Ime Branke Selaković se, nekako, gotovo neobjašnjivo i
nestvarno, u ovdašnjem književnom koordinatnom sistemu (kakav god on zapravo
bio i šta god podrazumevao),
provlači s vremena na vreme, nenapadno u svoj svojoj pritajenoj forsiranosti,
naprosto bojažljivo i sa zadrškom, ali i kada se pominje i o njenom radu
govori, piše, nakon toga ostaje dubok trag i do ubedljivosti jak utisak.
Veoma mlada a još više talentovana, po svom priznanju, prvenstveno prozni
pisac dok je poetske radove pisala po zadatku i moranju, a tokom najranijeg
školovanja, objavila je, možda i očekivano za nju i adekvatno sofisticiran
isto kao i spisateljski tanano ovaploćen - senzibilitet ali i energiju posebnje
vrste, debitantsko književno ostvarenje, naslovljeno sa: Narcisi bojeni crno.
Dokument - ma kako to surovo i oporo u prvi mah zazvučalo, jer se ovde
radi o jednoj emotivnoj (ljubavnoj u potci, pre svega) problematici pretočenoj
u slova niz - spaja u jednu skladno koncipiranu celinu, nesputano duhovnog
i doslovce metafizičkog, telesnog i energetskog; skladno su odvojeni
a povezani
u dva poglavlja - prvo, Ona (ispovedno do najfinijih slojeva transcedencije)
i drugo On (karakteristično po kratkim, sažetim misaonim sklopovima)
- da bi potom, u krajnjoj instanci, bili sublimirani u treće, zajedničko,
finalno. Najkraće, ali najbitnije u suštinskom smislu. I najefektnije.
Neke tajne i osobenosti morate otkriti sami...
Po mojim saznajima (u konkretnom
primeru Branke Selaković i knjige "Narcisi bojeni crno"), ispostavlja
se da se pravi
mali biseri / književnosti konkretno ali i umetnosti uopšte / ipak,
nađu put do vaših misli, predela oko vrata i što je najbitnije-duše. I
unutar
(same!!!)
nje. I obojeni narcisi je imaju. Da li? Proverite!