Reklamno mjesto 1 Reklamno mjesto 2 Reklamno mjesto 3 Reklamno mjesto 4
Optimizirano za
IE i 1024 x 768
Barikada
- World Of Music - Svastara - 2009
JADRANKA
STOJAKOVIĆ Koncert u Rijeci
Jadranka Stojaković Koncert u Rijeci, 17.07.2009. - Prikaz
POVRATAK VLADARICE ŠANSONE JADRANKE
STOJAKOVIĆ
NA TRSATSKOJ GRADINI ODRŽALA PRVI SOLISTIČKI KONCERT NA PROSTORU
BIVŠE DRŽAVE
Čini mi se kao da u Japan nikad nisam ni otišla
Naravno da sam očekivala da će koncert okupiti moju generaciju,
ne zbog mene, već mojih pjesama koje su ostale u svima nama, no iznenađena
sam velikim
brojem mladih koji su za moje pjesme mogli čuti od svojih roditelja, kaže
Jadranka Stojaković.
Ratni vihor okrutno se poigrao s ljudskim sudbinama, raspad bivše države svijetom
je raselio i brojne umjetničke duše koje se polako vraćaju kućama. Premda
je zveckanje oružja Jadranku Stojakoviću zatkelo u dalekom Japanu, gdje je
pripremala svoj japanski CD, rat u Sarajevu u kojem se rodila 1950. godine
onemogućio je povratak u domovinu jedne od najvećih kantautorice urbanih
šansona i šlagera sedamdesetih i osamdesetih. Ratni vihor zaustavio je tako
još jednu veliku umjetničku karijeru koja je nastavljena u Japanu, daleko
od publike kojoj je ona zapravo bila namijenjena.
Nakon dva desetljeća nesviranja među ljudima koji su živjeli uz pjesme "Sve
smo mogli mi", "Ima neka tajna veza" ili "Što te nema", Jadranka Stojaković
se vratila. Vratila se da bi svojim koncertima podsjetila na godine kad su
pjesme bile puno više od potrošne robe konzumerističkog društva.
Nenametljiva glazbenica
Preksinoćnjim koncertom na Trsatskoj gradini, 17.07.2009.
godine, prvim solističkim na prostoru bivše Jugoslavije nakon dva desetljeća,
Jadranka Stojaković
je
emotivno uznemirila
brojne svoje obožavatelje koje su njezine pjesme vratile u sedamdesete, godine
urbanog šlagera čija je ona bila vladarica. Sat i pol druženja na Gradini publici
je bilo prekratko, no već koncem godine uslijedit će novi koncertni susreti,
a do tad će, obećala je Jadranka, ponovo naučiti zaboravljene stihove "Emine"
i drugih pjesama koje su trajno obilježile njezinu karijeru.
Nevjerojatno je kolike ste emocije probudili koncertom. Ne samo kod vaše generacije,
koja vas nije zaboravila, već i među mladima, kojima možete biti majka?
– Počašćena sam prijemom. Naravno da sam očekivala da će koncert okupiti moju
generaciju. Ne zbog mene, već mojih pjesama koje su ostale u svima nama. No
iznenađena sam velikim brojem mladih koji su za moje pjesme mogli čuti od svojih
roditelja. Čini mi se kao da odavde nikad nisam niti odlazila i na tome sam
svima zahvalna.
Tisuće kilometara udaljenosti i dvadesetak godina izbivanja kao da su vas još
više povezale s prostorom bivše države. Jesu li za to krive vaše pjesme vječno
zelene boje?
– Moguće je i to. Hvala muzici na tome. Oduvijek sam govorila da muzika može
za nas ljude puno učiniti. Cijelu svoju dušu sam predala muzici, trudila sam
sve ove godine biti nenametljiva glazbenica i mislim da je to publika znala
cijeniti.
Olovne godine - Na pola puta između Europe i Japana
Budući da ste gotovo pola svog života proveli u Japanu, danas se osjećate
kao naša ili njihova glazbenica?
– Ne znam. Na letu iz Japana za Europu ja vam brzo zaspim. No uvijek se probudim
na jednom te istom mjestu, iznad ruske rijeke Ob'. Uživam iz aviona gledati
kako rijeka Ob' krivuda ruskim prostranstvom, a kako se ista scena ponavlja
već godinama, skontala sam da je danas moj život na pola puta između Europe
i Japana.
Dobro, kakva je vaša budućnost - japanska ili bosanska?
– Sve do mirovine čuvat ću svoj most koji sam izgradila između Japana i Europe.
Japanska kultura je postala dio mene, pronosit ću je i dalje, ali uvijek
je povezujući s ovdašnjim umjetnicima. Stoga mi je plan da pokušam šest mjeseci
živjeti ovdje, a šest mjeseci tamo.
O vašim godinama koje ste proveli u Japanu malo se toga ovdje zna. Znamo
da ste otišli 1988. godine, no ne znamo kako ste uspjeli zamijeniti balkanski
mentalitet japanskim?
– U Japan sam doputovala kao gošća i vjerovala sam kako ću se nakon godinu
dana vratiti kući. U početku je bilo lako. Kao i svaki gost, tako sam i ja
bila dobro ugošćena, nizali su se i koncerti. No dogovoreni ugovor na jednu
godinu s tamošnjom kućom koja je trebala objaviti moj japanski CD pretvorio
se u četverogodišnji. Onda su došle devedesete, donijele su rat i u Bosnu
i Hercegovinu. U međuvremenu sam ostala i bez jugoslavenskog pasoša, osjećala
sam se kao zatočenik čekajući hoće li netko priznati Bosnu i Hercegovinu.
Tako
vam se moj povratak kući odužio. Naravno, s godinama sam sve manje bila gošća
i život mi se počeo pretvarati u borbu za preživljavanje.
Veliki mi je bio problem što su Japanci o ondašnjoj Jugoslaviji znali samo
iz čitanka. Znali su za druga Tita i Olimpijske igre u Sarajevu. Oni nikakvih
drugih informacija o Jugoslaviji nisu imali. Prije svakog koncerta morala
sam japanskoj publici objašnjavati odakle uopće dolazim. Ponekad mi se činilo
kao
da sam učiteljica zemljopisa ili povijesti. Nakon što bih održala svoj sat
povijesti i zemljopisa, mogla sam početi s koncertom. Nasreću, jezik umjetnosti
je univerzalan i tijekom koncerta većih prepreka nije bilo.
U mladosti sam se puno bavila drvorezom, kasnije sam i završila slikarstvo,
a uzori su mi bili japanski majstori. Moja majka je obožavala Akira Kurosawu,
a dugo je bila zaljubljena u jednog japanskog glumca. Puno sam znala o japanskoj
umjetnosti, a snalaženje u Japanu mi je olakšala i ljubaznost naroda koja
je u njihovom mentalitetu duboko usađena. Da, Japancima nedostaje naše topline,
a nama njihove organizacije i strpljenja.
Loš image
U dalekom Japanu često vam se budila nostalgija za domovinom?
– Kako da ne. Bez obzira na to što mi drukčiji način rada u Japanu nije dopuštao
puno vremena za razmišljanje. Jednostavno, nisam imala vremena za nostalgiju.
No rat u Bosni i Hercegovini me slomio, psihički sam bila utučena.
Vijesti o ratu u bivšoj Jugoslaviji su stizale i u Japan. U to sam vrijeme
surađivala s Mitsubishijem koji me angažirao za jednu svoju reklamnu kampanju.
No kad su čuli za rat, odlučili su raskinuti ugovor. Kazali su mi da im moje
podrijetlo ruši image proizvoda. Kako okrutno. Nakon okončanja rata počela
sam dobivati bolje poslove. Počela sam pisati glazbu za dokumentarne filmove
njihove nacionalne televizije, surađivala sam s filharmonijskim orkestrom,
bavila sam se i alternativnom glazbom, produkcijom, jazzom... Kasnije sam savladala
kompjuter i kom pjuterski dizajn. Puno sam naučila, tako da – puno hvala Japanu.
Jeste li uspjeli savladati njihovo pismo?
– Kineske znakove ne znam, naravno. Imam znanje njihove osnovne škole, no japanska
pisma hiraganu i katakanu pišem i čitam bez problema i mogu reći da dobro govorim
japanski.
Ima neka tajna veza
Kao da nije prošlo 20 godina od njezina posljednjeg nastupa u Rijeci, Jadranka
Stojaković je, naizgled bez puno truda, odmah osvojila publiku na Trsatskoj
gradini.
Kantautorica bosanskohercegovačkog podrijetla, koja ne propušta naglasiti
da je njezina baka rođena u Gradcu pokraj Makarske, već je prvim taktovima
neprolazne etnošansone na stihove Alekse Šantića "Što te nema", nastavljajući
sa "Sve smo mogli mi" i "Ima neka tajna veza", zavela "red" u gledalištu ispunjenom
pripadnicima baby-boom generacije, koja je i sedamdesetih godina obožavala
njezine pjesme.
U rockerskom gradu, gdje je glazbeni ukus tih godina najviše
određivao legendarni DJ Kosta, Jadranka je bila jedna od malobrojnih domaćih
izvođača čiji se glas
katkad mogao čuti u kultnom "Palachu".
Kao i tada, i ovom se prigodom njezina glazba slušala u tišini,
a publika se uključila samo kad ih je ona pozvala da joj pomognu prisjetiti
se teksta
bosanske sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu". Uz dostojnu podršku Kristijana
Terzića na klavijaturama, izvela je cijeli niz starih gradskih ljubavnih pjesama
i uglazbljenu haiku poeziju.
Razgovarao Srđan BRAJČIĆ / Snimio Ivica TOMIĆ / Novi list
+ Slobodna Dalmacija