Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)





Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  World Of Music

TUXEDOMOON
22.02.2007. - Klub Aquarius, Zagreb, Hrvatska

Tuxedomoon
Tuxedomoon dolaze u Zagreb, 22.02.2007. u Klub Aquarius

Ovaj veliki avangardni rock sastav pocastiti ce našu publiku svojim skorim gostovanjem u hrvatskoj metropoli, stoga je red da vam ih pobliže predstavimo... uz probrani redosljed njihove diskografije. Biti ce to koncert na koji ce doci mnogi ljubitelji pravog alternativnog pop-rock-jazz / new wave / post-punk izraza. Osjecajte se pozvanim!

Clanovi ovog sastava su: Blaine L. Reininger (klavijature, violina) / Steven Brown (klavijature, vokali, gitare, razni instrumenti) / Peter Principle, Winston Tong, Michael Belfer, Paul Zahl

TUXEDOMOON – Desire / No Tears (1978, Ralph Records)

Poceci ovog neobicnog rock sastava datiraju u vremenu kada se punk ustolicio u svojem anarhistickom izdanju i poceo poprimati posve nove tendencije da bunt pretvori u sofisticirani art. Sastav su osnovali Blaine L. Reininger i Steven Brown, studenti elektronske glazbe na sveucilištu San Francisco City College. Uz tada vec retablirane izvodjace poput Talking Heads, Blondie i Pere Ubu, americki odgovor na punk i new wave pristizao je iz bivše "hippy" kolonije San Francisca gdje je vec nekoliko godina egzistirao krajnje bizaran i cudnovati sastav The Residents koji su objavljivali svoja vinilna remek djela pod okriljem etikete Ralph Records koja je ujedno bila i njihova privatna (vlastita) etiketa. U, otprilke, paralelnom vremenu, svoje pocetke djelovanja bilježi još jedan neobican sastav, Devo, koji ce svoj trijumf doživjeti pocetkom 80-tih, te sukladno s njima, Tuxedomoon su svoje prve glazbene korake zabilježili na prvom singlu "Pinheads On The Move" koji je pokazao da punk i new wave ne mora biti striktno vezan uz poimanje strogog rock režima gitare, bubnjeva i basa. Vec tada su Tuxedomoon naznacili da žele raditi nešto sasvim drugacije i odmaknuto od tadašnje trend kategorije što su vrlo slikovito naglasili korištenjem elektronskih fraza pomiješanih sa netipicnim ritmovima za rock, te bizarnim vokalima i šašavim "strugotinama" saksofona što ce za par godina na ovim prostorima biti veoma prepoznatljivo u radovima Haustora (posebno na singlu "Majmuni i mjesec", 1981.), te na sjajnom ekspresionistickom debiju Miladojke Youneed "Ghastly Beyound Belief", 1988.

Uz tada vec profilirane (i vizualno nepoznate) Residentse, Ralph Records je svijetu ponudio prvi EP Tuxedomoon "No Tears" sa sjajnom istoimenom kompozicijom koja ce po mnogim kriticarskim sudovima biti kamenom temeljcem za sva buduca new-wave, post-punk, new romantics i ina strujanja u 80-tim. Ovdje se takodjer pronašla i sjajna poluelektronska kompozicija "What Use" sa vokalnim i glazbenim obrascima kakve ce primjenjivati kasnije mega popularni Ultravox, Classics Nouveaux, John Foxx, Duran Duran, pa cak i sam David Bowie koji je jednom prilikom izjavio da mu se uz Suicide, The Fall, Sonic Youth i Pixies osobito dopada rad Tuxedomoon, ali bi bilo previše ocito da njih uzima kao uzore za albume poput "Black Tie, White Noise" (1993.) i "Outside" (1995.).

Tuxedomoon je ovom prilikom kroz ovaj EP sabrao sjajne niti elektronike (Kraftwerk i Suicide) i new wave / punk strategije (Can, The Clash, Ramones, The Stooges, Wire...) na posve moderan i nov nacin, no kasnije, za par godina je sam Blaine L. Reininger izjavio da Tuxedomoon više nikada nece primjenjivati ovakav obrazac zato jer se pokazao suviše "izlizanim" jer su ga iskoristili mnogi izvodjaci koji su stekli daleko vecu popularnost, poput Joy Division, XTC, Magazine (sa Howard Devotom), ranih Simple Minds (u produkciji John Leckiea), The Fall, Cabaret Voltaire, te nadasve mega uspješni Yello. Upravo je ovaj švicarski sastav uz primjer Tuxedomoon stekao ogromnu svjetsku slavu netom nakon svojeg prvog albuma "Solid Pleasure" kojeg su objavili upravo za Ralph Records 1980. (sjetite se samo kasnijih hitova "I love you", "Vicious games" ili "The race", te mega uspješnice "Jingle bells").

Sukladno sa razmišljanjima samog Reiningera i ostatka sastava, po dadaistickom sistemu da "nije vrijedno napraviti nešto što je vec netko napravio", Tuxedomoon 1978. objavljuje svoj prvi album "Desire" koji je posve zbunio kriticare i vrlo maleni opseg publike. Bio je to posve netipican new wave album koji po nicemu nije odavao prisutnost rocka, štoviše, zbog same produkcije i glazbe više je odgovarao nekakvoj komornoj klasicnoj glazbi koju ce primjenjivati desetak godina kasnije Balanescu Quartet i Kronos Quartet ili bliskiji im projekt Mick Karna (iz Japan) i Peter Murphya (vokala Bauhaus) u duetu Dali's Car na albumu "Waking Hour" iz 1984. (naslovi "East-Jinx", "Victims of the dance", "Again"), dok se jedini duh elektronskog plesnog rocka i tada nadolazeceg pravca new romantics osjetio u pjesmi "Incubus (blue suit)" i naslovnoj "Desire", te "In the name of talent" što ce se pokazati vrlo važnom karikom u karijeri Japan, Ultravox, Gary Newmana, OMD, Simple Minds, spomenutih Yello, te kasnije kod Depeche Mode, New Order i "industrialista" avangarde i undergrounda - Einsturzende Neubauten, slovenskih Laibach i švicarskih The Young Gods. O utjecaju Tuxedomoon na cjelokupnu alternativnu glazbenu scenu samo s ovim albumom moglo bi se govoriti mnogo toga. Važno je napomenuti da album "Desire" završava kompozicija "Holiday for plywood" u kojoj su prepleli utjecaje klasicne glazbe (vjerojatno su mnogo slušali Bartok Belu) i elektronike na posve plesan i pop nacin što ce im u daljnjem toku karijere biti vrlo prepoznatljiv segment.

TUXEDOMOON – Half Mute (1980, Ralph Records)

Nikako uspješan prvi album "Desire" i EP "No tears" na koje su polagali velike nade, Tuxedomoon su pokušali izravnati sa drugim albumom "Half-Mute" ponavljajuci formulu koja se sastojala od jedne "klasicno" orijentirane kompozicije i jedne nazovimo "rock" pjesme uzastopce. Cak im je pošlo za rukom da singl "59 to 1" plasiraju na britanski indie-chart, no velikog uspjeha ipak nije bilo unatoc tome što su glazbeno bili sjajno potkovani. Mora se spomenuti da su u to vrijeme bili strahovito podcijenjeni od strane posebno britanske kritike koja ocigledno nije imala sluha za ovakav neobican eskapizam u nove i neistražene glazbene teritorije. Za to vrijeme vec se pojavio na Ralph etiketi album prvijenac Yello - "Solid Pleasure" koji je stekao vrlo dobar ugled (par godina kasnije ce Grace Jones glumiti u reklami za Lee Cooper uz podlogu hita "Bostich"), no osim povremenih ne pretjerano pozitivnih kritika album nije apsolutno izazvao nikakav odjek publike.

Album je donio dobar profil spoja elektronike, gothic-rocka i klasicne glazbe, te je vrijedno spomenuti da vokali zvuce kao bliska paralela Ian Curtisa (Joy Division) i Jon Kinga (Gang Of Four). Album odlikuje i niz ambijentalnih veza sa radovima Brian Enoa, a sama pocetna kompozicija «Nazca» biti ce vrlo važnim momentom u solo radu David Sylviana. Uz odlicne kompozicije "Volo Vivace" (sa vrsnom violinskom potkom Reiningera), Kraftwerkovsko-Peter Hamill-Peter Gabriel-John Foxx-ovskom "7 years", ovdje se pronašao i novi remix "What use" koji im je trebao priskrbiti tantijem new romanticsa. Medjutim, vrlo je blesavo da tada nitko od tadašnjih zvijezda nije priznavao utjecaj Tuxedomoon (što je bilo najocitije u radovima Ultravox, Visage, Japan, Simple Minds, Magazine, Joy Division, A Certan Ratio, Cabaret Voltaire i Yello). Sve je ostalo prakticki na razini koju danas poistovjecujemo s poimanjem demo-banda. Reizdanje albuma na CD-u donijelo je i nekoliko sjajnih eksperimentalnih kompozicija.

TUXEDOMOON – Divine (1982, Operator Twilight)

Promjenivši etiketu, Tuxedomoon su pokušali koliko-toliko pospješiti svoj sada vec od kritike povremeno priznati umjetnicki rad, no bilo je i mnogo negativnih kritika u smislu da sastav paradira s glazbom o kojoj nemaju pojma. Prvih 5 kompozicija ("Entracte", "Mata Hari", "Anna Christtie", "Grand hotel" i "Entracte II") napravljene su kao pravi art u kontekstu rocka (ambijentalna glazba koja prelazi u cistu klasicnu, ozbiljnu glazbu s naglaskom na imunitet od bilo kakvih majmunjarija), dok je naslov "Ninotchka" pravi ethno-kazacok s odgovorom Tuxedomoon na tadašnji hladni rat izmedu Sovjetskog Saveza i USA. Primjerice, Tom Waits ce se toga stidljivo dotaknuti tek nakon propasti SSSR-a, 1992., na albumu "Black Rider". Istovremeno, Tuxedomoon su bili vrlo svjesni da rock glazba mora imati velike promjene da bi mogla opstojati, te su svojim zvukovima proširivali "granice teritorija". Vrijeme kada su svi prangijali po new waweu, romantizmu i elektronici, Tuxedomoon su se posvetili ispitivanju novih mogucnosti izraza izvan rocka. Stoga je i možebitan vrlo važan utjecaj Bartoka, Kraftwerk, Philip Glassa, minimalizma, Laurie Anderson , te nove pojave u avangardi, odnosno modernoj klasicnoj glazbi kao što je bila tih godina Meredith Monk. S ovim albumom Tuxedomoon su definitivno izašli iz okvira rock glazbe (jedino ih je držala ritam mašina u naslovu "Camille"). Iznenadjujuce sjajan album kojeg kritika nije znala uvrstiti u kategoriju "rock" ili "klasicna" glazba, te ih je vecina kriticara smatrala napuhanim umjetnicima koji šalabajzaju poput najobicnijih šarlatana. Interesantno, niti jedna kompozicija s ovog briljantnog albuma nije našla svoje mjesto na "Best of Tuxedomoon". U isto vrijeme, Raininger objavljuje svoj prvi solo album "Broken Finger" gdje je pokazao zanimanje za eksperimentalnu glazbu.

TUXEDOMOON – A Thousand Lives By Picture (1983, Ralph Records)

Nikad ga nisam slušao, niti nabavio, ako ga netko ima nek' mi ga pošalje... sa zadovoljstvom cu ga preslušati!

TUXEDOMOON – Holy Wars (1985, Restless)

Ovdje su se Tuxedomoon riješili svih utjecaja koje su imali na svojim prošlim radovima i slobodno se može reci da je "Holy Wars" njihov najznacajniji album u karijeri. (vrtio ga je i Ante Batinovic u radio emisiji "Rock express"). U protekle dvije godine Reininger se odvojio od sastava, te sa gitaristom Michael Belferom objavio drugi solo rad oivicen s dva EP-ija - "Colorado Suite" i "Paris En Automne", te se ponovo pridružio ekipi na snimanju ovog albuma, dok je Steven Brown takoder lagano zagazio u solisticke vode objavljivanjem dva albuma - kolaboracijom sa Bejamin Lewom za Crammed Disc label 1983. i "Music For Solo Piano" 1984. na etiketi Crepuscule.

Sve kompozicije su sjajne, briljantne, fenomenalne... Nije bilo rijeci za pohvalu ovog iznimnog albuma te 1985. godine i za dlaku im je promakla nagrada za naj album godine ispred "Psychocandy" The Jesus And Mary Chain i "Steve McQueen" Prefab Sprout. Sjajan performance koji je obezbjedio Raininger u svojoj glavi ovdje je došao do maksimuma. Umjerena upotreba klasicne glazbe, elektronike, rocka, alternativnih fascinacija s raznim neobicnostima, pop shema, limene glazbe, jazza (s kojim su bili cesto povezivani), te neizostavne avangarde najbolje su došli kroz izraz svih 10 kompozicija na albumu. Od uvodne "Waltz", preko sjajnih "St. John", "Bonjour Tristesse", "Some guys", "Holy wars" ... do zadnjih "Egypt" i "Soma", ipak se isticu naslovi kultna laganica na el. gitari "In a manner of speaking" i "Hugging the Earth" (koji su se u to vrijeme vrtjeli kao hit-singlovi). Ova prva ("In a manner speaking") može slobodno sloviti za jednu od najiskrenijih rock pjesama svih vremena.

TUXEDOMOON – Ship Of Fools (1986, Restless)

Na ovome albumu sastav je nastavio svoj vrlo plodonosan kreativni opus koji ce trajati još dobrih 5 godina zahvaljujuci iznenadjujuce sjajnim kritikama i vrlo dobrom komercijalnom uspjehu prethodnog albuma "Holy Wars". Kao i prethodni album, i ovdje se rabila elektronska postava bubnjeva koje su vrlo dobro prilagodili za svoje alter pop opservacije kroz kompozicije "Atlantis" (objavljen i kao singl), cudnovati funky s obiljem duhaca "Reeding, righting, rhythmatic" (u kojoj se po prvi puta pojavljuju ženski back vokali i vrlo blisko nalikuje radovima znamenitog avangardista Mark Stewarta i njegove Mafie), zatim "Break the rules" (gdje su se približili electro-techno pop zvuku nalik na Yello). U instrumentalnoj kompoziciji "A piano solo" vracaju se klasicnoj modernoj glazbi koja se nakon minimalistickih sekvenci odsviranih na pianinu pretvara u fuzionirani jazz-pop s elementima klasike u kracim instrumentalnim naslovima "Lowland tone poem", "Music for piano + guitar" i "An afternoon with N" negdje na razmedi Cocteau Twins, David Sylviana i Mark Ishama, dok album zatvara još jedna pjevana skladba, "The train", u kabaretskom jazzy stilu. Nakon ovog albuma kritika se posve razdvojila na dvije opcije – one za i one protiv.

TUXEDOMOON – Pinheads On The Move (1987, Cram Boy)

Ovaj album otvara njihov prvi singl, istoimeni "Pinheads on the move" iz 1978., te ga ista kompozicija i zatvara, ali u proširenoj elektronskoj varijanti koja obiluje sa mnoštvo uvrnutih zvukova psihodelije. Album je u stvari zbirka njihovih ranih radova koji zbog razbacanih koncepcija nisu pronašli mjesto na prva 3-4 albuma, a pravu bombu kompozicije napravili su sa singl skladbom "The stranger" koja je prvotno objavljena na neuspješnom albumu "Suite En Sous Sol" 1982. pod naslovom "L'e'tranger". Ovom prilikom Tuxedomoon su podebljali zvuk gudaca (violina i celo) tako da se dobila prilicno paralelna melodijska fraza iz hita "Sweet dreams" Euryhtmicsa i "Born, never asked" Laurie Anderson u obilatoj elektronskoj produkciji. Album po prvi puta prikazuje sastav u proširenoj varijanti, pa tako ploca nosi cak 20 naslova koji su objavljeni kao dvostruki album kojeg karakterizira alternativni elektronski gothic-pop minimalizam otprilike slican radovima Suicide i Cabaret Voltaire uz daleko vecu prisutnost pozadinskih efekata (gitare, sintesajzeri, šumovi...). Ovdje se pronašlo i nekoliko obrada - "I heard it through the grapewine", "I left my heart in San Francisco" (koja sa originalom zajednicko ima samo ime), te tri live snimke s njihovih interesantnih nastupa iz prve faze djelovanja od 1977. do 1983. godine ("Touched", "In heaven", "Martial, this land"...) gdje su zvucali kao produžena glazbena ruka kraut rock a'la Can s eksperimentalnim varijacijama kakve su ponekad znali raditi Wire. Takodjer je na albumu prisutno i nekolicina eksperimentalnih glazbenih uradaka poput "Une noit au fond del la frayere", "Fifth column", "Over his head", te dva kratka jingla nazvani "Jingle 7" i "Jingle 9". Manje-više sve skladbe su komponirane uz pratnju ritam-mašine tako da album u globalu odgovara elektro-pop sintagmama.

Ako je tražiti njihov najslabiji rad do tada, to se može slobodno utvrditi za ovaj dosta zbrkan album koji je sastavljen od tzv. "odpadaka" jer je sastav bio u fazi cestog Rainingerovog napuštanja i vracanja u stalni tim. Iste godine Raininger objavljuje solisticki album "Live In Brussels", te svoj treci studijski album, "Byzantium".

TUXEDOMOON – Suite En Souls / Time To Lose / Short Stories (1987, Crammed Disc)

Iste godine Tuxedomoon za nezavisnu etiketu Crammed Disc ponovno objavljuju svoje «zapuštene» radove iz 1982. godine koje su namjeravali objaviti kao album "Suite En Souls" i EP "Time To Lose". Ovako dugo cekanje od punih pet godina bilo je povezano s neuskladenom produkcijom koju su tek sada uspjeli obaviti, a ovdje su se prikazali kao poseban alternativno-eksperimentalni projekt pod okriljem elektronske glazbe.

Nastavljajuci kombiniranje klasicne glazbe u obrazac pop-rocka s povremenim jazz paralelama, album je ponovno donio slicnu kompoziciju poput "The stranger", a rijec je o "Courante Marocain", još jednoj ethno-world music orijentalnoj plesnoj arabeski gdje se uz korištenje violina i duhacke sekcije pojavljuju i vokalne insinuacije na sjevernu Afriku. Uz odlicne singlove "L'etranger", "Time to lose" i "The cage" prožete laganijim tempom, album gotovo i da nema neku izrazitu plesniju skladbu kakve su imali na prethodnim albumima (izuzev završne elektro-pop pjesme "This beast"). U eksperimentalnom pogledu album nosi nekoliko zadivljujuce hrabrih ekspresija – naslove "Sarabande en bas de l'escalier", "Polonaise mecanique", neobicnu "Blind", te impresionisticku "Music #2" koja je vrlo bliska ambijentalnoj klasicnoj glazbi.

TUXEDOMOON – You (1987, Cram Boy)

Ovaj album koji je morao biti veliki komercijalni pogodak sveo se samo na naslovni singl "You" koji je za ovu prigodu dotjeran u plesnoj elektronskoj produkciji kroz tzv. "Christmas mix". Kompozicija je doduše obecavala mnogo kada se pojavila kao singl koji bi se mogao dopasti širokoj publici u rasponu od elektronskih New Order do Pet Shop Boys, no do ocekivanog uspjeha nije došlo. Album je pokazao njihovo novo lice okrenuto ka plesnom elektronskom popu spojenim sa jazz fuzijama, a zbog izostanka veceg komercijalnog ucinka sastav se nakon koncertnog "Ten Years In One Night (Live)" (1988, Play Boy) na nekoliko godina razilazi u potrazi za novim inspiracijama.

TUXEDOMOON – The Ghost Sonata (1991, Crepuscule)

Cetiri godine diskografske pauze Tuxedomoon su iskoristili za vlastito ispitivanje mogucnosti klasicne glazbe na eksperimentalnim osnovama, pa je tako ovaj album urodio njihovim najneocekivanijim proizvodom. Citav album je konceptualno povezan samo kroz jedan naslov "The Ghost Sonata" gdje izmjenjuju smjernice moderne klasicne glazbe upotrebom gudackih instrumenata s klavijaturama i povremenim elektronskim eksperimentima negdje na razmedi radova Philip Glassa, Balanescu Quarteta i Kronos Quarteta. Album je gotovo lišen bilo kakvih tekstualnih vokaliziranja, te se glasovi pojavljuju samo kao sitni efekti kroz tzv. "lajt-motive".

Ovo je ujedno bio i posljednji zajednicki rad Reiningera, Browna i ekipe koji su nakon ovog albuma poceli raditi samostalne projekte - Reininger je poceo raditi razne live performance programe koje je objedinio kroz albume "Instrumentals" 1991. i kolaboraciju sa Brownom "One Hundred Years Of Music", dok je Brown nastavio sa svojim avangardnim radom stvarajuci glazbu za filmove osnovavši novi sastav Nine Rain.

1997. Tuxedomoon objavljuje svoju prvu kompilaciju "Solve Et Coagula" sa svim najznacajnijim singlovima iz karijere, 1998. se ponovno okupljaju za potrebe još jednog alternativnog albuma "Joeboy In Mexico", 2002. objavljuju "Live In St. Petersburg" i "Soundtracks / Urban Leisure Suite", 2003. reizdaju "No Tears / What Use: Remixes & Originals", da bi 2004. objavili "Cabin In The Sky", a 2006. svoj najnoviji rad "Bardo Hotel Soundtrack" sve za mahom razlicite etikete od Opcion, Acoustic, International Deejay Gigolo, Crammed Disc i Made To Measure.


Autor teksta i fotografija:

Vladimir Horvat Horvi
Zagreb, Hrvatska
M.Sinjeri@vipnet.hr






Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -