Zdenko Franjic

Zdenko Franjic

SLUSAJ NAJGLASNIJE
Katalog novih izdanja (april 2006.)

Agilni Zdenko Franjic je za ove proljetne mjesece 2006. godine pripremio citav niz odlicnih izdanja razlicitih izvodjaca koji su mahom napravili izuzetno kreativne albume – turski DDR, te tuzemne The Dying Sun Ensemble, Machina, Marinada, Trafostations i nekoliko projekata cuvenog PT-a... Opsirnije o svemu ovome slijedi abecednim redom.

BLUES SISTERS – Sister To Sister (2006, Slusaj najglasnije)

Ovaj duet je jedan u nizu projekata stanovitog PT-a, lidera cuvenih Goribor, Pretty Boys i jos nekih sastava - projekata iz Bora. Njemu se pridruzio Wolf i zajedno su snimili nesto vise od 45 minuta materijala kroz koji se filaju mnogi elementi bluesa, ali i soula, funka, te fine "laid-back" atmosfere... "Sister To Sister" otvara instrumental "Handsome plates", bazicni blues sa vozecim melodijama bas gitare na koje je aranzirano mnostvo ukusnih gitarsko-klavijaturistickih improvizacija u stilu znamenite "Green onions", Booker T. & MG's. Skladba "Goin' down" sadrzi elektronsku podlogu ritam masine na koju su, takodjer, odsvirane brojne gitaristicke bravurije (uglavnom improvizacije), a svojim stilskim profilom umnogome podsjecaju na sistem koji je uprilicio Peter Green na albumu "White Sky" (1982.). "Song for me" je, nadasve, ambijentalni komad odsviran na dvije gitare uz znamenitu potporu finih distorzija, a nesto vrlo slicno uradio je David Sylvian na instrumentalnom (ambijentalnom) dijelu albuma "Gone To Earth" (1986.), no ovo samo shvatite kao poredbu, a nikako ne kao dio kopije. "Whiskey and juice" je komorniji blues s elementima jazza, laganog swinga i pomalo kabaretskog ugodjaja. Jedina klasicno otpjevana kompozicija je "Friday" koja sadrzi vec spomenute reference razlicitih gitaristickih improvizacija koje prati minimalisticki takt bas pedale i posve jednostavne melodije bas gitare. Da se ne bi zaboravio na klasican rhythm 'n' blues takt, ovaj dvojac se pobrinuo da u posljednjem i najkracem komadu, "Raw blues", sve vrati tamo gdje je i pocelo - na deltu Mississippija uz laganu potporu usne harmonike. Sve u svemu, ovo je jedan vrlo fini i otmjeni, neobavezan i nenaporan instrumentalisticki blues album lisen bilo kakvih pretencioznih tendencija. Vrlo ugodno i lako slusljivo.

DDR – Ddr (2006, Slusaj najglasnije)

Sasvim iznenadjujuci album skupine DDR dolazi iz Turske i opcinjava svojom modernom izvedbom na pragovima kraut-rocka, post-punka i new wavea. Tekstovi su na turskom jeziku i zvuce odlicno uklopljeni u njihovu glazbenu koegzistenciju. Sastav DDR su cetiri momka - Uner Altay (gitare i vokali), Cihan Cinemre (bas gitara), Can Batukan (gitare i vokali) i Murat Babalik (bubnjevi). Sviraju odlicno, te pojam Balkana i zapadne Azije sasvim priblizavaju najmodernijim svjetskim rock tokovima. Zdenko Franjic je nedavno rekao da je i on sam ostao iznenadjen velikim bogatstvom turske rock scene koja ima strahovito veliki broj rock izvodjaca sto se s glazbom bave jos od ranih sezdesetih godina, te da ce povremeno objavljivati neka zanimljivija i interesantnija imena s tog nama posve nepoznatog podrucja. Svaka cast! Album otvara sasvim jednostavna skladba "Sputnik", a nastavlja ga Magazine kraut-rock pjesma "Kilbane". "Burgu", "Yarim Yanki", "Soz konusu gece" i zavrsna, "Pejmurde", skladbe su koje najvise mirisu na mix Joy Division - Interpol - Beta Band, dok njih nekoliko ima dosta cvrsto korijenje u Can izrazu - pjesme "K.", te instrumentali "Mukavemet" i "Titus Bramble", dok ce neobican indie-rock prikazan u sasavom naslovu "Pli Pli" podsjetiti na Pixies. Znamenitost DDR su dugacke i minimalisticke gitarske improvizacije, te prostorni melodican bas a'la Joy Division i vokal koji umnogome podsjeca na Ian Curtisa sa izletima u Damo Suzukijevski krestavi glas. Jedina nepoznanica su tekstovi, pa dok se ne javi strucnjak za turski jezik, ovaj dio njihovog izrazacće ostati zavijen u misterij. Sudeci po ovome albumu, slobodno se moze primjetiti kako su nas Turci posve pregazili jer mi na ovim prostorima nemamo niti jedan slican sastav, te da je turska scena strahovito bogatija od ove nase domace sirotinje koja zbog popularnosti masturbira na pozornici. DDR mozete pronaci na ddristanbul.net ili im poslati mail na ddristanbul@gmail.com .

THE DYING SUN ENSEMBLE – Songs For T. (2006, Slusaj najglasnije)

Ovaj potpuno nepoznati post-rock kvartet cine J. Marsic (gitare, zvukovi), N. Tubin (bubnjevi, udaraljke, zvukovi), R. Chingrilje (el. piano, zvukovi) i S. Robic (vokali). Ako sam kojim slucajem pogresno naveo njihova imena to je sve zasluga loseg i presitno odstampanog slovarija na ovitku albuma gdje postoje odredjeni podaci o sastavu, mjestu nastanka, snimanju, no sve te zapise niti sa povecalom nisam uspio desifrirati. Daleko bitnija je njihova glazba koja se po svemu prezentiranome na 70-tak minuta materijala, logicno, nastavlja na obrazac post-rocka pod utjecajima Mogwai, Arab Strap, Mercury Rev, ali i podosta ambijentalne i eksperimentalne glazbe (Brian Eno i Tortoise, npr.). Za razliku od mnogih slicnih izvodjaca, The Dying Sun Ensemble krasi odlican barsunasti Sylvianovsko-Gahanovski, mada podosta linearan vokal na engleskom jeziku tako da sastav zvuci kao pravi anglosaksonski postmodernisticki rock band. Uz nisku uobicajenih post-rock komada - "Wish", "This time", "Marry", "Here I am", "Sleeper", "Rape", "Candide"..., album sadrzi odlicnu neuroticnu skladbu "Murder" punu razlicitih instrumentalnih eskapada odsviranih na udaraljkama uz pratnju minimalistickih zvukova piana i gitare. Melodije i harmonije na ovome albumu su odlicne, ritmika snena i lagana, aranzmani sjajni tako da je ovo vrlo dobro djelo koje vrijedi poslusati kao dio tuzemnog post-rock zvukovlja u ocekivanju novih radova Don't Mess With Texas i Lunar.

MACHINA – Epos o Marini (2004, Machina / Vistemiamivi music / 2006, Slusaj najglasnije)

Jedno od prvih izdanja dueta Machina na prostoru Hrvatske je iznimno uzbudljivo EP ostvarenje u trajanju od 24 minute sa samo dvije kompozicije naslovljene kao "Epos o Marini". Rijec je o elektronskom projektu koji doslovce prelama utjecaje Nick Cavea And The Bad Seeds i Tom Waitsa u najboljoj mogucoj varijanti. Ova poredba je u potpunosti tocna, no Machina je jedinstveno originalna u glazbeno-tekstualnoj formi u kojoj prevladava obilje crnog humora. Prica je to o tipu koji dolazi na tulum pun perverzije, seksa i droge, te pocto se nagutao svega i svacega dozivljava nevjerojatnu ekstazu pri cemu poubija, pokolje i podavi sve na tulumu. Fabula je strasna, jezik vrlo socan, glazba odlicna, a produkcija vrlo dobra. Sve skupa snimljeno je u Leipzigu u studiju "23. zmija", a projekt Machina potpisuju Tony Mahagony i Edward Vulgarius.

MACHINA – Sad ili nikad (2004, Machina / Vistemiamivi music / 2006, Slusaj najglasnije)

Ovo je album u trajanju od 47 minuta, te je kao i EP, takodjer, snimljen u Leipzigu. "Sad ili nikad" je sjajan album koji uz sve najbolje reference Nick Cavea And The Bad Seeds sadrzi nevjerojatnu kolicinu odlicnih stihova, crnog humora, perverzija, bolesnih insinuacija, te svega i svacega sto je ovome dvojcu palo na pamet. Ovo je iskonski vrijedno underground ostvarenje koje nema apsolutno nikakvih komercijalnih predznaka. Samo mracno, bolesno i vrlo ironicno. Dovoljno je samo spomenuti naslove nekih kompozicija, pa ce sve odmah biti vrlo jasno - "Apokalipsa", "Defekt", "Hranimo se krvlju tvoje majke", "Puna suma leseva"... Izmedju pjesama nalazi se i nekoliko kracih skitova - instrumentala u trajanju od pola minute do minutu i pol koji su namjenski vezani uz cijeli koncept albuma. Toplo se preporucuje svim ljubiteljima neobicne rock lirike u rasponu od Lou Reeda, Tom Waitsa, Frank Zappe, David Bowiea do spomenutog Cavea s kojim je slicnost najocitija.

MARINADA – Live in Rijeka (2006, Slusaj najglasnije)

Nekada su albumi sa tajmingom od preko cetrdesetak minuta bili standardom svjetske rock-pop scene, a danas zvuce vrlo kratko, dok su albumi u domacoj ex-YU produkciji redovito zavrsavali nakon pola sata. Kada se razmotri cijeli tijek r'n'r povijesti i njegovog medijski popularnog zapisa (singlovi u pedesetim i sezdesetim, LP ploce i maxi singlovi u sedamdesetim i osamdesetim, te CD u devedesetim i ranim godinama 21. stoljeca), sam pogled na album ovog rijeckog kvarteta djelovati ce kao produzeni EP ili uobicajeni mini album. Medjutim, ovdje se radi o 40 minuta zive svirke koja bi nekada bila sasvim razumljivo protumacena kao live album. No, dio problema snosi repertoar sastavljen od samo 5 kompozicija koje bi se na prvi pogled mogle shvatiti kao ostatak nekadasnjeg sympho-rocka (barem po duzini). Problem koji Marinada postavlja na svojem prvom javnom nosacu zvuka jest duljina kompozicija, no ona uopce nije pretjerana, stovise, ide im u korist jer su pjesme sjajno dotjerane i za koncertnu izvedbu odlicno prilagodjene. Ovo je kvalitetan materijal koji donosi zapis sa koncerta snimljenog u Seas '05, Rijeka, Marganovo u sastavu: Nenad Tubin (elektronski bubnjevi i udaraljke), Robrt Merlak (trake, fx, dsp), Josip Marsic (synth i bas), te Marin Alvir (vokal, bas i synth). Vec prema istaknutom instrumentariju, ovdje je rijec o elektronskom rocku odpjevanom na engleskom jeziku, a utjecaji koji su prisutni svode se na repetativni plesni minimalizam Suicide (odlicna uvodna skladba "Freedom" u pravom vokalnom svjetlu Alan Vege), mjesavinu A Certain Ratio i Joy Division (komadi "Dog under water" i "Day"), dok kompozicije "Sea bar" i "Time for time" sadrze mnogo umjetnicke slobode glede razlicitih ambijentalno eksperimentalnih eskapada. (new wave, post-punk, kraut-rock, gothic, psihodelija, ambijentalna i eksperimentalna glazba...). U vokalnim pogledima, Alvir zvuci kao kombinacija Ian Curtisa, Hugh Cornvella (ex - The Stranglers) i spomenutog Vege. Tekstovi su posve minimalisticki i s odredjenom dozom mracnije atmosfere govore o raznim osobnim preokupacijama. Zanimljivo i odlicno djelce.

MARINADA – U Rijeci kisa pada (2006, Slusaj najglasnije)

Netom nakon objavljenog zivog zapisa "Live in Rijeka", odmah je izasao i drugi (ili treci?) album Marinade koji je poprilicno iznenadjenje spram elektronskog - gothic - rock debija. Ovo je iskljucivo akusticni i vrlo miran album odsviran samo na akusticnoj gitari. Svi tekstovi su na hrvatskom jeziku i veoma su prijemcljivi zbog velike doze romantike, sjete, zanosa, ceznje i velike bujice jednostavnih, ali vrlo snaznih lirskih emocija. Kroz 9 kompozicija povremeno se pojavi i dio patetike, no ona je vrlo dobro koncipirana kao aranzerski komad zacrtanih tema, a sudeci po raznolikosti ova dva albuma, Marinada je glazbeno vrlo raznolik i bogat sastav predvodjen Marin Alvirom, te na njih treba obratiti posebnu paznju.

MARINADA – Marinada (2006, Slusaj najglasnije)

Nije mi poznato kojim redom je Marinada snimala svoje radove jer na omotu albuma nema nikakvih podataka, pa cu po slobodnoj procjeni i po nazivu albuma zakljuciti da je ovo prvi snimljeni rad. Ovdje je rijec o tekstovima ispjevanim na engleskom jeziku, te citav materijal posve odskace od materijala snimljenog na albumu "Live In Rijeka". Album otvara akusticna skladba, "Real (mixed by Torul)", a slijedi posve drugacija, elektronska "Ship" koja vokalno i glazbeno neopisivo podsjeca na lagane skladbe Depeche Mode. Naredna, "Travel", ritmicki uzima ponesto od vrlo inovativnih beatova Aphex Twin, dok je "King" posve raritetno originalni komad elektronskog techno stila sa veoma kreativnim zvukovima synthova i razlicitih produkcijskih poteza. Na albumu se nalazi cijeli niz odlicnih ambijentalnih elektronskih komada - "Try", "Green eyes", "Under the sea", zatim, nekolicina plesnijih naslova, "Inside", ali i neocekivano i nekoliko skladbi komponiranih na hrvatskom jeziku - odlicna plesna, "Nit", snena ljetna pop pjesma "Mali raj" i vrlo lagana ambijentalna, "Cilj". Jedina skladba koja donekle podsjeca na dio materijala s albuma uzivo, "Live In Rijeka", jest pretposljednja, "Machine", no zbog svoje kratke sadrzine (oko 3 minute), nema onaj intenzitet minimalisticke artifikacije. Posljednja skladba, "Sake song", uvrnuta je i neobicna sa nekolicinom zavijajucih tonova syntha da bi se kompozicija u svojoj zavrsnici razvila u fini plesni electro-pop. Ako je ovo prvi snimljeni materijal Marinade, onda se po ponudjenom materijalu slobodno i bez prenemaganja moze zakljuciti da se radi o odlicnom sastavu, bogatom materijalu i nadasve kreativnim autorima od kojih vrijedi ocekivati jos mnogo vrsne glazbe i iznenadjujucih inovantnih poteza.

PT & THE DOPES – The First + Road To Slatina (2006, Slusaj najglasnije)

Jos jedan projekt PT-a i Milana Stojanovica iz Bora, a u ovom slucaju rijec je o kompilacijskom pregledu dva uratka - "The First" (2000.) i "Road To Slatina" (2002.). Sa prvog rada ovdje se nalaze tri kompozicije ("Boom", "All the way down" i "Stone cold") koje su vrlo bliske onome sto je PT uradio u sklopu projekta Blues Sisters - "Sister To Sister". Znaci, obilje blues gitarskih improvizacija uz dodatak akusticnih bubnjeva koje svira doticna Goga. Sve pjesme su instrumentalnog karaktera gdje ima vrlo malo vokala i mnogo razlicitih gitarskih efekata. Drugi dio, "Road To Slatina", prikazan je kroz 5 instrumentalnih skladbi u kojima osim blues-rock improvizacija ima i ponesto zesce ritmike pomjesane sa ekspresivnijim laganijim taktovima (skladbe "Crimson red", "Burning eyes") na pragovima Jimi Hendrix Experience. Jedino sto mrlja ovaj rad je los snimak i vrlo "tanka" produkcija. Kontakt: goxicity@yahoo.co.uk .

PUZOD – Puzod (2006, Slusaj najglasnije)

Ovaj blues-rock trio takodjer su dio PT-ovog projekta koji u ovom slucaju ponovno svira gitaru i pjeva, dok je za bas zaduzen Pedja, a na bubnjevima ponovno Goga. Album je kompilacijski pregled njihova tri izdanja - "Jedan" (2003.), "Beton i svici" (2003.), te "Corba od olova" (2004.), koji se za razliku od PT & The Dopes bazira i na vokalizacijama, dok je glazbeni dio otprilike slican sa stanovitim instrumentalistickim pomacima ka nesto ekspresivnijem underground zvuku. Tekstovi su minimalizirani i svode se na nekoliko stihova "...ja cu baciti cini na tebe jer si moja..." (zvuci poznato, zar ne - Creedence Clearwater Revival, "I Put Spell On You"), "...krasno mi je, hevi metal drvo...", "...kada pistolj uzmem ja, prati me 5-6 drotova...", "...zaludan sam majko, pijem sok, trezvene glave ja vidim cudovista...". Album ima i nekoliko odlicnih vulgarnih erotiziranih stihova s velikim nabojem emocija ("Kosulja", "Staklo"), no to neka, bar za sada, ostane privremena tajna za one koji ce preslusavati i istrazivati ovaj album. S ponekim sitnijim odmacima od klasicnog bluesa, ovdje se moze pronaci i nekoliko izleta u neka drugacija podrucja - kraut-rock (skladbe "Mala", "Zaludan", "Grip", "Carolija"), ili pak u ekspresivni minimalistički jazz ("Narodna muzika"). I u ovom slucaju vrijedi kao i za malo prije gore spomenuti projekt da je snimak dosta los, a produkcija bezazlena, no i na samom omotu stoji da su sve pjesme (njih ukupno 14) "one take" snimci i produkt su trenutne inspiracije. Ziveli prijatelji!

TOWN – Town (2006, Slusaj najglasnije)

Takodjer jedan od niza projekata koji stize iz Bora, ovaj puta u autorskom okruzenju Milana Stojanovica koji je na ovom uratku zaduzen za svirku bas gitare. Njegovu pratnju cine: Pedja (gitara), ST (noise-killer, sta god da to znacilo) i ponovno Goga (bubnjevi). Materijal je sastavljen od 7 kompozicija instrumentalnog karaktera u trajanju od 32 minute i od svih ovih projekata izgleda da je ovo ovdje najstariji rad koji je skladan u periodu od 1998. do 2000. godine. Predocena svirka temelji se na brojnim improvizacijama blues-rocka i predstavlja suptilno umijece baratanja rock instrumentarijem koji osim bluesa sadrzava i poneke funk-rock, hard, soul i jazz konotacije u otprilike bliskom okruzenju zvuka kasnih sezdesetih (Hendrix, Cream, Led Zeppelin, John Mayall...) sa aranzmanskim odmacima ka sofisticiranijem stilu progresivnog space rocka sedamdesetih godina. Kao i u nekolicini bliskih projekata PT-a, i ovdje je snimak podosta los, te je velika vjerojatnost da je ovdje rijec o demo snimcima snimljenim na probi.

TRAFOSTATIONS – Bum Deal (2006, Slusaj najglasnije)

Elektronski hrvatski uradak snimljen u zagrebackom Green Zone studiju kod Hrca (hrczone@hotmail.com) donosi pregrst plesnih taktova uz obilje vrlo dobrih improviziranih ritmova, scratcheva i raznih smisljenih efekata. Steta sto na omotu nema nikakvih podataka o autoru, pa stoga nemam pojma cije je to djelo. Uvodna skladba "Brd. vibrator" odlican je elektronski funky-beat s obiljem plesnih ritmova, a kroz ostatak materijala koji cini 16 kompozicija u trajanju od skoro punih 70 minuta ispreplice se podosta utjecaja The Chemical Brothers, Propellerheads, Fat Boy Slima, The Prodigy, Westbam, break beata, big-beata, elektro-popa (Yello, Moby, The Orb, Orbital...), Detroit techna (Jeff Mills, Derrick May...), europskog progressive techna i mnostva dance glazbe (od starog disco-ritma do najnovije Madonne). Album sadrzi nekoliko solidnih aranzmana (primjerice, odlicne "Boring, boring", "Violet blonde", "Funky mother fucker"), dok je ostatak materijala, unatoc odlicnoj produkciji, nekako "pretanak" u idejama i realiziranom zvukovlju koje na momente djeluje previse isforsirano i sinteticki preumjetno poput plasticnog cvijeca u skupoj kristalnoj vazi. Ipak, sve skupa moze bez problema dobiti pozitivnu i vrlo visoku ocijenu na racun solidnih glazbenih rjesenja, a donekle i zato jer je konkurencija u ovoj kategoriji, barem u Hrvatskoj, gotovo nikakva.

DAMIR AVDIC - "Na Krvi Cuprija" (2006, Slusaj najglasnije)

Od ostalih izdanja Slusaj najglasnije, vrijedi spomenuti i nekoliko tiskanih literatura - neobicnu pripovjetku Damir Avdica - "Na Krvi Cuprija", zbirku poezije i proze pjevaca Goribora Aleksandra Stojkovica - ST pod naslovom "Svet je moj ali ima vremena" (obje su dio serijala "Bratstvo dusa"), te ponovno objavljene zbirke umotvorina Ivice Culjaka - Kecera iliti Satan Panonskog.

 

 

---

---

---