Barikada - World Of Music
Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com 
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)






Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Svastara - 2009
JADRANKA STOJAKOVIĆ
Koncert u Rijeci

Jadranka Stojaković
Koncert u Rijeci, 17.07.2009. - Prikaz

POVRATAK VLADARICE ŠANSONE JADRANKE STOJAKOVIĆ
NA TRSATSKOJ GRADINI ODRŽALA PRVI SOLISTIČKI KONCERT NA PROSTORU BIVŠE DRŽAVE

Čini mi se kao da u Japan nikad nisam ni otišla

Naravno da sam očekivala da će koncert okupiti moju generaciju, ne zbog mene, već mojih pjesama koje su ostale u svima nama, no iznenađena sam velikim brojem mladih koji su za moje pjesme mogli čuti od svojih roditelja, kaže Jadranka Stojaković. Ratni vihor okrutno se poigrao s ljudskim sudbinama, raspad bivše države svijetom je raselio i brojne umjetničke duše koje se polako vraćaju kućama. Premda je zveckanje oružja Jadranku Stojakoviću zatkelo u dalekom Japanu, gdje je pripremala svoj japanski CD, rat u Sarajevu u kojem se rodila 1950. godine onemogućio je povratak u domovinu jedne od najvećih kantautorice urbanih šansona i šlagera sedamdesetih i osamdesetih. Ratni vihor zaustavio je tako još jednu veliku umjetničku karijeru koja je nastavljena u Japanu, daleko od publike kojoj je ona zapravo bila namijenjena.
Nakon dva desetljeća nesviranja među ljudima koji su živjeli uz pjesme "Sve smo mogli mi", "Ima neka tajna veza" ili "Što te nema", Jadranka Stojaković se vratila. Vratila se da bi svojim koncertima podsjetila na godine kad su pjesme bile puno više od potrošne robe konzumerističkog društva.

Nenametljiva glazbenica

Preksinoćnjim koncertom na Trsatskoj gradini, 17.07.2009. godine, prvim solističkim na prostoru bivše Jugoslavije nakon dva desetljeća, Jadranka Stojaković je emotivno uznemirila brojne svoje obožavatelje koje su njezine pjesme vratile u sedamdesete, godine urbanog šlagera čija je ona bila vladarica. Sat i pol druženja na Gradini publici je bilo prekratko, no već koncem godine uslijedit će novi koncertni susreti, a do tad će, obećala je Jadranka, ponovo naučiti zaboravljene stihove "Emine" i drugih pjesama koje su trajno obilježile njezinu karijeru.
Nevjerojatno je kolike ste emocije probudili koncertom. Ne samo kod vaše generacije, koja vas nije zaboravila, već i među mladima, kojima možete biti majka?
– Počašćena sam prijemom. Naravno da sam očekivala da će koncert okupiti moju generaciju. Ne zbog mene, već mojih pjesama koje su ostale u svima nama. No iznenađena sam velikim brojem mladih koji su za moje pjesme mogli čuti od svojih roditelja. Čini mi se kao da odavde nikad nisam niti odlazila i na tome sam svima zahvalna.
Tisuće kilometara udaljenosti i dvadesetak godina izbivanja kao da su vas još više povezale s prostorom bivše države. Jesu li za to krive vaše pjesme vječno zelene boje?
– Moguće je i to. Hvala muzici na tome. Oduvijek sam govorila da muzika može za nas ljude puno učiniti. Cijelu svoju dušu sam predala muzici, trudila sam sve ove godine biti nenametljiva glazbenica i mislim da je to publika znala cijeniti.

Olovne godine - Na pola puta između Europe i Japana

Budući da ste gotovo pola svog života proveli u Japanu, danas se osjećate kao naša ili njihova glazbenica?
– Ne znam. Na letu iz Japana za Europu ja vam brzo zaspim. No uvijek se probudim na jednom te istom mjestu, iznad ruske rijeke Ob'. Uživam iz aviona gledati kako rijeka Ob' krivuda ruskim prostranstvom, a kako se ista scena ponavlja već godinama, skontala sam da je danas moj život na pola puta između Europe i Japana.
Dobro, kakva je vaša budućnost - japanska ili bosanska?
– Sve do mirovine čuvat ću svoj most koji sam izgradila između Japana i Europe. Japanska kultura je postala dio mene, pronosit ću je i dalje, ali uvijek je povezujući s ovdašnjim umjetnicima. Stoga mi je plan da pokušam šest mjeseci živjeti ovdje, a šest mjeseci tamo.
O vašim godinama koje ste proveli u Japanu malo se toga ovdje zna. Znamo da ste otišli 1988. godine, no ne znamo kako ste uspjeli zamijeniti balkanski mentalitet japanskim?
– U Japan sam doputovala kao gošća i vjerovala sam kako ću se nakon godinu dana vratiti kući. U početku je bilo lako. Kao i svaki gost, tako sam i ja bila dobro ugošćena, nizali su se i koncerti. No dogovoreni ugovor na jednu godinu s tamošnjom kućom koja je trebala objaviti moj japanski CD pretvorio se u četverogodišnji. Onda su došle devedesete, donijele su rat i u Bosnu i Hercegovinu. U međuvremenu sam ostala i bez jugoslavenskog pasoša, osjećala sam se kao zatočenik čekajući hoće li netko priznati Bosnu i Hercegovinu. Tako vam se moj povratak kući odužio. Naravno, s godinama sam sve manje bila gošća i život mi se počeo pretvarati u borbu za preživljavanje.
Veliki mi je bio problem što su Japanci o ondašnjoj Jugoslaviji znali samo iz čitanka. Znali su za druga Tita i Olimpijske igre u Sarajevu. Oni nikakvih drugih informacija o Jugoslaviji nisu imali. Prije svakog koncerta morala sam japanskoj publici objašnjavati odakle uopće dolazim. Ponekad mi se činilo kao da sam učiteljica zemljopisa ili povijesti. Nakon što bih održala svoj sat povijesti i zemljopisa, mogla sam početi s koncertom. Nasreću, jezik umjetnosti je univerzalan i tijekom koncerta većih prepreka nije bilo.
U mladosti sam se puno bavila drvorezom, kasnije sam i završila slikarstvo, a uzori su mi bili japanski majstori. Moja majka je obožavala Akira Kurosawu, a dugo je bila zaljubljena u jednog japanskog glumca. Puno sam znala o japanskoj umjetnosti, a snalaženje u Japanu mi je olakšala i ljubaznost naroda koja je u njihovom mentalitetu duboko usađena. Da, Japancima nedostaje naše topline, a nama njihove organizacije i strpljenja.

Loš image

U dalekom Japanu često vam se budila nostalgija za domovinom?
– Kako da ne. Bez obzira na to što mi drukčiji način rada u Japanu nije dopuštao puno vremena za razmišljanje. Jednostavno, nisam imala vremena za nostalgiju. No rat u Bosni i Hercegovini me slomio, psihički sam bila utučena.
Vijesti o ratu u bivšoj Jugoslaviji su stizale i u Japan. U to sam vrijeme surađivala s Mitsubishijem koji me angažirao za jednu svoju reklamnu kampanju. No kad su čuli za rat, odlučili su raskinuti ugovor. Kazali su mi da im moje podrijetlo ruši image proizvoda. Kako okrutno. Nakon okončanja rata počela sam dobivati bolje poslove. Počela sam pisati glazbu za dokumentarne filmove njihove nacionalne televizije, surađivala sam s filharmonijskim orkestrom, bavila sam se i alternativnom glazbom, produkcijom, jazzom... Kasnije sam savladala kompjuter i kom pjuterski dizajn. Puno sam naučila, tako da – puno hvala Japanu.
Jeste li uspjeli savladati njihovo pismo?
– Kineske znakove ne znam, naravno. Imam znanje njihove osnovne škole, no japanska pisma hiraganu i katakanu pišem i čitam bez problema i mogu reći da dobro govorim japanski.

Ima neka tajna veza

Kao da nije prošlo 20 godina od njezina posljednjeg nastupa u Rijeci, Jadranka Stojaković je, naizgled bez puno truda, odmah osvojila publiku na Trsatskoj gradini.

Kantautorica bosanskohercegovačkog podrijetla, koja ne propušta naglasiti da je njezina baka rođena u Gradcu pokraj Makarske, već je prvim taktovima neprolazne etnošansone na stihove Alekse Šantića "Što te nema", nastavljajući sa "Sve smo mogli mi" i "Ima neka tajna veza", zavela "red" u gledalištu ispunjenom pripadnicima baby-boom generacije, koja je i sedamdesetih godina obožavala njezine pjesme.

U rockerskom gradu, gdje je glazbeni ukus tih godina najviše određivao legendarni DJ Kosta, Jadranka je bila jedna od malobrojnih domaćih izvođača čiji se glas katkad mogao čuti u kultnom "Palachu".

Kao i tada, i ovom se prigodom njezina glazba slušala u tišini, a publika se uključila samo kad ih je ona pozvala da joj pomognu prisjetiti se teksta bosanske sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu". Uz dostojnu podršku Kristijana Terzića na klavijaturama, izvela je cijeli niz starih gradskih ljubavnih pjesama i uglazbljenu haiku poeziju.

Razgovarao Srđan BRAJČIĆ / Snimio Ivica TOMIĆ / Novi list + Slobodna Dalmacija

JADRANKA STOJAKOVIĆ - Što te nema
Autor priloga:
Amir Bahtijarević
Zagreb, Hrvatska
amirbahtijarevic@gmail.com








Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -