Barikada
- World Of Music - Svastara - 2010 |
|
SLEŠ
- SLEŠ SA ENTONIJEM BOZOM
Prevela: Dijana Đelošević
|
|
Sleš - Sleš sa Entonijem Bozom
Laguna, jun 2010. godine
|
|
Sleš - Sleš sa Entonijem Bozom
Prevela Dijana Đelošević (Laguna, jun 2010. godine),
ocena: 9 / 10
Od momenta kad se pročula vest da će Guns'n'roses održati
koncert u vreme najveće popularnosti na nešto manje od četiri stotine kilometara
od Beograda,
najuporniji fanovi su na sve moguće načine pokušavali da dođu do ulaznica.
Doduše, donekle sam cenio njihov rad, ali su me više zanimale predgrupe ili
specijalni gosti njihove evropske turneje, Soundgarden i Faith no More. Kišnog
i pomalo prohladnog 22. maja pre osamnaest godina u Budimpešti Guns'n'roses
su nastupili kao glavne zvezde večeri. Bio je to događaj vredan pomena, spektakl
pred nešto više od 70.000 posetilaca i bend lociran na ogromnoj bini koja se
protezala duž cele istočne strane stadiona Nep. Iako je u nešto više od dva
sata bend pretežno izvodio hit pesme s poslednja četiri albuma ("Appetite for
destruction", "Lies" i "Use Your Illusion I" & "II")
i celu atmosferu podigao do ključanja (uprkos krupnim kapima kiše koje su sve
vreme
koncerta
zasipale
ustalasanu masu), moj pogled je većim delom njihovog nastupa bio usmeren ka
Slešu. Jednostavno me je, blago rečeno, hipnotisao zvuk njegove gitare i ostavio
prikovanog za mokro tlo i pored toga što sam u nekoliko navrata hteo da napustim
stadion zbog Ekslove primitivne komunikacije s publikom i izvođenja sklekova.
Knjiga "Sleš (Sleš sa Entonijem Bozom)" daje odgovore
na mnoga pitanja i predstavlja više od autobiografije jednog od najboljih rok
gitarista
sveta. Ispričana sopstvenim
rečima (na skoro 600 stranica sa crno-belim i kolor fotografijama), vodi
nas na uzbudljivo putovanje od ranog detinjstva i govori o ljubavi prema ekstremnim
sportovima i zmijama, o prvim časovima gitare i napornim probama po podrumima
i šupama. Ipak, veći deo knjige obuhvata njegov boravak u bendu Guns'n'roses,
nastajanje mnogih pesama ("Welcome to the Jungle", "Paradise
City", "November
Rain",
"Don't Cry", "Civil War"...), turneje, snimanje albuma
i muzičkih spotova. Najinteresantnija je činjenica da su se Eksl i Sleš delimično
slagali samo
u prvom delu karijere
i da je bend u nekoliko navrata bio pred raspadom.
Kad se grupa konačno raspala (mada je diskografska kuća Geffen
pokušala nekoliko puta da ih okupi u naredne dve godine, ali bezuspešno) tokom
1994. godine,
Sleš je osnovao sastav Slash's Snakepit i postigao solidan uspeh. Velvet
Revolver je nastao skoro čitavu deceniju kasnije, a u poslednjih dvadeset
godina gostovao
je na albumima mnogih velikih izvođača (Igi Pop, Majkl Džekson, Pol Rodžers,
Ron Vud, Rej Čarls, Rod Stjuart, Erik Klepton...).
Međutim, najprisutnija tema u knjizi svakako su droga i alkohol.
Sleš je s nepunih dvadeset godina postao povremeni konzument heroina, a godinu
dana kasnije
težak zavisnik. Sredinom 1991. godine, heroin je zamenio većim količinama
žestokih alkoholnih pića u kombinaciji s kokainom, pa je u zavisnosti
od
raspoloženja
takav život vodio do 2000. godine. Kad su ga smestili u bolnicu, lekar
mu je saopštio da je srčane mišiće doslovno spržio neprimerenom količinom alkohola
i da
mu preostaje još samo šest nedelja života. Nekim čudom je preživeo operaciju
srca
i uspešno se oporavio tri meseca potom. Citat iz knjige: "U tridesetoj
godini doktor mi je ugradio kardioverter-defibrilator srca. To je sedam
centimetara
dugačak generator koji radi na bateriju, a ugrađen mi je kroz usek pod
pazuhom. On neprestano prati otkucaje moga srca i proizvodi elektrošokove
svaki put
kada mi kuca prebrzo ili presporo. Petnaest godina zloupotrebe alkohola
i droga učinile su da taj organ nabrekne na samo jedan otkucaj do pucanja.
Kada sam
konačno dospeo u bolnicu, rečeno mi je da mi je ostalo još šest nedelja
života.
Otada je prošlo šest godina, a ta mala mehanička sprava mi je ne jednom
spasila život."
U julu 2006. godine Sleš se prijavio na kliniku za odvikavanje
od droga. Mesec dana kasnije bio je čist. Konačno je uspeo da preuzme kontrolu
nad sopstvenim
životom. Tako je ostalo i posle četiri godine. Na kraju knjige Sleš
zaključje:
"Ništa ne bih menjao. Perla i ja smo napravili prelepu decu u
kojima se naše ličnosti snažno odražavaju, što je veoma zabavno. Oni
nesumnjivo
liče
na svoje
roditelje... zapravo su njihovo ogledalo... obojica su prkosni ali slatki."
|