Barikada
- World Of Music - Svastara - 2008 |
|
OLIVERA KATARINA
Biografija
|
|
Olivera Katarina
Biografija
|
|
Olivera Šakić rođena je u porodici Budimira Petrovića i Katarine
Petrović (rođene Jovančić) 5. marta 1940. godine u Beogradu.
Otac Budimir bio je jedan od mnogobrojnih potomaka Alekse i Drage Petrović.
Porodica Petrović živela je u Hercegovini u gazdinskoj kući okruženoj velikim
vrtom.
Oliverini Jovančići su ime dobili po svecu kojeg su poštovali - svetom Jovanu.
Bežeći od Turaka sa Kosova i Pomoravlja i Save i Dunava u Ugarsku, naselili
su se u Dobanovce kod Beograda. Za vreme Prvog svetskog rata, Nemci su im porušili
porodičnu kuću, ali je Oliverin deda Ljubomir, po povratku iz Francuske, gde
se posle rata i školovao, zajedno sa svojom vernom ženom, Sremicom Nerandžom
sagradio kuću, najlepšu u Dobanovcima
Olivera je krštena u crkvi Svetog Nikole
u Dobanovcima, po dedinoj želji. Kao što je red, veselilo se, jelo i pilo,
pa se dogodilo, da je kum usled sveg
tog veselja, ponesen pićem zaboravio koje ime je trebalo da saopšti svešteniku.
Tu se našla njegova mala kćer, koja ga je, povukavši za rukav od košulje, zamolila:
"Tata, nek se beba zove Olivera" (kako se i sâma devojčica zvala). Pra-lik
imena Olivera nalazi se u maslinovoj grančici, koju je biblijski golub doneo
Noju posle potopa.
Svoje detinjstvo, Olivera je provodila igrajući se sa vršnjacima
po ratnim ruševinama Beograda. Dok je trajao rat, njena porodica se često selila
iz Beograda
u Dobanovce, iz Dobanovaca u Valjevo, iz Valjeva u Zemun, da bi se na posletku
nastanili u Pop Lukinoj ulici br. 15., pored mosta na Savi (današnji Brankov
most). Baš taj, Brankov most, bio je glavno okupljalište Olivere i njene družine,
koji su se, iako svesni rizika od neke zalutale bombe i obrušavanja zidina,
ipak igrali na njemu. Olivera je praktično živela na reci. U zimsko doba, sankanje
je bilo glavna zabava. Kako su sve ulice u blizini Brankovog mosta mahom strme,
deca su ih "pretvarala" u malene klizaonice.
Olivera je pohađala osnovnu školu kod Saborne crkve (1947
- 1951), a uporedo je bila upisana i na balet, kod Ruskinje Sofije Velikove.
Spremajući svoje
učenice za baletsku predstavu "Pepeljuga", profesorica Sofija je
Oliveri u predstavi dodelila ulogu Pahuljice, a njena drugarica dobila je
ulogu Pepeljuge.
Majka
Katarina je uveliko šila belu haljinicu od tila. Premijera se bližila i trebalo
je da se održi u današnjem pozorištu "Boško Buha". Na dan premijere,
dogodilo se da glavna glumica nije došla na predstavu. Profesorica je bila
neutešna,
jer je mislila da će propasti čitav trud oko pripreme. Međutim, ona nije ni
slutila da je Olivera, čeznući što nije dobila glavnu ulogu, krišom učila tekst
za vreme proba. Iznenadno ju je zamolila da prihvati ulogu Pepeljuge, što je
Olivera sa ponosom uradila. Predstava je protekla bez greške. Publika je bila
oduševljena. Sofija Velikova takođe. To je bio Oliverin prvi iskorak na polje
glume i njena prva velika, glavna uloga.
Po završetku osnovne škole, Olivera upisuje Drugu žensku
gimnaziju (1951 - 1955), koja se nalazila u Ulici Narodnog fronta. U to vreme,
pored baleta,
Olivera je pohađala i časove klavira. Njen otac Budimir, brodski kapetan, bio
je jako strog čovek. Olivera nije smela da dolazi kasno kući. Krajnja granica
je bila osam sati naveče. Njen prkos prema ocu je bio veliki. Njemu u inat,
nosila je pantalone, pa bi je mati čekala u haustoru ispred kuće sa haljinom
u ruci, samo da se ne bi pred ocem pojavila u pantalonama. Kad god bi nešto
zabrljala, majka bi je slala u krevet, da je spase.
Stigao je i period zaljubljivanja i prve ljubavi. Oliverina
prva, velika i nezaboravna ljubav bio je Milan Muškatirović - Gale, visoki
momak, krupnih očiju,
tada poznati vaterpolista, sudent Tehnološkog fakulteta. Bile su to čežnjive
i pune snova, kasne pedesete. Svakoga dana, Gale bi čekao Oliveru posle škole,
a zatim bi dugo hodali sve do njene kuće. Njih dvoje su često šetali na Adi
koja je u njihovo vreme bila divlja i neukrotiva, baš kao i njih dvoje...
Olivera se po želji svoga oca i Galetovoj želji upisala na
Pravni fakultet (1958). Svi su bili zadovoljni osim nje. Redovno je pohađala
predavanja, ali
bez obzira na to, ona nikad sebe nije mogla da zamisli kao sudiju ili advokata.
Gale je dosta uticao na njeno vaspitanje. Međutim, nije mogao da utiče na Oliverine
gene i na ono, čega je još kao mala postala svesna, dok je slušala iz muzičke
kutije glas koji je pevao "Belle amie" i plakala svaki put kad bi se pesma
završila. U početku nije imala snage da progovori istinu i pretvarala se da
uživa, pohađajući Pravni fakultet. Međutim, želja u njenoj duši je bila toliko
jaka, da je na kraju plačeći molila Galeta da joj dozvoli da ode na Akademiju.
Sve je isplanirala - dok on bude na odsluženju vojnog roka, ona će biti u
Parizu da nauči jezik. Bio je to početak 1959. godine. Sa svojih nepunih devetnaest
godina, spremno je rešila da ode u Pariz. Majka joj se oštro protivila, iz
straha da se tamo neće snaći. Odlučila da svoju Oliveru prati do Venecije vozom.
Bila je ubeđena da će se dotle predomisliti. Verovala je da
nema hrabrosti da ode u inostrani grad bez ijedne adrese, bez preporuke. Olivera,
međutim,
nije popuštala u svojoj zamisli da ode u Pariz. Ukrcala se na voz i otišla
u Pariz, ostavljajući ubledelu majku na peronu u Veneciji. Prvi utisak na pariskoj
železničkoj stanici bio je poražavajući. Hladan doček. Upisala se u školu francuskog
jezika "Alliance Française", i upoznala devojke iz Beograda, koje su je lepo
prihvatile. Pokušavala je da nađe posao, ali Francuskinje su odbijale da je
zaposle, jer su mislile da je iz "Čehoslovakije", a i njena lepota i mladost
nije ulivala poverenje. Bila je često gladna i sama, ali je izdržala da do
kraja leta ostane u Parizu.
Došao je septembar. Bilo je vreme da se vrati u Beograd.
Pomalo je bila umorna od tolike užurbanosti, metroa, vike njene gazdarice i
stalne strepnje da negde
ne zakasni. Vratila se u svoju zemlju za kojom je čeznula sve vreme boravka
u Parizu. Ponovo je bila sa svojim Galetom. Dugo su šetali Kalemegdanom. Međutim,
ćutanje se među njih dvoje isprečilo. Ljubomora se uvukla u Galetovo srce.
I strepnja i sumnja. Oliverin neizbežan odlazak na Akademiju je presudio.
Tog septembra 1959. godine, prijavila se na Akademiju. Otišla
je do Mire Stupice, da bi ona procenila ima li dara za glumu. Donela joj je
monolog Lavrensije
iz komada Lope de Vega i jednu japansku pesmu. Petnaest dana je Olivera pred
majkom naglas vežbala tekst. Izašla je na prijemni ispit. Krenula je prvo sa
japanskom pesmom. Time nije mogla da izkaže svoj vreli i nemirni temperament.
Odmah su je ironično upitali: "I ti želiš sa OVIM da budeš glumica?!" To je
nije obeshrabrilo! Kao iz topa je krenula da sipa monolog Lavrensije, koji
je upućen ocu, pun žestine i prekora. Ostavila je potom, veoma dobar utisak
na komisiju. Primljena je na Akademiju u klasi profesorke Ognjenke Milićević,
zajedno sa Petrom Kraljem, Stanislavom Pešić, Milenom Dravić i Mićom Uzelcem.
Olivera je bila prepuna radosti i zadovoljstva i sa velikom pažnjom je pohađala
sva predavanja. Već na prvoj godini je bila zapažena i dobila je angažman za
Atelje 212 koji je tada bio u zgradi "Borbe", da odigra ulogu u farsi "Kad
je žena nema" (1960) sa Borom Todorovićem, Taškom Načićem i drugima. Sve više
je ulazila u svet glume. Gale je bivao sve uznemireniji. Sve su se ređe viđali,
a kada bi se videli, izbila bi svađa. Svemu tome, doprinelo je i potajno udvaranje
Miloša Žutića, Oliverinog starijeg kolege, koji je umeo da joj šalje po čitave
korpe cveća. Budio je u njoj nežnost i poštovanje, ali ne i nešto više od toga...
Olivera je uveliko bila u glumačkom svetu, i uživala bi u
društvu svojih kolega u punom bifeu pozorišta, posle uspešno izvedene predstave.
Jedan od tih susreta
iza scene, imaće veliki uticaj na Oliverin život. Naime, posle odigrane predstave
"Koštana" Bore Stankovića (1960) , u kojoj je Olivera imala glavnu ulogu, sastali
su se u bifeu Narodnog pozorišta reditelj predstave - Milenko Maričić, Olivera,
Miloš Žutić, Ljiljana Dulović, Ljiljana Kontić i drugi umetnici. Raspravljali
su o ostvarenju "Koštana" koje je bilo koncipirano isuviše ispred svog vremena.
Vrlo smela predstava, oslobođena folklornih elemenata, ali pomalo hladna i
lišena emocija, na koje je publika navikla, kada odlazi da gleda "Koštanu".
Olivera je ovo uočila još na probama i nije nikako bila time zadovoljna. Želela
je da odustane, ali joj je Mira Stupica savetovala da ostane do kraja. "Koštana"
je trebalo da bude njen prvi veliki uspeh, a postala je njen prvi poraz, koji
nije mogla da podnese. Svi su analizirali njen rad u bifeu. Hvalili su njen
dar za karakterni balet, njeno umeće da sa velikom veštinom i bez greške prati
disonantne tonove zaglušujućih udaraljki i da održava intonaciju, ali Olivera
je bila potištena. Kritika je bilo raznih. Najviše joj je uši parala rečenica
mladog reditelja Vuka Vuča - "Milolika, priučena balerina".
Osećala je takav
bes prema tom čoveku zbog te rečenice, da se zarekla majci da će ošamariti
Vuka, čim ga bude videla. Uveravali su je da je Vučo to namerno uradio, da
privuče pažnju na sebe, jer je bio zaljubljen u Oliveru. Sedela je u bifeu,
snuždena, sa Milošem Žutićem. Iznenada, u bife je ušao Vuk Vučo. Skočila je
kao oparena i drsko i samouvereno ga pitala - "Da li ste Vi taj nadobudni
kritičar koji veruje da je duhovit?!" Vuk joj je odgovorio da je ono o
balerini zaista
bila šala, jer inače, oni ne bi razgovarali večeras, da se to nije desilo.
Usledilo je jedno dugo veče upleteno u raspravu o tome - da li je umesno
pisati pozorišne kritike u kojima će biti ismejani glumci koji treba da budu
usmereni...
U čitavom tom metežu, Vuk je iznenadno, pred svim tim ljudima, upitao Oliveru
da li želi da bude njegova žena. Zanemela je i upitala ga da li joj se on i
sada podsmeva. Odgovor je ostao u vazduhu.
Olivera je po prvi put zanoćila
van kuće, a da se nije javila roditeljima. Ujutru su već jurili za svojim dokumentima
na Akademiji, jer je popodne trebalo da se organizuje venčanje. Olivera je
bila ispijena i bleda od neprospavane noći u bifeu. Bila je obučena u crno,
pod uticajem Žilijet Greko - crna suknja iznad kolena, crne čarape, šimi crne
cipele sa visokom petom. Samo je iza crne duge kose sakrivala svoje bledo i
umorno lice. Venčanje se odigralo u 13h u opštini koje se Olivera ne seća.
Seća se samo da je izgovorila sudbonosno DA, kada je za to došlo vreme. Posle
ceremonije, otišli su u Vukovu kuću, u naselju Senjak. Vuk je objavio ukućanima
da je sa sobom doveo svoju ženu, Oliveru Vučo, kojom se danas oženio. Olivera
je bila sva pometena. Počela je da plače kao dete i da moli i preklinje Vukovu
dadilju da joj da njen kaput, da ide kući, kod majke. Vuk je, međutim, strogo
zabranio dadilji da tako nešto učini. Utom je zazvonio telefon. Oliverin otac
je odnekud grmeo da će je se odreći i govorio da je izazvala tragediju, jer
se Miloš Žutić otrovao i da je u bolnici. Olivera je otela svoj kaput i izletela
na ulicu iz kuće Vuča. U noć. Otišla je svojoj kući, u Pop Lukinu 15. Otac
joj nije bio kod kuće, a majka ju je puna razumevanja prekorevala kako je mogla
da učini tako nešto.
Budimir se iznenada vratio kući. "Šta ćeš ti tu?" -
upita je. Puče šamar. "Tebi ovde više nije mesto! Obrukala si kuću Petrovića
i ja
ću da te se odreknem!" Puče još jedan šamar. Isterao je svoju jedinu kćer,
Oliveru, na ulicu. Samu, bez ičega. Samo u onome u čemu je došla. Otišla je
pred zgradu Narodnog pozorišta. Tu je zatekla svog profesora Milenka Maričića,
koji je počeo da je teši onako promrzlu i mokru. Licemerno. Na silu. Želeći
što pre samo da je ostavi i da se iščupa jer nije mogao da prizna svoju grešku
zbog koje je "Koštana" tako loše prošla. Ostavio je samu na uglu
ulice. Stajavši tako pokisla i promrzla, osetila je nečiju ruku na svom ramenu.
Znala
je da
je to Vuk. Očajnički ju je tražio cele noći po celom gradu. Jako je bio žalostan
što je pobegla iz njegove kuće. Dugo su razgovarali o svemu što se desilo.
Odlučila je da mu se vrati. Dala mu je priliku da ga upozna. Olivera je počela
da gaji prijateljska osećanja prema Vuku. Podsticala ga je da unese malo grubosti
u svoje aristokratske stavove i načine izražavanja. Učila ga je da prodire
dublje u analizu pojava i ličnosti, da ode "do dna".
Vuk se sve više menjao
jer nije mogao da se uskladi sa Oliverinim vatrenim temperamentom. Činilo
se da ona vodi glavnu reč, ali to nije bilo tako, što bi pokazivao batinama
koje
su Oliveri komplikovale život, a nikako nisu vodile u razrešenje životne
situacije. Vuk je sve više pio, Olivera sve više ostajala sama u kući. Priželjkivala
je
razvod. Vuk je bio u vojsci. Po povratku iz vojske, sve mu je ispričala.
Nije želeo da joj da razvod. Ali pustio ju je da ode. Rastali su se uz zvuke
Albinonijevog
Adađa, u kome se prepoznaju turobni zvuci dalekih koraka i kucanje dalekog
sata, kao odlazak u neku duboku večnost.
Nastavila je da igra u pozorištu. Dobija ulogu u komadu "Masna
čorba" (1963), gde je trebalo da sa divom Nevenkom Urbanovom igra isti lik,
samo u mlađim
godinama. Predstava je trebalo da bude veliki povratak dive Urbanove na
scenu. Sve je teklo savršeno, sve do premijere. Urbanova je odlučila da ipak
ne
zaigra, jer je smatrala da joj ta predstava ne bi sasvim odgovarala kao
"povratnička". Tada je Mira Trailović "skinula" i Oliveru sa repertoara, pod
izgovorom da
se ne uklapa u šemu sa novo-odabranom glumicom koja bi zamenila Urbanovu.
Predstava
nikad nije izvedena.
Kada je trebalo da se sprema "Idiot" Dostojevskog,
uloga Nastasje Filipovne je dodeljena Miri Stupici, jer je njen suprug Bojan
Stupica
režirao predstavu. Olivera je morala da popusti pred svojom "pozorišnom
majkom", iako je smatrala da je rođena za tu ulogu! (to joj je mnogo godina
nasnije
potvrdio i ruski poeta Voznesenski, kada joj je pred čitavom salom na
svojoj književnoj večeri spontano potvrdio da je rođena za ulogu Nastasje Filipovne).
Snimivši film "Vojnik" - 1966. godine, Olivera odlazi na
Kanski festival. Iako Pozorište nije zbog toga trpelo, ipak je dobila otkaz.
Čim se vratila
iz Kana,
obrazovan je Sud časti koji je bio smišljen da se Olivera odstrani
iz Pozorišta. Članovi suda - Divna Đoković, Jovan Milićević i Bora Grigorović
su joj
presudili nemilosrdnim otkazom bez ikakvog razloga. Izgovor je bio
da
niko ne može
da radi šta mu se prohte, a da ne ostane nekažnjen.
U to vreme, Olivera je dosta putovala u inostranstvo. Jednom
prilikom je bila Pjer Kardenova gošća u Francuskoj. Ponudio joj je da u njegovom
pozorištu
"Espas
Karden" održi koncert. Sa njim se kasnije susrela i u Beogradu, u
Skadarliji,
gde su sedeli zajedno jedne večeri. Tada ju je čuo kako peva. Ponudio
joj je da za njen nastup u svom pozorištu izmeni izgled sale - da
fotelje zameni
šarenim
jastucima, sa vatrom u sredini, kako bi potpuno napravio atmosferu
ciganske čerge. Želeo je da je obuče u crno i boju vatre, jer je
smatrao da te
dve boje najbolje idu uz Oliveru. Oliverina karijera je bila u svom
naglom usponu u
to doba. Obilazila je i ostale velike TV centre Evrope, kako bi se
što bolje promovisala. Osim Evrope, gostovala je u Njujorku, ni manje
ni
više,
nego
u "Džoni Karson šou". Često je nastupala sa tamburaškim orkestrom
Janike Balaša.
Stizali su pozivi sa svih strana za koncerte. Tako je direktor Kanskog
festivala, Favr le Bre, uporno, bez odustajanja, nekoliko godina
posle "Skupljača perja"
(1967) insistirao sa Olivera zatvori Kanski festival. Pristala je
najzad da to učini. Pojavila se u raskošnoj ciganskoj haljini, koju su kreirali
u Rimu,
duge, raspuštene kose, bosa. Ovacije! Ovacije!
O Oliverinom glasu se pisalo svugde u svetu, gde je nastupala.
Radio televizija Italije - RAI ju je proglasila za najoriginalniji glas
Mediterana. U Jugoslaviji,
je, međutim, taj glas bio ismevan. Mnogi bili sumnjičavi prema
kvaliteti tog glasa, koji kao da je dolazio iz grla u koje se "zaglavio kliker".
Govorili su da je moguće tako grleno pevati samo u studiju, pod
tehnikom,
koja bi
to
sve uobličila. A nikada nisu govorili - šta je uzrok tolikoj omiljenosti
Oliverinog grlenog, slovenskog pevanja kod publike? Nisu smeli
o tome da pričaju. Narod
ju je prihvatio posle prve snimljene extended play ploče!
U periodu od 1967-1969 izdala je desetak extended play singl
ploča. Na njima su bile pesme raznih naroda i narodnosti - od afričke
narodne pesme
- "Jer
ljubav, to je miris belog cveća", preko hebrejske narodne - "Svu
noć je padao sneg", do indonežanske narodne - "Suliram". Kao što je bio
običaj u jugoslovenskoj
zabavnoj muzici, pevala je obrade poznatih hitova - "Sendi
- Marioneta" ("Puppet On A String"), "Baš sam srećna ja" ("La felicidad").
Međutim,
posebno ostvarenje
u oblasti zabavne muzike u Jugoslaviji, Olivera je ostvarila
pesmom
"Šu... šu...", kada je ubacila etno motive u domaću zabavnu
muziku. Pojavila se
na sceni u
kratkoj haljini sa potpeticama, i na taj način bacila sve pod
svoje noge.
Izuzetno značajnim, smatra se njen extended play ploča "Četiri
balade" na kompozicije
Vokija Kostića, koji je sadržao četiri pesme poznatih pesnika,
koje su pevale o različitim temama - "Balada o Vijetnamu...
(Vest sa Juga)",
"Balada
o ženi",
"Balada o ružama" i "Mačija balada".
U tom periodu je snimljen i legendarni film Saše Petrovića
- "Skupljači perja" (1967), sa kojim su osvojili prvu nagradu
u Kanu, što je
bio prvi veliki
uspeh Jugoslovenskog filma u svetu. Taj film je oduševio publiku
širom sveta, kao
i tadašnji žiri u Kanu, kojim je predsedavala velika zvezda
Širli Mek Lejn. Svetska štampa je bila prepuna članaka koji su izražavali
oduševljenje
filmom "Skupljači perja". "Njujork tajms" je za Oliveru napisao:
"Rođena je nova
Ana Manjani". Francuska štampa je bila prepuna Oliverinih fotografija.
Francuzi su govorili da "Olivera Vučo nema na čemu da zavidi
Brižit Bardo", koja je
u to vreme bila prava francuska ikona. Direktor pariske "Olimpije",
doputovao je u Beograd, samo da bi upoznao Oliveru o kojoj
se toliko pisalo i pričalo,
iako nije odgledao njen film, jer je u vreme projekcije bio
u Japanu. Ponudio
je Oliveri gostovanje u tom pariskom svetilištu muzike, u kojoj
je velika čast
bila (i još uvek je) zapevati. Bilo joj je čudno - kako to
da je angažuje "na slepo" kada nije ni video njen film, niti je
čuo kako
peva. Gospodin
Kokatriks
je izjavio da je dovoljno što se toliko piše i priča o njoj,
da mu ne treba ni jedna druga potvrda. Te 1968. godine, potpisala
je ugovor
sa
gospodinom
Kokatriksom, i čak SEDAMSESET I DVA PUTA izlazila pred parisku
publiku sa orkestrom Janike Balaša!!! Pariska publika ju je
primila oduševljeno,
skoro
zaljubljeno!
Diskografske kuće su se praktično otimale o Oliveru. Čuveni
francuski kompozitor Šarl Dimon, koji je pisao čuvene šansone za Edit Pjaf,
nagovarao je Oliveru
da snimi njegove kompozicije za "Philips". Posvetio joj
je jednu
kompoziciju koju je otpevala uz njegovu pratnju na klaviru
- "Jedan
dan posle kraja
sveta". Žilber Beko nije propuštao ni jedno veče da sluša Oliveru,
nazivajući je
"najboljim jugoslovenskim ambasadorom u svetu".
Učestvovala je i na tadašnjem Jugoslovenskom izboru za pesmu
Evrovizije, 1969. godine, sa pesmom "Poigraj, poigraj, devojče".
Te godine,
snimila je dva filma:
u Italiji - "Gospođica doktor" ("Fräulein Doktor"), Alberta
Latuada a u Nemačkoj - "Veštica iz đavolje šume" ("Hexen
bis aufs Blut
gequält") Majkla
Armstronga,
gde joj je partner bio Udo Kier, koji se danas može videti
u spotovima Madonne.
Potom se desila još jedna velika prekretnica u Oliverinom
životu - upoznavanje sa Miladinom Šakićem, koji je tada
bio potpredsednik
grada
Beograda.
U vreme kada je srela Miladina, Oliverina majka Katarina
se teško razbolela. Olivera
ju je svakodnevno obilazila u bolnici, hranila i pazila.
Osećala je kako je sve više gubi. Miladin joj je tada mnogo
pomagao,
i bezuspešno pokušavao
da
je uteši. Pred smrt, majka je zatražila da joj donese televizor,
da
bi mogla svoju kćer da gleda u "Novogodišnjem programu"
koji je snimala u
to doba,
sa velikom mukom. Doček Nove godine je provela kraj njenog
uzglavlja. Drugog januara
se probudila, i kako je tada išla repriza šou programa,
uspela je da po poslednji put vidi svoju jedinicu. Preminula je
dva dana kasnije,
04.01.1969.
godine.
Olivera je bila u velikom šoku. Izgubila je glas. Sa okolinom
je komunicirala
preko ceduljica. Tada je, u čast svoje majke, odlučila
da svom scenskom imenu, uz svoje kršteno ime, pridoda i majčino
ime
- Olivera Katarina.
Venčanje sa Miladinom (1970) je proslavljeno u Skupštini
grada Beograda, po želji njihovog kuma Branka Pešića,
predsednika Grada. Miladin
je bio divan muž - beskrajno nežan i pažljiv. Upravo
zbog svega
toga, njih dvoje
su izazivali
veliku ljubomoru i zavist, kad god bi se negde pojavili
zajedno. Ta
velika ljubav, burnih osećanja iznedrila im je sina,
01. februara 1971. godine.
Nazvali
su ga Mane, po Miladinovom ocu. Olivera nije ni sanjala
u kakav će pakao zakoračiti. Sedam meseci posle rođenja
deteta,
Miladin
je doživeo
strašan
udes kolima na
službenom putu kod Milanovca. Zadobio je teške povrede
glave i lakat razbijen u sedamnaest delova. Ništa više
nije bilo
kao pre.
Pored svega toga, Olivera je nastavila da snima filmove.
Po prvi put, jedna jugoslovenska glumica je glumila
u inostranom filmu.
Igrala je
veliku ljubav
Franciska Goje - groficu od Albe, poznatu po njegovim
platnima Maya nuda i Maya desnuda. Film "Goya - oder
Der arge Weg
der
Erkenntnis" (1971)
u nemačko-ruskoj koprodukciji se snimao duže od godinu
dana u Lenjingradu, u predelima Sočija,
u Berlinu, na Crnom moru u Bugarskoj i u Dubrovniku.
Jedva je čekala premijeru
u Beogradu. Premijera je, međutim, protekla bez ikakve
reklame. Nije
bilo ni
jednog novinara. Potpuni bojkot. Nigde ni kritike u
novinama, a radilo se o filmu sa dve međunarodne nagrade. Na skromnom
prijemu u Udruženju
filmskih
glumaca, poklonili su joj sliku Miće Popovića. U Berlinu
na premijeri, nemački ministar za kulturu je izjavio:
"Od sada
će nemački narod
pamtiti Gojinu
Maju
po Vašoj ulozi u ovom filmu".
Dve godine posle toga, japanski kompozitor Dome Suzuki,
poslao joj je ponudu da na Međunarodnom festivalu
u Tokiju zastupa
Japan sa
njegovom kompozicijom
na japanskom jeziku. Snimila je još par pesama, koje
su se našle na toj
ploči, snimanoj u tokijskom studiju, 1973. godine
- Wakamono ha kaeranakatta i Koi
ha... U Beogradu nikada niko nije poželeo da emituje
te pesme, iako je to bio kuriozitet - jedna Srpkinja
je
zastupala Japan
na japanskom
jeziku.
U Japanu
je bila praćena velikom reklamom. Već na samom aerodromu,
priređen joj je sjajan doček sa transparentima i
japanskim suncobranima
na kojima su
visile
njene
fotografije.
U periodu od 1974-1977 snimila je dva albuma. Njena
matična kuća PGP RTB je 1974. izdala kompilacijski
album sa uspešnim
pesmama
sa singl
ploča,
gde su
se našle nezaboravne pesme: "Alba", "Plovi lađa
Dunavom", "Budi moj", "Treperi jedno veče", "Suliram". Te godine,
izdat je
i album iz TV
šou programa
- "Alaj mi je večeras po volji". Dve godine kasnije,
1976., Olivera je objavila svoj,
takoreći prvi (ako se izuzme kompilacijski LP i
album sa pesmama iz šou programa),
šlagerski orjentisan LP. Na njemu su se našle kompozicije
Đorđa Novkovića, S. Kalođere i Željka Sabola. Sa
toga albuma, poznate
su kompozicije:
"U ime ljubavi", "Opa, opa uz buzuki" i fantastična,
antologijska pesma "Skrivni
pogled" za koju je Olivera sama napisala tekst.
Godine 1977. izašao je album
sa ciganskim
pesmama u modernom aranžmanu.
Bila je pozvana da peva drugu Titu i drugarici
Jovanki, posle dočeka Nove 1975. godine na Brionima.
Tri godine
kasnije
(1978), Olivera
je ponovo
pevala pred
Titom. Ovoga puta na planini Tara. Na Tari je
trebalo ostati šest dana. Olivera je trebalo samo da se
pobrine za orkestar.
Tada se
desilo nešto,
što danas
može izgledati samo kao anegdota, ako se zanemari
pozadina tog događaja. Naime, kada je trebalo
da obavi poslednji
razgovor sa orkestrom pred
nastup, iznenada
su joj javili da je čitav orkestar vraćen u Beograd.
Srećom, tu se zatekao Milutin Popović Zahar,
koji se ponudio da
joj pomogne.
Bila
van sebe
od straha. Počela je da peva svoju pesmu "Ti
si moje janje", koja
može da
se izvodi
bez orkestra. Međutim, umesto da izgovori "Ti
si moje janje", Olivera je otpevala
"Ti si naše janje", i ukopala se od straha. Nije
znala kako će to da protumače, jer nije želela
da pomisle
da je ona
Titu poručila
da je
ovca. Izvinila
se odmah. A jedan od političara je dodao - "Ne
zaboravite - ona je glumica". Dobila je veliki aplauz i vrtoglavo
nestala sa scene.
Godine 1979., Olivera snima jako uspešnu ploču
sa Kornelijem Kovačem u Londonu. Kao tekstopisci
se
pojavljuju Duško
Trifunović i Bora
Đorđević. Nazvali su
je simboličnim nazivom - "Osvetnica". Može
se zaključiti zbog čega. Ploča je, međutim, bila
puna ljubavnih
pesama. Pesma
"Letnja avantura"
snimljena
je kao
duet sa Michael de Albuquerqueom.
Sledeće, 1980. godine, Olivera je potpuno promenila
muzički stil. Okrenula se potpuno izvornom
narodnom, grlenom,
slovenskom načinu pojanja.
Obren Pjevović je za nju napisao 7 divnih
narodnih pesama. Osma pesma, sa
kojom je zatvorila
LP "Zarudela zora na Moravi", bila je upravo
ona kojom je izašla pred druga Tita dve godine
ranije,
na Tari
- "Ti si
moje janje".
Ploča je
doživela
veliki uspeh, i zlatni tiraž.
Na sledećoj ploči, snimljenoj 1982. godine,
Olivera je ostvarila saradnju sa Milutinom
Popovićem - Zaharom.
LP
je nazvan "Idu
momci u vojnike".
Pored melosa
južne Srbije, Olivera je obradila i jednu
rumunsku pesmu - "Dani mog detinjstva".
Godine 1984. snima svoj poslednji LP, pre
potpunog odlaska u izolaciju i mrak -
"Retka zverka".
Album je bio inspirisan
modernim,
novokomponovanim
folk motivima.
Prošao je gotovo nezapaženo.
Onda su usledile godine tuge, samoće
i izolacije. Miladina više nije bilo.
Oliveri
je najteže
padalo što je kroz
sve to morao
da prolazi
i njihov
sin Mane. Prema njemu se u školi postupalo
strože, samo zato što je bio sin Olivere
i Miladina Šakića. Mane je upisao Teologiju,
a potom i Likovnu akademiju i danas
živi i radi u
Madridu
kao slikar.
Tokom mračnih devedesetih, dok je živela
u zabrani i izolaciji, imala je malo
pravih prijatelja.
Mogla ih
je nabrojati
na prste jedne ruke.
Svi
oni su se
sastajali u domu dr Veselina Savića,
neuropsihijatra koji je Oliveri mnogo
puta pomogao. Zahvaljujući
njemu, Olivera
se
oslobodila sujete.
"Kada ženu
u mladosti proglase lepom i dive
joj se, pa je
tako razmaze, ona opasno izgubi objektivnost
prema sebi
i postane narcis
i sama sebi
dovoljna" - tako razmišlja
Olivera. Jedno vreme je izlazila
na ulicu bez imalo šminke i oblačila se
kako stigne,
bez
ikakve želje
da ostavi
utisak i
bez želje da
bude elegantna
i nalickana.
Navlačila je Manetove patike i u
njima koračala ulicom. Posmatrala je zapanjenost
ljudi u
susretu sa njom,
jer su navikli da
za Oliverom Katarinom
uvek ostaje
oblak parfema, bujna, negovana kosa,
i vitko telo utegnuto u tesne haljine.
Sada
je tu
stajala Olivera,
posivela,
ugojena, po svemu
drugom zapuštena,
osim po higijeni.
Pošto nije bilo mogućnosti da Oliveru
iko vidi na nekom koncertu, onaje
često priređivala
zabave za
svoje prijatelje.
Pevala
bi sve što oni
vole - stare
narodne pesme, ruske romanse, šlagere...
Stan je morala da proda. Živela
je u iznajmljenim stanovima i
garsonjerama. Svi oni komadi
nameštaja koje je godinama
skupljala rasejani su
na nekoliko mesta - deo je u
Valjevu, deo u beogradskim naseljima Sremčica
i Krnjača.
Deo je sa njom u stanu u kojem
bi
trenutno živela - Manetove slike,
knjige i neke
sitnice, samo njoj važne. Živela
je u
gomili ruševina svoga života,
otkrivena lica, gledajući pravo
u oči sve one sa maskom, koji
su je
doveli
do toga...
Strpljivo je čekala...
....
Najzad, čudo se dogodilo! Posle više od dve decenije izolacije, vrata pravde
su se otvorila Oliveri! Godine 2005. je sarađivala sa Marinom Abramović na
performansu Balcan Epic, u Gugenhajm muzeju u Njujorku, sa velikim uspehom.
Ponovo je zaigrala na velikom platnu u filmu Uroša Stojanovića
- "Čarlston za Ognjenku", čija je premijera bila u januaru 2008. godine.
Tu se nije završilo Oliverino otkrivanje - 19.06.2008. godine je imala veliki
solistički koncert u prepunoj dvorani beogradskog Sava Centra. Bio je to
veliki skup emocija, pesme i suza. Koncert se sastojao iz tri dela - prvi
deo je bio
šlagerskog tipa, gde je otpevala svoje nezaboravne pesme - "Ljubav", "Nikad'
ne zaboravi dane naše ljubavi", "Sanjam", "Pričaj mi o ljubavi". Na sceni
se pojavila u raskošnoj paperjastoj beloj haljini. Otpevala je tada i dve
nezaboravne
šansone Edit Pjaf - "La vie en rose" i "Milord". Drugi deo koncerta
bio je posvećen tradicionalnoj, srpskoj narodnoj pesmi - "Alaj mi je večeras
po volji", "Verka kaluđerka" i niz grlenih pesama. Treći deo koncerta je bio
posvećen
ruskim romansama i ciganskoj pesmi. Pojavila se u crvenom kostimu ruske princeze.
Ređale su se - "Đelem, đelem", "Crvena jabuka", "Kuna", "Čororo". Publika
se veselila i plakala zajedno sa Oliverom, koja je na toj velikoj sceni slavila
život!
....
Šta je sledeće, što će ova veličanstvena žena uraditi i zaseniti sve nas svojom
veličinom i jednostavnošću? Neka to ostane kao iznenađenje…
U tekstu korišćeni citati iz knjige "Aristokratsko stopalo", Olivere Katarine.
Izdavač Karić fondacija, 2002., prvo izdanje i Prosveta, drugo, dopunjeno
izdanje, 2006.
"Hvala mojoj dragoj Oliveri na mnoštvu korisnih saveta i na mnoštvu predivnih
fotografija i novinskih članaka koje mi je ustupila za ovu priliku", Marko.
Filmske uloge
1964 "Dobra kob" Nikole Stojanovića
1964 "Put oko sveta" Soje Jovanović
1966 "Vojnik" Džordž Brekstona
1966 "Ponedeljak ili utorak" Vatroslava Mimice
1966 "Roj" Miće Popovića
1966 "San" Puriše Đorđevića (nagrada na Niškom filmskom festivalu)
1966 "Kommissar X - Jagd auf Unbekannt"
1967 "Skupljači perja" Aleksandra Saše Petrovića (Grand prix kritike u Kanu)
1968 "Planina gneva" Ljubiše Geogrijevskog
1968 "Ima ljubavi - nema ljubavi" Nikole Rajića
1968 "Uzrok smrti ne pominjati" Jovana Živkovića (bio je dugo u bunkeru kao
film tzv. "crnog talasa")
1969 "Fräulein Doktor" (“Gospođica doktor”) Alberta Latuada
1970 "Hexen bis aufs Blut gequält" ("Veštica iz đavolje šume") Majkla Armstronga
1970 "Ann och Eve - de erotiska" (“An i Ev”) Arne Matsona
1971 "Großer graublauer Vogel, Ein" ("Sivo-plava ptica") Tomasa Šamonija
1971 "Goya - oder Der arge Weg der Erkenntnis" ("Goja") Konrada Volfa (rusko-nemački
film, dobitnik nagrada na međunarodnim filmskim festivalima u Veneciji i Moskvi)
1973 "Devičanska svirka" Đorđa Kadijevića (bio je dugo zabranjen film)
1974 "Polenov prah" Nikole Stojanovića
1974 "Derviš i smrt" Zdravka Velimirovića
1974 "Partizani" Stoleta Jankovića
1974 "Crveni udar" Dragana Golubovića
2008 "Čarlston za Ognjenku" Uroša Stojanovića
TV emisije i serije
1964 "One i on"
1964 "Belo u belom"
1965 "Akcija inspektora Rukavine"
1979 "Zarudela zora na Moravi"
1982 "Jelena Gavanski"
1987 "Vuk Karadžić"
Uloge u pozorištu
Narodno pozorište
"Koštana" sa Rašom Plaovićem
"Infantkinja"
"Majstor Hanut"
"Igra interesa"
"Nikola Tesla"
Atelje 212
"Kad je žena nema"
Uloge u TV serijama i dramama
Serija "Vuk Karadžić"
TV drama "Jelena Gavanska"
TV drama "Četiri žene"
Knjige
"Beli badnjaci" - zbirka pesama o stradanju Srba na Kosovu
"Aristokratsko stopalo"
Vezani link:
http://www.old.barikada.com/ex_yu_singles/k.php
http://www.old.barikada.com/ex_yu_singles/v.php
|