Barikada - World Of Music
Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com 
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)






Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Svastara - 2009
VONDER NA LEDINAMA
Bojan Bosiljčić

Flesh, Beograd - Dansing sala Doma omladine, Beograd, juni '76

Flesh, Beograd - Dansing sala Doma omladine, Beograd, juni '76

Vonder na Ledinama
Bojan Bosiljčić

Idem ja sad da napišem priču, kažem dok se decembarski mrak hvata na prozore.
Uh, odgovara moja žena.
Ona je nežna. Moja žena. Uši su joj još zagluhnute. Moje ne. Moje uši se brže oporavljaju. Noćas smo - celu dugačku zimsku noć - proveli na svirci u Ledinama, naselju na obodu Grada koje se odreklo usluga urbanista. Malo starog dobrog zvuka, malo kikirikija, malo džin tonika, malo piva. Sneg je vejao napolju. Mama Co Co je svirala unutra. I Spektar, desperadosi sa kojima sam delio binu sredinom sedamdesetih, jednom smo svirku otvarali mi drugi put oni... vesele sedamdesete... tada su se zvali Spunk, a ja sam sedeo za bubnjevima, "Jumping Jack Flash" je uvek bila početna numera, Đura je uvodni rif svirao mnogo snažnije od Kita Ričardsa... ali danas, dok sneg pada po Ledinama, i dok se uspomene kondenzuju iza moga čela, to jest noćas... uhhh, noćas je bilo moćno, Ljuba je pevao koliko ga grlo nosi, "Chicago" od Crosby, Stills, Nash & Young, Ljuba to baš ume... a onda su na binu izašli Mama Co Co.
Klavirist kog vidiš, govorim jednoj lepoj ženi do mene, jednog je popodneva u Njujorku svirao sa Stivijem Vonderom.
?! odgovara lepa žena.
Bata Vlaja je ušao u radnju, objašnjavam ja kao veliki poznavalac Legende, da kupi novu klavijaturu. U jednom trenutku pred radnjom staje siva limuzina, i iz nje izlazi čovek u sivom odelu. To je Stivi Vonder, znaš Stivija Vondera?
Lepa žena me gleda u čudu.
Ulazi Vonder u radnju, nastavljam ja, i Bata Vlaja skoro padne u nesvest. Priđe Vonderu, predstavi se, i doda da je njegov veliki fan, i da je, eto, tu, da proba novu klavijaturu. I Vonder kaže: Pa hajde da sviramo, čoveče! Bata Vlaja ne može da veruje... i tako, odsviraju njih dvojica dobrih pola sata, vlasnik radnje takođe ne može da veruje, niko ne može da veruje, ali to se zaista dogodilo u Njujorku, te godine, ili neke kasnije, nema veze... Bata Vlaja danas na zidu, uramljen, drži autogram Stivija Vondera iz te njujorške radnje.
Lepa žena se smeši i zadivljeno klima glavom. U tom času će Mama Co Co zasvirati "Start Me Up" od Rolling Stonesa. Maslo moje žene. Samo je prišla Bata Vlaji i tražila to. Nije mogao da je odbije. Toliko dugo se znaju. Mnogo pre mene. Ja sam u ovu priču ušao kasnije. Svaka priča ima svoj trenutak. Za svakog od svojih junaka.
Ali te '84. godine je bilo strašnih sranja u Rovinju, kaže moja žena dok se decembarski mrak lepi za prozore.
Zuri negde, i otpuhuje dimove gađajući otvor peći. Ručak je bio lagan, bela riba i vino. Podižem noge na stolicu, i slušam. Njen me glas umiruje.
Dado Topić je, nastavlja ona, svirao sa Mama Co Co u Monviju, i Bijelo Dugme, trideset metara dalje, u amfiteatru. Onda je na jednu šihtu u Mama Co Co pristigao Željko Bebek. Tek što je napustio Dugme. Mesec dana su svirali jedni do drugih, a niko, kao, nije video one druge. Tu je bio novi pevač Dugmeta, Tifa, Dugme se s njim usviravalo u Rovinju. Posle mesec dana prvi put se sretnu Bebek i Bregović, u nekom baru, za šankom, i Bregović kaže - Hej, otkud ti ovde?! Svi okolo prsnu u smeh, Bebek odćuti, šta da kaže čovek?!
Moja žena dok to govori ima sjaj u očima. Vidim to. Taj sjaj. Dobro je imati sjaj posle neprospavane noći. Dok se mrak lepi za prozore. Ja ćutim i slušam. Tako je najudobnije. Tako čovek najviše sazna.
A Topić? pitam.
Topić se upravo razvodio, kaže moja žena. I jednog dana g-đa Topić, nastavlja priču moja žena, osvane u Rovinju. Topa ima novu ljubav, i ta je Beograđanka, gospođa mu napravi rusvaj, u garderobi Monvija lete stolice. Bata Vlaja stane između zavađenih supružnika i primi stolicu u rame.
Ljubav je moćna sila, komentarišem.
Topićeva nova ljubav, nastavlja moja žena ne obazirući se, pati tog leta za jednim beogradskim gitaristom kog je upravo ostavila. I tako sreće Topu. Leto '84., Rovinj. Neviđena sranja su se dešavala tog leta u Rovinju, ponavlja moja žena.
A noćas, posle "Start Me Up", Hoze je pevao "Kung Fu Fighting". Ledine su bile pod snegom. Kuća pripada Saši, bubnjaru Spektra, nekadašnjeg Spunka, koji slavi rođendan, i koji u prizemlju izrađuje svoje umetničke fontane od nerđajućeg čelika dok se na spratu vikendima odvijaju svirke. Moja žena skakuće stalno do Bata Vlaje, da mu kaže da se bas nedovoljno čuje, da nešto škripi, da su klavijature mutne, da su preglasni. Bata Vlaja odmah reaguje. Ja samo sedim i slušam Hozea. Moja žena će da obavi sve ostalo. Tako je kad se čovek dobro oženi. Leto '84. nadvija se nad nama.
I posle, kažem ja, posle tog leta, šta je Topić uradio?
Ništa, kaže moja žena dok ispija svoje crno vino. Prva žena mu je ispraznila račune koje su imali zajednički u Parizu. Topić se doselio kod nove ljubavi, na Dedinje. Bata Vlaja je jednom otišao tamo kao špijun, našao u frižideru jednu kesicu supe. Mnogo smo se svi smejali toj kesici...
Hoze se, inače, zove nekako sasvim šumadijski. Ali jako dobro peva pesme Hozea Felisijana... pa ga svi zovu tako. Možda će noćas zapevati neku i od slepog pevača koji nije Vonder... priželjkujem ja koji sam, leta '78, na plažama Novalje, na Pagu, ostavivši bubnjeve iza sebe, pevao "Gipsy", sa sve onim predudarom u doboš koji sam izvodio jednostavno udarajući pesnicom o telo gitare dok su lepe Austrijanke treptale i uzdisale. One su znale "Malinkoniju" Olivera Dragojevića, na srpskom, tj. hrvatskom, ili kako god se taj jezik zvao, ali to kako su one pevale a ja ih pratio, njihov mekani izgovor, i kako su uopšte znale naš jezik, to je već opisano, nećemo opet o tome...
Lepa žena na podijumu u Ledinama igra dok Hoze peva "Superstition", to je zaželela moja žena jer sam je podsetio na Bata Vlajinu priču o velikom Vonderu. Bata Vlaja ne može da odoli, on ispunjava sve želje mojoj ženi. U tome smo slični, Bata Vlaja i ja. Prostorija je puna ljudi, svi se tu znamo, nema potrebe ni da se pozdravljamo, poneko je nov, mladić u majici bez rukava, vrlo gibak, sa telom i bakenbardima kao Nick Cave, previja se dok igra, žene to vole, ima ih oko njega, Bata Vlaja peva "Still got The Blues For You" Gerija Mura, svetla se prelivaju po nama. Još jedan džin tonik stiže. Sad ponovo Ljuba peva... njegov nazalni tenor, leto '76. kad smo maturirali, beogradsko Ušće i naše dve gitare, devojke koje su nas pratile, neke od njih sad su tu... one koje su tamo, na Ušću, bile lepe, lepe su i danas, lepota je takva kategorija, Ljuba peva "Black night" od Deep Purple, i to smo svirali sedamdesetih, u gimnazijskoj grupi FLEŠ, Ljuba sa basom i za mikrofonom, ja za bubnjevima, lepa žena, danas, 30 godina kasnije, igra do mene, naginjem se i kažem:
Znaš li šta znači ovaj naslov?
Izgovaram ga na engleskom, u kome se "noć" i "vitez" izgovaraju isto ali pišu različito.
Znam, kaže ona, "Crna noć".
Ja sam mislio da se ona od Moody Bluesa zove "Noći u belom satenu", kažem. Ali ta ima "k" ispred. To su "Vitezovi u belom satenu". Ali ovo jeste "Crna noć".
Lepa žena me zaprepašćeno posmatra.
Zaista? "Vitezovi u belom satenu"?! Pa... pogleda me izbliza dok Ljuba propinje glasne žice, to bolje zvuči.
Klimam glavom, Ljuba podiže glas dok Saša tuče u bubnjeve isto kao onda dok smo istu pesmu svirali, svi zajedno, Spunk i Fleš na istoj bini, u sali mesne zajednice "20. oktobar" na Varoš kapiji u kojoj će potom biti poslovnica tajkunske banke a kasnije, tj. danas, nešto drugo, ni sam ne znam šta... ali bina, bina je bila visoka metar, najviša bina od svih na kojima sam svirao, nikad se više neću popeti tako visoko... kao što Ljubin glas sad visoko izbija kroz vazduh Ledina: "Black night". Proleće 75, hala Pionir, Deep Purple su počeli koncert sa "Speed King", zvuk urlajućeg motora na auto putu, i zvuk sudara i smrti posle čega se, kroz orguljske akorde, duša motorcikliste uspinje u raj. Nikad neću zaboraviti taj zvuk, sedamnaestogodišnji klinac u indijskoj košulji od karirane gaze na kojoj nije ostalo nijedno dugme posle guranja u autobusu GSP-a koji me je, samog, bez ikoga od svirača iz FLEŠA, što dan danas ne mogu da shvatim, odvezao do Pionira, gde će Riči Blekmor stajati mirno kao kip a njegova gitara sejati smrt po nama.
I sad dok Ljuba silazi sa bine i Hoze hvata mikrofon, nas dvojica stojimo pod zvučnom kutijom, ja ga grlim, kažem, "Dobar si, glas je tu!", on sleže ramenima, on peva prirodno, njemu je normalno da je glas tu iako obojica znamo kako sve to može da prođe, Ljuba gleda ka bini i kaže:
Jesi video šta je Vlaja sve doneo?
Posmatram tih sedam klavijatura, jedna od njih stoji na nogarama koje podsećaju na dasku za peglanje. To i kažem. Ljuba se smeje, odobrava. Lepa žena pod svetlima kristalne kugle zaneseno igra, žmuri. I Ljuba to primećuje. Onda se okrene ka meni, kaže:
A sećaš se naše opreme?
Smejemo se, nema ništa smešnije od naše opreme iz sedamdesetih. Bubnjevi kupljeni od zajma moje nane Magdalene od kojih je para, uz raniju ušteđevinu, Saša kupio Premijera. Ljuba je svirao na pojačalu koje je bilo ručni rad nekog zaluđenika iz gimnazije koji je posle upisao elektrotehniku. Iz nekog razloga je bilo bele boje, i zvali smo ga "doktorsko pojačalo". A zvučnu kutiju za bas smo Ljubi izgradili sami: velika drvena kutija, sanduk od ko zna čega pronađen na vojnom otpadu, sa licem od kartona u kome smo isekli osam pravilnih okruglih rupa za osam zvučnika, običnih visokotonaca iako se radilo o basu. Karton nismo čak ni ofarbali, videlo se o kojem se materijalu radi. Devojkama to nije smetalo da vrište dok ja lupam solo, dobro se sećam tog vrištanja. Vrištale su sigurno sve vreme, samo ih mi nismo čuli...
Kartonski zvučnik! kaže Ljuba i smeje se.
Ali ne obični karton, dopunjujem ga; debeli karton, dvostruki!
Ljuba se zacenjuje, klima glavom, odmahuje rukama:
Dvostruki!
Hoze peva "So You Win Again" od Hot Chocolate, Ljuba i ja u senci zvučnika, gledamo se pogledom onih koji više ne znaju odakle da počnu.
Ali, kaže Ljuba, bilo je lepo.
Klimam glavom, lepota mi se čini kao obična reč. Jer sada ne mogu da iz nje vadim njena duboka značenja, muzika je naša trenutna primarna obaveza, uspomene koje se bore da izađu napolje nemaju šta tu da traže, znamo za njih, za uspomene, ne možemo da ih odbacimo, ne možemo da im pobegnemo, nemamo kud. Kristalna kugla burgija mi mozak.
Bilo je, sine, kažem, misleći na lepotu, misleći na Markiša koji u Kanadi radi za Japance, i na Đuru koji u Beogradu valja jevrejske dijamante i nije dotakao gitaru trideset godina, na Čovu i Nelleta koji su tu ali više nemaju vremena za muziku.... On samo klima glavom, pogleda uprtog u bas bubanj. Win. Again. Leta '84, bilo je neviđenih sranja u Rovinju.
Zar ti se ne čini da su preglasni? pita me moja žena dok Mama Co Co tresu "Simpathy For The Devil".
Gledam je belo kao što je beo sneg na Ledinama.
Ja sam bio na koncertu Deep Purplea, kažem. Meni ništa nije preglasno.
Ona vrti glavom, zapušuje uši, ide do Bata Vlaje i preko klavijatura mu dobacuje par reči, i ja vidim kako Bata Vlaja petlja oko potenciometara, kao utišava se, zvuk je isti ali je moja žena zadovoljna, uši je manje bole. Hoze peva "Have You Ever Seen The Rain", dok dečkić u majici bez rukava izvija telo kao fakirova zmija. Blješteća kugla, načičkana staklićima, okreće li se okreće...

Grupu smo odlučili da osnujemo leta 74, na rivi, u Selcu kod Crikvenice. Ime Fleš došlo je te jeseni. Tamo, na rivi, znali smo samo da će biti grupa. I šta ćemo svirati. "Tobacco road", bio je kategoričan Đura. Može, rekao je Markiš, Erik Bardon je dobar. I "Black Magic Woman", dodao je Đura. I Santana je dobar, potvrdio je Markiš. Frizure su nam bile važne, sva četvorica smo na more nosili fenove, i specijalne češljeve i četke. Riva je bila puna predveče, i sada ne znam ko je prvi spomenuo grupu, ali odmah smo počeli da raspodeljujemo instrumente, Đura je, naravno, bio viđen za solo gitaristu, već je imao instrument i svirao moćno, Markiševa majka je svirala klavir pa će on kupiti orgulje i naučiti sviranje od majke, nikad nije seo za orgulje, Čova i Nelle nisu imali sluha pa će biti uz nas, snimaće nas i praviti plakate i lajt šou, ja sam svirao gitaru ali trebao nam je bubnjar, biću to ja, dobar sam u ritmu, bližila se večera, glad je terala na žurbu, bas ćemo dati Slepi, on nije tog leta sa nama, ali složiće se, ima jednu staru bas gitaru koju je njegov ujak svirao u vojsci, znali smo za tu gitaru... Vratili smo se iz Selca i prionuli na posao: Markiš je kupio orgulje "Tiger" i stao da ubrzano uči sviranje od majke koja je obrazovanje stekla na Dijabeliju, a ja sam jednog popodneva, sa njim i Nelletom otišao kod nane Magdalene i predstavio joj naš projekat stvaranja grupe u kojoj smo njoj, mojoj štedljivoj ali muzikalnoj nani koja je dvadesetih u Nišu pevala solo sopran u tamošnjem horu, namenili važnu ulogu: finansijera kupovine bubnjeva! Pristala je iz cuga, nana Magdalena. Samo je tražila da potpišemo menicu na trista hiljada tadašnjih para, i da joj, ako zaradimo od muzike, te pare vratimo. Potpisali smo bez razmišljanja. Sutradan smo pogledali oglase, sekcija Muzički instrumenti: prodaja. Prvi oglas za bubnjeve bio je potpisan imenom "Saša".
"Papa Was A Rolling Stone", pevao je Hoze, noćas, na Ledinama. Trideset godina ranije istu pesmu pevao je Crnke, koji će se posle okrenuti samo bluzu i biti jedini čovek u ovoj zemlji u čijem sviranju i pevanju bluza ne može da se primeti razlika od Amerikanaca. Saša je bio za bubnjevima. Ja sam bio za bubnjevima. Ljuba je pevao. Peva i danas. Danas pevam i ja. Ali noćas ne. Noćas sam ustao da igram. Ne razmišljajući da li me iko gleda. Moja žena je ostala da sluša. Svaki ton joj je bio važan. Slepa se nije snašao sa basom. Posle samo nekoliko proba, Ljuba je uskočio u garažu mog oca u Brankovoj 26, fatiranu ambalažama za jaja, gde smo vežbali. Zapevao je kao da samo to u životu radi. Garaža se tresla od njegovog glasa.
A ono, nastavlja Ljuba, kad si zabio palicu u karton moje kutije, između zvučnika? Gađao si Đuru...
Zacenjuje se, ne može da nastavi. Đura je bio nezaustavljiv u soliranju. Kod kuće je vežbao po deset sati dnevno, skidao Mek Laflina pa onda njegove fraze okretao naopačke, od poslednjeg ka prvom tonu, i tako ih, prevrnute kao stare rukavice, beskrajno svirao kad nastupi njegov momenat u "Sunshine Of Your Love", na primer. Bilo je to vreme dugačkih solaža. Ja nisam mogao da toliko vežbam bubanj, u garaži je bilo hladno; nisam imao kondicije. I kad je Đura jedne večeri ušao u trideseti minut soliranja a meni se ruke počele da oduzimaju, poslednjom snagom bacio sam palicu prema njemu, pazeći da ipak ne poremetim ritam. Promašio sam ga i palica se zaletela u Ljubin karton. On je video kako palica leti, zabezeknuto me je gledao, a onda shvatio. Prišao je Đuri i viknuo mu na uvo da sam ja na samrti. Đura me je pogledao, i ubrzo okončao solo. Završili smo pesmu i ja sam legao na pod ispod bubnjeva. Markiš me je sa zanimanjem posmatrao iznad klavijature. Mislim da sam te noći mogao da ubijem Đuru. Ali vraški dobro je svirao gitaru, tu nema reči.
Ne čini li ti se, pitam dok se mrak lepi za prozore, da je Ljuba sinoć bio bolji od Hozea, mislim... Mama Co Co su samo bezobrazniji u nastupu, ali Ljuba i kompanija su isto tako dobri, zar ne?
Ne znam, kaže moja žena. Osamdeset četvrte su bili fenomenalni, Topić je skakao i bio zaljubljen, jedne večeri prišao mu je sin, od prve Beograđanke, nešto traži, pauza je, gomila nas oko stola, terasa Monvija, Topić sa novom Beograđankom, sin gnjavi, i Topa se okrene i kaže: "Sine, pa zar ne vidiš da je tata zaljubljen...". Takvo je to bilo leto, kaže moja žena i odbija dim u kaljevu peć.
Garaža u Brankovoj se, osim Ljubinog glasa, tresla još od nečega; jednog popodneva, dok smo razdvajali nebo od zemlje tresući "Them Changes" od Buddyja Milesa, primetili smo da nam se u harmoniju nešto meša. Prvo smo se malo zagledali, Ljuba je pevao, on ništa nije čuo, a onda smo polako prestali da sviramo. Ljuba se prenuo... Ššta, šta je bilo, što smo stali?... a onda je i on čuo: gusle. Odnekud spolja, gromoglasno je dopirao zvuk drevnog instrumenta, i podrazumevajući glas, narodni pevač je zapomagao o Kraljeviću Marku ili ženidbi Dušanovoj, takva neka materija. Nismo mogli da verujemo. Podigli smo metalna vrata garaže i suočili se sa načičkanim komšijskim glavama koje su sa zanimanjem pratile dešavanja na prvom spratu: komšija Toković, svojevremeni žitelj Golog otoka, razgnevljen snagom naših instrumenata, izneo je zvučnike gramofona "Trubadur" na sims i udario kontru. Ja sam stajao, raskrečenih nogu, na dvorištu i razmišljao o tom kontrapunktu koji nas je zadesio. Tada se na prozoru pojavio Toković i stao da urla: "Jebo vas Džonson, džukele!" Mislio je valjda na Lindona Džonsona, američkog predsednika iz prethodne decenije. Valjda nije bio još čuo za Niksona. "Jebo vas kapitalizam! Marš u Ameriku pa tamo urlajte!" Stanari su se smejali i namigivali, i mi smo se polako povukli u tamu naše garaže u kojoj su vladali zakoni kapitalizma. Od tada, svaka proba je u svom drugom tonskom planu imala gusle i kletve upućene kapitalističkom društvenom uređenju...
Ali Đura je prevazišao sebe sa onom tvojom činelom, kaže Ljuba dok nam se nad glavama razleže Džej Džej Kejlov "Cocaine". Samo me gleda, čeka kako ću da odgovorim.
Posle Sašinih bubnjeva, kupio sam, takođe preko oglasa, komplet nekakvih mađarskih bubnjeva. Začudo, behu sasvim dobri. Samo su činele zvučale kao poklopci za šerpe. Skupio sam pare ne posećujući nanu Magdalenu koja je čekala povraćaj duga, i kad je Toša, Đurin drugar, kretao za London, tog leta '75, dao sam mu novac sa opisom jedne Zildjian činele koja bi trebalo da upotpuni moj zvuk. Toša se vratio sa činelom žutom kao sunce. Natakao sam je na stativ za note koji je u toj kombinaciji služio da podrži činelu. Kad sam je prvi put udario svima su prostrujali žmarci; tako pun zvuk nismo do tad čuli iz mog ćoška.
Crash činela, kažem i gledam Ljubu pravo u oči.
Mnogo si bio ponosan na nju, kaže. Bila je dobra činela, nema tu sad šta...
Bila je, kažem.
Đura je to smišljao od početka, kaže Ljuba.
Verovatno, kažem ja.
Jedne večeri smo krenuli na svirku, noseći na rukama bubnjeve i kartonsko pojačalo i instrumente tih 300 m do sale na ćošku. Uvek smo tako išli, kao izbeglice. Odsvirali smo svoje, i u povratku, primetio sam to, Đura se otimao da ponese moju novu činelu. Pod miškom je nosio svoju gitaru, i nekakve kablove, sećam se tih kablova, i tražio je i činelu. "Mogu, mogu" govorio je. Dao sam mu činelu. I dok smo se po mraku uspinjali kroz dvorište do garaže i ja petljao oko ključa i metalnih vrata, iz mraka iza mene začuo se zlokobni zvuk udarca činele o zemlju. Ukočio sam se kao poenter, nisam smeo da se okrenem. Sjurio sam se do Đure, ništa se nije videlo, Đura je zapomagao "izvini izvini", ja sam samo tražio činelu po pomrčini, to je trajalo, svi su bili nemi. Napokon sam pronašao dragoceni metal i stao da ga opipavam, tražeći pukotine. Bio je ceo, ali nekako manji od onog što sam navikao. Pojurio sam prema vratima, gurnuo ključ, podigao vrata i u snopu žutog svetla iz gole sijalice u svojim rukama ugledao staru, mađarsku činelu koju je Đura, spremajući ovu psinu, polazeći na svirku sakrio pod mantil.
Tvoja faca, kaže Ljuba, tamo, u garaži, sa onom smrdljivom činelom u ruci... to se ne zaboravlja.
Klimam glavom, znam; svi iz benda su mi to govorili, godinama kasnije. Samo ja nisam video svoju facu tada. Voleo bih da je nekako vidim sada. Ali tu je samo kugla sa bezbrojnim staklićima. Ljuba i ja, kao sante zaglavljene u krkljancu leda koji se pokrenuo, stojimo i gledamo se. Uspomene će nas zdrobiti ako još dugo ostanemo ovde, obojica to znamo, ali ne da nam se da pođemo, stojimo u zavetrini zvučnika, dobro je dok traje, taj momenat varke, poprečni kanal probušen do mladosti koja obitava duboko, koja se ne predaje, na kojoj smo izgradili tu fasadu kojom se kurčimo danas. Zagrliću ga još jednom, i prisloniti obraz uz njegov obraz. Razumećemo se.
Takvo je to bilo leto, ponavlja moja žena. Kaljeva peć odlično vuče dim, moja žena ima razvijenu ekološku svest. Ja posmatram pukotinu na zidu iznad dimnjaka.
Leta '84. Nelle i ja smo poslednji put prokrstarili Jadranskom obalom, Čova je polako uplovljavao u bračne vode, a mene je, naredne godine, čekala banjička bolnica koja će za narednih petnaest meseci biti moja adresa. Tog leta '85, butna kost u mojoj desnoj nozi će u susretu sa branikom jedne bele Lade biti razdvojena na dve ravnomerne polovine, pa će tako i život, prateći tu pukotinu, od sledećeg leta krenuti drugim putem. FLEŠ je prestao da nastupa čim smo završili gimnaziju; nije više bilo razloga. Estrada nas nije zanimala. Nikad više posle leta '84, neću letovati sa Nelletom i Čovom. Ali sam ponovo zasvirao sa Ljubom. Ne noćas; noćas sam samo plesao dok je sneg padao na Ledine i moja žena, zaneta uspomenama, lebdela između Bata Vlajinih klavijatura i mojih ruku na podijumu na kome sam, decenijama kasnije, hvatao niti života koji se kao mreža rovinjskih ribara bacio na mene onda kad to nisam očekivao, kao što nikad i ne očekuješ povratak onih koji su te jednom napustili. Hoze nije otpevao ništa od Felisijana. Ali jednom hoće, znam to.
Iz kuće smo na zasneženu poljanu izašli dok se Bata Vlaja spremao da završi svirku, nismo mogli da budemo tu na kraju, nije lako dočekati Kraj, oprostili smo se preko klavijature, Bata Vlaja je, veliki majstor, podigao levu ruku, bas je ostao prazan na momenat, rukovali smo se, moja žena ga je ljubila, Hoze je pružio ruku, pevači to mogu, pevačima ruke nisu zauzete, Ljuba je već bio otišao, samo je mahnuo rukom preko sale, i ja sam mu odmahnuo, dve ruke u vazduhu, kao da ćemo sad da zasviramo, a Saša je samo klimnuo glavom preko kompjuterske konzole.
Ali kad je Ljuba polazio, potrčao sam za njim. U dimom ispunjenom predvorju, među Sašinim šuštećim fontanama, držao sam ga za lakat.
Reci, sine, rekao je gledajući me.
Nešto mi nije jasno, pokušavao sam da budem razložan dok je voda kapala svuda oko nas, nije mi jasno kako to da sam bio sam na koncertu Deep Purplea? Zašto tada, u martu '75, niste bili sa mnom? Ritchie Blackmore je, kad se svetlo upalilo posle uvoda u "Speed King", bio do pojasa u belom dimu, nepomičan, obučen u crno? FLEŠ je u tom času bio u punom zamahu, svirali smo "Smoke On the Water", "Black Night", pevao si "Child In Time", sećaš se, ljudi nisu mogli da veruju da izvlačiš sopransko "A" u trećoj oktavi... kako to da niste bili sa mnom?
Ljuba me gleda očima deteta:
Ne znam, sine, stvarno... pojma nemam zašto. Ne sećam se sad tog koncerta...
Stajali smo tamo, u dimu i kapljućoj vodi, napregnuti kao poenteri, pokušavajući da se setimo. A onda sam ga potapšao po ramenu, nasmešili smo se jedan drugom, i on se okrenuo.
Napolju, stakla na kolima su bila zamrznuta. Moja žena je rekla:
Kako ćemo kući?
Sad stvarno idem da napišem priču, kažem.
Moja žena ćuti i zuri u otvor peći.
Sneg je bio dubok. Golom rukom otro sam ga sa stakla, led se mrvio pod noktima, dok je iz kuće dopirao Hozeov glas u "Bleđe od bleđeg" Procol Haruma. Hoze nije nameravao da stane. U tišini smo se vozili ka Gradu, moja lepa žena i ja, i jutro, sve bleđe, svitalo je pred nama.

Autor priloga:

Bojan Bosiljčić
Beograd, Srbija









Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -