Od šestog do devetog juna 2007. godine u Kotoru, Baru i Ulcinju predstavili su se savremeni istrijanski autori, u okviru gostovanja Festivala Polis - Jadran - Europa, i manifestacije "Istra ispod kore". Prezentacija umjetničke scene poluostrva, koje je, kako sami kažu, "kontinent za sebe", obuhvatala je plesni performans, video-instalaciju, kazivanje pjesama, uz neizbježnu degustaciju istarskih vina. Highlights večeri bio je nastup ad hoc etno-blues trija: Dario Marušić - violina, Mauro Giorgi - gitara i Livio Morosin - vokal.

GLAZBA NIJE UNIVERZALNI JEZIK:
Dario Marušić je po struci etnomuzikolog, i istražuje istrijansku muziku, sakupljajući građu koju objavljuje u relevatnim svjetskim časopisima. U svom CV-ju ima upisanu saradnju sa legendarnom irskim celtic-rock grupom "The Chieftains", kao i rad sa američkim, italijanskim, francuskim, slovenačkim, hrvatskim muzičarima i muzikolozima. Njegovom zaslugom se istrijanska izvorna muzika počela proučavati u tamošnjim školama.

- "U Istri imamo četiri različite tradicije, a dvije su drugi glazbeni jezik. Velika je zabluda kad se kaže da je glazba univerzalni jezik - ona je univerzalna u svom načinu komuniciranja, ali ima različite dijalekte i jezike koje treba učiti i shvatiti kao u verbalnoj komunikaciji. U Istri je posebno dvoglasje koje se kreće po nepravilnim intervalima, ali to je naturalistička glazba. Te tradicije su potpuno različite od tzv. zapadne glazbe koja danas preovladava u medijima. To je mikrokozmos za sebe. Sva zapadna glazba poslije Bacha ima modificirane intervale, tako da sve što se smatra pravilnim, u biti je pogrešno. Naturalistička ljestvica po kojoj idu istrijanski tonovi je čudna zato što se nema puno prilike za slušati" - ističe za Monitor Marušić, muzičar sa 36 godina karijere, započete sviranjem u metroima na zapadu.

Marušić priprema projekat "Istarski etnoglazbeni mikrokozmos", hrvatski prijedlog za UNESCO-v program usmene i nematerijalne baštine čovječanstva. Svjestan je, kaže, da je pojednostavljeni etno postao dominantna globalna muzička forma, te da se to desilo iz dva sasvim konkretna razloga.

- "Prvo, diskografska industrija je odlučila da taj tip glazbe može da donese novac, a drugo, pop / rock glazba je došla do slijepe ulice, pa se pokušalo to riješiti unošenjem elemenata etno glazbe, naročito uz pomoć Afrike. Taj link rocka i Africa-beata je prirodan, pa je to otvorilo vrata za druge tradicionalne glazbe, da bi se na kraju počeli zanimati i za unutareuropsku tradiciju" - jasan je Marušić.

Zvanično, svira violinu, sopele, dvojnice, šurle, svirale sa mješinom, ali za Marušića kažu da "može izvući ton iz bilo čega".

- "Ono što danas smatraju instrumentima nisu jedini instrumenti. Ako ćemo po definiciji, instrument je svaki predmet kojim proizvedemo zvuk, a glazba je skup tonova koji su organizirani tako da nama znače glazbu. Ono što za mene znači glazbu za drugog ne mora", kaže Marušić.

PUNA PLUĆA OSAMDESETIH:
Promukli, blueserski vokal koji je unosio među posjetioce Festivala ambivalentna osjećanja "uživanja u sjeti" pripada Liviu Morosinu, znamenitoj ličnosti istrijanske, hrvatske, ali i jugoslovenske scene. Iako kao kompozitor iza sebe ima najprodavaniji album cro-muzike ("Gušti su gušti" sa Alenom Vitasovićem), i sredinom osamdesetih bio vođa intrigantnog sastava "Gustaph y njegovi dobri duhovi", širem auditorijumu je poznat tek po albumu "Orihi, Orihi", realizovanom sa Radetom Šerbedžijom. Osamdesete, međutim, ostaju njegovo doba.

- "Osamdesetih imati dvadeset godina bilo je prekrasno iskustvo, jer smo probijali sve granice, što u glazbi, što u politici, što u sveukupnoj kulturi. To je bilo najsretnije razdoblje života, jer smo imali ideju, borbu i viziju budućnosti. U međuvremenu smo dobili demokracije i slobode, ali smo izgubili kritičnu masu mladih koja bi se borila za nešto svježe, što je tragično. Osamdesete su bile period u kome je cijela Jugoslavija vjerovala da ćemo uspjeti, disali smo punim plućima, protok misli i ideja je bio sasvim slobodan. Kasnije smo sve upropastili. Cijela je Istra u bivšoj zemlji bila undergoround, i tako smo i djelovali. Bilo je teško uspjeti sa glazbom i leksikom koju smo mi koristili, ali smo svirali po cijeloj Jugoslaviji. Zvali smo to u ono vrijeme "rock in oposition", jer smo radili glazbu koja je trebala smetati ljudima. Danas smo ušli jednim dijelom u kulturu, u mainstream, većina iz osamdesetih" - nostalgično zahvata u vagan prošlosti Morosin.

Ističe da uviđa paralelu između Crne Gore i Istre, jer su "posebiti mikrolokalitet". - Istra je trokut za sebe, što je u jednu ruku prednost, jer si dajemo pravo raditi i misliti drugačije, a s druge strane je stoga teže uspjeti na širem planu. To će biti problem i Crne Gore koja je mala zemlja, pa mora naučiti praviti tačne i konkretne korake. Prednost je biti mali, jer možeš biti svoj. Ja sam u biti poznavao crnogorsku scenu, ali bih to sveo na Rambo Amadeusa koji je već godinama perjanica slobodne misli i glazbe na Balkanu. Fascinantno je što je takav čovjek ponikao iz tako male zemlje - veli Morosin.

Kako kaže, odgojen je na bluesu, pa ga koristi kao model vokalnog funkcioniranja, no, činjenica je da odlično pliva i u drugim muzičkim vodama.

- "Moje razmišljenje je, citiraću pisca Mirka Kovača, nisam i ne želim nikad biti dio stada. Sa ponosom potpisujem sve moje pjesme, techno, house, rock, etno, pop, radim ono što mi godi u tom trenutku, Ne želim biti dio gomile, već isključivo Livio Morosin. Danas mi zamjeraju što radim s Šerbedžijom, ranije su - da nisam dovoljno Hrvat, pa da sam Srbin, da sam Crnogorac, jednostavno ne želim biti dio takvih priča. Radim s ljudima i radim glazbu koju ja volim", objašnjava.

TOMA, NICK CAVE I JA:
Prije pet godina Morosin je sa sopstvenim bendom i Dariom Marušićem publikovao album koji ga je učinio popularnim i van hrvatskih granica - projekat sa Radetom Šerbedžijom, koji je popularnog glumca prikazao u neočekivanom sazvučju. Na albumu se dominirale vrišteće heavy gitare, a ni briljantno producirani etno elemenat nije bio zanemarljiv. Bila je to, nakon "Ne daj se, Ines", frapantna promjena. Zaslugom Livia Morosina, naravno, iako on to ne priznaje.

- "Radeta sam sreo u oštariji, u kafani ovdje bi rekli. Vidio sam personu koja je izgledala kao "zadnji", pitam ljude - "Jel' ono Rade?" Pa je. Neće valjda Rade sam sjediti i piti. "Oćeš piti s nama, Rade". "Oću". "Bil'ti došao sam mnom na probe, da vidiš šta radimo?" "Bih". I onda je počeo s nama raditi, baš tako je sve bilo, jednostavno. Meni je on vazda bio nedodirljivo božanstvo, i svi se pitaju kako smo ga natjerali na ovakav zvuk albuma. Ljudi moji, Radeta nije trebalo ništa tjerati, on je nas tjerao - sjeća se Morosin, i kaže kako Šerbedžija može sve pjevati, i šlagere, i heavy-metal.

- "Danas sam razmišljao kako sve više ličim na Šerbedžiju, kako imam taj kafansko-boemski štih. Ja sa istim uživanjem pjevam ovaj "istarski blues" i Tomu Zdravkovića. Čak sam sa bendom i obradio "Dotak'o sam dno života". Za Tomu tvrdim da, ako je Jugoslavija imala Nick Cavea - to je Toma Zdravković. E, to je zaista blues, i to pravi blues. Tako i ja sebe vidim - u trokutu Toma, Nick, i ja" - zaključuje vrsni istrijanski rocker.

Autor: Željko Milović, Bar, SCG z.milovic@cg.yu

---