|
The Last Poets
14.11.2010. - ZKM, Zagreb, Hrvatska
|
|
Najava - THE LAST POETS, 6. Vip Zagreb Jazz Festival,
14. XI 2010., ZKM, Zagreb
Osim jazz audijencije, ljubiteljima funka, rapa i rocka, svakako će najzanimljivije
ime ovogodišnjeg (6.) Vip Zagreb Jazz Festa biti legendarni njujorški praočevi
hip-hopa, The Last Poets, koji su kroz 4 decenije dugačku karijeru surađivali
sa The
Pop Group, George Clintonom, Commonom, Nasom...
Ovogodišnja završnica petodnevnog, 6. Vip Zagreb Jazz Festivala, pripasti
će sastavu koji na svojoj kratkoj europskoj posjeti, osim u Zagrebu,
gostuje još samo u dva grada - u Londonu i u Parizu.
Osnovani simbolično na dan rođendana Malcom X-a, 19. V 1968. u njujorškom
Harlemu, nedugo nakon smrti Martin Luther Kinga, svoje djelovanje su zasnovali
na idejama afro-američkih aktivista koji su koncem 60-ih godina sudjelovali
u pokretima za ljudska prava u SAD-u. Neki od njih su blisko surađivali i
s organizacijama koje su se borile za određena načela, pa je samim time aktivnost
The Last Poets usko povezana sa aktivizmom i tekstualnom političkom angažiranošću.
Samo ime preuzeto je iz poeme južnoafričkog pjesnika Keorapetsea Kgositsilea
koji je poznat po zanimljivom vjerovanju da je jedan iz ere posljednjih pjesnika
prije nego oružje preuzme vlast. Ono što ih je u samom startu odvojilo od
svih crnačkih sastava tog vremena bila je sasvim jednostavna glazbena forma
koja se prvotno bazirala na ritmici udaraljki bez ikakvih drugih instrumenata
na koju su izvikivali svoje angažirane tekstove o crnačkim pravima i ugnjetavanju
koja su doživljavali svakodnevno, ali i o tadašnjim političkim i ratnim temama
vezanim uz vjetnamski rat, zahlađene odnose između USA i SSSR-a, te su sasvim
nesvjesno bili pretečama rapa / hip-hopa. Tek kasnije su proširili postavu
sa gostujućim glazbenicima i okrenuli se prvo ka jazzu, a onda ka funku gdje
su se i zadržali do današnjih dana.
Osnivači sastava bili su Felipe Luciano, Gylan Kain i David Nelson, no oni
su vrlo brzo napustili ekipu i raspršili se po različitim područjima djelovanja
ostavivši jedini zajednički rad, "Right On!", koji je bio soundtrack za istoimeni
film Herbert Danska, 1970. godine. Taj rad je posve specifičan jer je kompletno
snimljen uživo pred nekih tridesetak posmatrača, a na njemu je ovo troje
vokalista-recitatora izbacilo gomilu angažiranih stihova u 18 spoken-word
komada i vrlo komičnih rima s mnogo 'fuck' i inih, veoma sočnih izraza koje
su kasnije samplirali i iskoristili, primjerice, The Prodigy za hit "Voodoo
people", čuvenu 'magic people, voodoo people'. Gylan Kain je, između ostalog,
kasnije surađivao sa kultnim perkusionistom Z'EV-om (znan po suradnji sa
Psychic TV), a Felipe Luciano se orijentirao na novinarstvo pokušavajući
nekoliko puta da se kandidira na lokalnim izborima za različite pozicije
u političkim strankama.
Band je svoj pravi izraz dobio dolaskom vokalista Abioduna Oyewolea, Umara
Bin Hassana, Jalal Nurridina i Suliamna El Hadija, te debi albumom "The Last
Poets" (1970) koji je bio izniman pogodak sa vrlo energičnom spoken-word
poezijom na vrlo jednostavnu minimalističku ritmičku potku s udaraljkama
i obilatim glasovnim vox-extended tehnikama kada još nije bio znan 'beat-box'
način improvizacija ritmova i melodija samo pomoću glasova. Taj polusatni
materijal je obilovao afričkim i latino ritmovima, a producirao ga je Alan
Douglas tada vrlo cijenjeni maestro koji je radio sa Jimi Hendrixom. Album
je dosegao fantastičan uspjeh dosegavši USA no.10, a sa njega je skladba
"Wake up, niggers" uvrštena i na soundtrack "Performance" za film Donald
Cammella i Nicholas Roega u kojem glavne uloge tumače Mick Jagger i James
Fox.
Sljedeći album, "This Is Madness", objavljen je 1971. godine i nosi zabranjenu
poeziju na vrlo šturu glazbenu podlogu sa samo jednim zvaničnim instrumentalistom,
udaraljkašem Nilaja Obabijem. Tek na trećem albumu, "Chastisment" (1973),
proširuju postavu sa dva jazz i funk instrumentalista, na kontrabasu i saksofonu,
te
im je taj spoj priskrbio novi stilski naziv 'jazzoetry' po istoimenoj pjesmi
koja se nalazi na njemu. Ova dva glazbenika osim u spomenutoj pjesmi "Jazzoetry"
gostuju još samo u jednom naslovu, završnoj "Bird's world". Četvrti rad "At
Last" (1974) je u glazbenom pogledu proširen sa free-jazz vidicima s pratećom
ekipom u veoma kakofoničnom i gotovo eksperimentalnom studijskom session
bandu sa kontrabasistom Duke Cleamonsom, saksofonistima Brother Juiceom i
Claudie Lawrenceom, te klaviristom Casa Burakom i bubnjarem Philip Kingom,
a onda dolaze u jedan period stagnacije sa "Delights Of The Garden", albumom
objavljenim 1977. godine, kada su zapali u plesni funk mainstream kojim su
izrazito utjecali na rane albume Red Hot Chilli Peppers i Eric B. & Rakima.
Ovdje im se po prvi puta pojavljuju u pratećoj sekciji gitarist i glazbenik
na
električnoj bas gitari, a pjesme im pokazuju stanovite komercijalne tenzije,
kao i psihodelične produkcijske finese.
Veliki povratak na scenu priskrbio im je pionirski proboj hip-hopa u ranim
80-im, kao i iznimno zanimljiva suradnja sa kultnim avangardnim i eksperimentalnim
britanskim post-punk sastavom The Pop Group kojima su gostovali na drugom
albumu "For How Much Longer Do We Tolerate Mass Murder?" (1980) u pjesmi
"One out of many". Na narednim albumima - "Oh My People" (1984) i "Freedom
Express" (1988) - producent i bas gitarist bio im je Bill Laswell koji se
proslavio svojim tehničkim majstorijama na radovima Motorhead, Sly & Robbiea,
The Ramones, Iggy Popa i Yoko Ono, te je okupio onu postavu - supergrupu
P.I.L.
kada je Johnny Lydon stupio u uspješan komercijalni kompromis sa Ginger Bakerom,
Tonny Williamsom i Steve Vaijem. Album "Oh My People" potpuno je okrenut
u electro-funk na relacijama tadašnjeg breakdancea, te premda je pokazivao
veliku količinu popa i komercijalnih dance atributa, nije urodio nikakvim
značajnijim uspjehom, čak niti hitoidno potencirane pjesme "Get movin'" ili
"Hold fast". "Freedom Express" je djelomično bio nešto mekšeg glazbenog izraza
s klasičnim plesnim funkom kakvog su prikazali na albumu "Delights Of The
Garden", no niti sa njega nije bilo relevantnog komercijalnog odjeka premda
su pjesme "Tough enough" i iznenađujuće funk-rockerska "Geronimo", nalik
na P.I.L., nosile vrlo visoke pop performanse. U naslovnoj skladbi, "Freedom
express",
koketiraju sa latino i reggae ritmovima, te po prvi puta koriste urnebesno
brze ragga vokale takmičući se sa brzim izbacivanjem rima koje će kasnije
svjetski proslaviti Bustu Rhymesa. The Last Poets su u toj fazi karijere
surađivali i sa George Clintonom, te tenor saksofonistom Pharoah Sandersom.
Suliaman El Hadi umro je u jesen 1995. taman nakon veoma uspješnog starta
u 90-im sa kompilacijom "Retro Fit" (1992), te albumima "Holy
Terror" (1993)
i "Scatterap / Home" (1994) na kojima su ponovno, između ostalog,
surađivali sa Clintonom i Laswellom, na kojima je prateći band dosegao vrhunac
glazbenog
spoja plesnog funka i jazza kroz kompozicije "Homesick", "Men-tality", "Funk",
a u nekima se dotaknuo i acid-funka / trip-hopa poput pjesme "Black
rage".
Posljednji zvanični album objavljen je 1997. pod naslovom "Time Has
Come"
na kojem se kao specijalni gost pojavljuje Chuck D iz Public Enemy. Tu raščlanjuju
svoj pionirski spoken-word stil kroz osuvremenjenu inačicu gangsta-rapa koju
profiliraju kao suptilnu funk-jazz svirku punu sofisticirane loop tehnike,
afro i latino ritmova, te minimalističkih formata. Svoj posljednji potpisani
rad objavljuju 2004. pod nazivom "Panthers". Bio je to ustvari
remiksirani 12'' EP sa 10 skladbi koje su obradili Common i Dead Prez, a
radilo se o
inačicama istoimene pjesme s albuma "Time Has Come", na tekst Umar
Bin Hassana.
Nakon toga The Last Poets prestaju objavljivati studijske albume, no ne
prestaju sa djelovanjem. Redovito održavaju mini turneje, a njihov ogroman
utjecaj kojeg su izvršili na brojne hip-hopere jasno je uočljiv i kod najvećih
zvijezda koji im odavaju priznanja za neprikosnoveni doprinos angažiranoj
lirici kao i profiliranom jazz / funk-rap glazbenom stilu. Među velikim štovateljima
nalaze se Wu-Tang Clan, Black Market Militia, Erykah Badu, Public Enemy,
Run DMC, De La Soul, A Tribe Called Quest, Jungle Brothers, Ice-T, Busta
Rhymes, Dalek, The Roots, Kayne West..., ali i mnogi drugačije orijentirani
izvođači poput David Bowiea, Sun-Ra, Sonny Rollinsa, Baba Olatunde, spomenutih
The Prodigy ili svima omiljeni gost zagrebačkog N.O. Jazz festivala, lucidni
kontrabasist William Parker... Također, svojim djelovanjem su izvršili ogroman
utjecaj na elitu angažiranih boraca iz plejade 70-ih i 80-ih, te njihov značaj
nikada nisu sakrivali niti James Brown, Bob Marley, Marvin Gaye, The Clash,
Bob Dylan, Tracy Chapman, Miles Davis, Mutabaruka, Gil Scott-Heron, Billy
Bragg, Tupac Shakur...
Od 2008. neprekidno su na kraćim turnejama kojima obilježavaju 40-togodišnjicu
rada, te će ovo biti uistinu jedinstvena prilika da ih doživimo u punom izdanju
jer uz vodeće MC-ije, kamene temeljce Abiodun Oyewolea, Umar Bin Hassana
i Don Babatunde Eatona (udaraljke i vokal) dolazi i tročlana sekcija glazbenika
koju čine Jamaaladeen Tacuma (bas), Ranzel Merritt (bubnjevi) i Thornton
Hudson (organ).
Ulaznice po cijeni od 100 i 150 kn možete nabaviti na blagajni ZKM-a.
Web: www.myspace.com/thelastpoetsdotnet
Diskografija: The Last Poets (1970) /
This Is Madness (1971) /
Chastisment (1973) /
At Last (1974) /
Delights Of The Garden (1977) /
Oh My People (1984) /
Freedom Express (1988) /
Retro Fit, compillation (1992) / Holy Terror (1993) /
Scatterap/ Home (1994) /
Time Has Come (1997) /
Panthers feat. Common & Dead Prez (2004)
THE LAST POETS - Niggers Are Scared Of Revolution
|