PRIČA PRIJE PRIČE
1.
- Zašto ti ne bi napisao knjigu o Indexima?
– najednom je ispalila Arijana.
Zrikavo jesenje sunce tek što nije spuznulo ispod horizonta i kako god škrto
bilo, još je ugodno grijalo, a ja sam se dokono zabavljao prelistavanjem nekog
časopisa, krcatog no sikiriki temama. Bio je to jedan od onih trenutaka potpunog
spokojstva, kad misli nikamo ne vrludaju, nego ste prepušteni blaženstvu i ćutite
u sebi samo mir i zadovoljstvo.
- Knjigu o Indexima? - zbunjeno sam uzvratio spuštajući časopis u krilo.
- Da, knjigu, nešto kao roman i biografiju istovremeno. Nema takve knjige, je
l' da? Ništa o Indexima, zapravo? - odgovorila je, istodobno i pitajući.
Zamislio sam se nad tom idejom. Svakojakih sam čuo, i još čudnijih prevrtao
ko zna koliko puta ludom mojom glavom, ali me ni jedna nije tako zatekla, zaprepastila
i, istovremeno, u trenu obuzela.
- Hm...
- 'Ajde, što se misliš, Indexi su veliki, već si godinama u tom svijetu, umiješ
lijepo pisat', ukratko, sigurna sam da priča može bit interesantna - bila je
uporna Arijana Baraba, lucidna i oštroumna novinarka, misleći da se valjda premišljam.
Znao sam s njom imati silne i silovite intelektualne duele i maštovite razmjene
ideja o pisanju.
- Ja lijepo pišem? - onaj vražičak prirodne sujete također se probudio.
- 'Ajde, 'ajde, znam što bi htio, ali neću ti sad povlađivat'. Mislim samo da
je to prava stvar.
- Sigurna si?
- Najsigurnija na svijetu.
- Ma, znaš šta, luđa si od mene! Ideja ti je sjajna, stvarno!
Uspravio sam se i odmah uzbuđeno započeo razvijati zamisao, poput dječarca brbljati
što i kako bih mogao napraviti, stao planirati prve poteze, pa pitati i sam
odgovarati, sve živo gestikulirajući rukama, dok se Arijana smješkala zbog oduševljenja
koje je u meni tako snažno izazvala. Čak se i njen crni labrador pridignuo,
načulio uši i naherio glavu u jednu stranu, zagledajući prema meni i mudro lupkajući
repom po tlu. Činilo se kao da je u svojim umilnim i pametnim očima naslućivao
da se oko njega događa nešto posebno.
- Dino, pisat ću knjigu o Indexima! - svećano sam, poslije
samo nekoliko sati, objavio prijatelju i suradniku. Umjesto odgovora, upitno
me pogledao.
- Šta, ne vjeruješ mi?
- Ma, navikao sam ja od tebe svašta čuti. Uz tebe sam, u svakom slučaju.
- Nemaš ti šta biti uz mene, ne zovem te u krevet! - okrenuo sam na šalu. -
Ti se moraš pobrinuti za sponzore i štampanje.
Bilo je to početkom oktobra 2005.
2.
Već sutradan sam, u Sarajevu, u uredu njegove filmske kompanije Saga, sjedio
sa Ismetom Nunom Arnautalićem. Nuno je osnivač i kum Indexa i s njim, naravski,
htjedoh započeti priču. Ab ovo, od početka.
Njegova obimna arhiva fotografija i živa sjećanja na prve godine grupe ulile
su nadu da avantura neće postati noćna mora od traganja po sjećanjima, ili bolje
po zaboravima, ma koliko sam slutio da je muzička povijest Indexa strašno komplicirana.
Konture knjige već su mi bile u glavi. Mislio sam ovako: pobrat ću sve podatke
o Indexima, životopise članova grupe, činjenice o svim njihovim snimanjima,
pločama, festivalima, koncertima, silnim promjenama u postavi, a onda na tomu
graditi onu pravu prič - o njima samima, o stvarnim osobama s nadama i iskušenjima,
o okruženju i vremenu kojeg su velikim dijelom, u muzici, sami gradili.
- Nuno, prićaj o vama, ne samo podatke...
- Šta o nama?
- Sve, kako ste se oblačili, o ćemu ste maštali, kako živjeli...
- Čovječe, ti baš ozbiljno.
Koliko je moje oduševljenje bilo golemo, pokazat će to što sam u narednih desetak
dana, k'o muha bez glave, jurio najprije Sarajevom, u potrazi za ostalim sudionicima
i svjedocima, a ubrzo potom od Beograda do Zagreba i Splita, od Mostara do Osijeka
i Zadra, pa natrag i u krug.
Alija Hafizović, Sinan
Alimanović, Miroslav Maraus, Paša Ferović, Esad Arnautalić, Goran
Gerin, Sabahudin Kurt, Želimir Altarac...
Zanimljivo, svi su se oni više sjećali davnašnjih vremena nego ovih bližih.
Obuzele ih sjetne uspomene na mladost, čvrsto se usjekle u njih, sve pretvorile
u romantičnu čežnju i postale bedemom pred silinom i opakošću posljednjih zlosretnih
decenija? Valjda. Samo što su se ta sjećanja počela otkrivati kao previše osobna
i dragocjena svakome od njih ponaosob, zbog vlastitih snatrenja, pa su se o
istim vremenima i istim događajima razlikovala, onoliko koliko su i oni svoje
sne različito sanjali, dosanjavali ili nedosanjali. Preostalo je takvima ih
prihvatiti, a onda prosijati kroz sito provjera, kopajući po novinskim arhivama,
uspoređujući fotografije, otkrivajući datume izlaska ploča i nastupa na festivalima.
Koliko je puta zvonko kihnula gola istina samo kad bih otpuhnuo
prašinu s nekog od zaboravljenih događaja!
Nevjerovatno je u šta se može pretvoriti jedna iznenadno izrečena
ideja. Kako ona može postati kamenčić bačen u utihnulu vodu! Krugove što su
zbog njega počeli navirati i širiti se sve više, sad ništa nije moglo zaustaviti.
Valovi su nezadrživo krenuli na sve strane i nije mi preostalo drugo nego ih
pratiti, sve dok se posve ne umire titraji pokrenuti duboko u meni. Ne znam
hoće li ova knjiga puno vrijediti, ali sam siguran da sve jake pobude, makar
to, ako ne i djela iz njih iznikla, nikako ne nastaju u ekstatičnim burama,
nego baš iz sličnog kruga jedne naizgled usputne ideje, pa draž same provedbe
postupno raste kako se krugovi rasprostiru. Moje su strasti bile skrivene u
mirnoj vodi i samo su čekale da budu uzburkane nekim bačenim kamenčićem poticaja.
3.
Potkraj oktobra u Osijeku je bio Porin, dodjela hrvatske muzičke nagrade. Uvijek
je okupljao najslikovitije likova s estrade i ponadao sam se da bi neki od njih
mogao bit zanimljiv za ovu priču. Nije bio ni jedan, nažalost. Morao sam se
zadovoljiti tek s upoznavanjem osječkoga gradonačelnika, koji je prosto dovukao
Porin u svoj grad i postao mu mecena. S tugom sam pomislio kako bi sličan i
nama dobro došao, no moćnici ovdašnji imaju drukčije preokupacije. A nekad su
baš Indexi imali sličnog mecenu u Anti Sučiću, davnašnjem sarajevskom gradonačelniku.
Svejedno, Osijek je bio poticajan sa svojim muzičkim glamurom i ostat će kao
jedan nezaboravan emotivni doživljaj.
Kad sam shvatio da je Kornelije
Bato Kovač, taj bard onovremenog rocka, premda je u Indexima proveo tek
nešto više od godinu dana u samim začecima njihove karijere, prevažan za cijelu
povijest grupe, bez dvoumljenja sam se zaputio u Beograd. Našao sam Batu u njegovom
tonskom studiju, u zgradi Filmskih novosti preko puta Sajmišta. Prašnjave prastare
filmske kamere na ulazu, eksponati jednog nestalog vremena, podsjetiše da sam
se i sam upravo zaputio tamo - u prošlo doba, u kojem se valja susresti s ko
zna kakvim nepoznanicama, ponekad jednako nedokućivim kao što je i sutrašnjica.
Kakve je divne price ispripovijedao Bato! I još s kakvim ponosom govorio o kratkom,
no sudbonosnom sviranju u Indexima. Staložen, sistematičan, a opet maštovit
i duhovit, baš kakav je i muzičar.
- Eto, pa sad vidi šta ćeš s tim, - završio je kazivanje koje sam rijetko prekidao
tek ponekim nužnim pitanjem.
A onda je pomogao da pronađem Slobodana Bobu Misaljevića, gitaristu iz prve
postave Indexa, sada stomatologa s ordinacijom na Terazijama.
Sreća prati lude! Dok sam s Misaljevićem još jednom uranjao u rane šezdesete
u Sarajevu, u ordinaciju je banuo pacijent koji će morati, zbog moje ljubopitljivosti,
prilično počekati na zubarsku intervenciju - 'doktor za rock and roll', Milić
Vukašinović, bubnjar, također s kratkotrajnim stažom u Indexima.
- Ma, Indexi su previše pametovali, - počeo je u svome stilu Mića. - Oni su
se po dva sata svađali koji je akord, da li je minus četiri ili je plus...,
a u stvari je mog'o neki obični D-mol, recimo.
Jedan D-mol me razvali, neki bi to, prosto. tugom nazvali...
Iz Beograda odmah krenuh put Zagreba. Putujem nakon samo nekoliko
sati nemirna, isprekidana sna u sobi pokraj ureda moga prijatelja Vuje, te nakon
za mene neprimjerenog ustajanja u zoru.
4.
Đorđe Novković, kojeg je, kao člana žirija, premijerni ovdašnji Music talents
serijal, poput labuđeg pjeva, opet učinio zvijezdom (ne znam zašto me u žiriju
bosanske inačice istog serijala baš s njim usporediše), postao je teško dostupan,
aktualnim estradnim zvijezdama nalik. Ipak, kad je saznao o ćemu je riječ, s
oduševljenjem je pristao da se nađemo. Itekako je važan Đorde, utemeljitelj
pop grupe Pro arte, za potpuno objašnjenje
najkontraverznijeg dijela povijesti Indexa, za njihov kratki i čudni muzički
brak s tim sastavom.
- Bogu hvala da se netko sjetio o Indexima napisati knjigu, - nagradio je Novković
već na početku razgovora ideju.
- Slučajnost, - nisam htio previše tumačiti.
- Kako god, ali Indexi su biser i o njima je morala biti konačno napisana knjiga,
- svejedno je u istom raspoloženju nastavljao Đorđe. - O njima se, znaš, mogu
ispričati strašne priče.
- Ozbiljne ili neozbiljne?
- Svakojake.
- Odlično. Ti prićaj, ja ću snimati.
Nepodnošljivi tehno-house treštao je iz zvučnika nad našim glavama, u kafeu
u Kaptol centru. Pokušao sam zanemariti iritirajući ritam, ja prethistorijska
rock okamina, no osvetio se mojoj zaostalosti još jedan hladni stroj, nimalo
sentimentalan kao ni onaj koji je groznu muziku načinio - diktafon je zabilježio
taj ubitačni zvuk ispod kojeg sam kasnije, kod preslušavanja, jedva mogao čuti
Novkovićeve riječi.
- Recimo, jedna vedra. Na zajedničkoj turneji Indexa i Pro arti u Bugarskoj
1973. s nama su bili stalni pratioci Indexa, Kenan i Ogi... - počeo je Đorđe
priču.
- Čuo sam već nekoliko puta ta imena. Ko su oni?
- To su Davorovi prijatelji, koji su od prvih dana svuda išli s Indexima...
ne znam, jednostavno su postali neizbježni dio grupe.
- Dobro, šta s njima?
- Putovali su, dakle, ispred nas, znali su plan turneje, i preprodavali ploče
Beatlesa.
Kad smo ih pitali 'Kako ćemo vas naći u sljedećem mjestu', oni samo odgovoriše
'Nema problema, naći ćete vi nas sigurno'. Vozimo se mi tako autobusom i odjednom
vozač počne naglo kočiti. Čovječe, oni su krećom na sred ceste nacrtali strijelu
i ispod napisali "Kenan i Ogi"! Skrenuli smo, tu je bila neka kavana,
oni u njoj sjede i smješkaju se... 'Rekli smo da ćete nas lako naći'.
Kasnije ću saznati za još mnoge ludorije na bosanski način s Kenanom i Ogijem
u glavnim ulogama. Na te epizode, kao i na potpuno Novkovićevo pojašnjenje ozbiljne
teme o Pro-Indexima, morat ćete počekati. Odnosno, potrudit se, pa knjigu i
pročitati.
Sljedeće što je valjalo uraditi u Zagrebu bilo je prekopavanje
po arhivi Croatia Recordsa. Bogu hvala, pa je sređena i sasvim lako je bilo
otkriti sve u vezi s Indexima. U ostalim slučajevima takve sreće nije bilo -
u PGP RTB se traganje za podacima o prvim pločama Indexa pokazalo težim od otkrivanja
kamenih ploča sa zapisima prvih civilizacija na ovom prostoru, Diskotonovu arhivu
doslovno je uništila besmislena bahatost ratnih razaratelja, ona o Opatijskim
festivalima nesretno je izgorjela, dok Vaš šlager sezone...
"Hej, čekaj, mi u Bosni ne moramo uvijek zapisivati, sve dobro pamtimo...
samo malo, koje je ono godine osnovan Šlager... možda 67. ili 68..., ma šta
si navro, k'o da su godine bitne...", uh, koliko sam se, blago meni, sličnih
pouzdanih svjedočenja naslušao!
Još jedan planirani susret u Zagrebu, s pjesnikinjom Majom Perfiljevom, onom
koja je 'odsanjala' mnoge 'balade' Indexa, morao sam odgoditi. Maja često do
maja odluči boraviti u rodnom Tivtu, zimujući u toplijim krajevima, pa sam se
onda i ja uputio u smjeru blagotvornog Mediterana - ka Splitu. Tamo su Enco
Lesić i Peco Petej. Prvi je odavno tipke klavijatura zamijenio unosnijim tipkama
trgovačkog kalkulatora, drugi još ne odustaje od lupanja po bubnjevima.
Ne znam je li Dalmacija blagotvorna zbog klime ili, pak, posebnih ljudi što
svakoga dočekuju neposredno kako je Enco mene, a prvi put se vidjesmo:
- Di si? Što ćemo pit?
Kao savjestan vozač, ja sam raspalio po mineralnoj, a Enco odlučio dati trunčicu
pogona svojim sjećanjima, te je krenuo s lozom. Zato je barba, u konobi gdje
smo sjedili, samo pred njega stavio tanjurić s nekim kobasicama, šapnuvši:
- Dobio sam ih odande... ali, dob-re-su!
Nu, ni kobasice, kako god dobre bile, nisu ovdje još dobile neograničeno pravo
javne konzumacije, ako dolaze od bilo kud izvan 'Lijepe'. Možda zbog toga još
slađe bivaju.
Kasnije nam se pridružio Peco. On je svoj pogon već ranije aktivirao.
Razgovori s Dalmatincima uvijek prolaze u nadglasavanju, u pokušajima da zanemarite
to što vam sugovornik stalno upada u riječ, pa se probate učit' istomu. Uzgred,
zaludan je to trud. Sve s Dalmatincima možete doživjeti za stolom u konobi,
jedino ne dosadu. I nikada samo direktne razgovore o zamišljenoj temi. Uvijek
će se tu upetljati poneka riječ o nepodnošljivoj južini, pa šta je koga nedavno
najidilo, te ća je lud susid ispod, vrag mu pamet popija, glasnu muziku ne smiš
odvrnit...
Nekoliko puta smo mi, nakon par sati ćakulanja, ustajali sa zaključkom "Eto,
to je to" i vračali se - mineralnoj, lozi i novim sjećanjima, dok nas mrak
nije podsjetio da ja moram dalje. Cak smo, koračajući ka mojoj vjernoj pratiteljici,
staroj dobroj crnoj Vectri, koja je sa mnom svakojake i najljepše pute prošla,
svako malo zastajali, ja izvlačio diktafon iz crne i sve olinjalije poslovne
torbe, a Enco sipao duhovite pričice.
Eto, takvi su bili Dalmatinci i na privremenom radu u Sarajevu, u Indexima,
tamo sredinom sedamdesetih, brzi na jeziku, šarmantni - i nepredvidivi u dolascima
i odlascima. Sve što su Enco i Peco ispričali iz svoje čudesne štorije s Indexima,
iskričavo je duhovito i sigurno ćete uživati u tim poglavljima. Recimo, priča
o tome zašto su u Sarajevu Enca odmah prozvali Keko...
5.
- Što se događa? Kakve su nove priče? - zanimalo je Arijanu.
- Svaka je fenomenalna. Ma, ni u snu se nadao nisam...
- Slutila sam ja.
- Da, ali, znaš, prava si baraba, sad vrijeme zbog toga stalno provodim na točkovima,
- tobože sam se ljutio.
- Ajme, ne kukaj, znam da uživaš...
- Da, fasciniran sam svime, pričama, ljudima koje susrećem. Hvala za ideju i
poticaj. Za koji dan ćeš čitati prve rukopise...
- Jedva čekam.
To "jedva čekam" pretvorit ce se u vatrene diskusije (jesu li Indexi
prerano nakon rata pošli svirat' u Beograd?) i poticaj za moju inspiraciju.
I dok sam znatiželjno počeo pregledavati knjigu Siniše
Škarice "Kad je rock bio mlad", koju sam netom pribavio tražeći
i u njoj moguće tragove, onaj njen pametni labrador razdragano je zavrtio guzicom
i naskočio prema meni. Držeći da je sad već upućen u literarne tajne i stoga
privilegiran, šapom je dohvatio knjigu i izbio mi je iz ruku. Kunem se u bosansku
čast i čestitost, mogu vam to i pokazati ako ikada poželite - otisak velike
šape ostao je na tekstu "Indexi - ponovo". Obožavam znake sudbine.
Svi kojima sam usput spominjao da pišem romansiranu biografiju Indexa vjerovali
su da materijal vrijedno skupljam godinama. Valjda je to garancija ozbiljnosti,
jedini kriterij koji može obećati dovoljno dobar rezultat. Pa sam mudro šutio
da je od prve pomisli protekao tek koji mjesec.
6.
Najvažniji sugovornik s kojim sam morao započeti razgovor, jedina preostala
okosnica grupe kroz gotovo cijelo njezino vrijeme, sad kad više nema Davora
i Bode, Fadil je Redžic. On se desetak godina ranije otisnuo u predaleku Ameriku.
Predaleko za Vectru. Imao sam odranije njegovu mail adresu i napisao mu prvo
pismo. Iskrio je u njemu žar zbog planirane knjige. Odgovor je stigao tek poslije
desetak dana:
- Dobro. Lijepo.
Dobro?! Lijepo? Nisam mogao vjerovat' očima. Napisao sam novo pismo, pa još
silna druga, a svako je povratno i dalje bilo škrto, tek poneku riječ opširnije
od prethodnog. Da bi početkom februara još jedan njegov kratki mail završio:
- Trebao bi ti skoknut malo preko bare. Pozdrav, Fadil.
Pomislih u trenu: Ma, pozdrav i tebi, Fadile.
U međuvremenu, od prvog šoka zbog pomisli da je njemu možda sasvim svejedno,
pa do spoznaje da je on jednostavno takav, odmjeren, lišen svake euforije, naučio
sam da ne preostaje drugo nego preuzeti inicijativu. Dakle, već sam ozbiljno
pomišljao i na taj ama baš nepriželjkivani let preko bare, kad stiže spasonosna
informacija - Fadil će doći u Sarajevo krajem februara! Odahnuh. Ne moram u
visine! Tamo volim letit sa svojim mislima, granica njima gore nema, ali one
ogavne čelićne ptice... e. one me baš ni malo ne privlače. Od jednog uzbudljivo
neugodnog leta baš za Ameriku, vrag odnio i tu Ameriku, kad se do nje ne može
cestom, nego mora zrakom ili vodom.
U nestrpljivom iščekivanju Fadila (mog Godota?), počeo sam
prepiske s još nekim članovima grupe i suradnicima koje je nemili rat također
razbacao po svijetu, Ranka Rihtmana u Izrael, Nenada Jurina u Sloveniju, Vladu
Pravdića u Ameriku, pjesnika Mišu Marića u Englesku...
Ranko je bio jednako odmjeren poput Fadila. Takav je bio i u Indexima. Nenametljiv,
pritajen, nikad ne pokazujući više no što treba. Ljubazno je odgovarao na sva
pitanja, rijetko kazivao više od onog što nisam pitao. Neno se, pak, predao
tome da pomogne što više, pisao detaljno, skenirao i slao fotografije, stalno
se interesirao kako sve napreduje, a Vlado Pravdić nešto kasnije (kad i on stiže
u Sarajevo) bješe raspričan i dirnut što je i taj djelić njegovog života, neposredno
prije Bijelog dugmeta, nekomu jednako
zanimljiv. U tom je 'Dugmetu' on nekako izgledao najnepristupačniji, ne sjećam
se kad sam mu osmijeh vidio. Sad je bio razdragan i duhovit, duša mu se, naprosto,
razlila. Je l' to samo godine, Vlado moj, razriješe zagonetku života: nakon
što natovare premnogo tereta na leđa, jednom počnu činit i suprotno - skidati
suvišni balast, davati životu drukčiji, pitomiji ton?!
No, Mišo - a on će htjeti da ga zovem Miške - ispao je jedan
od rijetkih bisera. I vama se valjda nekad dogodilo, upravo tako, kad ste se
tomu već prestali nadati. Zapravo, kad ste došli do toga da se zadovoljavate
zalutalim ostacima duša, iscijeđenim prije nego su dospjele do vas, pa skoro
odustanete od vjerovanja da možete još zaslužiti sreću da vam u život opet kroči
neko čisto i neokrnjeno srce.
Napisao je on neke tekstove za Indexe. Nisam očekivao ništa
više od par riječi, tek kako je do suradnje uopće došlo, onako reda radi. Ispostavilo
se da su Indexi bili "grupa koju sam ljubio, a ko to nije, potom se dogodilo
da smo bili prijatelji", kako je napisao u prvom mailu i nastavio ga kao
priču od nekoliko kartica teksta. Koja mora ostaviti bez daha. Zbog uzbuđenja
novih otkrovenja. Zbog otkrovenja novih Indexa. Onih pravih. Ljudskih.
Nakon prvobitnog i pristojnog "Poštovani", svako sljedeće pismo bujalo
je iskrenošću i emocijama Mišketovim, kojima vas lako može navesti da postanete,
makar na kratkoj stazi, njegovi suputnici i sapatnici.
"Dođu nekad vremena nahero. I ljudi u njima. Ne znaju šta rade, valja im
praštati. Ja sam se toliko u životu napraštao, mogao bi me Gospodin Bog uzeti
za pomoćnika" - piše Miške i dodaje - "Kad kažem Gospodin Bog, onda
mislim na sve Bogove. Jer, po njegovim tumačima na zemlji, izgleda da je gore
kolektivno rukovodstvo. S kojim smo, ne tako davno u Jugi, a još grde od devedesetih
u BiH, dobro najebali."
Pisao je on svakih desetak dana, uvijek s novim iskricama što bi učvrstile volju
da se nastavim nositi i sa vlastitim sumnjama i jošte mnogima izvan mene, onima
u ljudskom obličju, kojima i ja tek imadem oprostiti. Imam dovoljno bikovske
upornosti i tvrdoglavosti, više nego treba ovdje i u ovom času, ali jedna Mišina
rečenica samo je dodatno učvrstila odlučnost da dovršim knjigu čiji se kraj
na trenutak počeo gubiti u magluštini jala, sebićnosti, licemjerja. Reće mi
on u pozni sat u jednom sarajevskom hotelu: "Ludo srce imaš, prijatelju,
nesreća je to za tebe, ali još više dar, siguran budi".
Jedna dobra duša koja vam se prikloni vrijedi koliko cijeli život, a Miške,
ni sanjao nisam, postade moj dobri duh. Ako ikada u budućnosti dođem u iskušenje
da posumnjam ili posustanem, vratit će mi vjeru ove njegove riječi. Još da mi
je svoju pregolemu i stalnu nestrpljivost zauzdati...
7.
Saznati što više o Davorinu i Bodi bit će najteži zadatak, toga sam se pribojavao
od prvog dana. S Davorinom se nikad nisam družio. Sreo tek jednom, potpuno neobavezno.
Ipak, upoznati ga, pokazalo se, uopće nije bilo teško. Svaki od njegovih prijatelja,
a ko se to nije htio nazvati Davorinovim prijateljem odmah nakon što bi ga upoznao,
svaki od kolega muzičara, svi su imali toliko žive slike o Daći da se činilo
kako sam i sam proveo s njim svaki od trenutaka o kojima sam slušao iz njihovih
priča. Neke su vjerovatno iznjedrene u potrebi da u mitski plašt ogrnemo čovjeka
koji je ionako već za života bio legenda, druge su, pak, posebno dojmljive ili
jednostavno neponovljive. Pimpekove ludosti na prvoj Opatiji, Daćo poklanja
ruže sarajevskim 'gospodaricama' klozeta, Davorin kao Predsjednik, Pjevač s
nevjerovatnim pamćenjem... nebrojene su takve, i veličanstvene i anegdotske
priče u knjizi. Nisu izmišljene, niti jedna, samo su urešene draguljima koje
su brusile iznimne emocije, pa se zbog njih svećanije i uzvišenije pripovijedaju.
Njih, te naročite emocije, Davorin je izvlačio iz svakoga s kim bi se sreo.
Bio je on džentlmen i boem, lucidan i sarajevsko-mahalaški jednostavan, bio
je beskrajno sretan na sceni i znao biti nesretan u ljubavi, uvijek se smijao
i radovao životu, no znao je i jetko zaplakati od čiste tuge. Bio je, jednostavno,
poseban, a posebnost se nikako ne zaboravlja. Kako ce kazati Abdulah Sidran,
Davorin je bio samorodan, sam je sebe rodio u svojoj jedinstvenosti. Reći ću
velikom Pjevaču, sretnem li ga na onom svijetu, kakve je tragove za sobom ostavio.
Bodu sam upoznao u Pragu 1994. i kasnije, nakon utemeljenja
godišnje muzicke nagrade Davorin,
često smo se sretali, razgovarali o svemu i svaćemu, najmanje o Indexima. Još
je bio moj gitaristički idol iz djetinjstva i uvijek sam mu pristupao sa strahopoštovanjem.
Zato se valjda probudio jedan posebni trenutak iz daleke 1973., jedan od onih
koje svako nosi u sebi, rijetko ih se sjeća, ali ih nikad ne zaboravlja. Bio
sam golobradi momčić. Već sam počeo utapati svoje prve ozbiljnije emocije u
utješnoj strasti rock and rolla. Predvečernje je vrijeme ranog proljeća, dan
mu ne znam, ali osjećaj još prepoznajem. U rukama imam singlicu u crnom kartonskom
omotu. Famozna "Plima". No, mene iznenađenje zaskače na drugoj strani
ploče, pjesma "Ugasila je plamen". Nikada neću saznati zašto me tako
snažno ponijela u visine koje sam rijetko kada uz muziku dosegnuo. Možda zbog
jecaja Bodine gitare kako sam ga samo ja čuo? Kako god, noć je već pala, a ja
svejedno vrtio iznova tu pjesmu na Trubadur gramofonu, čiji sam zvučnik stavio
na prozor, da sa svim susjedima podijelim uzbuđenje. Avaj, susjedi ne imadoše
razumijevanja, zaprijetili su bijesno materi, a ona meni da ću ostat bez gramofona.
Iznenađivala je Bodina neobuzdana pričljivost u tim njegovim zadnjim godinama,
jer je ranije bio samozatajan, sasvim povućen. Iznenađivala je nevjerovatna
njegova živost, jer znam da je prošao kroz iskušenja neizmjernih boli u životu.
"Da ti roknu samo dvije", pjevao je Kemica
u ratu. Bodi nije trebala niti jedna da doživi najveću moguću tragediju tog
bijesnog rata...
Kasnije, kad više nismo mogli neposredno razgovarati, pregledavao sam i preslušavao
desetine sati video i audio snimaka, razgovarao sa članovima obitelji i najbližim
prijateljima, tragao tamo gdje neko drugi ne bi očekivao ni najmanji trag.
Saznavši da je Bodo godinama slikao akvarele i da se veliki broj njegovih slika,
među njima napose posljednji radovi "Brodovi u škveru", nalaze kod
prijatelja Romana Dumbovića u Zadru, tamo gdje i jesu naslikane te njegove zadnje
slikarske vizije, ni razmišljao nisam trebam li ove slike vidjeti. U Romanovoj
kući, poređani jedan do drugog, Bodini akvareli otvorili su novi skriveni i
tihi svijet čovjeka koji je kroz život hodio srcem.
Jedan trag otvara druge. Roman će potom ispričati da je upravo on bio kurir
što će iz Londona donijeti Bodi njegovu čuvenu Flying-V gitaru i kako se maštovito
potrudio obmanuti carinika da bi izbjegao veliku carinu. I o tome u knjizi.
Često spominjani Ogi i Kenan postali su važni za ovu skitnju
kroz vrijeme. Ogi nije više u Sarajevu, ali Kenana Šahinagića sam pronašao u
neizbježnom Fisu, u kafeu kod Mirsade. Gle iznenađenja, Keno se pokazao kao
tih i nenametljiv čovjek. Zar je to ista ona osoba koja je izazvala tolike nepodopštine
na putovanjima s Indexima? Ni načinom na koji je pripovijedao nije mogao oživjeti
sliku prpošnih momaka od prije tridesetak godina.
8.
I Maja Perfiljeva je stigla u Zagreb, iako još nije sasvim otoplilo.
Pjesnikinja je već u telefonskom razgovoru jasno najavila da će sve njezine
priče biti romantične, nježne. I bile su. Kao što je i naš susret bio nježan.
Zagrljajem me dočekala, suzama ispratila. Eto šta znači probuditi u nekomu najdublje
emocije: postanete mu kao rod, makar se prvi put sreli u životu.
Još sam ja jurio ovim prostorima, ponekad lovio utvare, često
tragao i za najmanjim zrncima u tim silnim sudbinama što su se izmiješale oko
jedne grupe, a onda i mene uvukle u isti vrtlog.
Dvojicu ljudi iz kolopleta sudbina pretpletenih makar dijelom s Indexima, sreo
sam, eh usuda, neposredno prije nego će se i sami preseliti u vječnost. Prvi
bubnjar, Nedo Hadžihasanović, već je pobolijevao i među zadnjim radostima će
mu biti to kratko vrijeme što je opet nekome mogao pričati o svojim Indexima.
Duško Trifunović, sarajevski pjesnik što se u ratu obreo u Novom Sadu, u dužem
telefonskom razgovoru prisjetio se nekih dragih trenutaka i zakazao naš susret.
Nismo ga doživjeli. Iznenada je preminuo od moždanog udara.
Fadil se napokon pojavio u Sarajevu.
Došao je na premijeru pozorišne predstave "Jedan čovjek i jedna žena",
inspirirane Indexima. Elegantan na američki način, sa kapom na glavi, nimalo
nije podsjećao na negdašnjeg strastvenog rokera. A nije više ni na onog ozbiljnog
i povućenog Fadila, kakvim se činio u razmjenama pisama. Osmijeh mu je sada
lebdio licem.
- Kad neće Muhamed brijegu, hoće brijeg Muhamedu.
- Koliko ostaješ? - htio sam najprije znati.
- Desetak dana. Imamo dovoljno vremena.
- Pusti ti to. Nema više izvlačenja, haj'mo odmah razgovarat!
Da ne bi. Zove Čičak, hoće se vidjeti s Fadilom, zovu drugi prijatelji, poželjeli
ga. Zaključili smo da će, ipak, najbolje biti da za njim krenem u Makarsku,
gdje će on provesti nekoliko dana s roditeljima, koji sad tamo žive.
Oslobođeni od stalnih telefonskih poziva, u Makarskoj smo mogli nesmetano pričati,
a Fadil se napokon potpuno otvorio. Jedini smo dulji prekid imali kad je obožavatelj
Indexa, Rajko se zove i iz Baške Vode je, saznao da se jedan od njegovih idola
nalazi tako blizu. Pronašao nas je u kafeu kod kolodvora i zaprepastio obojicu.
Taj je o Indexima znao više negoli Fadil! I o Fadilovoj je prošlosti znao više
od Fadila, hahaha... Eto, takvi su potpuni fanovi.
Kad bih se morao pojaviti na nekom kvizu o Indexima, vjerovatno bih ispao već
u prvom krugu. Otkriti sve dostupne činjenice o grupi, provjeriti ih i razvrstati
kamo spadaju, to je bilo zaista važno. Ali, priča, ono sve između neupitnih
podataka, to će čitateljima biti još važnije. Rajko je, međutim, bio živa enciklopedija.
- Sada si jedini kojeg mogu pitati o svim ostalim muzičarima koji su prošli
kroz Indexe. Kako si ih ti doživljavao? - nastavio sam razgovor s Fadilom.
- Svaki od muzičara u Indexima bio je izvanredan instrumentalist, definitivno.
- Nikog ne izdvajaš?
- Ne, svaki je imao svoj kvalitet i dao neki vlastiti doprinos našem zvuku.
Ja lično sam najviše uživao svirati sa Rankom Rihtmanom i Mirom Šaranovićem,
ali to ne znači da ih izdvajam.
Silni su nam se čajevi ohladili i ostali nepopijeni tog prvog martovskog dana
u Makarskoj, nemilosrdnom burom ohlađenoj. Fadil je brbljao šarmantno, zaustaviti
se nije mogao. Onaj isti Fadil čija je prva reakcija bila samo - dobro, lijepo...
Kasnije smo i u Sarajevu dopunjavali neke teme, pa razmijenili nove mailove
kad se vratio u Ameriku, a ja bivao sve sretniji zbog mnogih priča koje do sada
niko još nije čuo.
Tek kasnije, kad sam preslušavao snimke naših razgovora i razvrstavao teme po
poglavljima knjige, intuitivno sam počeo osjećati da nešto važno ne uoćavam,
da je pred mojim nosom, a da ga ne vidim. Najednom, svom silinom svoje dirljivosti
izroni taj detalj, nešto potresnije više od svake riječima iskazane emocije
i izraza dubokog poštivanja njegovog prema Bodi i Davorinu - nikada o njima
dvojici, baš ni jedan jedini put, Fadil nije govorio u prošlom vremenu!
9.
Dan uoći rođendana vozio sam se magistralom nadomak Sarajeva. Možda sam se zbog
toga, kao i zadovoljstva da se nazire rezultat, knjiga koja se tako burno istakala
iz emocija, u sjećanjima vratio u jednu daleku večer kad su moje nićim zarobljene
misli i zujanje česte poda mnom učinili da naprosto ushićeno letim, pa sam se
jednako i tada počeo osjećati. Tek u magnovenju, najednom sam postao svjestan
automobila što juri ravno u mene. Refleksno, u posljednjoj sekundi izbjegao
sam sudar. Varate se ako mislite da nakon toga pužem po cestama u svojoj Vectri.
Već sam rekao: obožavam znake sudbine. Ovaj znak sam doslovno protumačio: kao
priliku. Koju valja iskoristiti do kraja.
Jedna od njih bio je poziv prijatelja Hakije da dođem kod njega
u Pariz na par dana i napunim baterije. Pomislih, nije mogao stiči u boljem
trenu. Montmartre, Sacre Couere, najljepša bazilika na svijetu, buka na Place
de Clichy, Opera, Trijumfalna kapija, svukud je vrilo od života, a ja žudio,
odjednom, da se vratim za Bosnu. Ni od čega u sebi ne možete se skriti, bilo
gdje u svijetu, dok svoje nemire sami ne smirite.
Povratak je bio posebno veseo. Čekanje u Ljubljani, između dva leta, iskoristio
sam da pišem bilješke za knjigu i toliko potonuo u rečenice što su navirale,
da sam tek kao iz daljine čuo: molimo gospodina Dujmovića da se ukrca u avion!!!
I ja, kao kralj (kralj ludosti) krenem do terminala, pa polako preko piste prema
avionu. Što da trčim, pa oni mene traže, ne ja njih...
Kemala Montena dugo
sam proganjao s nakanom da zabilježim neke od njegovih i Davorovih epizoda.
Pojedine su postale predanja među sarajevskom rajom, ali htio sam ih čuti na
izvoru, lišene svega što bi ta raja mitovima nužno dodavala. Našli bismo se
tu i tamo tokom svih ovih mjeseci, a on se uvijek izvlačio:
- Nemam ja ništa zanimljivo ispričati.
Vladar cinika nije htio u tim doživljajima vidjeti ništa posebno, a ja nisam
htio odustat. Upornost se isplatila i potkraj maja u jednom zagrebačkom kafeu
konačno smo razgovarali o Indexima.
- Davor i ja smo se upoznali prije nego smo obojica počeli pjevati, kad je on
dolazio na Koševo i mi igrali remi ili nogomet, - počeo je govoriti u diktafon.
- A kad ste već postali poznati pjevači?
- Družili smo se i dalje intenzivno, naravno, ali to nikada nije imalo veze
s muzikom. Bavili samo se samo nasloni-se-na-šank aktivnostima. Uživali u životu.
- Ništa u vezi s poslom? Samo bašmebrigizam...?
- Dobro, uradili smo spontano i slučajno nekoliko zajedničkih pjesama, uglavnom,
neke situacije iz naših života.
- Pjesme koje imaju biografsku notu?
- Da, one su bile naša intima.
Zaustio sam da pitam za detalje, onda shvatio da bih pretjerao. Nisu li previše
puta, svaka od muzičkih i inih zvijezda, bili izloženi bestidnoj znatiželji,
češće u boli nego kad su sretni? Svako od nas zaslužuje intimu makar vlastitog
čemera.
Zašutjeli smo, i Kemica, i njegova Branka, koja je sjedila s nama, i ja. Zamislili
se, kotrljali svako od nas u svijetu vlastitih sjećanja.
Zadnji razgovori koje sam planirao odveli su me sutradan u
daleki Köln, kod bubnjara Mire Šaranovića. Nije bilo druge nego još jednom stisnut
petlju i uvući se u grozomornu čelićnu pticu. Volim skitati samo cestama, ali
Köln je odista predaleko. Kao Amerika. Avion je polijetao s Krka. Idealna prilika
da najprije razgovaram sa Slobodanom Vujovićem, urednikom Diskotona i vođom
Ambasadora, koji od 1994. živi na ovom
otoku. Još jednom je, sad od rječitog Vuje, svašta vrijednoga i lijepoga izronilo
o Indexima.
Šaranovići su bili jedno od posebnih iskustava. Tri dana s
njima bila su sjajno finale mojih putovanja. Isprva sam malo dvojio o rezultatu,
nisam slutio šta me čeka, pa kad već nisam morao misliti na vozačku suzdržanost,
odlučio sam sada i ja sebe okuražiti, kao onomad Enco. Čim sam sa Nevenkom,
Mirinom suprugom, stigao do Doma, čuvene kelnske katedrale, u kafeu podno njenih
zastrašujuće visokih kupola, poručih omiljenu štrukanu votku.
- Hoćeš nešto pojesti?
- Ne, nisam gladan.
- Sigurno? Znam ja kako let avionom može iznuriti.
Ne, ne, pojma nemate, draga gospodo, pomislio sam. Mene je zasitio. Rekoh:
- Je li i kod vas u Njemačkoj otvorena hajka na nas, jadne pušače?
- Još nije, ali su cijene cigareta strašne.
- Baš me briga, ja bez svoje šteke 'Drine' nikud ne idem.
- Primjetila sam već da puno pušiš.
- Ma, ja sam iz Zenice. Otkad su nam ugasili dimnjake, duhanski dim nas samo
osvježava.
Vrijeme je brzo prolazilo s tom ugodnom ženom, dok smo čekali na Šarana. Iznenađujuće
je kako s nekim možete postati prijatelj poslije samo nekoliko sati neobaveznog
brbljanja.
A novi sati i dani ugodnih trenutaka s Mirom i Nenom, sad je mogu tako zvati,
kao ostali njeni prijatelji, prekidani su samo zbog mojih povremenih izlazaka
na balkon da ispušim cigaretu. Šaran je bio neumoljiv, bivši pušac nije dozvoljavao
ni jedan dim u tek renoviranom stanu, ne obazirući se ni na neprimjerenu hladnoću
tih zadnjih proljetnih dana, zbog koje je balkon bio prava mala kazna za moj
porok. Nena bješe milostivija. Kad bi Šaran otišao na počinak, jer je ranio
na posao, dopustila mi je onu "jednu prije spavanja" bez izlaska u
mrzlu noć.
Saznao sam kod Šaranovića neočekivano puno (a već sam mislio da sve znam) o
zlatnoj eri Indexa, između 1965. i 1972. Saznao sam puno više o životu, ma koliko
se tri dana činila treptajem oka u tom životu, jer su moji domaćini samo potvrdili
- svi ti ljudi, okupljeni oko Indexa, koje sam počeo dobro upoznavati tek kad
je priča o grupi skončala, imaju u sebi neizmjerno puno jednostavnosti, ljubavi,
plemenitosti, mašte, ideala... baš onoliko koliko je trebalo da svoju muziku
učine vječno primamljivom. I preostalo im dovoljno za ostatak života i još da
sve podijele s drugima.
Takvi su bili "Indexovci": ljudi obićni, sasvim slučajno s velikom
karijerom. Dostigli su vječnost, malo kome to uspije, no divno je bilo otkriti
ih i kao osobe čije snove možete pronaći jednako i u sebi.
10.
Kraj je juna 2006. godine.
Ostao je još jedan čin, onaj nužni, da još jednom prodem kroz tekst, izbrusim
napisano, brojne bisere koje su Indexi darivali cijelih četrdeset godina, i
smirim moguće neobuzdanosti ili razbudim poneku stidljivu misao, pa će se priča
o Indexima poroditi. Ne bi ovakva čudna usporedba zaiskrila da mi ne prođe kroz
glavu kako je od one sudbonosne rečenice "Zašto ti ne bi napisao knjigu
o Indexima", gle čuda, proteklo ravno devet mjeseci.
Treci put: obožavam znake sudbine.
U toj se slučajnosti zatvorio krug. Kao što se roditelji, u neizmjernom uzbuđenju,
naginju nad krevetić svoje bebe, zagledaju se zaljubljeno u nevino lišce ciji
su lik išcekivali devet mjeseci i sad se sa skrivenim nadanjima u sebi zapitkuju
'U šta li ce izrasti maleno čudo', tako i ja pogledavam u silne ispisane redove,
u magiju formiranu od najobićnijih zakrivljenih crta što čine slova i mislim:
hoće li ovo čedo, začeto također u emocijama, probuditi samo dio vaših vlastitih?
Na svim putovanjima mojim ostavio sam dio sebe. Istočio emocije i ponekog su
one možda samo tiho dotaknule, u drugima ostale zauvijek upretene. Pomislih
na tren, prije završne tačke na važno poglavlje u životu, da sam se ispraznio
ostavljajući na česti veliki dio svog srca. Glupost! Osjećam, u stvari, i sve
ću jače osjećati kako vrijeme prolazi, da sam na istim putovima, kao ožednjeli
putnik, strašno upio neizmjerno puno drugih emocija, meni podarenih. Ispunio
se... Ravnoteža? Vjerovatno. Sad mogu samo reći da sam sretnik, onaj koji je
htio puno dati i uspio još više primiti, pa postati bogatiji, snažniji, iskreniji,
jednostavniji... Valjda će to biti najveća nagrada i za moju obitelj. Najviše
je istrpjela, bez negodovanja prihvačajući moja česta odsustva, uz tihu ali
stalnu odanost i privrženost. Zadovoljština im stiže sad kad sam to okončao,
napokon došao do onog najuzbudljivijeg trena u pisanju - da stavim završnu tačku
- i kad rukopis nosim u štampariju. Ja sam učinio svoje. Fine. The end. Finito.
* * *
Sad providnosti mogu zahvaliti na usudu, koji mi je jednom
samo naizgled olako izrečenom idejom - punoj nepatvorene naklonosti! - da pišem
knjigu o Indexima, promijenio život i otvorio oči, pokazao mi da je puno osoba
oko nas za koje vrijedi učiniti upravo sve. Samo treba najprije otvoriti vlastito
srce. Ja sam to pokušao učiniti i, kako god mu vi presudili, i dalje će, nadam
se, ostati ludo.
Vezani link: Indexi -
U inat godinama (Najava knjige)
Vezani link: Indexi - Male gramofonske ploče
|