BRUNO KOVAČIĆ - PREDSTAVLJANJE

29.01.1967. je datum kad se rodilo debelo dijete. Sretni roditelji ga nazvase Bruno. Nisam jos imao ni dvije godine kad su me zapanjeni ukucani culi da pjevam "ja sam mala ruza, mamina sam kci". Naucila me to susjeda Desa. Toga se ne sjecam, ali pamtim prizor u kojem tata pokazuje D dur, G dur (onak s palcem i kaziprstom) i A7 svome osmogodisnjaku. Boljeli su me prsti, ali mi je bilo jasno da se dogadja nesto zanimljivo. Iste godine upisuju me na violinu koju nikad nisam volio. Cetiri godine kasnije, prelazim na klarinet. E, to mi se vec svidjalo. Nakon dvije godine klarinet zamijenjujem saksofonom, svladavam repertoar Glenn Millera, uvjeren sam da cu biti poznati jazzer. Tada imam cetrnaest godina.

Pocetak je osamdesetih, otkrio sam Beatlese, bio na koncertu Weather Reporta i poklonik sam tadasnjeg novog vala. Sviram u raznim kvartovskim bendovima (kvart je Tresnjevka) i vec mi je neko vrijeme jasno da je glazba ono cime cu se baviti u zivotu. U to vrijeme moj pubertetski mozak zbunjen je jedino sirinom ponude. Da li samo pisati pjesme, da li samo svirati gitaru ili mozda bas-gitaru (bila je i ta faza) a i saks je tu.

Krajem 1982. nastaje "Dan D", bend koji ce mi obiljeziti slijedecih pet godina zivota. Dan D je do kraja ostao demo bend i to mi je zapravo zao, tko zna sto bi bilo da su nam tada dali da snimimo plocu. Uspjeha je, u lokalnim okvirima, ipak bilo. Pobijedili smo na Navisu i Gaudeamusu, tada ozbiljnim natjecanjima mladih bendova, svirali u svim zagrebackim klubovima i nastupali kao predgrupa mnogim imenima tadasnje Juge. Kada smo na kraju postali prateci bend dua "Neki to vole vruce", bio je to u stvari kraj Dana D. Ja odlazim u "Srebrna krila" (tada je bio aktualan "Mangup" i Eurovizija) a Dario Jelusic, Mario Kapetanic i Bero Blazevic, te Drazen Scholtz kojeg smo se nedavno upoznali, nastavljaju jos neko vrijeme svirati sa Jimijem i Somijem. Mislim da se nikad u zivotu nisam toliko smijao kao s Mucom i Pistom. Veselijeg covjeka od Muca do danas nisam upoznao.

Vec neko vrijeme nisam spomenuo muzicku skolu. Tu je, uglavnom, bilo sve u redu, osim sto sam se, zbog promjene instrumenata, nekoliko puta morao vracati unazad. Dakle, te 1988., Scholtz odlazi u Parni Valjak, a iz Valjka odlazi gitarist Zok Cvetkovic. Na Scholtzov nagovor Hus uzima u bend dva mladca, Beru i mene i time zapravo mijenja zvuk Valjka jer sada su klavijature i saks u stalnoj postavi. Kad imas 21 godinu i sviras u Valjku ispada da si uspio, a tako sam se doista i osjecao. Pune dvorane na tadasnjim YU turnejama samo su me ucvrstile u uvjerenju da je Valjak velik bend. "Lovci snova" bio je novi album koji smo uvjezbavali u tisini Mokrica, a snimali dugo i temeljito kod Trulog. "Svih 15 godina" bio je trostruki album snimljen uzivo u Domu sportova i u vrijeme kad je bio izdan vec sam znao da cu nakon tri uzbudljive godine otici iz benda. Bio sam, naime, primljen na MI, skolu moderne glazbe u Americi, a taj crv u zicigu mi nije dao mira. Trebao sam nesto novo. Nisam jos bio gotov sa dokazivanjem samom sebi.

U ljeto '91. odlazim u LA. Iz skole se nakon nekog vremena ispisujem i dalje vjezbam po svom programu. Idem na sve moguce koncerte i klupske svirke. Pridruzuje mi se Bero. Snimamo sest mojih pjesama i saljemo izdavacima, bez uspjeha. Javljamo se na audiciju za bend "Vanity kills" i prolazimo. U medjuvremenu smo postali i parketari i soferi, a ni ne kuhamo lose, pogotovo Bero. Ipak, u jesen 1992. ne mozemo vise izdrzati i vracamo se doma.

Bero je opet u Valjku, a ja sam u Hard Timeu. Povratak korijenima. Te 1993. citatelji, tada jedinog, ako se ne varam, glazbenog magazina "Heavy Metal", izabiru me za najboljeg gitarista. Najbolji gitarist sam i 1997. po izboru clanova HGU-a, te dobivam nagradu 'Status'. U proljece 1993. odlazim i Hard Time i pocinjem svirati s Gibonnijem. Slijedi njegov veliki uspjeh, nekoliko dobrih studijskih i jedan live album. U to vrijeme sve vise pisem pjesme za druge pjevace. Dogadja se "Mala ptica nebeska", slijede sve druge pjesme za Ivanu, Divasice, Ivana Mikulica, Olivera, Vannu, pa cak i za Matu Bulica.

U jesen 1997., napokon, skupljam snagu za svoj CD. Upoznajem Svigija i jasno mi je da pred sobom imam ludaka punog entuzijazma i da jedino s njim mogu napraviti taj album. Tri godine kasnije cak smo ga i završili. 1998. slijedi razlaz s Gibonnijem, no isti bend nastavlja svirati s Vannom i to cinim i danas.

Album - "Kao svi drugi ljudi"

Kad se covjek tek u tridesetoj odluci snimiti prvi CD, to znaci da je ili jako lijen ili je bio strasno zauzet do tada. A kad se onda taj CD snima skoro tri godine, to znaci ili da se radilo vrlo studiozno ili da je opet lijenost u pitanju. Prije svega... Prvo, ipak, moram spomenuti najzasluznije. Moji najveci fanovi - moji starci, kao da su oduvijek znali da ce im se stariji sin baviti glazbom, pa su me spremno vodili u muzicku, kupili prvu gitaru, kupili sax, podnosili probe mojih bendova u podrumu i pobozno slusali svaku moju novu pjesmu. Moj brat, pak, pamti sve pjesme koje sam ikada napisao i najvise ga ljuti kad maznem melodiju iz neke moje stare pjesme koje se samo on sjeca. Danas je magistar lingvistike, ali s nevjerojatnim smislom za glazbu. I na kraju, naravno, moja Ivana, nemilosrdna kada me kritizira, ali i nenadmasna kada mi pomaze u skladanju. Uostalom, zamislite kako je baviti se glazbom i imati akademski obrazovanu zenu pored sebe.

Kako, gdje ... Pjesme sam pisao za druge ljude i u tome sam zaista uzivao, pogotovo kad bi ih pjevali Oliver ili Vanna, ali i Ivan Mikulic, Divas, Ivana Plechinger. Ipak, nema veceg gusta nego pjevati vlastite pjesme, pa sam se, evo, i ja odvazio. Snimalo se u studiju "SISMIS" sa Svigijem za mix pultom. Snimalo se laganim tempom koji me nekad izludjivao. Znala me u studiiju uhvatiti ona kreativna nervoza kad mi mozak bude zatrpan lavinom ideja, a Svigi bas, recimo, otkriva sto sve mogu njegovi novi plug-inovi. No na kraju sam ponosan sto sam imao dovoljno hrabrosti i entuzijazma da se upustim u tako, za nase uvjete, velik projekt. Velik po broju i kvaliteti gostiju, po vremenu i umijecu (svirackom, snimateljskom, producentskom...). Ono sto me jos vise veseli je da sam uspio okupiti A-reprezentaciju hrvatske glazbene scene. Nije mi bilo pretesko. Sve su to moji prijatelji ili bar dobri poznanici. Naravno, na jedan CD ne stanu bas svi koji nesto znace i znaju o glazbi u Hrvata. Morao sam ostaviti nesto i za drugi album.

Zahvale... Svigi je snimao, producirao, bivao cascen i castio cevapima, zamatao svoje cigaretice, zaradio neku sitnu lovu, nekoliko pari starih cipela (bez zajebancije) i moju vjecnu zahvalnost. Berislav Blazevic najzastupljeniji je na ovom albumu kako i prilici starom prijatelju. Odsvirao je sve hammonde i pokoji synth. Drazen Scholtz pokazao je na dvije pjesme zasto je bio i ostao moj glazbeni guru (veli Sole - pa kaj ja nekaj guram?!).
Gordan Dorvak-Dorfi odbubnjao je vecinu pjesama i to na moje apsolutno zadovoljstvo. Neke cak i na njegovo. Zlatana Doslica morao sam isprva mamiti cevapima, ali poslije se zaintetresirao. Sto ne znaci da su cevapi ispali iz kombinacije. Renato Svorinic je nekoliko puta potegao iz Splita da me pocasti svojim basom. Veliko hvala i Josipu Andricu, Kresi Tomecu, Hrvoju Rupcicu, Anti Pecoticu, Davoru Rodiku, Zvonimiru Bucevicu Bucu, Fedoru Boicu, Suadu Cokljatu, Damiru Somenu, Davoru Crnigoju, Josipu Grahu, Andreju Henigmanu, Zdenku Ivanusicu, Jadranki Kristof, Ivani i Mariji Husar. I na kraju, dvoje meni vaznih ljudi, dva velika, mozda najveca glasa koje znam; hvala Aki, hvala Vanna. I napokon hvala Veljku Despotu i svima u 'Cantusu'. Hvala im zbog pruzanja sanse i zbog vjerovanja u glazbu.

Kontakt:

www.bruno-kovacic.com

---