|
Zdenko Franjic |
Zdenko Franjic |
|
SLUSAJ NAJGLASNIJE
Katalog novih izdanja (april 2006.)
Agilni Zdenko Franjic je za ove proljetne mjesece 2006. godine pripremio
citav niz odlicnih izdanja razlicitih izvodjaca koji su mahom napravili izuzetno
kreativne albume – turski DDR, te tuzemne The Dying Sun Ensemble, Machina,
Marinada, Trafostations i nekoliko projekata cuvenog PT-a... Opsirnije o svemu
ovome slijedi abecednim redom.
BLUES SISTERS – Sister To Sister (2006, Slusaj najglasnije)
Ovaj
duet je jedan u nizu projekata stanovitog PT-a, lidera cuvenih Goribor, Pretty
Boys i jos nekih sastava - projekata iz Bora. Njemu se pridruzio Wolf i zajedno
su snimili nesto vise od 45 minuta materijala kroz koji se filaju mnogi elementi
bluesa, ali i soula, funka, te fine "laid-back" atmosfere... "Sister
To Sister" otvara instrumental "Handsome plates", bazicni blues
sa vozecim melodijama bas gitare na koje je aranzirano mnostvo ukusnih gitarsko-klavijaturistickih
improvizacija u stilu znamenite "Green onions", Booker T. &
MG's. Skladba "Goin' down" sadrzi elektronsku podlogu ritam masine
na koju su, takodjer, odsvirane brojne gitaristicke bravurije (uglavnom improvizacije),
a svojim stilskim profilom umnogome podsjecaju na sistem koji je uprilicio
Peter Green na albumu "White Sky" (1982.). "Song for me"
je, nadasve, ambijentalni komad odsviran na dvije gitare uz znamenitu potporu
finih distorzija, a nesto vrlo slicno uradio je David Sylvian na instrumentalnom
(ambijentalnom) dijelu albuma "Gone To Earth" (1986.), no ovo samo
shvatite kao poredbu, a nikako ne kao dio kopije. "Whiskey and juice"
je komorniji blues s elementima jazza, laganog swinga i pomalo kabaretskog
ugodjaja. Jedina klasicno otpjevana kompozicija je "Friday" koja
sadrzi vec spomenute reference razlicitih gitaristickih improvizacija koje
prati minimalisticki takt bas pedale i posve jednostavne melodije bas gitare.
Da se ne bi zaboravio na klasican rhythm 'n' blues takt, ovaj dvojac se pobrinuo
da u posljednjem i najkracem komadu, "Raw blues", sve vrati tamo
gdje je i pocelo - na deltu Mississippija uz laganu potporu usne harmonike.
Sve u svemu, ovo je jedan vrlo fini i otmjeni, neobavezan i nenaporan instrumentalisticki
blues album lisen bilo kakvih pretencioznih tendencija. Vrlo ugodno i lako
slusljivo.
DDR – Ddr (2006, Slusaj najglasnije)
Sasvim
iznenadjujuci album skupine DDR dolazi iz Turske i opcinjava svojom modernom
izvedbom na pragovima kraut-rocka, post-punka i new wavea. Tekstovi su na
turskom jeziku i zvuce odlicno uklopljeni u njihovu glazbenu koegzistenciju.
Sastav DDR su cetiri momka - Uner Altay (gitare i vokali), Cihan Cinemre (bas
gitara), Can Batukan (gitare i vokali) i Murat Babalik (bubnjevi). Sviraju
odlicno, te pojam Balkana i zapadne Azije sasvim priblizavaju najmodernijim
svjetskim rock tokovima. Zdenko Franjic je nedavno rekao da je i on sam ostao
iznenadjen velikim bogatstvom turske rock scene koja ima strahovito veliki
broj rock izvodjaca sto se s glazbom bave jos od ranih sezdesetih godina,
te da ce povremeno objavljivati neka zanimljivija i interesantnija imena s
tog nama posve nepoznatog podrucja. Svaka cast! Album otvara sasvim jednostavna
skladba "Sputnik", a nastavlja ga Magazine kraut-rock pjesma "Kilbane".
"Burgu", "Yarim Yanki", "Soz konusu gece" i
zavrsna, "Pejmurde", skladbe su koje najvise mirisu na mix Joy Division
- Interpol - Beta Band, dok njih nekoliko ima dosta cvrsto korijenje u Can
izrazu - pjesme "K.", te instrumentali "Mukavemet" i "Titus
Bramble", dok ce neobican indie-rock prikazan u sasavom naslovu "Pli
Pli" podsjetiti na Pixies. Znamenitost DDR su dugacke i minimalisticke
gitarske improvizacije, te prostorni melodican bas a'la Joy Division i vokal
koji umnogome podsjeca na Ian Curtisa sa izletima u Damo Suzukijevski krestavi
glas. Jedina nepoznanica su tekstovi, pa dok se ne javi strucnjak za turski
jezik, ovaj dio njihovog izrazacće ostati zavijen u misterij. Sudeci po ovome
albumu, slobodno se moze primjetiti kako su nas Turci posve pregazili jer
mi na ovim prostorima nemamo niti jedan slican sastav, te da je turska scena
strahovito bogatija od ove nase domace sirotinje koja zbog popularnosti masturbira
na pozornici. DDR mozete pronaci na ddristanbul.net
ili im poslati mail na ddristanbul@gmail.com
.
THE DYING SUN ENSEMBLE – Songs For T. (2006, Slusaj najglasnije)
Ovaj
potpuno nepoznati post-rock kvartet cine J. Marsic (gitare, zvukovi), N. Tubin
(bubnjevi, udaraljke, zvukovi), R. Chingrilje (el. piano, zvukovi) i S. Robic
(vokali). Ako sam kojim slucajem pogresno naveo njihova imena to je sve zasluga
loseg i presitno odstampanog slovarija na ovitku albuma gdje postoje odredjeni
podaci o sastavu, mjestu nastanka, snimanju, no sve te zapise niti sa povecalom
nisam uspio desifrirati. Daleko bitnija je njihova glazba koja se po svemu
prezentiranome na 70-tak minuta materijala, logicno, nastavlja na obrazac
post-rocka pod utjecajima Mogwai, Arab Strap, Mercury Rev, ali i podosta ambijentalne
i eksperimentalne glazbe (Brian Eno i Tortoise, npr.). Za razliku od mnogih
slicnih izvodjaca, The Dying Sun Ensemble krasi odlican barsunasti Sylvianovsko-Gahanovski,
mada podosta linearan vokal na engleskom jeziku tako da sastav zvuci kao pravi
anglosaksonski postmodernisticki rock band. Uz nisku uobicajenih post-rock
komada - "Wish", "This time", "Marry", "Here
I am", "Sleeper", "Rape", "Candide"...,
album sadrzi odlicnu neuroticnu skladbu "Murder" punu razlicitih
instrumentalnih eskapada odsviranih na udaraljkama uz pratnju minimalistickih
zvukova piana i gitare. Melodije i harmonije na ovome albumu su odlicne, ritmika
snena i lagana, aranzmani sjajni tako da je ovo vrlo dobro djelo koje vrijedi
poslusati kao dio tuzemnog post-rock zvukovlja u ocekivanju novih radova Don't
Mess With Texas i Lunar.
MACHINA – Epos o Marini (2004, Machina / Vistemiamivi music / 2006, Slusaj
najglasnije)
Jedno
od prvih izdanja dueta Machina
na prostoru Hrvatske je iznimno uzbudljivo EP ostvarenje u trajanju od 24
minute sa samo dvije kompozicije naslovljene kao "Epos o Marini".
Rijec je o elektronskom projektu koji doslovce prelama utjecaje Nick Cavea
And The Bad Seeds i Tom Waitsa u najboljoj mogucoj varijanti. Ova poredba
je u potpunosti tocna, no Machina je jedinstveno originalna u glazbeno-tekstualnoj
formi u kojoj prevladava obilje crnog humora. Prica je to o tipu koji dolazi
na tulum pun perverzije, seksa i droge, te pocto se nagutao svega i svacega
dozivljava nevjerojatnu ekstazu pri cemu poubija, pokolje i podavi sve na
tulumu. Fabula je strasna, jezik vrlo socan, glazba odlicna, a produkcija
vrlo dobra. Sve skupa snimljeno je u Leipzigu u studiju "23. zmija",
a projekt Machina potpisuju Tony Mahagony i Edward Vulgarius.
MACHINA – Sad ili nikad (2004, Machina / Vistemiamivi music / 2006,
Slusaj najglasnije)
Ovo
je album u trajanju od 47 minuta, te je kao i EP, takodjer, snimljen u Leipzigu.
"Sad ili nikad" je sjajan album koji uz sve najbolje reference Nick
Cavea And The Bad Seeds sadrzi nevjerojatnu kolicinu odlicnih stihova, crnog
humora, perverzija, bolesnih insinuacija, te svega i svacega sto je ovome
dvojcu palo na pamet. Ovo je iskonski vrijedno underground ostvarenje koje
nema apsolutno nikakvih komercijalnih predznaka. Samo mracno, bolesno i vrlo
ironicno. Dovoljno je samo spomenuti naslove nekih kompozicija, pa ce sve
odmah biti vrlo jasno - "Apokalipsa", "Defekt", "Hranimo
se krvlju tvoje majke", "Puna suma leseva"... Izmedju pjesama
nalazi se i nekoliko kracih skitova - instrumentala u trajanju od pola minute
do minutu i pol koji su namjenski vezani uz cijeli koncept albuma. Toplo se
preporucuje svim ljubiteljima neobicne rock lirike u rasponu od Lou Reeda,
Tom Waitsa, Frank Zappe, David Bowiea do spomenutog Cavea s kojim je slicnost
najocitija.
MARINADA – Live in Rijeka (2006, Slusaj najglasnije)
Nekada
su albumi sa tajmingom od preko cetrdesetak minuta bili standardom svjetske
rock-pop scene, a danas zvuce vrlo kratko, dok su albumi u domacoj ex-YU produkciji
redovito zavrsavali nakon pola sata. Kada se razmotri cijeli tijek r'n'r povijesti
i njegovog medijski popularnog zapisa (singlovi u pedesetim i sezdesetim,
LP ploce i maxi singlovi u sedamdesetim i osamdesetim, te CD u devedesetim
i ranim godinama 21. stoljeca), sam pogled na album ovog rijeckog kvarteta
djelovati ce kao produzeni EP ili uobicajeni mini album. Medjutim, ovdje se
radi o 40 minuta zive svirke koja bi nekada bila sasvim razumljivo protumacena
kao live album. No, dio problema snosi repertoar sastavljen od samo 5 kompozicija
koje bi se na prvi pogled mogle shvatiti kao ostatak nekadasnjeg sympho-rocka
(barem po duzini). Problem koji Marinada postavlja na svojem prvom javnom
nosacu zvuka jest duljina kompozicija, no ona uopce nije pretjerana, stovise,
ide im u korist jer su pjesme sjajno dotjerane i za koncertnu izvedbu odlicno
prilagodjene. Ovo je kvalitetan materijal koji donosi zapis sa koncerta snimljenog
u Seas '05, Rijeka, Marganovo u sastavu: Nenad Tubin (elektronski bubnjevi
i udaraljke), Robrt Merlak (trake, fx, dsp), Josip Marsic (synth i bas), te
Marin Alvir (vokal, bas i synth). Vec prema istaknutom instrumentariju, ovdje
je rijec o elektronskom rocku odpjevanom na engleskom jeziku, a utjecaji koji
su prisutni svode se na repetativni plesni minimalizam Suicide (odlicna uvodna
skladba "Freedom" u pravom vokalnom svjetlu Alan Vege), mjesavinu
A Certain Ratio i Joy Division (komadi "Dog under water" i "Day"),
dok kompozicije "Sea bar" i "Time for time" sadrze mnogo
umjetnicke slobode glede razlicitih ambijentalno eksperimentalnih eskapada.
(new wave, post-punk, kraut-rock, gothic, psihodelija, ambijentalna i eksperimentalna
glazba...). U vokalnim pogledima, Alvir zvuci kao kombinacija Ian Curtisa,
Hugh Cornvella (ex - The Stranglers) i spomenutog Vege. Tekstovi su posve
minimalisticki i s odredjenom dozom mracnije atmosfere govore o raznim osobnim
preokupacijama. Zanimljivo i odlicno djelce.
MARINADA – U Rijeci kisa pada (2006, Slusaj najglasnije)
Netom nakon objavljenog zivog zapisa "Live in Rijeka", odmah je
izasao i drugi (ili treci?) album Marinade koji je poprilicno iznenadjenje
spram elektronskog - gothic - rock debija. Ovo je iskljucivo akusticni i vrlo
miran album odsviran samo na akusticnoj gitari. Svi tekstovi su na hrvatskom
jeziku i veoma su prijemcljivi zbog velike doze romantike, sjete, zanosa,
ceznje i velike bujice jednostavnih, ali vrlo snaznih lirskih emocija. Kroz
9 kompozicija povremeno se pojavi i dio patetike, no ona je vrlo dobro koncipirana
kao aranzerski komad zacrtanih tema, a sudeci po raznolikosti ova dva albuma,
Marinada je glazbeno vrlo raznolik i bogat sastav predvodjen Marin Alvirom,
te na njih treba obratiti posebnu paznju.
MARINADA – Marinada (2006, Slusaj najglasnije)
Nije
mi poznato kojim redom je Marinada snimala svoje radove jer na omotu albuma
nema nikakvih podataka, pa cu po slobodnoj procjeni i po nazivu albuma zakljuciti
da je ovo prvi snimljeni rad. Ovdje je rijec o tekstovima ispjevanim na engleskom
jeziku, te citav materijal posve odskace od materijala snimljenog na albumu
"Live In Rijeka". Album otvara akusticna skladba, "Real (mixed
by Torul)", a slijedi posve drugacija, elektronska "Ship" koja
vokalno i glazbeno neopisivo podsjeca na lagane skladbe Depeche Mode. Naredna,
"Travel", ritmicki uzima ponesto od vrlo inovativnih beatova Aphex
Twin, dok je "King" posve raritetno originalni komad elektronskog
techno stila sa veoma kreativnim zvukovima synthova i razlicitih produkcijskih
poteza. Na albumu se nalazi cijeli niz odlicnih ambijentalnih elektronskih
komada - "Try", "Green eyes", "Under the sea",
zatim, nekolicina plesnijih naslova, "Inside", ali i neocekivano
i nekoliko skladbi komponiranih na hrvatskom jeziku - odlicna plesna, "Nit",
snena ljetna pop pjesma "Mali raj" i vrlo lagana ambijentalna, "Cilj".
Jedina skladba koja donekle podsjeca na dio materijala s albuma uzivo, "Live
In Rijeka", jest pretposljednja, "Machine", no zbog svoje kratke
sadrzine (oko 3 minute), nema onaj intenzitet minimalisticke artifikacije.
Posljednja skladba, "Sake song", uvrnuta je i neobicna sa nekolicinom
zavijajucih tonova syntha da bi se kompozicija u svojoj zavrsnici razvila
u fini plesni electro-pop. Ako je ovo prvi snimljeni materijal Marinade, onda
se po ponudjenom materijalu slobodno i bez prenemaganja moze zakljuciti da
se radi o odlicnom sastavu, bogatom materijalu i nadasve kreativnim autorima
od kojih vrijedi ocekivati jos mnogo vrsne glazbe i iznenadjujucih inovantnih
poteza.
PT & THE DOPES – The First + Road To Slatina (2006, Slusaj najglasnije)
Jos jedan projekt PT-a i Milana Stojanovica iz Bora, a u ovom slucaju rijec
je o kompilacijskom pregledu dva uratka - "The First" (2000.) i
"Road To Slatina" (2002.). Sa prvog rada ovdje se nalaze tri kompozicije
("Boom", "All the way down" i "Stone cold")
koje su vrlo bliske onome sto je PT uradio u sklopu projekta Blues Sisters
- "Sister To Sister". Znaci, obilje blues gitarskih improvizacija
uz dodatak akusticnih bubnjeva koje svira doticna Goga. Sve pjesme su instrumentalnog
karaktera gdje ima vrlo malo vokala i mnogo razlicitih gitarskih efekata.
Drugi dio, "Road To Slatina", prikazan je kroz 5 instrumentalnih
skladbi u kojima osim blues-rock improvizacija ima i ponesto zesce ritmike
pomjesane sa ekspresivnijim laganijim taktovima (skladbe "Crimson red",
"Burning eyes") na pragovima Jimi
Hendrix Experience. Jedino sto mrlja ovaj rad je los snimak i vrlo "tanka"
produkcija. Kontakt: goxicity@yahoo.co.uk
.
PUZOD – Puzod (2006, Slusaj najglasnije)
Ovaj blues-rock trio takodjer su dio PT-ovog projekta koji u ovom slucaju
ponovno svira gitaru i pjeva, dok je za bas zaduzen Pedja, a na bubnjevima
ponovno Goga. Album je kompilacijski pregled njihova tri izdanja - "Jedan"
(2003.), "Beton i svici" (2003.), te "Corba od olova"
(2004.), koji se za razliku od PT & The Dopes bazira i na vokalizacijama,
dok je glazbeni dio otprilike slican sa stanovitim instrumentalistickim pomacima
ka nesto ekspresivnijem underground zvuku. Tekstovi su minimalizirani i svode
se na nekoliko stihova "...ja cu baciti cini na tebe jer si moja..."
(zvuci poznato, zar ne - Creedence Clearwater Revival, "I Put Spell On
You"), "...krasno mi je, hevi metal drvo...", "...kada
pistolj uzmem ja, prati me 5-6 drotova...", "...zaludan sam majko,
pijem sok, trezvene glave ja vidim cudovista...". Album ima i nekoliko
odlicnih vulgarnih erotiziranih stihova s velikim nabojem emocija ("Kosulja",
"Staklo"), no to neka, bar za sada, ostane privremena tajna za one
koji ce preslusavati i istrazivati ovaj album. S ponekim sitnijim odmacima
od klasicnog bluesa, ovdje se moze pronaci i nekoliko izleta u neka drugacija
podrucja - kraut-rock (skladbe "Mala", "Zaludan", "Grip",
"Carolija"), ili pak u ekspresivni minimalistički jazz ("Narodna
muzika"). I u ovom slucaju vrijedi kao i za malo prije gore spomenuti
projekt da je snimak dosta los, a produkcija bezazlena, no i na samom omotu
stoji da su sve pjesme (njih ukupno 14) "one take" snimci i produkt
su trenutne inspiracije. Ziveli prijatelji!
TOWN – Town (2006, Slusaj najglasnije)
Takodjer jedan od niza projekata koji stize iz Bora, ovaj puta u autorskom
okruzenju Milana Stojanovica koji je na ovom uratku zaduzen za svirku bas
gitare. Njegovu pratnju cine: Pedja (gitara), ST (noise-killer, sta god da
to znacilo) i ponovno Goga (bubnjevi). Materijal je sastavljen od 7 kompozicija
instrumentalnog karaktera u trajanju od 32 minute i od svih ovih projekata
izgleda da je ovo ovdje najstariji rad koji je skladan u periodu od 1998.
do 2000. godine. Predocena svirka temelji se na brojnim improvizacijama blues-rocka
i predstavlja suptilno umijece baratanja rock instrumentarijem koji osim bluesa
sadrzava i poneke funk-rock, hard, soul i jazz konotacije u otprilike bliskom
okruzenju zvuka kasnih sezdesetih (Hendrix, Cream, Led Zeppelin, John Mayall...)
sa aranzmanskim odmacima ka sofisticiranijem stilu progresivnog space rocka
sedamdesetih godina. Kao i u nekolicini bliskih projekata PT-a, i ovdje je
snimak podosta los, te je velika vjerojatnost da je ovdje rijec o demo snimcima
snimljenim na probi.
TRAFOSTATIONS – Bum Deal (2006, Slusaj najglasnije)
Elektronski hrvatski uradak snimljen u zagrebackom Green Zone studiju kod
Hrca (hrczone@hotmail.com) donosi
pregrst plesnih taktova uz obilje vrlo dobrih improviziranih ritmova, scratcheva
i raznih smisljenih efekata. Steta sto na omotu nema nikakvih podataka o autoru,
pa stoga nemam pojma cije je to djelo. Uvodna skladba "Brd. vibrator"
odlican je elektronski funky-beat s obiljem plesnih ritmova, a kroz ostatak
materijala koji cini 16 kompozicija u trajanju od skoro punih 70 minuta ispreplice
se podosta utjecaja The Chemical Brothers, Propellerheads, Fat Boy Slima,
The Prodigy, Westbam, break beata, big-beata, elektro-popa (Yello, Moby, The
Orb, Orbital...), Detroit techna (Jeff Mills, Derrick May...), europskog progressive
techna i mnostva dance glazbe (od starog disco-ritma do najnovije Madonne).
Album sadrzi nekoliko solidnih aranzmana (primjerice, odlicne "Boring,
boring", "Violet blonde", "Funky mother fucker"),
dok je ostatak materijala, unatoc odlicnoj produkciji, nekako "pretanak"
u idejama i realiziranom zvukovlju koje na momente djeluje previse isforsirano
i sinteticki preumjetno poput plasticnog cvijeca u skupoj kristalnoj vazi.
Ipak, sve skupa moze bez problema dobiti pozitivnu i vrlo visoku ocijenu na
racun solidnih glazbenih rjesenja, a donekle i zato jer je konkurencija u
ovoj kategoriji, barem u Hrvatskoj, gotovo nikakva.
DAMIR AVDIC - "Na Krvi Cuprija" (2006, Slusaj najglasnije)
Od
ostalih izdanja Slusaj najglasnije, vrijedi spomenuti i nekoliko tiskanih
literatura - neobicnu pripovjetku Damir
Avdica - "Na Krvi Cuprija", zbirku poezije i proze pjevaca Goribora
Aleksandra Stojkovica - ST pod naslovom "Svet je moj ali ima vremena"
(obje su dio serijala "Bratstvo dusa"), te ponovno objavljene zbirke
umotvorina Ivice Culjaka - Kecera iliti Satan Panonskog.