JIM HALL TRIO U ZAGREBU
Jazz ciklus "Lisinski" / HDS Sezona 2009. / 2010. -
10. jubilarna sezona!
Mala dvorana "Vatroslava Lisinskog", 10.04.2010.
Jim Hall Trio (SAD) -
Jim Hall: gitara /
Scott Colley: kontrabas /
Joey Baron: bubnjevi
Deset godina nakon nastupa u prvoj sezoni Jazz ciklusa, Jim Hall (na slici)
je počastio zagrebačku publiku svojim nastupom u triju s Scottom Colleyem,
kontrabasistom
i Joeyom Baronom, bubnjarem. Respektabilna imena. Colley je čest gost u Zagrebu,
a Baronov koncert od pred nekoliko godina bijaše otkazan zbog smrti Pape,
tako da smo na koncu ove večeri ipak došli na svoje.
Jazz vanzemaljce poput Jima Halla ne treba posebno predstavljati, a nastup
jednog od posljednjih preživjelih jazz dinosaurusa zaslužuje respekt i
neograničen kredit publike jer smo svjesni da to više nije ona svirka od
nekad. To uvažavamo
i došli smo se pokloniti jazz historiji i glazbenoj veličini (slično je
i npr. s Herbom Gellerom, "posljednjim Mohikancem" West Coast jazz scene!).
Napominjem to jer je Hall definitivno, ipak, osamdesetogodišnjak (simpatije
i pljesak izazvao je izlazeći na scenu pomoću štapa o kojemu je imao i
zgodne
komentare tijekom koncerta, vodeći zanimljivo cijelu stvar i komunicirajući
s publikom i glazbenicima kao u najboljim danima).
To ga nije smetalo pružiti pristojnu svirku, bez nepotrebna tehniciranja
i gitarskog žongliranja, više se poigravajući harmonijama dajući onaj
specifični, rekao bi Stjepan Braco Fučkar - tako američki zvuk gitare, ali
poklonici
Billa Frisella i Patha Methenyja (a i s njima je itekako surađivao!)
mogli su čuti nešto sasvim oprečno, to je zvuk čovjeka koji je u jazzu sve
rekao
i sad se pomalo "igra" po žicama, i dalje snažan u duetu, najprije s
bubnjarom, a potom i kontrabasistom. Nije to, nažalost, ona upečatljivost
kao s Ronom
Carterom na briljantnoj snimci "Live at Willage West" iz 1995. godine,
a još manje ono što je radio s Billom Evansom na npr. "Undercurrent" albumu
iz
1963. godine, ili fenomenalne gitarske dionice na Rollinsovom albumu
"The Bridge"; no i dalje je to profinjen jazz.
Koncert je započeo na temu Bennyja Goodmana, a zatim vrlo nježna "All
the Things You Are" često obrađivan i izvođen standard, dušu dao za
poigravanje akordskom strukturom, tako imanentnom Hallovu pristupu. Uz sve
to, ogroman
prostor za ritam sekciju.
Slijedile su skladbe iz kreativnijih autorovih razdoblja, uz odlična
dua, bubnjarska istraživanja vršcima prsta, ili kreativna gudala
Scotta Colleya,
koji je meni osobno ipak bio najosebujniji ove večeri.
Hall svira iznimno tiho, neprekidno se poigrava s potenciometrom
na gitari, solo dionice bubnjeva ili kontrabasa "prati nasuho",
potpuno stišavajući
zvuk, čujemo neki zvuk iz drugog rakursa, kao odjek prohujalih
slavnih vremena, a "tišina" cjelokupnog nastupa, kontrapunktno, proizvela
je
izvrsnu koncentraciju
publike čije su uši morale biti "poprilično oprane" ovom zgodom,
kako bi se sve čulo. Ovo nije kritika, ovo je pohvala, jer Hall,
stari lisac,
vrlo
dobro zna da se najkrupnije stvari daju iskazati sasvim tiho, minimalistički,
bez nepotrebna "urlika", često smo najozbiljniji onda kad smo najtiši.
Produkt toga je i jedan od najemotivnijih, najpoetskijih kontrabas
zvukova koje sam
čuo zadnjih godina.
Istinski, za većinu jazzoljubaca prepoznatljivi ili možebitno očekivani
groove išao je tek u zadnjoj skladbi "Careful", jednoj od Hallovih
autorskih iz
ranih pedesetih godina, koju često izvodi na koncertima. Odlično.
No, nažalost, bez bisa, iako uz dugotrajan pljesak i publiku
na nogama.
Stari jazz gospodin nije imao više snage, osjetilo se to. Vraćam
se na početak priče - došli smo se pokloniti legendi i veličini,
da je
ovih
sat i pol svirao
i upola manje, isto bi bilo - to zaslužuju ovakve osobe koje
su svjetski jazz zadužili i promicali k vrhuncima. To je pošten
glazbenik,
i
šteta bi bilo ne biti sinoć u Lisinskom.