Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)





Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Vremeplov - Mostarenje

JEDNO DRVO RASTE U ZRAKU
Milenko Mišo Marić

 

 

RANKO RIHTMAN
Jedno drvo raste u zraku

Polovinom 80.tih u amfiteatru mostarskog "Doma kulture" za popodne "ubodem" 9 tekstova u "muzike" za Montenov L.P. Deseti je Arsenov, "Vino i gitare". Govorim Kemici: "Može i bez gitara". On pjevuši uz pianino "Kiša", pa kaže: "LP je američki, ali ne može bez Rankišinih aranžmana. Tek će tad biti pravo. Rankiša je Bog". Kemica je svoje kompozicije zvao "muzika", aranžirali ih najbolji, ali se ne sjećam da je ikog promovisao u Svevišnjeg... Maja '06. izvede me Aco Jevđević na večeru, na Baš Čaršiju. Nismo se dugo vidjeli, večeramo uz kinoteku; vrtimo njegove TV serije sa scenografijom Mostara od "Poropdžija" i "Koža", a zadržimo na seriji i filmu o Šantiću. Dugo nije pogledao, veli, ali često posluša muziku. "Po prvi put Šantić je kazan modernim muzičkim jezikom. Sve vidim u muzici. Dragan (Stojnić P.A.) je songove donio Aleksinom toplinom, Ranko sve božanstveno ozvučio". Ranko, po Kemici Rankiša je - Rihtman. Predstavljati doratnog bilo bi šećerenje pameti čitaocima, ali: diplomant Sarajevske Muzičke akademije i US Berklija, klavijaturista Čičaka i Indeksa, kompozitor lakih i težih, filmskih nota, aranžer, stalni dirigent Revijskog orkestra RTVSA i gostujući po YU - R. R. je najrasniji izdanak Sarajevske muzičke škole. Svejedno da li u smokingu, s leptir kravatom i dirigentskom palicom u "Kristalnoj dvorani" Opatije ili u džinsu za klavijaturama Indeksa na sceni FIS-a, R. R. je bio aristokrata u branši. Za godina kojih ga poštovah i voljeh, nikad mrsne riječi. Obrazovan i odnjegovan s gospodstvenim manirima i prefinjenim osjećajem za humor. Tužna je prilika: umrla Davorova tetka. Minula ponoć, u stanu smo pokojnice Davor i njegova raja, Kenan i Hajro. Tetka je u susjednoj sobi, vrata otvorena. Davor tugu topi u kutjevačkoj Graševini. U to s noćnog snimanja Ranko, Bodo, Fadil i Đoko, na saučešće. U jednom trenutku Davor će: "Kenane, priloži tetki gitaru, voljela je svirati i poželjela da se sahrani sa njom". Ranko mi šapće: "Zamisli da je tetka voljela svirati klavir".

"Ako te putevi ikad nanesu ovamo, dolazi kod Sanje i mene, ovo je jedina sveta kuća u ovoj Svetoj zemlji", govori mi nedavno telefonom iz Tel Aviva. Otkud tamo objašnjava: "Izrael je jedna od rijetkih zemalja koja ima imigraciju kao stalni politički interes - svaki Jevrej ako i kada to poželi, ima pravo useljenja uz automatsko rješavanje pitanja državljanstva, lične karte, pasoša, zdravstvenog osiguranja, materijalne pomoći u početnom periodu boravka, organizovan smještaj, učenje jezika, itd. Ta činjenica, nažalost, ponekad ima i vrlo neželjene implikacije i izaziva revolt, u priličnom broju slučajeva opavdan, lokalnog palestinskog stanovništva. S druge strane, možda je bilo prilike ostati i malo bliže rodnom kraju, ali vjeruj mi razočarenje je bilo toliko da smo htjeli otići što dalje. Ako treba biti izbjeglica, bolje to biti u inostranstvu nego kod kuće. Djeca su nam, takođe, već šest mjeseci bila u Izraelu turističko putovanje koje je trebalo da se završi, barem smo tako mislili, dosta brzo. Međutim, kraj je bivao sve dalji i neizvjesniji, a trenutak našeg spajanja sa djecom sve bliži. Otud u Izraelu.

Muzika, kao zajednički jezik, pomogla mi je da pređem mnoge barijere. Ali, neka životna pitanja ili rješenja nemoguće je "otpjevati" ili "odsvirati". Pogotovu ako se počneš baviti učenjem i studentima. Engleski je u početku učinio svoje, ali onda nastupa najgori period u komunikaciji - engleski se kvari, a hebrejski ne napreduje kako bi trebalo. Stvara se jedna tamna praznina nemogućnosti u izražavanju koja te prati svo vrijeme i polako ti formira misao i karakter. Zavlačiš se u svoj sopstveni geto, bjesniš na sve oko sebe i razgrađuješ i ono malo veza koje su počele da zaživljavaju. Početak, dakle, nije bio lak.

Još iz Berklija nosim u sjećanju sliku svog profesora H. Pomeroya kako na jutarnji čas dolazi u crnom odijelu i sa trubom. Čovjek koji je već za života ubrajan u vodeće teoretičare džeza i vrhunske džez aranžere nije se libio živih svirki. Moram priznati da mi nije bilo jednostavno početi svirati u kafeu, mada je mjesto bilo veoma ekskluzivno, u veoma skupom dijelu Tel Aviva. Ono što mi je u tim trenucima pomagalo, to je bila slika mog profesora koji je znao da cijeni rad i koji je poštovao svaku mogućnost za poštenu i dostojanstvenu zaradu. Počeo sam pomalo i da uživam u poslu, a primijetio sam da se polako formiraju grupe ljudi koji su navraćali u kafe samo da bi mene čuli. Zahvaljujući tom poslu počeo sam da dobivam i privatne učenike. Tu sam ostvario kontakte koji su mi pomogli da počnem raditi u vrlo popularnoj "Yamahinoj" muzičkoj školi. U međuvremenu stupim u kontakt i sa direktorom "Hed" koledža. U ljeto ‘96. počeo sam kao dopunski profesor za džez harmoniju i aranžiranje, u septembru sam već dobio predavanja za kompletnu prvu godinu.

Moje zabilješke iz Berklija su mi mnogo pomogle da formiram kurs koji predajem evo već 11 godina. Poslije mnogo godina, na jednom ljetnom seminaru koji je bio organizovan na koledžu, ponovo se susretnem sa svojim profesorom H. Pomeroyom. Nisam, naravno, očekivao da me se sjeti, ali sam mu rekao da mi je ono što sam od njega naučio pomoglo da nastavim da radim svoj posao i da ratne traume ne učine ono što su učinile mnogim našim ljudima. Sad je sve drugačije. U "Hed"-u, koledžu za savremenu muziku predajem harmoniju, aranžiranje i klavir, vodim Big band zajedno sa direktorom koledža, a već nekih pet ili šest godina radim i kao savjetnik za studentska pitanja. Rad sa studentima me veoma raduje i ispunjava. Kroz svakodnevne susrete s njima, čak i nekoliko godina nakon što su završili studije, osjećam da vrijeme provedeno u nastavi nije prošlo uzalud.

A to što pitaš koliko mi ime znači ovdje, nije moje da sudim. Saradnju sa starim zavičajem nisam prekinuo. Najveći dio produkcije usmjeren mi je na naše bivše prostore. Radim sa slovenačkom i zagrebačkom filharmonijom i naravno za sve u Sarajevu koji to žele. Radio sam aranžmane za obje bosanske himne, onu nezvaničnu i ovu zvaničnu, napisao muziku za prvi bosanski balet i film "Savršeni krug" Kenovića i Sidrana itd.itd. Treba li pominjati da sam učestvovao na koncertima Indeksa, sad pomena na njih. Trenutno raspisujem aranažmane za gudački kvartet instrumentalnog izdanja Dine Merlina, krajem aprila sam u Ljubljani na snimanju, u maju u Sarajevu, još jedan pomen koncert. U Sarajevu mi je sestra Dunja sa suprugom, prijatelji, imam rodbine u Zagrebu, Ljubljani, na Rijeci... Svako ljeto sam na moru. U posljednje vrijeme Istra mi je glavna destinacija.

Imam veoma malo dana za odmor, tako da mi je lokacija riječkog aerodrome pomogla da "otkrijem" i da se zaljubim u Istru. Obavezno provedemo neko vrijeme kod Nene Jurina u Portorožu. Ovdje se družimo sa našim - izlazimo, sjedimo zajedno, idemo na piknike... Društveni život nam je dosta intenzivan. Nekako se svi požele kraja sedmice kada dolazi vrijeme za kućna druženja i sjedeljke. Mislim da smo po tome slični svim našim ljudima raštrkanim širom Interneta...

Što o Rihtmanima ne saznam od Ranka, saznam od njegove Sanje pismima, telefonom. U njenim pejsažima ima Turgenjeva, u njenoj sjeti Ahmatove, njen je nezaborav svih dalekih. Piše: "Proljeće se polako uvlači u nas. Krenusmo danas za mirisom prvih ciklama u šumu koja miriše na kišu, borovinu i u kojoj se život budi pred našim očima. Šetajući kažem Ranku kako ovdje šuma više miriše na šumu nego što more miriše na more. I onda shvatim da svih ovih 15 godina jedini parametri po kojim vrednujemo sve oko sebe su iz onog, bivšeg nam života. I ako nešto nije na onaj način, onako ili bar slično, to neme nikakvu vrijednost. Kad kažem i napišem vrijeme koje smo proveli u ovom, drugom nam životu, ne mogu vjerovati da žudnja i tuga u nama još nije ugasnula, da nas nostalgija nikada nije zaboravila i napustila. Ali istovremeno, gnjev prema nepravdi koju sam nam učinili, prema bolu koji su nam nanijeli, prema načinu na koji su nas počupali bez korijenja je toliko jak da znam da se vratiti ne možemo, da nam nije mjesto ni tamo ni ovdje. U starom gradu Jafo postoji jedno divno drvo narandže posađeno u ogromnom zemljanom ćupu. Taj ćup ne stoji na zemlji nego je jakim sajlama razapet tako da visi u zraku. Prvi put kada smo ga vidjeli osjetili smo koliko smo mu bliski, koliko smo i sami drveće bez korijena u zemlji.” Pa još Sanja piše: "Sve te peticije i mi uredno potpisujemo. Protiv vjeronauke u obdaništu, za Danisa Tanovića, protiv mraka i srama, za sunce i ljepotu, ali mi se čini da je to 'žvaka za ludaka'. Pisali mi, potpisivali i ustajali protiv i onomad, a sve otišlo daleko od naših želja i namjera. Možda bi i nešto bilo kad bi sami sebi napravili novu staru Jugoslaviju. Nek se zove Ludoslavija ali nek u nju dođu samo oni koji ne žele da mrze i da se dijele. Dioba je za amebe a mi smo ljudi, stvoreni da se družimo."

Iz ljudske šume drveća što raste u zraku mirišu ciklama, narandža i neutjeha. I na koju god stranu svijeta da se okrenemo, zapljusne ista, disharmonična muzika tuge. Život nije Ranko Rihtman. Život je okrutan aranžer.

Autor priloga:
Milenko Mišo Marić
London, Velika Britanija






Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -