Bosanskohercegovački jazz, uz sjajne igrače poput Sinana Alimanovića i Dinka Šimunovića, ima još jednog rasnog "konja", spremnog za jazzističku utrku u bilo kojem dijelu svemira.

Mudro su ti momci shvatili da je teško igrati košarku protiv Amerikanaca, nogomet protiv Brazila ili ping-pong protiv Kineza. Hoću reći, iako na odličnom prvom nosaču zvuka, "Bosnian Suite", Edin Bosnić s respektabilnom ekipom glazbenika (Amar Češljar, ponajbolji bosanski jazz bubnjar, Dinko Šimunović, kontrabasist i istinski jazz profesionalac, te intrigantna austrijska saksofonistica Ilse Riedler!) uspješno apsolvira Milesa ("Nardis"), Tizolu ("Caravan") i velikog Gillespiea ("A Night in Tunisia"), dajući jedno novo čitanje protkano ritmovima ovog podneblja, vrlo brzo shvaća da se "najezdi" američkog ili nekog drugog jazz utjecaja najlakše oduprijeti stvarajući prepoznatljivi i originalni autorski pečat, crpeći iz tradicije (ta nemala bosanska glazbena tradicija zanimljiva je zapadnom uhu i pametno je koristiti je u svojem glazbenom izričaju!) i nudeći takav glazbeni "proizvod" svijetu. Jedino tako to se uspješno može naći na jelovniku svjetskih jazz menija, i to kao specijalitet kuće. Tako su radili i još neki velikani jazza s ovih prostora, poput Boška Petrovića, Duška Gojkovića ili Sinana Alimanovića.

Edin Bosnić na prvom albumu to čini s "Mujo kuje", "Vezak vezla", te svevremenskom "Eminom", a na novom CD-u, vrlo, vrlo znakovita naziva - "Gurbet", s pjesmama "Telal viče", "Okreni se niz đul bašču", "Teku rajski potoci", ali i odajući počast (i pokazajući široko jazz obrazovanje!) Coltraneu (skladba "Like Sonny") i Bennyju Golsonu ("Killer Joe"), uz ništa manje značajne autorske Bosnićeve skladbe "Mr. P. K.", "Srđan" i "Naschmarkt".

"Gurbet" je album specifične atmosfere. I ovdje je uz Bosnića odlična glazbena postava, što je jamac sigurne interpretacije i glazbenog ugođaja. Austrijski izdavač Extraplatte objavio je album solidne produkcije, uz Andreja Prozotova, sopran sax, Alexandera Locknera, bas, Dušana Novakova, bubnjevi, i posebne goste, već spominjanu i fascinantnu glazbenicu Ilse Riedler, tenor sax, Martina Lubenova, harmonika i Aleksandra Stojića, gitara.

Gurbet je značajna riječ u bosanskoj tradiciji. Dolazi iz arpaskog jezika, preko turskog u metaforični bosanski izričaj selimovićevsko-andrićevskog tipa, i može značiti tuđinac, stranac, usamljenik, nešto kao izopćenik, svojevrsni Ahasver, simbol lutanja... puno je značenja i tu finu nijansu ovog pojma može osjetiti samo netko tko je dobro upoznat sa situacijom u kojoj pijanist Edin Bosnić jedva spasi živu glavu iz okupiranog rodnog Prijedora (rođen 1970!), te se skrasi u tuđoj zemlji (kako u svakom zlu ima dobra, tako u cijeloj toj Edinovoj ahasverštini i gurbetu nastaje vrhunski jazz, kako rekoh, protkan zvucima tradicije od koje nije mogao, niti je trebao pobjeći, nosi je u sebi, tu tradiciju, u svojem srcu; i ništa mu je oduzeti neće...).

Album otvara "Telal viče", čujemo djelić originalne izvedbe, kao s radio-postaje, a onda se sve pretvara u vrlo ritmičan jazz s ritmom bosanskog podneblja, sve se razigrava u jednoj sinergiji jazza i sevdaha. U drugoj skladbi, "Okreni se niz đul bašču" Edin Bosnić smiruje ritam, svirajući baladičan ugođaj, gotovo "sevdah-blues", ovdje vrlo alegorijski shvaćen, sa zanimljivom bas dionicom Alexandera Locknera.

Benny Golsonova "Killer Joe", s "iznenadnom" harmonikom Martina Lubenova u tipičnoj, gotovo kavanskoj bosanskoj maniri, odiše ethno-jazz doživljajem, dok "Teku rajski potoci", opet tradicijska, podsjeća (u pozitivnom smislu!) na Charlesa Lloyda i Jana Garbareka. Ovo je moja primisao, slušateljski dojam, ne znači da je Edin išao upravo na to, ali postigao je tu lloydovsku atmosferu i kontemplativnost Jana Garbereka.

Autorske skladbe nose snažan emotivni i autorski pečat. "Mr. P. K.", čvrstog je ritma, ide na fusion i na Joea Zawinula, uz stanovit otklon od tradicijske pjesme, gdje Edin vješto koristi mogućnosti instrumenta kakav je Fender Rhodes klavijatura. "Srđan" je lirična pa i melankolična skladba, slušljiva i opuštajuća. "Naschmarkt" isprepletena zvucima ulice, kolodvora, žamorom ljudskih glasova i sudbina, gurbetom...

"Like Sonny" je briljantna posveta Coltraneu, ali ovdje Bosnić "smiruje" Coltranea, i onu njegovu znanu poplavu tonova; kako je pisao glasoviti jazz kritičar Ira Gitler u časopisu Down Beat, čini mi se 1958. godine, nazivajući to Coltraneovo obilje zvuka "Sheets of sound", plahte zvuka, opisujući tako originalni Coltraneov stil kojim je nesebično bacao pred slušatelja nekonvencionalnu melodiju i harmoniju.

Album završava "Trennung", jedan od vrhunaca cijelog projekta, vrlo elegičnog zvuka, dojmljiva i u duhu cijele ploče.

Edin Bosnić Quartet ovim CD-om definitivno postaje jaka karta u jazz partiji pokera, gotovo as iz rukava, čovjek koji BiH jazz diže za oktavu više i daje nadu da će, u poplavi tonova i autora sumnjiva zvuka i karaktera, bosanskohercegovački jazz predstavljati značaj na europskom jazz zemljovidu.