|
|
"Špageti" na crnogorski način
Radomir Petrić |
Čekalo se pune tri godine, ali se zato u potpunosti isplatilo: od 28. avgusta 2004. godine, na dršci špageti-western revolvera urezano je i ime "Montenegro". Svjetskom premijerom filma "Za šaku priganica", producentska kuća "Zupci Production" uvezla je i Crnu Goru u ekskluzivan klub proizvođača najpotcjenjenijeg i / ili najvoljenijeg filmskog žanra sedme decenije prošlog vijeka. Grupa od tridesetak istinskih filmskih zaljubljenika iz Bara, napravila je tako iskorak u filmskom svijetu ravan, bez pretjerivanja, onom čuvenom Armstrongovom, nekoliko hiljada milja uvis i nekoliko hiljada dana unazad.
Mjesto premijere bila je scena Stari grad u Starom Baru, a kako dolikuje elitnim trenucima, publika je te noći bila probrana, najveći prijatelji filma - na prvu projekciju ulazilo se samo sa pozivnicama.
- Morali smo ovako, mada nije popularno, jer je interesovanje publike ogromno. Obećavamo Baranima, ali i svim našim prijateljima i "navijačima" širom svijeta, koje smo stekli pisanjem "Vijesti" o našem filmskom čedu, da ćemo odmah poslije premijere biti dostupni svim radoznalcima. Imaćete šta da vidite - priča glavni "krivac" cijele crnogorske špageti-western priče Ilija Vukotić, magistar fizičke kulture. Veliki poštovalac lika i djela Serđa Leonea, Vukotić je inicirao i režirao “Priganice”, a iz rodnog sela Zupci nadomak Bara okupio je ekipu naturščika - svojih prijatelja "uzrasta od 7-77 godina", izabrao je atraktivne lokacije oko Bara, ulagao u projekat i novac i garderobu i rekvizite... Zbog njegove nenadane bolesti 2002. godine, projekat je bio stopiran izvjesno vrijeme, međutim, sada je sve spremno za svjetsku dominaciju.
"Za šaku priganica" je pun citata iz Leoneovih ostvarenja, a sniman je tokom proljeća i ljeta 2001. godine u okolini Bara. Riječ je o mjestima, autentičnim i sirovo lijepim, a nedostupnim prosječnom Baraninu, iako su od gradskog centra udaljene najviše pet-šest kilometara. To su u draču zarastao Benediktinski samostan na rtu Ratac između Bara i Sutomora, živopisna sela Zupci i Mali Mikulići iznad Bara, obronci Sutormana, Lisinja i Rumije, kanjon Spilice iznad starobarske tvrđave i razvaliname Svača na Šaskom jezeru. Nekoliko sekvenci snimljeno je i u starom vozu "Ćiru", koji je nekada saobraćao od Bara do Virpazara preko Sutormana.
Naziv filma je igra riječi, nastala iz čuvenog Leoneovog naslova "Za šaku dolara". Na početku snimanja, protagonisti su sami sebe opisali kao "mlade ljude, punih umjetničke gladi i nemira, bez obzira što ne znaju mnogo o filmu". Inicijalna grupa od desetak aktera radila je bukvalno sve na filmu i oko njega - snimala, dopisivala scenario, glumila, nabavljala rekvizite za film, pa čak i pravila šine za kameru.
- Dodatni impuls i hrabrost da istrajemo dale su nam reakcije javnosti, svi su nas podržali - ukazuje Vukotić, priznajući da niko u ekipi "nije imao pojma kakav nas posao čeka!".
Scenografski i kostimografski, išlo se na što vjerodostojniju rekonstrukciju špageti-western miljea: akcione scene snimane su sa ćorcima, uz dozvolu CB Bar za korišćenje pirotehničkih sredstava. Oružje je isključivo originalne američke proizvodnje - od "vinčesterke" do revolvera "colt", garderoba je takođe autentično američka, sombrero je iz Meksika, a i američka zastava "ona stara - sa 48 zvjezdica". Dio opreme su kupovali pripadnici najmlađe generacije Crnogoraca u Americi, po antikvarnicama Čikaga i San Franciska. Posebna priča su sedla, koja su donijeli zubački pečalbari iz Misira, Carigrada.
Dejan Senić, potpisnik tehničkog dijela projekta, dodaje da u procesu proizvodnje prvog crnogorskog špageti westerna ništa manje zahtjevan posao nije bila 3D animacija.
- Uz to, zahtijeva i poprilično iskustvo. Bili smo, tako, prisiljeni da sarađujemo na ovom polju sa takođe entuzijastima iz Beograda i Novog Sada, i pored naše proklamovane želje da cjelokupan posao nosi oznaku "Made in Bar". Montažu filma obavljali smo na običnom PC-iju, u prosjeku dnevno 5-6 sati. Po njegovim riječima, rad na VHS snimku bio je otežavajuća okolnost koja je zahtijevala dodatno renderovanje na kompjuteru "jer se ne radi o digitalnoj tehnologiji".
- Snimalo se po principu - dođi ujutro u pet na lokaciju - pa dok te ne pustim da odeš doma! Ko će ih sve pokupit, svako ima svoje obaveze, mora se ugađati i tamo i 'vamo. Mnogi nijesu navikli na snimanje. Recimo, snimamo u vozu sa troje glumaca, a ovi okolo se od dosade razbježe... No, to su sve prijatelji i sa njima nema nekakvog komandovanja - opisuje rad sa glumcima Ilija, inače, jedini u ekipi sa iskustvom u radu bliskom filmu. Naime, Vukotić se bavio manekenstvom u SAD, snimio par reklama u Čikagu, a u SFRJ je radio za "Jadran film" i snimio nekoliko reklama za "Šveps".
- Od anegdota sa snimanja, nezaboravan je momenat kada se jednom akteru rascvjetala cijev pištolja kao u crtanom filmu. Da sve bude još bolje, taj momenat uopšte nije bio planiran - prisjećaju se Senić i Vukotić.
- U filmu postoji mnogo citata iz klasike ovog žanra. Svjesni smo da se ne može "izmišljati topla voda". Mi ni ne pokušavamo da se takmičimo. Jednostavno, probali smo da se izrazimo na svoj način, svojim jezikom, za koji vjerujemo da će biti prepoznatljiv i drugima. Napravili smo parodiju na žanr, ali smo spremni i da neko nas "isparodira" - zaključuju autori.
Ova filmska avantura "za svoj groš", bez budžeta i zanatskog filmskog znanja, ali sa ogromnom ljubavlju prema filmskoj umjetnosti i željom da se pomjeri granica uobičajenog, dugo je bila najbolje čuvana filmska tajna jugoistočne Evrope. "Omerta" na barski način glasila je ovako - prvih godinu dana rada na filmu, porodice svih aktera bile su zaklete na ćutanje "jer su Barani dokoni, pa priča lako krene, a onda pada koncentracija...". Jedna od najbitnijih stavki filma, njegov budžet, toliki je da ga je, po riječima sagovornika, smiješno čak i približno opisivati!
Posebna storija u "Priganicama" je muzika, nastala po uzoru na Morikonea. No, ništa nije kopirano; ima i njegovih stvari, ali i gomila autorke muzike čiji je autor barski kompozitor Božo Gagović. Još jedan kuriozitet vezan je za uvodnu špicu. Za razliku od one poznate studija "MGM" - lava koji riče, "Za šaku priganica" otvora kadar jedne, kod nas popularne, domaće životinje. Pretpostavljate - riječ je o magarcu.
Premijera "Priganica" bila je podjednako uzbudljiva kao i sama filmska storija o tome kako "Zupci Production" iz "kosog ugla" vidi žanr špageti-westerna. Stari grad u Starom Baru krajem avgusta 2004. godine je bio pozornica svjetske premijere filma "Za šaku priganica", parodije na špageti-western. Da li je time simbolično pokrenut novi žanr - "priganica western" - još se ne može sigurno reći, no, sudeći po ovacijama i laičke i stručne publike, ova projekcija je u svakom smislu bila jedan od najvećih događaja sezone.
Prvijenac crnogorskog vesterna koji potpisuje NVO "Zupci production", a koji je nastajao pune tri godine, bio je priča za sebe ne samo tokom projekcije, već i prije i poslije nje. Kako se u Crnoj Gori sve i svašta trpa pod naziv "performans", premijeru ne bi trebalo tako zvati, ali, tek da se zna: još na samom ulazu u gledalište služeni su – naravno - priganice i zubački sir. Da bi "naslovna tema" lakše klizila kroz grlo, bila je tu i rakija murovača iz Zubaca. Kod zadnjeg reda sjedišta bila su vezana i dva tovara - odnosno magarca, čiji je lik iskorišćen na više mjesta u filmu. Oko širom razapetog filmskog platna na sceni su bili postavljeni stara američka zastava sa 48 zvjezdica, južnjački barjak i zastava Meksika.
Ilija Vukotić i Dejan Senić, glavni "krivci" za film, uvijek su isticali da se radi o parodiji, čega se ni jednog momenta nijesu odricali. Tako su za vrijeme najave projekcije iza leđa voditeljke scenom prošpartala četvorica aktera sa natučenim šeširima, čijih se fizionomija ne bi zastidio nijedan italijanski film ovog žanra.
Sve vrijeme, pozitivna energija je prosto isijavala sa svih lica nikad punijeg gledališta u Starom gradu. Zvanična filmska kritika će vrlo brzo dati svoj sud o "Priganicama" ali, ako je vjerovati gromoglasnim aplauzima, publika - zasad samo u Baru - već je rekla svoje.
- Crna Gora je jedina prava postojbina westerna - nadahnuto je nakon projekcije ocijenio pred publikom reditelj DraŠko Đurović, predstavnik Ministarstva kulture koje je pomoglo realizaciju filma. Glumac Danilo Čelebić nije krio da je veoma pozitivno iznenađen barskim kaubojcem.
-Sa izuzetno malim sredstvima odrađen je lavovski posao, svaka čast ne samo za pokušaj, već i za ono što sam vidio kao finalni proizvod. Ovo je jako interesantan pristup lapidarnoj formi na autorski način, bila bi šteta da ovaj debi ne vidi široka publika - rekao je Čelebić, akcentujući kao poseban kvalitet montažu i ton filma.
Pored njih, izvanredna rola "rođenog negativca" Somija Drljana, okretanje grupe revolveraša "na kant", baba za koju "onaj" rat još nije završen, hvatanje kokota odnosno pijetla lasom - samo su neki od aduta filma koji će bez iole sumnje zadobiti simpatije publike. U svakom slučaju, "Za šaku priganica" može se posmatrati iz više uglova. Ostvarenje sna istinskih zaljubljenika u film, novi dokaz vitalnosti nevladinog sektora, "family show" u kome su prijatelji, rođaci, kumovi i komšije tridesetak aktera filma - sve odreda naturščici, mahom iz sela Zupci nadomak Bara - ovacijama pozdravljali svako pojavljivanje poznatih i dragih likova, ali i produkt koji će zasigurno biti gledan.
Najveći dio glume u 47 minuta filma iznijeli su Nikola Vukić, (El) Rodo Ćetković, Anto Milović, Pero Dumezić, Samir Drljan Somi, Rafail Smostin Vreteničić Pajo, Ilija Markov Vukotić, Vanja Merdović, Dejan Ilijin Senić, Katna Pašina Šaltić, Ismet Divanović. Pored njih, na filmskom platnu se pojavljuje još 25 epizodista i statista.
|
"ZLATNI TOVAR", PRVI PUT
Željko Milović: |
|
|
|
U Baru je 27. i 28. avgusta 2004. godine, kao jedan u nizu propratnih programa premijere crnogorskog špageti-westerna "Za šaku priganica", održan Prvi festival alternativnog filma "Zlatni tovar". Organizator manifestacije čiji je zaštitni znak tegleća dugouha životinja bila je NVO "Zupci production", koja je ujedno i potpisnik ovog 45-tominutnog filma. Na konkurs se prijavilo 19 ostvarenja, uglavnom iz Vojvodine, uz nekoliko djela iz ostalih krajeva Srbije, i po jedno iz Crne Gore i Mađarske.
Prvog dana Festivala upriličene su projekcije zatvorenog tipa u studiju u Zupcima, gdje je "Akademija ljubitelja i poznavaoca sedme umjetnosti" odlučivala ko će biti ponosni vlasnici statue "Zlatni tovar". Iako je spisak nagrađenih bio dobro čuvana tajna, procurila je informacija da će svi učesnici u izradi westerna "Za šaku priganica", njih pedesetak, dobiti kip čiji je autor vajar Marko Čakalović. Ispostavilo se da je podatak samo djelimično tačan... Druge večeri, nakon odlomaka iz nagrađenih filmova na Festivalu, i urnebesne svjetske premijere westerna "Za šaku priganica", na nikad punijoj Maloj sceni u starobarskoj tvrđavi uslijedila je proglašenje dvadesetak laureata.
"Kako naš narod voli nagrade više od bilo čega, odlučili smo da svim glumcima i saradnicima damo po statuu, međutim, na Festivalu alternativnog filma, moralo se pribjeći alternativnom rješenju. Vajar je samo ovoliko uspio da izlije prije početka manifestacije" - pola u šali, pola u zbilji, kaže Ilija Vukotić iz NVO "Zupci production". "Izuzetno smo zadovoljni reakcijama publike, koja je svaki geg u westernu, ali i u sekvencama iz nagrađenih filmova, pozdravljala smijehom i ovacijama. Cilj alternativnog filma je da zaintrigira ljude, i u tome smo u cjelosti uspjeli. Nije bilo ravnodušnih – neki su se valjali od smijeha, neki shvatali suptilnu ironiju, neki dobacivali vulgarne poruke, ali niko nije napustio salu" - ističe Vukotić i dodaje da začuđuje izuzetno slab odziv sponzora koji "očigledno nijesu shvatili dozu ozbiljnosti projekta", pa su gotovo cjelokupne troškove organizacije Festivala platili iz sopstvenog džepa.
Te večeri predstavnik Ministarstva za kulturu, sufinansijera filma, bio je Sekretar za film Draško Đurović: "Odlično je što je Festival alternativnog filma održan baš u ovom prostoru, i u ovom gradu, jer publika nema često prilike da vidi pionirska ostvarenja budućih sineasta. Ministarstvo za kulturu je imalo sluha za žanrovski opredijeljen projekat "Za šaku priganica" i pokušaćemo da pomognemo da se ovaj film pošalje na neki od inostranih festivala. Neke od sekvenci su urađene kvalitetnije nego u mnogim visokobudžetnim filmovima u regionu, režija je odlična, kamera takođe, a glumačka postavka je više nego interesantna, i nemojte se čuditi ako pojedine vidite uskoro i u nekim drugim, ozbiljnijim projektima".
Organizatori namjeravaju da Festival alternativnog filma "Zlatni tovar" postane tradicionalan i kao takav uključen u kulturnu i turističku ponudu Bara. Ujedno, iz "Zupci production" najavljuju publikovanje filma u DVD izdanju, koje će sadržati još i originalni soundtrack, te oko sat i po zanimljivih sekvenci koje nijesu ušle u film. U planu su i dugoročni filmski projekti: "20.000 milimetara pod morem", "Kumara 5" i "Zatočenici Polisarija", te i jedno studiozno ostvarenje – dokumentarni film "Putem Svetog Vladimira".
|
LAUREATI PRVOG "ZLATNOG TOVARA"
Željko Milović: |
Akademija ljubitelja i poznavaoca sedme umjetnosti» je dodijelila 19 statua "Zlatni tovar" i to po kategorijama:
Za film do 18 minuta: "Blood is not H2O" Branislava Trifkovića
Za film do 20 minuta: "Incognito" Stipana Milodanovića
Za glavnu karakternu mušku ulogu: Nikola Vukić
Za glavnu karakternu žensku ulogu: Katna Pašina Šaltić
Za sporednu mušku ulogu: Somi Drljan
Za sporednu žensku ulogu: Sonja Matović
Za "sporednu glavnu" ulogu: Rafail Smostin Vreteničić – Pajo
Za lice filma: (El) Rodo Ćetković
Za najautentičniju ulogu: prof. Ivo Mitrov Vicković
Za retro nastup: Željko Milović
Za najrealniju ulogu: Anto Boškov Vuksanović – Brale
Za originalnu ulogu: Pero Dumezić
Za hod u filmu: Anto Milović
Za originalnu muziku: Božo Gagović
Za song produkciju: Mišo Škuletić
Za obradu zvuka. Željko Đorđević
Za 3D animaciju i efekte: Petar Carević
Za montažu: Dejan Senić
Za režiju: Ilija Vukotić
Specijalnog "Zlatnog tovara" dobili su Ministarstvo kulture, SO Bar i Kulturni centar Bar, a nagrada za najbolji film do 47 minuta nije dodijeljena.
|
