Ruka Drznika, koji prezire i gazi sve ljudske vrijednosti, strgla je ogrlicu nemjerljive vrijednosti sa bića Mostara. Sa nje su se rasuli, na sve strane, najdragocjeniji dragulji, koje su vijekovima stvarale i brusile najljudskije osobine čovjeka. Dijamante koji traju od praiskona i trajaće do nepredvidljivog "svršetka budućnosti". Ljepotu, ljubav, dobrotu, slobodu, rodoljublje, drugovanje, ljudovanje, komšiluk, toleranciju, humanizam...

Mogu te dragulje, u jednom trenutku, Jahači Apokalipse razbacati u krvave lokve zločina. Mogu ih izgaziti kopitima u kaljugama neobuzdanog pirovanja najnižim strastima pomućenog razuma. Mogu ih ožeći u ognjevima mržnje Devetog kruga Danteovog pakla. Mogu ih posakrivati iza devet neprozirnih koprena gramzive pohlepe. Mogu ih zakopati u mračna podzemlja svoje avetinjske prirode. Sve im je zaludu. Mišo Marić bi ih pronašao, očistio sa njih zgrušanu krv, smrdljivu kaljugu, pepeo i garež piromana, trulež podzemlja. I ponovo nanizao još blještavije smaragde na zlatnu nit svojih MOSTARENJA. Ako ih sve ne pronađe na tlu, rastvoriće Mišo dušu i srce, pronaći će ih u sebi i nizati do u beskraj najfinije brušene smaragde...

Mišo novinar je poeta pisane riječi i sugestivni majstor estrade. Bilo u prozi, bilo u stihovima. Bilo u javno izgovorenoj riječi na radiju, tv, pozornicama čovjekoljublja i rodoljublja. Kada ih Mišo govori, pred nama kao da izrasta jedan novi Mostar. I niče novo rodoljublje. Ali, uz sve to, on nije improvizator. On piše istinu, iznosi činjenice, postojeća lica, osvjedočene karaktere, zbiljska događanja u ambijentu iz realnog života. Koristi, poput Zuke Džumhura, svoje opsežno znanje iz istorije, jer on ne navodi ovlaš i neodgovorno šta se dogodilo prije 500, prije 50 ili prije 15 godina. Njegove riječi su simbioza ljetopisa i Mostara i širih prostora, i kazivanjâ koja tom ljetopisu daju okus pitkosti, zanimljivosti i preciznog svjedočenja o vremenima, ljudima i prostorima. Zbog toga su, uz sav poetski zanos, poučni i instruktivni.

Mišo je rođen u Bosanskom Petrovcu pod Grmečom. Sa majkom Desom i polubratom Jovanom stigao je za svog ranog mladićkog doba u grad pod Veležom. Budimo dokraja pravedni pa kažimo kako su Mostarci ipak lokalpatriote. Čak ako je neko rođen u selu pored Mostara i odmah sutradan stigao sa roditeljima u Grad da bi tu proživio svoj vijek, ipak će za njega reći da nije "pravi Mostarac". Jer, nije od prvog dana "pio Radobolje". Ali, Mišo Marić je izuzetak svih izuzetaka. On je zavolio svoje novo obitavalište odmah, svim djelićima svog bića. Ta ljubav nije naprasno presađena iz zapadne Bosne na vreli kamenjar Hercegovine. Niti je vještački nakalemljena na raslinje juga. Ona je tu, do središta ljubavi, pustila duboko korijenje. Nikad on neće reći da je veći Mostarac od "rođenih" Mostaraca. Jer, pod imenom Mostar podrazumijeva sve što je lijepo i plemenito u životima svih ljudi. I pod njegovim Grmečom i uz obale Neretve. Zbog toga je MOSTARENJE nerazdvojni dio duhovne strukture Miše Marića i istovremeno Grada na Neretvi. Pa bi Mostar bez Miše bio manji za jedno cijelo čovječanstvo. A Mišo bez Mostara siroče bez ljubavi roditelja.

Čitam Mišu već nekoliko decenija u novinama i na stranicama ukoričenih knjiga. I stalno odgonetam mnogostrukost i dubinu njegove neraskidive vezanosti za Mostar i zanesenog doživljavanja Mostara. Kad piše o Mostaru, on je nadahnuti poeta, nepresušno izvorište ljudskih likova, nesvakidašnjih događaja, emocija, intime, dragosti, ljudskosti, ljudovanja i ludovanja. Njegovo gotovo enciklopedijsko upamćivanje detalja prošlosti, uvijek vezane uz postojeće ljude, produžava do u beskonačnost duhovno trajanje Grada na Neretvi. On i Mostar postali su nerazdvojna simbioza, sijamski blizanci. Pomišljam kako je Mišo živa spužva, koja je jedan cijeli ljudski vijek upijala sve oko sebe. Prvenstveno ljude i njihove naravi, doživljavanja u njima i događaje oko njih.

U "svojoj vizitnoj sobi", kako tepa Rondou, dijeli stolove sa njemu i nama dragim i nezaboravnim ljudima od duha. Sa slikarima Voljevicom, Sefićem, Ledićem, Stajčićem, Miladinom... Sa karikaturistom i esejističkim novinarskim reporterom, Džumhurom. Sa pjesnicima Kebom, Mrkićem, Budalićem, Kordićem, sa svojim zemljakom iz Petrovca, Kulenovićem. Sa glumcima Kravljačom, Lepetićem, Šantićem... Sa svestranim doktorom Salkovićem, sa skakačem Balićem, s fudbalskim BMV, sa pjevačima Delićem i Samardžićem... S predsjednikom YU vlade Bijedićem i BiH Pozdercem... Sa konobarom Lizdom, radio-tehničarem Markotićem i profesorom Beribakom. Sa običnim Mostarcima i neobičnim Nemostarcima. Mišo je bio domaćin Šibi Krvavcu, Peri Zupcu, Miki Antiću, Izetu Sarajliću, Vladi Dijaku, Aci Jevđeviću, Mirzi Idrizoviću, Velji Miloševiću... Svima što su nešto značili u svijetu muzike: Montenu, Popoviću, Čoliću, Dediću, Vajti, Rihtmanu, Kovačeviću... S njima Mostar uvodi u pjesme, a oni i njegove raspjevane "Mostarske kiše" nose te pjesme Jugoslavijom, Evropom i Bliskim Istokom... Namicao je prijatelje Mostaru, a nije se jednostavno samo družio sa Mostarom i Mostarcima. On je zapažao svaki detalj oko sebe, čuo svaki, ma i najtananiji ton, ritam i šum, osjećao bilo dušâ svojih sagovornika, živio i svojim i njihovim životima. On je sve to smještao i ugrađivao za svagda u široke prostore svog unutrašnjeg bića i sâm po sebi postao knjiga o Mostaru. Drugim riječima, knjiga o dobrim ljudima cijelog svijeta i njihovim toplim ljudovanjima.

Pitam se, pomalo sa zebnjom: da li još iko drugi osim njega, danas, perom, na tako prijemčiv način iskazuje bit i duh Mostara? Taj perom odslikani Mostar sav je sagrađen od najčvršćeg ljudskog materijala, što MOSTARENJU daje pravu, neponovljivu vrijednost živog trajanja. Sad tek vidim, čitajući ovaj rukopis, da je uzalud ruka Drskosti i Nesmiljenosti nastojala da uništi granatama i snajperima sve ono što je u Mostaru lijepo i vrijedno, ponajprije ono najvrijednije: ljude.

Piše o Aleksi Šantiću i Lijepoj Emini, Sefićevoj i Koluderovoj. Njegov Aleksa i njegova Emina imaju u sebi ono NEŠTO što je i meni, Emininom unuku, otkrilo sve tajne "ljubavi" najpoznatijeg mostarskog pjesnika i naljepše žene južnoslavenskih prostora, što je Emina postala zahvaljujući besmrtnoj Šantićevoj poetici. Nije tajna da je Aleksa bio ljubitelj ženskinja. Ali, u Emini nije ni jednog trenutka vidio predmet svoje muške strasti, već čistu, ničim okrnjenu niti omeđenu svevremensku ljepotu žene, tu vječnu opsjednutost svakog muškarca. U Mišinoj prozi ta ljepota žene je plod bezgriješnog začeća poetskog zanosa muškarca i tabua nedohvatljivosti njegovog ženskog idola, koji pjesnik smije samo sanjati i opjevavati, dok je sve ostalo uzdah sa razdaljina, čak i bez mogućnosti dodira i samih pogleda. U toj nemogućnosti, natočenoj maštanjima i željama bez nade da budu ostvarene, stvoreno je "božanstvo ženske ljepote", koje živi evo već preko sto godina i nikad neće pasti u zaborav.... Stvorena je legenda, a legende ne umiru...

Piše o ljubavi Osmana Đikića i njegove "Đaurke" Zorke Topalović, beogradske glumice, koja se, uz pristanak Osmanovih roditelja, završila brakom, što je u ono vrijeme bilo anatema. U toj priči Mišo slavi vjersku i nacionalnu toleranciju, dakle sveukupnost multikulture i multitradicije. Jer, zašto ne reći: Mišo je jugonostalgičar - izraz koji ovdje treba uzeti u njegovom najpozitivnijem sadržaju. On ne krije kako mu je Titovo vrijeme bilo najljepše razdoblje života. On, gadeći se, okreće glavu od onih koji kažu kako je Tito izmislio izraz "zajedništvo", kako se demagoški gađao sintagmom: "čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka!" Ma šta neki tamo horski galamili kako je sve to "komunistička izmišljotina", najnovija praksa ih demantuje. Naivni će zaključiti kako je Mišo bolećiv prema prošlosti koja se neće ponoviti, da je sentimentalni pacifista, ekumenista i altrusita, da njegova zanesena poetika nema prave tegove za realnost života. Međutim, Mišina humanistička opredjelejnja nisu rezultat razlivene i uvijek pomalo "neodgovorne" poetske delte, već Mišinih najtvrđih, svjesnih opredjeljenja. Zbog porodične tragedije iz '41. ratno siroče Mišo Marić je imao razlog da mrzi. Nije. 1992. na desnoj, takozvanoj "hrvatskoj" obali Neretve, gdje je stanovao, konzul Dječije ambasade, Mišo Marić organizovao je, ispod granata, evakuaciju desetak hiljada majki s djecom u Dalamaciju i Sloveniju, a kasnije preko 2000 hiljade bosanskohercegovačke djece na sigurno, u inostranstvo. Muslimanske, hrvatske, srpske, jevrejske, romske djece. "Njegovi" su ga nazvali izdajicom svog naroda, "domaći" petom kolonom u Mostaru.

Znam da Mišo nije samozaljubljenik svoga pisanja. Kad god bih mu uputio i najmanju pohvalu za novi tekst čudio se i zapitkivao šta sam to našao dobro. Upitao sam ga nekoliko puta: "Kada ćeš objaviti tu knjigu o Mostaru? Nisi ni ti vječan, kada dođe vrijeme 'past away' (past avej - otišao je dalje) - kako ovamo u Americi nježno kažu za umiranje - a ako dotle knjiga ne bude objavljena, u hronici Mostara zjapiće ogromna praznina, koju nikad niko neće popuniti, jer niko nije na takav način osjetio i upamtio pravu dušu Mostara." A on mi uzvraća: "Nagovaraš me ti, Zubac, Mikulić i još par prijatelja da koričim. Da bih napunio akumulatore ponovo čitam Andrića, Mešu, Crnjanskog, Hemingveja... Kad pročitam, kažem sebi: kani se, Mariću pisanja, sve je napisano. Ovo tvoje ne vrijedi ni crvljiva boba!" Ali, Mišina proza ima trajnu vrijednost, jer je neposredna, iskrena, pisana perom srca i tintom duše, u vremenima nevremenima. Nisam književni kritičar i ne mogu ocjenjivati literarnu vrijednost ove Mišine lirske proze. Znam da su mi neki, poslije onih dirljivih ljudovanja na promocijama njegove zbirke "Pan s crnom frulom" u Sarajevu i Mostaru, kazali: "Bilo je nezaboravno!". Znam da su mi neki poručili kako su sve doživjeli kao sentimenatalno ronjenje suza nad prošlošću koja se nikad neće vratiti. I jedna i druga mišljenja treba uzeti k znanju.

Moj kratki odgovor na sve to je: hvala Svemilostivom što ga je svojevremeno, s dobrim vjetrovima, dopuhao u Mostar! (Mugdim Karabeg)

Uvijek se znalo, i tvdilo, otkako je svijeta i vijeka, da Grad, da bi to zaista bio, mora imati Dušu. Grad bez Duše i nije Grad.
I znalo se uvijek, otkako je svijeta i vijeka, da ta njegova Duša, to što ga čini Gradom, nije nikakva izmišljena, apstraktna, mađioničarska ili, još gore, filozofska smicalica za neuke i naivne.
Dušu Grada čine njegovi Ljudi. A tek potom sve ono što su oni u njemu stvorili, čuvali, voljeli i ostavljali kao svoje zavještanje generacijama koje su ih naslijeđivale.
Dušu Grada čini onaj neki "zagonetni duboki život", koji tvore i koji toj njegovoj Duši udahnjuju oni što svom životu nalaze i daju smisao samo tako da Gradu daju cijeloga sebe, u svakom pogledu i bez ostatka. Onda Grad za njih više nije samo mjesto življenja, nego i razlog postojanja.
Mostar je bio takav Grad - Grad s Dušom, i s Ljudima u Njoj.
Knjiga Miše Marića o tome priča.

Otkako je svijeta i vijeka velike Gradove s Dušom rušili su i palili, pljačkali i otimali, mrzili i proklinjali najrazličitiji barbari i barbarogeniji, probisvijeti i vucibatine, silnici i nasilnici, neljudi i zlehudi - a oni, Gradovi, opet su, iz pepela i nesreća, ustajali obnovljeni ili ostajali u sjećanjima. Oni što su ih gradili i voljeli, što su im davali Dušu, činili su ih besmrtnima i neuništivima. Makar u legendama i sjećanjima. U knjigama i pjesmama.
Mostar je takav Grad.
Knjiga Miše Marića i o tome priča.

Dušu Grada čini Ljubav koja stanuje u srcima njegovih Ljudi. Iz te ljubavi nastaju najljepše građevine, ali i ono mnogo važnije i ljepše od njih - ljudska sreća zauvijek pohranjena u veličini i iskrenosti prijateljstava i mudrosti i snazi voljenja. U životu satkanom od dobrote i dobrodušja. I u smrti koja ne poznaje zaborav. I u pjesmama, koje su dopirale iz najdubljih dubina ljudskog srca.
Mostar je takav Grad.
I o tome priča knjiga Miše Marića.

Prošlost pravih Gradova je sjećanje na Budućnost. Znalo se oduvijek i bivalo je oduvijek: ko zaboravlja Prošlost neće imati Budućnosti. Ali, ni jedna Budućnost ne počinje Sada, niti bez onih kojih više nema. Gradovi o tome pričaju. Svako arheološko otkriće i svaki novi Grad na ovoj planeti pričaju istu priču. Prošlost i Budućnost samo nas opominju da nismo vlasnici Sadašnjosti i da nam Grad u kome živimo zauvijek određuje ime, trag i sudbinu.
Mostar je Grad koji sudi i presuđuje.
Knjiga Miše Marića i o tome govori.

Ako nema Duše - nema Grada. Ako nema Ljudi s Dušom i sa svim onim što su mislili, gradili, čuvali i voljeli, svom tom cijelom cjelcatom svojom Dušom - opet nema Grada. I ne može ga ni biti.
I otkako je svijeta i vijeka - sve se svodi na Čovjeka s Dušom. Na Čovjeka u Gradu. I na Grad u Čovjeku.
Mostar je takav Grad.
Knjiga Miše Marića kaže da je to tako i da drukčije ne može biti.

Ovu knjigu je napisao Mišo Marić, pjesnik i novinar, o Gradu s Dušom, i o ljudima s Dušom u njemu i o vremenima s Dušom. O Gradu kojeg su stvorili Ljudi s Dušom, o Ljudima s Dušom koji su živjeli za svoj Grad sa Dušom i o Vremenima, takođe s Dušom, koja su zauvijek zapamtila Grad i Ljude u njemu. U legendama, knjigama, pjesmama, pričama i sjećanjima.
Ovo je knjiga o Mostaru i Ljudima u njemu. O Duši Grada i Dušama Ljudi u njemu.
Oni bez Duše niti su Grad, niti spadaju u njega.
Mostar je upamtio i jedne i druge. Volio je jedne i prokleo druge.
Jedni su vječni i nezaboravni, drugi zauvijek zaboravljeni, ili će to sigurno biti. Zaborav je najveća kazna za ljude i gradove.

Ovu knjigu napisao je Mišo Marić, Čovjek s Dušom, i još uz to - Čovjek, pjesnik, s Dušom Mostarca.
Mostarenje Miše Marića je knjiga o "zagonetnom dubokom životu" koji čuva Grad i njegove Ljude od mržnje, zla i zaborava.

Mostar je bio Grad s Dušom, a u njoj Mišo Marić, Čovjek s Dušom.
Ljepota u Dobroti, i Dobrota u Ljepoti. (Slavko Šantić)

---