Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)





Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Jazz reflections

5. VIP ZAGREB JAZZ FESTIVAL 2009
Terence Blanchard Quintet


Terence Blanchard Quintet
Terence Blanchard Quintet
07.11.2009. - Kino "SC", Zagreb, Hrvatska

Fantastičnim nastupom Terence Blanchard Quinteta završen je 5. Vip Zagreb Jazz Festival.

Od sva tri koncerta u sklopu 5. Vip Zagreb Jazz Festivala, nekako se stekao dojam da će nastup Terence Blancharda biti možda malčice nezanimljiv i neatraktivan, no pokazalo se upravo suprotno. Takvog mišljenja vjerojatno je bila i dobra većina glam i red carpet publike koja se šepurila na prethodna dva koncerta - glasovitih Sonny Rollinsa i Branford Marsalisa. Ovo posljednje veče u publici nije bilo lica znanih iz žute štampe, kojekakvih fićfirića i faca sa Špice koje žude za medijskom eksponiranošću 'vidjeti i biti viđen', mada sa jazzom nemaju ni tri čiste, pa se tako u ponovno dupke popunjenoj Kino dvorani zagrebačkog "Studentskog centra" moglo pronaći poneko prazno mjesto ukoliko ste stigli nešto ranije i čekali neće li vam netko oduzeti sjedište sa rezerviranom kartom. Inače, akreditirani press auditorij nije dobio sjedalice, već samo mogućnost da zgrabi poneko slobodno mjesto ukoliko se pronađe... Ovo večer sam konačno bio spretne ruke i u miru na sjedećki poslušao i odgledao koncert.

Nešto sitno prije 20h, na pozornicu izlazi direktor festivala Dražen Kokanović koji je zahvalio svim sponzorima na učešću i publici na ovako velikom odazivu, te je najavivši posljednje aktere ujedno i zvanično zatvorio festival podsjetivši da se na godinu, negdje u 3.mjesecu priprema novo izdanje ženske "Jazzarelle". A odmah zatim na scenu stupaju bubnjar Kendrick Scott, kontrabasist Michael Olatuja i pianist Fabian Almazan koji otvaraju koncert s vrlo dugačkim solo uvodom na kontrabasu gdje se stepenasto u svirku uključio bubnjar i pianist. Potom izlazi saksofonist Brice Winston i samo njegovo veličanstvo Terence Blanchard.

Prvi dio koncerta u kojem su odsvirali 4 kompozicije, između ostalih "Buus west" i "Jazz man" bio je, praktički, izveden u jednom dahu bez ikakvih pauza, tako da je sve djelovalo kao da je riječ o jednoj vrlo dugačkoj skladbi u trajanju od nekih pola sata. Kroz taj period Blanchardova temeljna prateća trojka, Kubanac iz Havane, dugokosi pianist Fabian Almazan, Nigerijac u Londonu, kontrabasist Michael Olatuja i Amerikanac na bubnjevima, Kendrick Scott su prikazali prave bravure kroz mnoštvo laganijih i sporijih tempova. Osobito se istaknuo bubnjar koji je početni dio odsvirao s rukama i metlicama u komornom ugođaju gotovo na šapatima, tako da su od njega skoro glasniji bili klikovi fotografa kojima je po običaju bilo dozvoljeno slikanje prve dvije kompozicije.

Kada im se pridružio vodeći dvojac, Blanchard na trubi i Winston na saksofonu, počela je prava duet epopeja u nadmetanju vrsnih improvizacija koja je redovito kroz skladbe završavala u kulminacijskom finišu s podosta veoma prijatnih aritmičnih finala. U trećoj skladbi ovaj kvintet se dotaknuo jedne sasvim drugačije strukture koja je nalikovala na jazz-pop sa podlogom synth harmonija, elektronike i veoma psihodeličnim ambijentima, a Blanchard je od tada, pa gotovo do samog kraja koncerta neprestano iznenađivao sa brojnim efektima kroz koje je propuštao zvuk svoje trube. Ispred sebe je imao nekoliko pedala i elektronskih efekata, a kako su se kompozicije nizale, ti efekti su bivali sve više i više izraženi dovevši ih u naslovu "Music is super" u poziciju skoro pa samplirane trube koja je zvučala poduplano. Moram priznati da kojim slučajem nisam vidio ovog vrsnog inovatora na djelu da bih pomislio kako je riječ o čistom elektronskom samplu. S obiljem delaya i ugodno uštimanih halova, Blanchardova truba je zvučala blistavo i sjajno pri čemu se nije zadovoljstvo pretvorilo u samodopadni zvuk, već su se naglasile i virtuozne tehničke bravure njegovog izuzetno moćnog hard-bop nasljeđa Art Blakeya, kao i svestranost na područjima fusiona, hard-funka, folka, afro i tradicijske plesne flamenco glazbe.

Drugi dio koncerta je otvorio vrlo dugačkim zabavnim predstavljanjem pratećeg banda pri čemu je pokazao ugodan smisao sa šalu ispričavši nekoliko anegdota vezanih uz svakog muzičara. Jedna od njih, vezana uz saksofonista Brice Winstona iz Tucsona (Arizona) kaže da je nakon koncerta u New Yorku bio zlovoljan zbog lošeg tretmana izjavivši da je on kralj jazza iz Arizone (ha-ha-ha). Blanchard je rekao da nikada prije nije slušao niti jednog jazzera iz Hrvatske, a isto tako nikada nije čuo niti jednu hrvatsku pjesmu, te je predstavljajući nigerijskog kontrabasistu Michael Olatuji koji živi u Londonu prijatno ironično dobacio 'dražestan je to momak, ali ne cuga', na što je netko iz publike dobacio 'onda si mogu misliti kako ti je raditi s njime, preseli se u Hrvatsku, tu ima puno cugera muzičara'. Olatuja se samo nasmješio i slegnuo ramenima 'eh, šta ćeš'...

Kroz vrlo zabavan govorni intermezzo kojim je razbijena osovina krajnje ozbiljnosti, ostatak nastupa bio je sveden uglavnom na promociju najnovijeg albuma "A Tale Of Good's Will (A Requiem for Katrina)" sa 3 kompozicije koje odreda počinju vokalnim spoken-word samplovima i vrlo ležernim tempovima, a za sam kraj ostavljena je izuzetno plesna "808 kic". Počeo ju je bubnjar sa izrazito naglašenim pokretljivim taktovima uz stepenaste minimalističke gradacije kontrabasa i piana, te je kulminirala sa clap-hands vještinom koja je navela čitavu dvoranu na skandiranje. Na to su izašli Blanchard i Winston koji su napravili urnebesni finiš u svojim nadmetanjima i nadglasavanjima tko će odsvirati bolju improvizaciju, te se sve okončalo u fantastično dinamičnom tempu s gromoglasnim aplauzom. U 21.34h izašli su sa scene, ponovno se vratili i poklonili publici, te je sve izgledalo da neće biti nikakvog bisa. No, nakon ovacija čitave dvorane, u backstage je skoknuo i sam Kokanović, te se uz njegov nagovor ovaj kvintet vraća na pozornicu pri čemu je Blanchard odsvirao 5-6 odjavnih tonova na trubi slegnuvši ramenima pitajući publiku 'to je to, zar ne?'. Ne, to nije bilo to, odsvirali su još jednu skladbu koja je trajala punih 15 minuta gdje se bubnjar Scott prikazao u odvaljenom i žestokom maniru rockera, skoro metalca, a čitav kvintet je otprašio sjajne solističke improvizacije za trajnu uspomenu zagrebačkoj publici.

Blanchard je ovim nastupom pokazao prije svega svoj ogromni kreativni potencijal u raznolikim glazbenim žanrovima. Često su to upravo zbog raznolikih pristupa bile jednostavne melodije koje su prevučene skoro do apstraktnih formata, a njegova izvedba je odisala izuzetnim eksperimentalnim potezima koji jazz u 21. stoljeću još uvijek čini modernim, zanimljivim i uzbudljivim žanrom u duhu vremena kome pripada. S ovakvim pristupom, te vrlo slojevitim, često neobičnim i krajnje inovativnim aranžmanima privlači se i vrlo mlada publika koja je večeras prepoznala da se radi o vrsnom umjetniku koji nije suhoparni tradicijski jazzer koji kuka za vremenom koja su neminovno pohranjena u zlatnim '50-ih i '60-tim godinama.

I na kraju, kada se sve sabere, ovo je bilo do sada najbolje i najoriginalnije izdanje Vip Zagreb Jazz Festivala. Tri rafinirana umjetnika koja su nastupila sa svojim pratećim sastavima pokazala su tri posve drugačija lica jazza. Vremešna legenda Sonny Rollins je prvog dana razgalio pretovareni "Lisinski" sa svojim melodijama za ples podsjećajući na najsjajnije dane jazza po zadimljenim klubovima, kafanama i krčmama, Branford Marsalis je pokazao akademski koncizan smisao za improvizaciju kroz strukturu moderne scene, a Terence Blanchard je jednostavno opčinio svojim stilskim obrascima i nadasve smiono nadahnutim izletima u eksperimentalno obogaćivanje zvuka elektronskim efektima, kao i rafiniranim kontaktom s publikom što je ovoj prethodnoj dvojici ipak predstavljao daleko teži zadatak.

Sjajan festival, sjajna organizacija, fantastičan razglas i odlični DJ after-partyiji s pristupačnim cijenama pića. Treba li bolje? Možda samo za ubuduće jedino veća dvorana.


Terence Blanchard Quintet

Autor priloga:
Vladimir Horvat Horvi
Zagreb, Hrvatska
djhorvi@net.hr






Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -