Barikada - World Of Music

Brian Ferry

ROXY MUSIC
Diskografija

ROXY MUSIC - Clanovi: Bryan Ferry, Phil Manzanera, Andy MacKay, Brian Eno, Greem Simpson, Dexter Loyd, David O'List, Paul Thompson, Rick Kenton, John Porter, Eddie Jobson.

Zanr: glam-rock, rock-pop, new wave, soul - funk, elektronika, new romantics, dance rock.

Utjecaji: Cole Porter, Philip Glass, John Cage, Karl Heinz Stockhausen, Terry Rilley, Nice, Emerson Lake & Palmer, The Soft Machine, Can, Kraftwerk, Solomon Burke, James Brown, Wilson Picket, Otis Redding, Bobby Blend, The Velvet Underground, Lou Reed.

Utjecali na: David Bowie, Blondie, Talking Heads, Wire, Pere Ubu, Lena Lovich, The Fall, Magazine, Gary Newman, Silk, The Clash, The Stranglers, The Jam, A Certain Ratio, X- Ray Spex, Toyah, Kate Bush, Ultravox, Japan, Spandau Ballet, Classics Nouveaux, Duran Duran, Visage, A Flock Of Seagulls, Human League, Peter Gabriel, Echo And The Bunnymen, Elvis Costello, The Police, Teardrop Explodes, Hall & Oates, U2, Simple Minds, The Cure, Joy Division, Devo, Suicide, Siouxie And The Banshees, OMD, Yello, The B-52's, Thomas Dolby, Kim Carnes, Jerry Harrison, ABC, Fashion, Gang Of Four, XTC, Laurie Anderson, Pat Benatar, Rod Stewart, Bijelo dugme, Boa, D'boys, Xenia, Kozmetika, Aerodrom, Film, Zana, Slomljena stakla, Drago Mlinarec, Idoli, Prljavo kazalište, Azra, Paul Young, Jappa, Jakarta, U škripcu, EKV, Dorian Gray, Videosex, Denis & Denis, Depeche Mode, Icehouse, Tears For Fears, Andy Summers, Yes, Laurie Anderson, Culture Club, Frankie Goes To Hollywood, Eurythmics, KajaGooGoo, The Cars, Inxs, Talk Talk, Level 42, Big Country, David Sylvian, Alphaville, Arcadia, Berlin, Psychedelic Furs, Mick Jagger, The Rolling Stones, Propaganda, Marc Almond, Mick Karn, David Byrne, Cocteau Twins, Lloyd Cole and the Commotions, Belouis Some, Go West, The Smiths, Morrissey, Prefab Sprout, Genesis, George Michael, Madonna, Billy Idol, Pet Shop Boys, The Blow Monkeys, Sting, Simply Red, Vlada Divljan, Iggy Pop, Chris Isaak, Annie Lennox, Suede, Blur, Pulp, No Doubt, Ryan Adams, Killers, The Bravery, Bloc Party, Interpol, Beta Band, Notwist, Rapture, Killers...

ROXY MUSIC – Roxy Music (1972, E.G. / Reprise / Island)

Jedan od svakako najimpresivnijih debi albuma sedamdesetih, te po mnogim kritikama i jedan od najznacajnijih prvijenaca u rocku uopce potpisali su Roxy Music 1972. u vremenu kada je interes za psihodeliju intenzivno poceo rasti, a svjetskom scenom su harali hard rock i heavy izvodjaci protkani precesto suvisnim tekstualnim fabulama na relaciji muskarac - zena isticuci machoizam, prinudjni lagani pornografski slih ili pokusaje sofisticiranja erotizma kroz razlicite varijante lirskih, vizualnih ili dizajnerskih radova.

Sama povijest Roxy Music prije nastanka banda svedena je na netipicnu rock pricu za koju je vezan stidljivi lider, klavijaturist, pjevac i tekstopisac Bryan Ferry. Rodjen 26. rujna 1945. u malom gradicu Washingtonu (County Durham) na sjeveru Engleske, Ferry je odrastao u siromasnoj rudarskoj porodici u kojoj mu je jedini medij za upoznavanje svjetskih glazbenih zbivanja bio radio prijemnik. Dugo vremena ga je tistio sindrom provincijalnosti malogradjanske sredine u kojoj se osim svakodnevnih mukotrpnih poslova nista nije dogadjalo, tako da ljubav prema glazbi koju je stekao slusajuci radio nije mogao s nikim podijeliti. Kasnije mu je otac uspio kupiti televizor, pa se strastveno posvetio gledanju filmova koji su mu kasnije posluzili idealnim temeljem za inspiraciju da se posveti studiranju umjetnosti na sveucilistu u New Castleu. Njegova odluka da se posveti umjetnosti iznenadila je njegovu porodicu, a kada je kuci donio gramofon i prilicno raritetnu kolekciju americkih soul i evergreen ploca pedesetih i sezdesetih godina, uglavnom ga je okarakteriziralo kao lijencinu i nesposobnog mladica koji na taj nacin nece nista postici u zivotu. Paralelno sa studijem, Ferry je neprekidno radio kako bi prezivio, tako da je radio na gradilistima, u tvornicama kao pomocni radnik, a neko vrijeme je cak raznosio i novine. Nakon zavrsetka studija seli se u London gdje se bavi razlicitim poslovima koji su mu omogucili da razvije vlastiti karakter. Prije svega radio je kao vozac kombija sto mu je dobro doslo da upozna grad, te je tom prilikom uglavnom selio namjestaj i ljude, a kasnije je radio i u antikvarnici gdje je restaurirao antikvitete. Na koncu se zaposlio u skoli gdje je predavao crtanje sto mu je bilo, kako je jednom prilikom rekao, najmucnije iskustvo u zivotu zbog kojeg je odlucio da se posveti komponiranju i pjevanju. Koncem sezdesetih Ferry se prvi puta okusava kao pjevac u dvije minorne skupine Banchees i Gas Board koje su pod njegovim paskama svirale neuobicajeni soul protkan idejama mnogih velikih autora - Wilson Picketa, Otis Reddinga, Bobby Blenda… gdje je oformio svoj specificni vokal na granici glamoura i patetike koji ce mu ostati trajnim zastitnim znakom u nastavku karijere. Na zalost, ovi bandovi nisu ostavili nikakvih zapisa iza sebe, tako da je Ferry u studenome 1970. odlucio s bas gitaristom Greem Simpsonom napraviti novi sastav koji ce biti oslobodjen porodjajnih muka i direktno pokucati na sam vrh kreativnosti bez obzira na medijski odjek. Njima se nakon par mjeseci prikljucio vrsni saksofonist i svirac oboe Andy MacKay koji, doduse, nije imao nikakvo iskustvo s rock sastavima vec je zanat kovao kao pridruzeni session glazbenik koji se neprestano kretao po sferama britanskog undergrounda proucavajuci avangardnu klasicnu i elektroakusticnu glazbu, tako da je, uglavnom, poznavao sve glazbenike koji su radili prilicno neobicne stvari. U sastav je u svojstvu snimatelja pozvao svog poznanika Brian Enoa koji je bio zaljubljenik u eksperimentalnu glazbu, bubnjara Dexter Loyda, te im se jos prikljucio i gitarist David O'List, bivsi clan grupe Nice, no on je odustao od ovog sastava vec nakon svega pet mjeseci prepustivsi svoje mjesto mladom Phil Manzaneri koji je dosao iz nepoznate grupe Quiet Sun, koja je preferirala eksperimentalnu glazbu. Ubrzo je ovu postavu napustio i Loyd, te je kao zamjena postavljen Paul Thompson iz grupe Smokestack. Ova konacna postava banda bila je odlicnom ekipom u kojoj je Ferry mogao potpuno izraziti sav svoj stvaralacki naboj: svi su bili vrlo potkovani glazbenici kojima nije bila strana proslost rocka i crnackog soula, te su vrlo susretljivo docekivali svaku njegovu ideju. Prvobitno ime sastava je bilo Roxy kao kombinacija naziva kinematografa i starleta - plesacica iz otmjenih klubova, no tada je jedan sasvim neprimjetan americki band istog imena objavio svoj debi album, pa je Ferry dodao jos i termin "Music" uocivsi da se radi o idealnom imenu za sasvim novu vrstu glazbenog izraza.

Svoj prvi nastup odrzali su koncem 1971. godine na jednoj privatnoj zabavi gdje su zbunjeni gosti trazili da sviraju rock and roll, na sto im je Ferry uz smijesak odvratio: "Pa mi jesmo rock and roll". No, ovaj nastup ih nikako nije omeo u njihovom pocetnom principu, kao niti bezbroj negativnih odgovora diskografskih kuca koje su ih mahom odbijale jer nisu bili stereotipni pop - konfekcionari koji bi se dopali sirokoj publici odmah na prvo slusanje. Tada su odlucili napraviti definitivan strategijski zaokret koji im se itekako isplatio - poslali su demo trake mnogim novinarima i ljudima na radio programima, a nakon svega nekoliko dana po primitku trake, u emisiju "Sound of 70's" pozvao ih je John Peel, sto im je omogucilo da odmah od prve uskoce u vlak ka samom vrhu gdje ih je upoznao i najsiri auditorij. Istog tjedna nastupili su u cuvenom "100 clubu" u Oxford streetu, gdje ih je promatrao vice urednik "Melody Makera", Richard Williams, koji je prije samo par dana napisao da su Roxy Music poslali najbolje demo materijale koje je ikada cuo. Uveliko se iznenadio kada je vidio potpuno ispunjen klub, prakticki bez ikakve reklame, te je shvatio da se radi o stvaranju izuzetno znacajnog i velikog rock sastava koji ce potpuno promijeniti tokove uobicajenih rock nacela.

Nakon izuzetnog starta kojeg su obiljezile brojne pohvale, javili su se ljudi iz E.G. managementa, tako da su Roxy Music imali potpisani ugovor nakon svega nekoliko odrzanih koncerata. Prvi album, "Roxy Music", objavljen je u lipnju 1972. i naisao je na nevjerojatne hvalospjeve britanske kritike koja ga je odmah proglasila najboljim albumom godine premda je istovremeno izasao s epohalno vaznim Bowievim "The Rise And fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars". Premda je album vrlo lose i nerazgovjetno producirao Peter Sinfield kojem su, ocito, prijasnji radovi s King Crimson puno bolje odgovarali kao tekstopiscu, ipak je do izrazaja dosao nesvakidasnji talent Ferrya prema apsolutno van sablonskom pristupu prema rocku tih godina. Prozeti su mnogi utjecaji slagera, soula, rock and rolla (najocitiji su utjecaji Velvet Underground), pa i jazza i kabareta (posebice aranzmana i nacina pjevanja Cole Portera) na sasvim nov i originalan nacin koji nitko prije nikada nije upotrijebio na slican nacin. Bile su to izuzetno mocne kompozicije koje su sakupile svu magijsku moc evergreenskog sliha na neobican futuristicki nacin ukalupljen u rock izraz. Puno finih gitarsko - klavijaturskih linija i solo dionica MacKayovih saxova i oboa, te posebno ugodajnih Ferryevih sminkerskih klavirskih finesa dale su poseban pecat albuma. Najupecatljivije kompozicije su "Bitter end", neobicno klavirsko izranjanje iz kabaretskog zamora u "Re-make, re-model" (za koju je snimljen intrigantan video spot), te izuzetne ambijentalne strukture u "Sea breezes" i "Chance meeting". Naravno, niti ostatak albuma nije nista manje intrigantan - sve su to izuzetno i sjajno osmisljene kompozicije - "Ladytron", "If there something" (sa ugodjajno-ambijentalnim zvukovima oboe i neobicnim Ferryevim vokalnim artikulacijama), zatim hard / heavy glam-rock skladba "The Bob (medley)" obogacena vrlo cudnim eksperimentima Brian Enoa i "priljepljenim" aranzmanskim dijelovima koji zvuce kao da su sastavljeni od nekoliko kompozicijskih cijelina (brzo-lagano-ambijentalno-eksperimentalno), te cudna mjesavina balade i garaznog rock and rolla "Would you believe?"... Zanimljivo je da je pocetna ideja Roxy Music bila da ne skidaju singlove s albuma, vec da ih objavljuju zasebno. Tako je nakon mjesec dana po izlasku albuma objavljen cudan rock singl, "Virginia plain", koji se ne nalazi na albumu, te je zauzeo visoko no. 4 tako da je iznenadno porastao interes za album koji je dogurao do no. 6 u Britaniji, sto je bio vise nego odlican uspjeh ovog debija. U ozujku 1973. godine Ferry je nakratko izgubio glas i operirao krajnike, te je objavljen novi singl. "Pyamarama", u raskosnom plesnom rock stilu s brojnim neobicnim aranzmanima prepletenim elektronskim zvukovima klavijatura, titravim gitarama i virtuoznim dionicama saksofona. No, ideja o zasebnim singlovima je potom napustena jer su shvatili da nema smisla objaviti album s kojeg se nista nece emitirati u uobicajenim hit - terminima u radio programima. Reizdanje ovog albuma na CD-u ukljucuje i singl "Virginia plain".

Takodjer je vazno spomenuti i potpuno dotjerani image banda koji je osmislio Ferry uz pomoc svojih bliskih poznanika iz vremena anonimnosti - modnog dizajnera Anthony Pricea, fotografa Carl Stakera i umjetnickog stiliste Nick Devila, koji su mu pomogli u kreiranju izuzetno profinjenog playboy imagea u bljestavo dotjeranim odijelima. Posebnu stavku cjelokupnog vizualnog dojma ostavio je posebno dotjeran omot na kome se nalazi izuzetna ljepotica tog vremena Kerry - En Mouler, polozena na bijelu plahtu sa zacudnim izrazom lica koji kolaborira izmedju erotizma, glamoura i ledene privlacnosti. Premda su skeptici prilikom izlaska ovog prvijenca prognozirali da je Roxy Music ovakvim omotom samom sebi zabio noz u ledja, Ferry je ostao dosljedan ovakvim imageom i dizajnima tokom cijele karijere u kojoj ce privlacne zene i potpuno izgradjeni sminkerski stil odigrati vrlo znacajnu ulogu.

Charles Shaar Murray, kriticar New Musical Expressa je u osvrtu na britanske new wave izvodjace Mekons, The Fall, Human League, Gang Of Four i Stiff Little Fingers, u ozujku 1979. godine, napisao: "…sezdesete su pocele s The Beatles, a sedamdesete su otvorile business sa "Virginia plain", "Ziggy Stardust" i "All the young dudes"…"

ROXY MUSIC – For Your Pleasure (1973, E.G. / Warner Bros / Island)

Mladi i perspektivan sastav koji je dozivio nevjerojatne pohvale kritike i veliki britanski uspjeh, nakon sjajnog debija kojeg su zaokruzila dva odlicna uspješna hit - singla koja se nisu nalazila na njemu, navela su Roxy Music da otputuju na americku turneju. Nadajuci se da ce bez ikakvih problema osvojiti americku publiku, band je raskosno predstavio svoj album na nastupima u kojima je Brian Eno cesto odlazio u nevjerojatne improvizacije na klavijaturama, a sam sastav izbrisao granicu izmedju uobicajenog rock pristupa i umjetnickog performansa ostavljajuci dojam potpuno uigrane ekipe koja svira potpuno novu vrstu rocka. Medjutim, konzervativna americka publika ocito nije imala sluha za ovakav stilski preokret koji su ponudili Roxy Music: njihov evropski art - rock zvuk koji se temeljio na brojnim Ferryevim lirsko - vokalnim mastarijama i neobicnom glazbenom smjesom protkanom utjecajima soula, evergreena, avangarde i rock and rolla bio je suvise nerazumljiv poklon amerikancima, tako da je nakon svega par nastupa publika pocela napustati njihove koncerte, a poslije novinskih izvjestaja u kojima su prilicno hladni kriticari izjavili da je Roxy Music "samo neki britanski sastav koji preferira iskljucivi art za intelektualce bez r'n'r sadrzaja", publika se potpuno ohladila od njihovih nastupa sto je rezultiralo potpunim neuspjehom i polupraznim dvoranama. Nakon toga, Ferry je izjavio da "Amerikanci nisu suvise bistri", cime je zauvijek zatvorio vrata uspjeha za sebe i band u Americi. Jedan od osnivaca sastava, basist Graham Simpson dozivio je zivcani slom i napustio ekipu, te je zamijenjen Rick Kentonom koji je bio clanom samo nekoliko mjeseci. Njega je potom smijenio John Porter.

Premda jos nije bilo uocljivo da u ekipi postoje sukobi, daleko izvan ociju javnosti, zakuhavao se dvoboj izmedju Ferrya i Enoa - obojica su bili vjesti majstori svojeg zanata, no njihove ideje cesto nisu bile slicnih senzibiliteta. Eno je zelio graditi eksperimentalni art pristup zacinjen mnogobrojnim avangardnim izletima u nepoznato sto Ferryu nije odgovaralo buduci da bi time izgubio vodece mjesto lidera i postao samo suhoparnim pjevacem koji ima svoje odredjene vokalno - glazbene dionice. No, iz svega toga, ipak je stvoren jos jedan van serijski album - "For Your Pleasure" koji je predstavio sastav ponovno u otprilike slicnom svijetlu poput sjajnog debija. Za producenta je postavljen Chris Thomas koji je stekao golemu reputaciju sa skupinom Procol Harum koji im je potpuno izasao u susret prativsi sve njihove egzibicije i mastarije. Radi se o ponovno nevjerojatnom slozencu svega i svacega kroz nisku sjajnih kompozicija u kojima je svaka sekunda posve doradjena. Buduci da nista nije prepusteno slucajnosti, mnoge kompozicije su zbog raznih avangardnih pristupa izasle iz okvira rocka - klavijature, sintesajzeri i cudni zvukovi koje je radio Brian Eno cesto zvuce poput nemoguceg pretapanja u kojem je tesko odgonetnuti odakle i iz kakvog instrumenta dopire zvuk, a MacKayeva svirka saksofona i oboe u mnogim dijelovima je podcrtana nemogucim vanvremenskim sferama - od melodija i harmonija, do razlicitih eskapada u efekte, zavrzlane solo improvizacije, do cistog strukturnog ambijenta i nevjerojatnih harmonija isprepletenim zvucnim disharmonijama koje su namjerno izvrnute do granica "primamljive bizarnosti", tako da je sama koncepcija pokazala novo lice sastava ka otvorenim, direktnim i jasnim fleksibilnostima samog uoblicavanja njihovog stila prema cistom umjetnickom izrazu. Mnostvo minimalistickih plesnih i brzih rock ritmova koji granice s tada nepoznatim i nepostojecim hard - core ritmovima, mnogo godina kasnije biti ce kamen temeljcem ritmike punka i new wavea, a savrsena protkanost vokalnih Ferryevih dionica sa zvukovima pratecih efekata koje izmjenjuju uglavnom gitare i duhacki instrumenti biti ce osnovna baza mnogim izvodjacima osamdesetih godina. Avangarda kojoj su ovdje pristupili ocita je u svim momentima, no vjesto su je dotjerali u okvirima kompozicija koje svoje korijene imaju prvenstveno u rock tradiciji. Remek djelo albuma jest kompozicija "In every dream home a heartache" u kojoj je potpuno naglasen sav njihov osebujan neobican umjetnicki pristup, a po prvi puta su skinuti i singlovi s albuma - "Editions of you" i "Do the strand" koji na brzi h/c ritam filaju primamljive melodijske linije klavijatura, neobicne Ferryeve vokalne egzibicije protkane patetikom i ledenom bizarnoscu, mnogobrojne isprepletene linije improvizacija gitara, saksofona, oboe i nadasve nemoguce Enove izlete u sviranju i nacinu tretiranja zvukova sintesajzera zbog kojih je u stvari i doslo do sukoba. Danas ovo sve izgleda kao sastavni dio njihovog tadasnjeg originalnog zvuka, a tek nekoliko godina kasnije postati ce bistrije cemu su ova dva radikalca tezili. Album ima i nekoliko uobicajenih balada kojima ce Roxy Music (a i sam Ferry tijekom buduce solo karijere) teziti - finu "Beauty queen", koja se na sredini kompozicije pretvara u brzi plesni dance-rock da bi se ponovno vratila u lagani tempo i ambijentalnu "Strictly confidential", a najneobicniji dio ploce je hipnoticki dance-minimalizam u naslovu "The bogus man" koji je direktan plod utjecaja njemacke kraut-rock skole sastava Can. Mozda najljepse ambijentalne pasaze cijele Roxy Music karijere donijela je naslovna kompozicija albuma, "For your pleasure", u kojoj se Brian Eno obilato poigrava sa vlastitim mastarijama preko psihodelicnih struktura razbijanja ritmova i hipnotickih melodija sto ce on uvelike razradjivati na vlastitim ambijentalnim solo albumima, nekoliko godina kasnije. Sam tamno plavi bljestavi omot albuma na kojem se tadasnja ljepotica Amanda Lear (bivsi muskarac) sprema uci u blistavi automobil vodeci crnu panteru pored Ferrya koji je u ovoj ulozi bio njezin privatni sofer, te pogodjene nijanse spektra boja dizajna koji odise dojmom kako se cijela atmosfera priprema za bogatu noc u mondenom hotelu ili nekoj kockarnici, tocno su naglasile Ferryevo nacelo i sminku kojoj je tezio pri cemu je onaj Enov pristup ostao potpuno zakinut.

ROXY MUSIC – Stranded (1973, E.G./ Atco / Island)

Buduci da je Amerika ostala nijema za vrtoglavi umjetnicki egzibicionizam Roxy Music, posvetili su se turneji po Britaniji koja ih je uzdigla u same zvijezde. Prilikom koncerata, najsnazniji dojam je ostavljao Brian Eno koji je svu svoju sizofrenicnu magiju improvizacija i glazbenog ludila izrazavao kroz nevjerojatne glazbene intervencije pri cemu je cesto znao odlaziti u izlete koji su potpuno odudarali od onih koji su bili snimljeni na plocama. Tako je prilikom nastupa u New Castleu doslo do otvorenog sukoba izmedju njega i Ferrya, nesuglasice su nastavljene i nakon koncerta da bi zavrsile odlaskom Enoa iz sastava koji se potpuno okrenuo od ovakvog pristupa, te zapoceo solo karijeru objavljujuci potpuno drugacije albume u kojima je naglasavao svoju avangardnu sposobnost spajanja popa i ambijentalne glazbe cesto povezivane u jedinstveni koncept po uzoru na Philip Glassa, John Cagea, Karl Heinz Stockhausena i Terry Rilleya. Nakon njegovog odlaska, pojavile su se glasine o mogucem raspadu sastava, a nakon niza godina pokazati ce se kako je ovo bio jedan od vrlo teskih i bolnih raskola u rocku, poput primjerice razlaza Lennon - McCartney, Gabriel - Genesis ili Morissey - Marr. Dugi niz godina biti ce enigmatican ovaj raskol, sve dok Ferry 1988. nije u jednom intervjuu konacno otkrio da Brian Eno nikada nije bio standardni clan Roxy Music, vec je bio pozvan samo da ih snima za demo traku. Buduci da je donio ogroman magnetofon koji je bio veci i od njega samoga, te pomocu njega izvodio nemoguce zvukove koji su se svima u sastavu dopali, pogotovo Manzaneri koji dugo godina nije imao razvijeni gitaristicki stil, redovito su ga pozivali na probe, tako da je silom prilika postao covjek sa strane. Na kraju se uspostavilo da je njegovo eksperimentiranje sastavni dio glazbe, no po Ferryu, on je suvise pretjerivao i odlazio u potpunu drukcije glazbene okvire od onih koji su bili zamisljeni. Zbog toga su ga morali obuzdavati, da bi ga na koncu i otjerali iz banda.

Glasine o raskolu plodne suradnje i raspadu, Ferry je zaustavio novim, trecim albumom, "Stranded", na kojem se pojavio osamnaestogodišnji vjestak na violini i klavijaturama, Eddie Jobson, iz vrlo uspjesne pop grupe Curved Air. On je shvatio tezinu svojeg zadatka na mjestu koje je prije imao Brian Eno i bez ikakvih zadrski prepustio je potpunu kontrolu Ferryu nad svojim svirackim zadacima. Ovdje po prvi puta na vidjelo kao autori izlaze Phil Manzanera i Andy MacKay koji su napisali tekstove za dvije kompozicije. Premda su do tada bili samo nijemi clanovi sastava koji su vjerno slijedili Ferryeve ideje, ubuduce ce mnogo slobodnije i jasnije poceti izrazavati i vlastite ideje unutar samog koncepta, tako da se pokazalo kako je Ferry ipak priznao samom sebi da u bandu mora postojati odredjena demokracija. Stekao se dojam da su svi bili sretni zbog odlaska Brian Enoa - on sam je poceo raditi ono sto je najvise volio, a Roxy Music je nesmetano otkrio nove cari u kojima vise nije bilo toliko zelje prema gotovo ortodoksnim stilizacijama vec za samom dramatizacijom Ferryeve urbane engleske lirike i daleko meksim i leprsavijim glazbenim stilom u kojem je bilo puno vise slobode za ostale clanove tadasnje postave. U mnogo meksem izdanju, osjetilo se koliko je Roxy Music ipak izgubio odlaskom Enoa - kompozicije vise nisu imale neocekivane improvizacije i suluda eksperimentalna stremljenja, no vrlo inovativni clanovi banda su to vrlo spretno nadomjestili carobnim aranzmanima, tako da se unatoc "tankom" i prozirnom zvucnom koloritu koji je ponovno producirao Chris Thomas, naziralo nekoliko odlicnih glazbenih rjesenja. Posebno su do izrazaja dosle dvije senzacionalne pjesme koje su skinute i kao singlovi - "Song for Europe" i "Mother of pearl". Prva zapocinje melodramaticnim klavirsko - popisticiranim Ferryevim uvodom o razglabanju na artistickim principima kojima potkrjepljuje vlastita umjetnicka nacela koja se pretvaraju u raskosnu glazbenu epopeju popracenu brojnim tiho / bucnim aranzmanima koji na momente prerastaju u grandiozne komade na pragu mini simfonija, da bi zavrsila Ferryevim vokalima na francuskom jeziku u stilu velikih sansonjera cime je Ferry obznanio novi, daleko romanticniji segment koji ce razradjivati na buducim radovima. Kao singl objavljena je i plesna-rockerski nabijena "Street life" koja u sebi sadrzi sve sminkerske finese glam-rocka, a i "Mother of pearl" je bio kratkotrajni zalet, takodjer u mekani glam rock, gdje je funkciju gitara zamijenila vodeca melodija klavijatura, dok je gitari prepustena solo improvizacija. Potpuno neocekivani aranzman predstavlja drugi dio kompozicije koji je pretvoren u lagani plesni raskorak s minimalistickom nadogradnjom instrumentalizacije i brojnim bubnjarskim prijelazima, a sve je ipak zamirisalo na pomanjkanje originalnosti i koketiranje s utjecajima koje je tih godina sirio David Bowie. No, Ferry je na ovome albumu daleko vise prostora posvetio laganicama i baladama, tako da su, premda odlicne, kompozicije "Psalm" (u ritmu koracnice), "Just like you", "Amazona" i zavrsna, klavirska "Sunset", umnogome doprinjele da album izgubi rockerski naboj. Spomenuti singl, "Amazona", pokazao se vrlo uspjesnim doguravsi do top 10 pozicije u Britaniji.

Kritike za ovaj album su i dalje bile sasvim solidne, no nedostatak eksperimentalnih zvukova kojima su obilovala prethodna dva albuma izostavio je onaj superioran dojam koji se ocekivao kada se album s vrlo provokativnim omotom pojavio u prodaji. Naime, ovog puta se Ferry posluzio "Playboyevom" ljepoticom godine - Marylin Coul u potpuno poderanoj haljini snimljenoj na rubu dzungle sto je veliki dio konzervativne publike tumacio s prilicne distance. Turneja koju je Roxy Music odrzao, predstavila je novog basistu - John Gustafsona i od tada se ustalila praksa da nemaju stalnog glazbenika na tom mjestu, a kako je tekla karijera samog sastava, to se nije niti pokusavalo utemeljiti buduci da je funkcija basiste bila samo u sluzenju ostatka glazbenog koncepta koji ce ubuduce predstavljati Ferry, Manzanera i MacKay.

ROXY MUSIC – Country Life (1974, E.G. / Atco / Island)

Ovdje je doslo do mnogo trzavica u samom funkcioniranju do tada prilicno cvrste konstrukcije Ferryevog skladateljskog umijeca i neslaganja unutar sastava. Razlog tome bio je prvi solo album Ferrya, "These Foolish Things" (1973.) kojim je zakoracio u vlastiti integralni opus kojim ce uglavnom balansirati izmedju vlastitih skladbi i obrada njemu dragih klasika. Tom prilikom napravio je album koji se kompletno sastoji od obrada, (izmedju ostalih obradio je Dylanovu "A hard rain's gonna fall" i Jagger - Richardsovu "Sympathy for the devil"), a godinu kasnije, tocno s izlaskom novog Roxy albuma "Country Life", bez ikakve suglasnosti s ostalim clanovima sastava, izbacio je na trzište i drugi solo album, "Another Time, Another Place", koji je, doduse, bio vlastiti Ferryev rad, no band je ovaj njegov potez prilicno razjedinio jer je obradio i neke pjesme Roxy Music sa prvog albuma koje nisu dostojno predstavile originalnu ideju; stovise, snimio ih je u verzijama kojima je narusio reputaciju i instrumentalne zasluge ostalih clanova sastava koji su mu do tada slijepo vjerovali. Zbog toga je album "Country Life" napravljen prilicno mlako i bezvoljno, te se na njemu osjeca pomanjkanje senzibilnog duha s kojim su obilovali prethodni albumi. Gitare, klavijature i ritmovi su, doduse, ostali i dalje u prijasnjoj vedroj funkciji za fino i opusteno okruzje kojim je zracila Ferryeva lirika, no sve se svelo na zvuk koji djeluje pomalo isprazno i neinventivno kao da se radilo o otpadcima nekih starijih ideja koje nisu svoje mjesto mogle pronaci na prethodnim albumima. Tek poneka solidnija pjesma jedva da je mogla docarati svu uzbudljivost prethodnih radova, a singl "All I want is you" je uz sav sarm i plesni h/c naboj ipak pokazao da je vecina materijala napravljena sablonski uz nadogradnju ponavljajucih efekata i tek poneki studiozniji zahvat u cemu je cijelu stvar izvukla produkcijska dorada i inteligentna medjusvirka violine, gitara i duhackih instrumenata u ponekim kompozicijama, posebice u uvodnoj "The thrill of it all". Kompozicije poput "Three and nine", "If it takes all night", "Triptych", "Casanova", jasno su pokazale da je sastav izgubio svoju prvobitnu kreaciju i poceo same sebe traziti u prostoru mainstreama, popa i lakoglazbenih nota uz povremene izlete u neke trenutne trendove poput countrya, sympho ili progressive rocka. Uz nekolicinu ispodprosjecnih kompozicija najveci doseg ostvaren je u naslovu "Bitter-sweet" koji sadrzi neke od provjerenih aranzmanskih finesa koje su bile sastavnom materijom na prethodna tri albuma. Ovdje Ferry neke dionice cak pjeva i na grubom njemackom jeziku sa ostrim akcentima.

No, album je iznjedrio jos jednu odlicnu kompoziciju koja je dugo vremena bila gotovo neprimjetan dio ploce - "Out of the blue" zbog svoje cudne, gotovo uvrnute produkcije koja zvuci kao magnetofonska snimka propustena kroz cijevi. Tek pojavom new romantics izvodjaca koncem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih uvidjeti ce se znacaj koji je ova pjesma imala na stvaralacki rad Duran Duran, Ultravox, Visage i slicnih izvodjaca. Ovdje je sav svoj talent prikazao Eddie Jobson virtualnom svirkom violine koju ce vrlo cesto primjenjivati Billy Currie iz Ultravox.

Pokazalo se da je band upao u neku vrstu medjufaze u kojoj nakon odlaska Brian Enoa nedostaje ocaravajuca karika eksperimentatora koji ce im obogatiti zvuk neocekivanim aranzmanskim obratima. Sam Manzanera izjavio je kako je prilicno nezadovoljan ovim albumom zbog cega je poceo raditi na vlastitom solo albumu, "Diamond Head" (1975.), gdje je potpuno dokazao sebe kao vrlo cvrstog glazbenog konstruktora koji, premda barata naucenim glazbenim postavkama, itekako zna napraviti zanimljivu konceptualnu plocu za kakvu ocito nije imao sansu u suradnji s Ferryem. Za ovu priliku ponovno je okupio svoj stari sastav Quiet Sun. Potpuno isti potez napravio je i MacKay koji je objavio solo album "In Search Of Eddie Riff" (1974.), no on se vise nego preambiciozno zaletio u vlastitoj zelji ka avangardnom pristupu kolaborirajuci razlicite utjecaje klasicne glazbe, bluesa i americkog juznjackog crnackog gospel zvuka, tako da je uz sav instrumentalisticki potencijal koji je prikazao, ipak, ostao prilicno porazen na teritoriju koji se naziva kreativna domisljatost.

ROXY MUSIC – Siren (1975, E.G. / Atco / Island)

Vec petogodisnja karijera Roxy Music potakla je niz novih izvodjaca da krenu njihovim stazama, tako da je stasalo niz imena koja su ponesto uzimala od njih - dio imagea, nacin Ferryeve vokalne interpretacije, manirizam ugladenih i finih tekstova o gradskom zivotu, artisticku rock strukturu, povodjenje za elitizmom, kristalne zvucne linije, efekte glazbene nadogradnje… no, bandu je to vrijedilo samo u pogledu da su ipak nesto ostvarili i bili zapazeni od onih ljudi za koje nisu niti znali da su glazbenici. No, najvise muka Roxy Music su dozivljavali na turnejama - svaki album su besprijekorno prezentirali na nastupima uzivo, ali turneje su bile toliko porazavajuce slabo posjecene da su neki koncerti morali biti otkazivani. Publika u Britaniji ih je doduse sasvim solidno prihvacala i odazivala se na njihove koncerte, no u Americi im je sve govorilo da se radi o uzaludnom trudu tako da je prilikom turneje nakon albuma "Country Life" gotovo slomljen sav psiholoski elan grupe. Jednostavno, americka publika nije bila zainteresirana za njihov ugladjeni stil i svjetonazor koji su imali, tako da niti sam Ferry nije znao u cemu je greska. Zbog toga su se nastavile mnoge sumnje i nesporazumi unutar clanova sastava, a sami poslovi u obavljanju instrumentalno / kompozitorskog rada su bivali potisnuti zbog cijele situacije koju je prouzrokovala potpuno promasena turneja.

I tko zna kako bi zavrsila serija svadja, nesklada i nerazumijevanja u sastavu, te podvojenih kompozitorskih strasti koje su se prikazale na prethodnom albumu "Country Life" da cijelu pricu nije iznenada prekinuo neocekivani i dugo zeljeni proboj na americkom trzistu u obliku singla "Love is the drug" kojim su najavili svoj novi album "Siren". Premda singl nije ostvario golemi americki uspjeh, kako je to izgledalo u pocetku kada je zasjeo tek na americki no. 30, situacija u bandu se naglo mijenja. Roxy Music su se od onih pocetnih zanesenjaka i sanjara pretvorili u ciste profesionalce koji su potpuno savladali gradivo zvan komercijalno skladateljstvo i objavili su album kojim ce potpuno zaokrenuti vlastiti nacin rada. Tako je "Siren" predstavio Roxy Music u daleko najbljedem izdanju - pokrenuli su bujicu vlastitog eklekticizma maniristicki ponavljajuci niz starih glazbenih operacija bez puno maste. U gomilu kompozicija sastav je nasarao niz prozirnih lakoglazbenih nota koketirajuci sa countryem (skladba "End of the line"), garaznim rockom (vrlo uspjesna "Whirlwind"), plesnim soul funkom ("She sells"), uobicajenim razvodnjenim laganicama s brzim tempom ("Could it happen to me?", "Just another high"), ili tipicnim rock mainstreamom ("Nightingale"), dok se poneka zanimljiva dionica poput uvoda u skladbu "Sentimental fool" utopila u masi laganog kiceraja. Jedina novina u zvuku grupe na ovom albumu pojavila se u skladbi "Both ends burning" koja zvuci upravo onako kako ce to raditi mnogi new romantics izvodjaci (posebice Japan, Duran Duran, Icehouse, ABC, Simple Minds...), a najvecu zaslugu za to ima koncizan i jednostavan plesni ritam uz fine i prozracne "plutajuce" zvukove sintesajzera. Sve sto se kroz album izrazilo su otprije poznate finese s uspjesnih kreativnih glazbenih zahvata - Ferry se poigravao vokalima, pucketanjem prstiju i klavirskim naucenim dionicama koje je ponavljao iz takta u takt, Manzanerine gitarske dosjetke su se pretvorile u isprazno filanje jednih te istih riffova i efekata s ponekim dosjetljivijim trenutkom, Jobsonove klavijature su bile samo tek puka popuna onog prostora koji je nekad bio pun maste i raznih melodijskih inovacija, dok se MacKay sa zvukovima saksofona i oboe potpuno shematski izgubio u vlastitom podrucju, tako da niti priblizno Roxy Music ovdje nisu djelovali zivo, zabavno, inovantno i intrigantno kao primjerice na prethodniku koji je spram ovog albuma djelovao potpuno drugacije. Sav sarm koji su imali prije ovdje je zamijenjen hrpom eklekticizma i neoriginalnosti, no upravo taj potez kojim su odbacili kreativnu artisticku slobodu donio im je dugo prizeljkivani americki uspjeh tako da su na novoj turneji napunili i najvece dvorane u SAD. I tada, kada se ocekivao potpuni trijumf Roxy Music u Americi, iznenada, singl "Love is the drug" nestaje s Billboard top ljestvice, sto je bila nevjerojatna cinjenica s obzirom na vrlo uspjesnu turneju s koje su objavili album uzivo "Viva Roxy Music". Mnogi strucnjaci i glazbeni kriticari su godinama pokusavali proniknuti u zagonetku ove nemoguce situacije, no nitko je nije uspio rijesiti uz neko razumno objasnjenje. Mozda je jedino ispravno ostalo ono koje je dao Ferry jos prije nekoliko godina da "Amerikanci nisu suvise bistri".

ROXY MUSIC – Manifesto (1977, E.G. / Polydor)

Americki istovremeni uspjeh odlicno posjecenom turnejom i polovicnim ucinkom singla "Love is the drug" naveli su band da objavi privremeni raspust u kojem ce se skupiti snaga za novi uspon. Po prvi puta Ferry je javno obznanio da clanovi banda mogu nezavisno raditi vlastite projekte, ali ce se vratiti u sastav kada ih on pozove, te su tako MacKay i Manzanera konacno dobili pravo "zeleno" svijetlo od gazde da rade sto god zele. MacKay je napisao glazbu za TV seriju "Rock Follies" koja je objavljena na dva albuma 1976. i 1977., a Manzanera je ponovno okupio svoj nekadasnji sastav Quiet Sun i objavio album "Mainstream" na kojem se poigrao sa novim principima gledanja na svijet show businessa koji su proizasli iz iskustva stecenog na radu prethodnog Roxy albuma. Takodjer, okupio je i novi sastav 801 u kojem je ucestvovao i Brian Eno, te je nakon samo jednog odrzanog koncerta snimio album "801: Live". Sam Ferry je objavio 1976. cak dva albuma - "In Your Mind" i "Let's Stick Together" gdje je obradio i nekoliko starih Roxy kompozicija, te objavio niz nezapazenih singlova skinutih s njih. Bili su to ispod prosjecni albumi puni hladnog manirizma, sablonskih fraza i niz nepotrebnih obrada, tako da je Ferry djelovao potpuno neprepoznatljivo spram onog sarmirajuceg i duhovitog zanesenjaka koji je cijeloj rock hijerarhiji davao prave samare na prva dva - tri Roxy albuma. Naslovna skladba, "Let's stick together", ce tek u svojem trecem izdanju 1986. dozivjeti uspjeh i postati klasicnim rock hitom. Interesantno je da se u originalnom video spotu pojavljuje Ferry sa sitnim brcicima uz plesnu pratnju teksaske manekenke Jerry Hall, tadasnje mu privrzenice koja je 1978. otisla Mick Jaggeru.

Zbog pauze u radu sastava, Polydor ponovno objavljuje sve njihove albume, te izlazi prva kompilacija "Roxy Music Greatest Hits 1972 - 1975" sa 11 najuspjesnijih singlova medju kojima su "Virginia plain", "Do the strand", "A song for Europe" i "Love is the drug". Za svoja prva tri albuma band dobiva ogromna priznanja kao najvazniji i najutjecajniji britanski rock sastav prve polovice sedamdesetih godina zbog golemog doprinosa u pogledu rafiniranosti, artizma i istovremene provokativnosti, te nicu novi punk i new wave izvodjaci koji svoju duhovnu i idejnu snagu crpe iz njihove ostavstine (The Stranglers, XTC, Talking Heads, Blondie, Lena Lovich, Elvis Costello, Toyah, X-Ray Spex, Ultravox, Japan, The Jam, Gary Newman, Simple Minds, Echo And The Bunnymen …), sto je navelo Ferrya da ponovno okupi band i 1977. objavi novi, sesti studijski album naslovljen "Manifesto" pod produkcijskom palicom Rhett Daviesa.

Ovdje je Roxy Music otvorio novu fazu rada koja je bila neminovna. Prethodni albumi, "Country Life" i "Siren" su se brckali u svojem manirizmu i hladnoj profesionalnosti, te su izgubili duh nadobudnih uzbudljivih strasti kojima su obilovali pocetni albumi, sto je sada vec potpuno zreli Ferryev skladateljski nagon vrlo vjesto odbacio i usmjerio band ka novom postulatu - disco trzistu, cime je zakoracio u sasvim novo podrucje. "Manifesto" je sukladno nazivu prikazao Roxy Music u svjezem izdanju protkanom odredjenom dozom proglasa o novom razvojnom stupnju na koji se doslo. Potpuno su izbjegnute zamke nekih starih kliseja i shema, tako da materijal na njemu vise nije striktno baziran kao cjelina koja ima ocaravajuce vrijednosti koje zrace samo u trenutku kada ih se konzumira (kao sto je to bio slucaj s albumom "Siren" i hitom "Love is the drug"), vec je smisao materijala u tome da se iz njega crpu ideje za sasvim slobodno tumacenje. Mnostvo slobodnih tekstova u kojima se Ferry pokazao kao nevjerojatan skladatelj koji je potpuno savladao sve prepreke da istovremeno napise i uzbudljivu art kompoziciju koja ce iznjedriti komercijalnim uspjehom rezultirali su hitovima "Angel eyes" i "Dance away" koji ce se pokazati idealnim prototipom za mnoge, tada jos nepostojece new romatics i pop - dance / rock izvodjace. Kao vrlo uspjesne i komercijalno opravdane kompozcije nametnule su se i "Trash", te "Stronger trough the years". Na albumu su Roxy Music po prvi puta pribjegli povremenom koristenju ritam masina u svrhu obogacivanja vlastitog zvuka kao band koji je potpuno smjesten na kariki rock - disco - pop, a onaj avangardni pristup koji se nakon Enovog odlaska izgubio i neprekidno trazio, ovdje je zamijenjen vrlo slojevitim pjesmama punih rafiniranih i istancanih melodija kakvih u to doba nije bilo. Zbog toga je njihov utjecaj zajedno s Bowievim albumima "Station To Station", "Young Americans", "Low" i "Heroes", potpuno okrenuo smisao rocka na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete ka rafiniranom, potpuno modernom i sofisticiranom izrazu koji je odbacio zustre i bucne ritmove u korist plesnih (uglavnom soul / funky-disco) taktova. Sam Bowie je tada izjavio da su Roxy Music jedina britanska grupa vrijedna postovanja koja ne stvara vlastiti materijal na bazi retrospektive, vec sami kreiraju vlastiti zvuk vodeni nacelom hrabrog otvaranja novih horizonta.

Album je dozivio sasvim zavidan uspjeh s obzirom na potpuno novi nacin rada kojim su zbunili staru publiku, a vec slijedece godine oglasio se prvi veliki stovatelj Roxy Music i David Bowiea, Gary Newman koji je pokorio Britaniju hitom "Are friends electric?" (1979.). Za njime ce krenuti cijela serija izvodjaca koja ce bijes i frustraciju punka zamijeniti slojevitoscu i artificijelnoscu vlastitog izraza - Magazine, Joy Division, Devo… (te cijela gore navedena plejada imena), a nije naodmet spomenuti i dugo presucivani utjecaj koji je Ferry izvrsio i na sam vokal David Thomasa iz kultne art - post punk grupe Pere Ubu.

Album je izmedju ostaloga, promoviran i na vrlo uspjeloj americkoj turneji, a interesantno je da im je kao predgrupa bila tada vrlo perspektivna post-punk new wave skupina Wire koja je tom prilikom promovirala svoj treci, eksperimentalni album "154".

ROXY MUSIC – Flesh + Blood (1980, EG records / Polydor)

Premda je zvanicno objavljen 1980., album je svoju promociju dozivio još 1979. i pokrenuo bujicu besramnih imitatora pod nazivnikom new romantics. Prekriven slojevitim aranzmanima i bogatom kompozitorskom kombinatorikom, album je potpunog sofisticiranog izraza tako da je prosao s uspjehom samo u Britaniji dok je Amerika upravo zbog umjetnicko romanticarske prirode albuma ponovno ostala potpuno nezainteresirana. Deset briljantnih vanvremenskih kompozicija u kojima su najizrazitiji Ferryevi pseudo - pateticni vokali, Manzanerini funkoidno - prostorni gitarski detalji, MacKayeve duhacke nadogradnje i prozracne klavijature popracene snaznim lirskim teksturama urodile su s dva hita - "Oh yeah" i "Same old scene". Na albumu su i dvije obrade iz bastine sezdesetih, pjesme "The midnight hour", soul klasik koji je proslavio Wilson Pickett i psihodelicna "Eight miles high" (The Byrds) koja je ovdje dozivjela znacajan preporod. Albumom su zaokruzili cijelinu razradjenog stila koji ce svoj fokus dozivjeti na posljednjem zajednickom Roxy Music radu - "Avalon". Neke pjesme ce postati idealnim prototipom pop ogranka new wavea, poput "Over you" s jednostavnom bas i melodijskom linijom sto ce kasnije koristiti za obrazac izvodaca Duran Duran, Echo & The Bunnymen, The Cure, A Flock Of Seagulls…

ROXY MUSIC – Avalon (1982, EG records / Polydor)

U pauzi izmedju dva albuma, sastav se jedino oglasava sa obradom Lennonove "Jealous guy" koja je objavljena 1981. samo na singlu i na veliko iznenadjenje postizu svoj prvi i jedini no. 1 hit singl u Britaniji.

Posljednji studijski album kojeg je Ferry isporucio s maticnim bandom bila je briljantna romanticna prica o nedostignutoj ljubavi iz engleske povijesti. Mit kralja Arthura, cije su tijelo nakon smrti kraljica Gviniver i njene pratilje prenesle brodom na carobni otok Avalon koji od tada postaje sinonimom za raj, ovdje je oblikovan kroz deset kompozicija ("India" i "Tara" su kratki instrumentali) od kojih su cetiri postale hitovi - "The space between", "Take a chance with me", te dva velika evergreena - "Avalon" i "More than this". Premda su Roxy Music do 1977. obilato zasluzili trajni originalni pecat u rocku, a kasnije se poigravali stiliziranjima koja su pocetkom osamdesetih utjecala zajedno s Bowievim disco - soul - funky - elektronskim albumima na new romantics izvodjace, "Avalon" je unatoc bogatoj koreografiji objavljen prekasno. Prakticki, tri godine pauze od albuma "Flesh + Blood" su ucinile svoje tako da je ovaj brilijant povodom izlaska djelovao trivijalno i pokazao se posljednjim "labudjim pjevom" sastava koji je strahovito utjecao na brojne, uglavnom britanske izvodace - ABC, Simple Minds, U2, Human League, Japan… Na nasoj sceni, utjecaj ovog albuma se posebno uocava na albumima skupine Film - "Sva cuda svijeta" i "Signali u noci".

Premda je album postavio nove standarde u rocku (elektronika, koloritni zvukovi, produkcija, instrumentalisticki manirizmi…) bilo je jasno da je band dosao do polozaja u kojem se stil pretvorio u slijepu ulicu. U ljeto 1983. objavili su live mini album "The High Road" sa izuzetnim coverom hita "Jealous guy" i zakljucali poglavlje Roxy Music. Bryan Ferry je nastavio solo karijeru, a Andy MacKay i Phil Manzanera su poceli kratkotrajni rad pod imenom The Explorers.

ROXY MUSIC – The Thrill Of It All (1995, Virgin, 4 CD box set)

Cetvrta oficijelna kompilacija ovog utjecajnog i veoma znacajnog art-sastava je ponovni podsjetnik na njihove uspjesnice i ociti obol kompanije ka Ferryu & co., te njihovim obozavateljima. Ovo izdanje objavljeno je kao cetverostruki CD box-set! Prethodni "Greatest hits 1973-1975" (Polydor) i "Best of Bryan Ferry & Roxy Music" (1985) i gotovo neprimjetna "Street Life" (Virgin / EMI, 1989.) su bili objavljeni u pravo vrijeme , dok se vec sredinom devedesetih sa sigurnoscu moze utvrditi kako je vrijeme njihovog utjecaja i znacenja neminovna proslost. Od prvog albuma "Roxy Music" (Reprise / Island, 1972), do posljednjeg "Avalon" (Polydor, 1982), na ovoj kompilaciji su smjesteni svi singlovi koji su se nasli na top-listama: od "Virginia plain", "Do the strand", "Out of the blue", "Street life", do "More than this" i "Avalon" uz brojne kompozicije koje su mahom izvrsile strahovito znacajan utjecaj na razvoj britanske i evropske scene konca sedamdesetih i prve polovice osamdesetih. Cinjenice da su tijekom desetogodisnje karijere utjecali na razvoj glam-rocka, post-punka, elektronike, popa, dance-rocka i neoromantizma, a izuzev singla "Jealous guy" (obrada John Lenonna, 1981) nikada nisu imali britanski hit broj 1, te ih Amerika nikada nije prihvatila (najveci uspjeh "Love is the drug", 1975, no. 30!) niti su tamo ostavili neki znacajniji utjecaj, dovoljno svjedoce o tome kako su bili predstavnici tipicne evropske glazbe koja je stremila ka eksperimentima, avangardi, hladnom manirizmu i ekstravaganciji u sedmom i osmom desetljecu proslog stoljeca. Na pocetku novog milenija je ovo postao pop, a jedini prezivjeli dinosaurusi koji nastavljaju koristiti njihove karakteristike su U2, Echo & the Bunnymen i Simple Minds.

Pocetkom 21. stoljeca sastav se nakratko ponovno okuplja i objavljuje cak tri albuma uzivo - "Concerto" (2001, Fruit Tree), "Live" (2003, Eagle) i "Viva Roxy Music! The Live Roxy Music Album" (2003, Polygram), nakon cega krece americko - europska lavina novih uspjesnih izvodjaca koji su posredno ili neposredno stosta dugovali njihovoj ostavstini - The Notwist, Interpol, Beta Band, Killers, The Bravery, Franz Ferdinand, Bloc Party, Kaiser Chiefs, Editors, Elbow...

Vezani link: Roxy Music - Ponovo zajedno i snimaju album