Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)





Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Jazz reflections

6. VIP ZAGREB JAZZ FESTIVAL
Prikaz svih događanja

Foto: Davor Hrvoj
Pat Martino

6. Vip Zagreb Jazz Festival
ZKM, Zagreb - 10.-14.11.2010.

6. VIP Zagreb Jazz Festival (prikaz svih događanja)

Ovogodišnji, 6. VIP Zagreb Jazz Festival, ponudio je za svakog ljubitelja jazza po nešto, nije bilo loše večeri, i istinski smo uživali u onomu što nam je ponudio Držen Kokanović.

Gospodin Dražen Kokanović je guru hrvatskog jazza što se tiče organizacije neponovljih koncerata kod nas i alfa & omega VIP Zagreb Jazz Festivala, koji po defaultu nudi vrhunska glazbena imena iz jazz svemira. Tako je bilo i ovoga puta, pet koncerata, pet sjajnih odabira Dražena Kokanovića, pet večeri potpuno ispunjenog ZKM-a, a već prvi koncert kojim su jazz legende - Saxophone Summit - otvorili "pandorinu kutiju" nenadmašnog jazz zvuka pokazao je zašto se tražila karta više.

Glazbenici koji djeluju u ovoj skupini su svaki za sebe jazz ikona, spomenik već za života i svjetionik generacijama. Joe Lovano je grammyjevac, redoviti Blue Note glazbenik, baštinik coltraneovskog zvuka, svakako jedan od najznačajnijih svjetskih tenor saksofonista. Dave Liebman je čovjek koji je snimio više od 300 albuma, surađivao između ostalih i s Milesom Davisom, a Ravi Coltrane, sin velikog oca, glazbenik je koji, za razliku od većine saksofonista - sljedbenika Johna Coltranea - uspješno izlazi ispod očeva ogrtača i ne podliježe klasičnoj zamci po kojoj veličine poput Coltranea ili Milesa jednostavno sve prekriju sjenom svojeg ogrtača te njihovi sljedbenici trajno se vrte u magičnom krugu lojalnosti uzoru i pokušaja svojeg stvaralačkog puta.

Raduje da upravo Coltraneov sin odlazi korak dalje, iako program koji je izveden na ovom koncertu - John Coltraneove "Meditations" - na prvi pogled daje misliti da se tu nema puno toga novoga reći. No, već na "drugi pogled" vidimo da su ovi sjajni glazbenici mudro pročitali Coltranea i ponudili svoje viđenje jednog od važnijih albuma povijesti jazza. Istina, ovo jest zahtjevan program, i za one koji ga sviraju, a i za nas slušatelje. Traži određeno coltraneovsko predznanje, a kako držim da je većina publike u ZKM-u solidno involvirana u zvuk Johna Coltranea, ostalo je samo uložiti mrvicu više slušalačkog truda, i vrhunski glazbeni užitak nije izostao.

Hermetična je to glazba, traži cijelog čovjeka, skladbe su se nizale onako kako su to zamislili John Coltrane, Rashied Ali, Jimmy Garison, Elvin Jones, Paroah Sanders i McCoys Tyner te daleke 1965. godine, no u novom carskom ruhu koje tkaju glazbene osobnosti Lovana, Liebmana, mlađeg Coltranea... a točku na "i" dali su i pijanist Phil Markowitz , kontrabasist nevjerojatnog timbra Cecil McBee i bubnjar Billy Hart, čija bi svirka zaslužila poseban tekst.

Nastup Pat Martino Tria, druge večeri festivala, proizveo je čist užitak, naime, Martino je puno bliži mainstreamu, a Wes Montgomeryjev "kišobran" ispod kojeg se sklonio od olujna nevremna jazz odrastanja, više mu nije potreban - Pat Martino uspješno pliva po sunčanom danu vlastite glazbene osobnosti, nešto mutnijeg i "prljavijeg" tona unutar kojeg prosipa biserje gitarskih ljestvica, vješto istražujući moduse i izbjegavajući onu vrstu alternativnih tonova (gotovo bismo rekli - falš) kakvu si je mogao dopustiti Miles Daves, npr. To znači da je glazba vrlo čista, precizna, nadahnuta, a taj "prljaviji" ton postaje prednost i posebnost. Iskorak naprijed u odnosu na baštinu Wesa Montgomeryja stvara Martinoa prepoznatljivim velikanom jazz scene (mojoj malenkosti daleko uzbudljivijim od npr. Johna Scofileda ili Billa Frisella - no, ovo je osobni stav!), a držim da je jedan od rijetkih koji je uspio (poput Coltranea, npr.) u potpunosti primijeniti pozitivne matematičke zakone na način sviranja, aranžiranja i komponiranja. Imao sam sreću sjediti na dva-tri metra od njega, lijepo se vidi što i kako radi, ta naoko genijalna jednostavnost krije matematičku sistematičnost istinskog jazz znanstvenika. Upravo zbog takvog pristupa razvio je poseban način improviziranja.

Vješto se poigrava inverzijama akorda, stvarajući mogućnost da osnovni ton ne bude nužno i najdublji, što daje prostor za fenomenalnu lijevu ruku orguljaša Tonya Monaca, koji je gotovo ukrao show zvijezdi večeri. Monaco je priča za sebe, i s pravom ga Martino uspoređuje s velikim Jimmyjem Smithom. Bubnjar Sean Hill (uz sitne nesigurnosti, jer je prvi put svirao s njima upravo ove večeri; najavljeni bubnjar James Brown je morao otkazati zbog obiteljskih problema) i orguljaš Monaco nose takav groove da Martinu ostaje finog prostora za pokazati sve što umije. A čovjek je i medicinski fenomen. Prije tridesetak godina imao je moždani zbog kojeg gubi pamćenje, zaboravlja i svirati. Uči iznova, slušajući ploče, svoje snimke, uz pomoć prijatelja, i ponovo se vraća u sam svjetski vrh jazz gitare.

U dosta brzim skladbama vidi se virtuoznost i uigranost (osobito Monaca i Martinoa!), lijepo su zvučale Greenova "These Are Soutful Days" u Patovoj obradi, kao i "Do You Have a Name" nešto ubrzana, tu su i posvete Sonnyju Rollinsu, pa sjajno izvedena "Round Midnight", divan je trenutak i baladična "Lament" J. J. Johnsona, a zasluženi bis ispunila je obrada "Sunny" koja je nekad bila uspješnica Boney M., no izvorno je to jazz hit iz 1966. koji je skladao Bobby Heb.

Jason Moran Trio je oduševio treće večeri. Ovo je Moranov treći nastup u Hrvatskoj, a meni prvi put slušati ga uživo. No, to je otklonilo skepticizam u smislu kako će to zvučati bez Charlesa Lloyda, ili npr. što to hip-hop ima raditi na koncertu čovjeka kojeg drže budućnošću jazz glazbe. Live nastup bacio je u sjenu njegove nosače zvuka i moja malenkost dobila je novog pijanističkog heroja, tim prije što je riječ o Amerikancu koji tako "skandinavski" zvuči, a to je veliki kompliment europskom jazzu. Dakako, mislim na Esbjorn Svensson Trio, a u nekim segmentima i na Tord Gustavsen Trio.

Istina, Moran je u prvom redu sjeme izniklo na plodnom tlu čovjeka za kojeg i nisam siguran je li s našega planeta, naime, Thelonious Monk teško da nije jazzistički vanzemaljac, a poslije povratka na rodnu Andromedu, ostavio je korijenje trajnog upliva na jazz zbivanja. Moran je izdanak te fantastične loze! Kraljevska Monkova krv.

Koncert je počeo s nasnimljenim glasovima s mini diska ili već neke od novotarija za dobru reprodukciju, što Jason često radi, putujući po svijetu, snimajući dijaloge na različitim jezicima i to onda koristeći u skladbama. Slijedi filmsko pretapanje u "Blue Blocks", skladbu koja otvara i album "Ten", naizgled jednostavnom shemom akorda, da bi se sjajnom dinamikom stvar razvijala upotpunjena basistom s neobičnom bas gitarom, Tarusom Mateenom.

Zanimljiva je i posveta Billie Holiday, prvo ide snimka njezina pjevanja "Big Staff", da bi sve krenulo wagnerovskom dramaturgijom u sjajno finale. Zatim slijedi zgodna posveta bandu "The Time" (prisjetimo se Princeova filma "Purple Rain"), riječ je o skladbi "Ice Cream Castles" spomenutog banda, gdje se glazbenici uključuju u snimku, pjevajući, zviždeći i svirajući, miješajući taj funk s hip-hopom i Monkom. Nevjerojatno!

Važno je istaknuti, na kraju, da Jason Moran, sljedbenik Monka, dijete suvremena hip-hop doba i elektonskih čuda - ipak izgrađuje svoj stil i svoj jazz svemir. Stoga je poseban, zanimljiv i vrlo slušljiv.

Predzadnjeg dana festivala, nastupio je američki saksofonist David Murray u pratnji Vip Big Banda. Legendarni glazbenik je imao sjajan nastup, a izabranici "izbornika" Mira Kadoića bijahu na nivou i dali su sjajan doprinos cijelom koncertu, Murray čak drži da bi uz nekoliko koncerata s njim bili jedan od jačih bandova ove vrste u svijetu. To nije mali kompliment.

Murraya pamtim po zagrebačkom nastupu s World Saxophone Quartetom, pred pet-šest godina, ali ovaj je nastup upečatljiviji. Krećući se od free izričaja preko "slušljivije" struje (Coleman Hawkins npr.), do referiranja na Ellingtona, David Murray izvodi autorske skladbe, a sposobnošću tzv. cirkularnog disanja izvodi vrlo duge tonove. Publika je istinski uživala. Miro Kadoić izabrao je sjajne glazbenike koji su pratili velikog jazzista, i sve zajedno je zvučalo vrlo koherentno i uigrano. Dva su bisa dokaz tomu.

The Last Poets, završne večeri festivala, pomalo su i ekskluziva, jer su ove godine imali nastupe samo u Parizu, Londonu i kod nas. Meni je osobno ove zadnje večeri bilo najmanje jazza, čak bi više odgovarao prostor gdje bi se moglo zaplesati, ali ništa manje emotivno, iskreno i uzbudljivo u odnosu na prve četiri večeri. Funk, hip-hop, free, poezija, rap, jazz... jedna mješavina osebujnog izričaja. Fasciniraju stotine riječi u kratkom periodu, iz rukava, besprijekorno i bez papirića ili zapisa na rukavu…sjajna koncentracija i uvjerljivost onoga o čemu se govori. Povijest skupine i sve ono što vežemo oko crnačkih pokreta kontra segregacije, za ravnopravnost i evoluiranje u ikonu newyorške glazbene scene ovakvog tipa potvrda su trajnih vrijednosti koje nam nude The Last Poets. Uz zasluge za mnoge alternativne ili manje alternativne kulture koje iz njih proizlaze, The Last Poets su najprije pjesnici snažnog političkog svjetonazora.

Babatunde Eaton pojavio se na stageu sa zvečkom, sjeo za konge i počeo "lupati", a zatim slijedi ekipa sa bubnjarom, bas gitaristom i gitaristom koji je svirao umjesto najavljenog orguljaša Thorntona Hudsona. Izlazak karizmatičnih Abioduna Oyewolea i Umara Bin Hassana oduševio je nazočne. Gospoda u godinama, ali ne daju se smetati. Sjajni su.

Već prvom skladbom zahvalili su se mnogima važnim za njihovu karijeru i osobito južnoafričkom pjesniku Keorapetseu Kgositsileu koji je na neki način spiritus movens cijelog projekta, smatrajući da je posljednji pjesnik nakon kojeg vojna sila preuzima sve (vrijedi o ovomu razmisliti!). Opetovano ističući "forteen years" sami su sebi odali počast za toliko scensku dugovječnost. Abiodun i Umar su dobri animatori publike, i to je logično, ovakav nastup iziskuje interakciju s publikom, užitka nije manjkalo.

Na najbuntovniju fazu njihova djelovanja podsjetila nas je "When the revolution comes", s albuma "The Last Poets" iz 1970. godine, dok je ostatak izvedenog manje-više vezan uz novije faze, kao i posvete velikom Hendrixu.

Ostaje fini dojam nakon ovih pet večeri, riječ je o festivalu koji doista Zagreb stavlja u sam svjetski vrh jazz ponude, a brojnost publike daje zaključiti da bi i veći prostor bio ispunjen. I najkritičniji su mogli naći ponešto za sebe, uživati u onomu što nam je ove godine gospodin Kokanović ponudio. Neprocjenjivo glazbeno iskustvo.

Foto: Davor Hrvoj
David Murray

Autor priloga:

Dinko Husadžić Sansky
Velika Ludina, Hrvatska
dinx@net.hr
www.igranifilm.bloger.hr






Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -