Temperu", u Kazalištu je vladao takav muk da se mogla čuti muha. Sedamsto ljudi nije disalo. To je bila moja najtiša izvedba u životu. Znao sam da je Matija velik klavirist, ali u tom sam trenutku shvatio da definitivno ima Božji dar. Potpuno se stavi u službu ljepote. Nadam se da se neće naljutiti, ali Matiju najviše volim kad svira sa mnom. Kad smo zajedno na pozornici među nama se dogodi takva čarolija da uvijek dobijemo ovacije."

Što Vam znači mogućnost sudjelovanja u aktivnostima UNICEF-a kroz koje pomažete djeci?

"Dosta se razlikujemo s obzirom na zemlje iz kojih dolazimo, ali neki su se doista pokazali dobrima. Svaka im čast! Pokazali su se dostojnijima u obavljanju te aktivnosti od političara koji su za to jako dobro plaćeni. Napravili su dobra djela kao volonteri. Neke glumice, glazbenici, pisci i ljudi iz javnog života pokazali su se izvanrednima. Poznato je da tu postoji dobar dio ljudi koji su šminkeri, koji se tim poslom bave samo kako bi se družili. Mene to ne zanima. Društvena je osviještenost jedan od temelja građanskoga društva. Ne mogu razumjeti ljude koji nisu osjetljivi na zbivanja u društvu."

U izvedbama što ste ih uvrstili na novi album osjeća se mirnoća u pristupu. Možemo li to povezati s neopterećenošću i osjećajem glazbene zrelosti?

"Ne držim se neke formule. Nisam radio album zanatski, nego slijedeći svoje osjećaje. Ne volim znati. Znanje nešto podrazumijeva. Podrazumijeva se da znaš zalijepiti potplat ako si postolar. Ne želim razmišljati na toj razini. Želim biti kreativan. Nastojim da tekstovi koje sam ispričao budu vezani uz moj život i stavove. Glazbu je toliko lijepo i jednostavno pisati da o njoj ne mogu razmišljati kao o poslu. Najveći je blagoslov na svijetu biti autor scenske glazbe, jer ne moraš pjevati niti iznositi tekstove, imati stav. Tada iznosiš samo ono najčišće u sebi. Možeš biti dijete. To je kao da vam netko ponudi lego-kocke. Pisanje filmske glazbe je vjerojatno najbolje zanimanje na svijetu. To znači zauvijek ostati dijete."

Tradicija i glazbeno naslijeđe

Na novi ste album uvrstili i jednu dalmatinsku narodnu skladbu. Koju ulogu tradicija i glazbeno naslijeđe imaju u stvaranju Vaše glazbe?

"Čovjek nikad ne može biti pametniji od naroda. Gledajući pjesme koje su preživjele stopedeset, dvjesto ili tristo godina, ne treba se praviti pametnim niti zauzimati stav kakav je moguć prema novokomponiranoj pjesmi. To je klasika. Prenosile su se usmenom predajom, od usta do usta, preživjele su strogu vremensku selekciju. U to vrijeme nije bilo medija pomoću kojega se moglo manipulirati narodom. Nije postojala jaka televizijska propaganda koja bi ljudima nametala stavove uvjeravajući ih da je dobro nešto što nije. To se jednostavno prenosilo s koljena na koljeno, a ako je preživjelo stoljećima, kvaliteta je neupitna."

Znači li to da ćete ubuduće više koristiti elemente narodne glazbe ili obrađivati narodne pjesme?

"Ja ih uvijek koristim. Oduvijek me zanimaju. Žalostan sam kad vidim na koji ih način koriste ljudi s estrade. To je naprosto užasno. Toliko su dobroga uništili da bi na kraju napravili vic."

Ne mislite li da to na dobar način rade Tamara Obrovac ili pak Black Coffee u suradnji sa ženskom klapom Mendula?

"To što rade Black Coffee i klapa Mendula je sjajno, a i Tamara odlično radi. Osim toga, na pamet mi pada i izvrsni Elvis Stanić. Kad sam govorio o estradi mislio sam na neke glazbenike koji su u pop glazbu uključivali elemente narodne glazbe, ali su ih uništili."

Zašto ste odlučili novi album objaviti i kao LP izdanje?

"Nikad ne stvaram CD nego ploču. Kao kupac smatram uvredljivim kad je na CD-u tridesetak minuta glazbe. Kompaktni disk koji traje manje od pedeset minuta je grozan, iako je sadržaj možda dobar. Drukčije je kad se nešto što je izvorno objavljeno na nekom LP-ju sada pojavljuje na CD-u. Taj je medij preskup da bi na njemu moglo biti manje od pedeset minuta glazbe. Stoga sam za album "Unca fibre" napravio sedamdeset minuta glazbe. Kad god počnem skladati, razmišljam o ploči. U glavi imam njezinu A i B stranu, pri čemu mi se teško naviknuti na format CD-a. Bez obzira na to, uvijek ga pošteno napravim, poštenije nego što se od mene traži, uključujući trajanje i broj pjesama, te cjelokupni sadržaj. Ništa ne smatram viškom niti pukim popunjavanjem prostora."

Čak niti kad radite dvije verzije iste pjesme?

"To nije tipičan DJ mix, već smo dvaput odlazili u studio snimajući s različitim glazbenicima. To je nešto sasvim drugačije."

Zašto dajete veliku podršku jazz glazbenicima?

"U Hrvatskoj se sva pozitivna događanja vezana uz glazbenu scenu odvijaju u garaži. Dobro je sve što je iskreno i pozitivno. Pravim izvorom pokretačke snage u glazbi smatram, primjerice, neku jazz skupinu čiji članovi poslijepodnevne sate provode svirajući iz čiste ljubavi prema glazbi ili neke današnje rock bandove koji sviraju u garaži i mogu štošta reći o svijetu koji ih okružuje. Sve između je u devedeset i devet posto slučajeva laž."

Kako uspijevate izbjegavati šund i banalnost koji su toliko prisutni na estradi?

"Uvijek sam se pribojavao da ću, naučim li "plivati" s estradnjacima, postati poput njih. Volim jazz, rock, rap, sve što ima stav i što ljudi rade iz ljubavi, ali nešto što rade kao opsjenu nema nikakva smisla. Ne privlači me podilaženje publici niti besmislena glazba kojom se nastoji zavesti što veći broj ljudi."

---