Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)





Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Vremeplov - Mostarenje

PODSJETNIK NA LJUBAV / ĐAURKO MILA
Milenko Mišo Marić


Mostar, kraj XIX vijeka

Podsjetnik na Ljubav / Đaurko mila

Podsjetnik na Ljubav

Premalen je Mostar, a pregoleme mu ljubavi. Kad zapupi loza po cimskim vinogradima, u najosunčanijem pristranku nad gradom, među trsovima, raspusno zakikoće Grozdana, a veseli njen Hamza Humo vjekuje s druge strane, podno Huma, u haremu Šoinovac. Bi li Ona ili je samo zasanjao, za susreta s Hamzom - ne pitah.

Tri sam ljubavi Mehe Sefića, slikara i bratića lijepe Emine, upoznao. Irenu, glumicu, na portretu, a s Marijom i Karmelom kafendisah u predvečerja na terasama "Bristola" i "Neretve". Maestro Sefić bijaše drag i šarmantan čovjek. Opijen bojom i muzikom, a počesto i konjakom. Sve mu je u životu išlo da valja, a u ljubavima, kazivao mi, nije imao sreće. Irena otišla u Beograd, s Marijom se razveo, a Karmelu nikad oženio. O Maestrovim ljubavima nisam pisao.

Ljubavi su uvijek lijepe i ćudljive, a Mostar je bašta božija u kojoj su ljubavi, od svega pod nebom, najbolje uspijevale. Aleksine Anka i Zorka, Osmanova Zora - Đaurka, do Zupčeve Svetlane. Kisnuo sam s njom i s Perom pod modrim kišama mostarskim. Oni su se ljubili, ja sam samo kisnuo. Nije mi bilo lako. Najznamenija ljubav uz Neretvu, Emina, nije ljubljena. "Emina" je himna u slavu ženske ljepote.

Sve velike ljubavi Mostara počinjale su strasno i s radošću, a završavale s tugom i stihovima. Vrijeme se davno zaklopilo nad Aleksinim, Osmanovim i Perinim ljuvenostima. Umrle su Anka, Zorke, Emina. I jedna Zupčeva Svetlana, bilo ih je četiri, i ona je umrla. Dragana je još s pjesnikom, ostale žive sretno, s drugim. Polako se spremaju u tihe starosti s unucima i s borama.

Ljubavi Mostara su jedino u pjesmama ostale mlade. Pjesmi nije u navici da se izbora i posijedi. O tim ljubavima iz stihova sačinih spomenar u koji, umjesto cvijeta, uložih dokumente i sjećanja.

Učinilo bi me sretnim da se čita kao Podsjetnik na Ljubav.

Mišo Marić

ĐAURKO MILA

Đaurko mila, tuga me mori
za oči tvoje što suze rone,
usta su tvoja prepuna baja,
oh, dođi, dođi sred zagrljaja,
čuj, kako srce umilno tepa:
"Oh, dođi, dođi Đaurko lijepa."

1905. Osman ĐIKIĆ


Zorka Topalović i Osman Ðikić

Đaurko mila

Pred zoru ga probudi kašalj. Suv i vreo. Otpi dva gutljaja čaja od zove s blagajskim medom. Vazda mu je puna šoljica uz krevet. Svako veče jedna od sestara, Hatidža, Ziba, jal' Fatima, namire za noć...
"Dobre moje sestrice" - tepa u polumraku, i odjednom mu se plače. Pođe s onom šoljicom na stolić, promaši. Zvuk slomljenog porculana resko zasječe tisinu. "E, moj Osmane, gotovo je s tobom. Gotovo! Ali, ne žali se. Svijeta si se nagledao, pjesama napjevao, jedine ljubavi naljubio. Nisi prošao kroz život kao igla kroz sitno tkanje. Nepravda je samo što ćeš smrću orezilit' one koji te vole. Za Zoru nemaj brige. Ako ti je hak da odeš prije, Zoru će babo i sestre pripaziti. Svi su Đikići isti. Mehko srce, duša od kadife."

Spavao bi, neće san. Da ustane, rano je, još svi spavaju. Sjeda na rub kreveta, do prozora bi, da otvori - daleko mu. Podnimi glavu rukama, sklopi oči. Dolepršaše sjećanja: djetinjstvo, mekteb, gimnazija na Luci... Sjećanja na djetinjstvo mirišu na proljeće. Sjeća se prve pjesme, "Na rastanku". Rastanka s gimnazijom se sjeća. Kako su ga završne, 1898. godine, izbacili, zalagao se za vjersko - prosvjetnu autonomiju Muslimana. Pa kako je s najboljim drugom, Rindom Radulovićem, pobjegao u Beograd, upisao Trgovačku akademiju. Učio i u Stambolu, pa zaposlio u Beču. Čuje večernje ezane sa stambolskih munara i zvona s bečkih katedrala. Činili su ga dalekim i kaharli. Lista sjećanja sve brže, žuri mu se u Brčko, na prvi susret. Tamo ga čeka Ona što mu je prvi poljub, prva i posljednja ljubav.

U jesen 1904. na vratima hotela u Brčkom pojavi se naočit momak. Odjeven je po bečki, a fes na glavi. Za njim hamal, boči se s dva pogolema, kožna kofera. Prijavljuje se kao Osman Avdage Đikić, rođen 6. januara 1879. u Mostaru. Moli da mu se dade jednokrevetna soba, da nije do ulice. "Lak sam na snu" - veli.

Sutradan se pojavio u banci. Razmijenili su već pisma, očekuju ga. Činovnici su po 7-8 godina stariji od njega. Dosta je stranaca, međusobno razgovaraju njemački. Obraćaju mu se službeno. Nekoliko domaćih, iznaokola, priupitaju ponešto privatno... I čaršija došljaka odmah primijeti i gleda utoliti znatiželju. Otvoren je i razgovoran, a na poslu vrijedan i uredan. Ubrzo se pročulo da je štampao dvije knjige pjesama. "Jednu o ašiku" - smijulje se. Pjesme mu nisu čitali, ali ga Brčaci zovu: "Pjesnik iz Mostara". S Brčacima malo ahbabi. S posla u hotel, spaja ručak i večeru, a prozor mu se ne gasi do 2-3 iza ponoća. Nekad, subotom, siđe u restoran, na muziku. Popriča s Emilom Glaterom. Emil je došao prije 4 godine, otvorio prvu štampariju. Kad nema Emila osami se, uz čaj. Nedjeljom prošeta do Save...

Potkraj jeseni fasade na glavnoj ulici osvanuše pod plakatima: gostuje pozorišna trupa Petra Ćirića iz Beograda. Stigli su sa mećavom. Na premijeri je i "Pjesnik iz Mostara". Scenom blista zanosno djevojče. Glumi i pjeva. "Nema vise od šesnaest" - pomisli Osman, pa u pauzi, nakon prvog čina, trči pred zgradu da joj s plakata pročita ime: Zorka Topalović. Čeka je nakon predstave. Prvo izlaze muški. Bučni su. Potom ženske. Zastanu, osvrću se.
- Zorule opet kasni, hoćemo li je čekati?
- Što bi je, bre, čekale, 'ladno je. Čika Pera je ostao, neće je pustiti samu.
I njemu je hladno, cupka desetak minuta, dok se na vratima ne pojavi Ona i visok, plećat čovjek, u kaputu s krznenim okovratnikom. Dok podiže okovratnik preko ušiju govori joj:
- Dete, stavi šal preko usta, promuknućeš, a i sutra nam valja lebac zaraditi.
Prilazi im, skida fes.
-Izvinte što ja ovako naslobodno, gospodine Ćiriću, ali moram čestitati i zahvaliti. Predstava je bila izvrsna... Osvježenje u ovoj čaršiji, gdje se rijetko šta od umjetnosti dogodi. ...
Vrti fes u ruci, pa se obraća njoj:
- Vi ste me zadivili, gospođice Topalović!
Ona se začudi: "Otkud mi zna prezime!?"
- Hvala, momče! - pruža ruku Ćirić. - Ne skidajte rukavice i stavljajte taj fes na glavu, ako boga znate, ovo je Sibir. Kako ono rekoste da se zovete?...
- Osman Đikić!... Komšija iz hotela - doda, i učini mu se glupo.
- Čast mi je! - veli Ćirić, snažno mu prodrma ruku, a ispod šala prigušeno doprije:
- Milo mi je, ja sam Zorka!
Mećava je stala, noć je tiha, pod nogama škripi suv, prhak snijeg.
- Proveo sam jedno vrijeme, u Beogradu, u školi, nosim lijepe uspomene. A pišem ponešto. Lani mi je objavljena zbirka pjesama... Druga... Pokušavam se okušati i na drami.
Obradova ga njen iznenađen pogled, a i Ćirić se prenu.
- A, zato sam vas u toku predstave primetio. Junački ste nas bodrili, odmah mi je bilo jasno da niste običan posetilac.

U restoranu hotela Ćirićevo društvo se otkravljivalo. Ženske čajem, muški kuvanom rakijom. Osman se ponudi da joj prihvati kaput.
- Hvala, neću ostajati! - govori dok razmotava šal. Tamnoputo lice, rumeno od studeni, okrugla, napućena usta, a krupne, tamne oči pod vitkim povijama. "Na pozornici izgleda viša, ali je ćustija izbliza" - pomisli.
- Možemo li porazgovarati, gospođice Topalović... Načeo sam dramu, pa ako biste odvojili malo vremena...
- Umorna sam veoma, ali sutra smo još ovde, pa posle predstave... možda... - i pođe na sprat. Posmatra je dok se penje. Sitno, al' skladno tijelo joj pleše pod kaputom, ograda stepeništa se ugiba, razmiče, čini mu se. Na vrh zasta, okrenu se:
- Laku noć, gospodine Đikiću!
Tek kad zamače u hodnik, on odgovori:
- Laku noć, gospođice Topalović!

Sutra sjedi u prvom redu... Predstava se prebrzo završi. Publika se razilazi, a on još stoji pred spuštenom zavjesom, aplaudira. Čeka pred garderobom, čestita i pridruži im se. Vani vijavica. "Šta je ovo, bre, sudnji dan! 'Bem ti sneg i ko ga izmisli!" - opsova neko. On se začudi: "Kako mogu psovati pred ženskim!?"

U hodniku hotela prihvati joj kaput, otrese snijeg... Okupljaju se oko peći, cupkaju, trljaju promrzle ruke.
- Deco, sva je prilika da ćemo i proleće ovde dočekati ! - govori Ćirić dok prilazi. - Led je okovao reku, lađa ne ide. U apsani smo !
Osmanu ne bi mrsko. Postoja još malo, dovrši čaj, poželi laku noć. Ona ga zateče u hodniku, pred sobama. Ne pokaza da se iznenadila.
- Donio sam vam početak drame, u rukopisu. Još nikom nisam rekao da pokušavam, a vaš bi mi sud bio dragocijen. Dok vas večeras gledah, vjerujte mi, kao da sam po vama Zlatiju zamislio... Zlatija je glavna ličnost i zvaće se "Zlatija". U tri čina će biti...
- Ako duže ostanemo "u apsani", kako Čika Pera sluti, spasli ste me dosade... Šalim se. Sve oko pozorišta me zanima, a imati čast da budem prvi čitalac i još po želji autora, to se retko kome događa.
Učini mu se da je "po zelji autora" posebno naglasila. Na dnu hodnika se pojavi grupa glumica. Zovu je: "Hocemo li u krevetac, Zorule?" "Laku noć!" - reče, i otrča. Ženski kikot je odmicao niz hodnik, a ču i razazna njen srebrn glas: "E, baš ste dileje!"

S posla žuri u hotel. Snijeg još vije. Ćirićevu trupu zatiče za ručkom.
- Izvolite, sednite s nama, pesniče! - ponudi ga Ćirić.
Brine ih kijamet. Otkazali su predstave u Sarajevu, Travniku, Konjicu, Mostaru i Trebinju.
- S prolećem ćemo - veli Ćirić...
Poslije večere, razgovaraju pred njenim vratima.
- Pročitala sam noćas, ali mene nema! - smije se.
- Zlatija će se pojaviti tek u drugom činu, prvi je više kao uvod u dramu.
- Šalim se. Lepo je i setno. Kako ste počeli, predosećam tragediju... Melodije pesama ne znam, ali stihovi su prelepi. Posebno onaj: "Hej, nisu blago groši i dukati, već je blago što je srcu drago..." Je li to vaše?
- Nije, nažalost. Sve lijepo o sevdahu naš je narod već ispjevao. Ja sam pokušao u novoj knjizi, "Ašiklije" , a koliko sam uspio, ne znam.
Naslonila se na dovratak, proučava ga. Dopada joj se skromnost i sramežljivost. "Nežan je, lepo odgojen... Ruke su mu lepe. Ovi dugi, negovani prsti, za klavira... Oči pametne, tople. Kad pogleda, greje."
- Opa, bato! - dobaci neko iz grupice glumaca u prolazu.
- Ne zamerite, barabe pijane! - veli.

Pet poslijepodneva i večeri proveli su zajedno. Snijeg je stao, otoplilo, pakovali su se za Beograd. Posljednje veče, do iza ponoća, razgovaraju pred njenim vratima. Razmijenili su adrese, spremiće joj "Ašiklije" , već je naručio da mu iz Mostara pošalju.
- Vreme se pakovati! - Prihvati mu obe ruke. - Knjigu mi šaljite i javite se pismom, radovaće me. A u proleće, eto me u Mostar. Volela bih da me odvedete u Nurihanuminu baštu s početka "Zlatije" . Ovih ladnih noći u toj bašti sam se grejala... Laku noć, doviđenja Osmane! - poljubi ga u obraz i tiho pritvori vrata. Stopala mu se za pod zatutkališe. "Da mi je odvesti u beharli mostarsku bašču, poslije serbez i na ahiret mogu."

Dok se lađa valja Beogradu, Bogoljub - guslar, tamburaš, frulaš i prvo grlo trupe, "slavujče s Kopaonika" ga zovu, pred društvom je podrugljivo pita:
- Leba ti, Zorule, imade li ti ikog naći u Brčkom, do onog Tureta pod fesom?
- Ono ispod fesa vrednije je od hiljadu takvih kao ti što ste juče šajkače i šubare zamenili šeširom! ... zagrcnu se, istrča na palubu. Dvije starije članice se podigoše, Ćirić im rukom pokaza da sjednu, pa okrenu Bogoljubu:
- Slušaj ti, Obiliću, drži taj jatagan za zubima, jer isučeš li ga na dete još jednom, bog mi je svedok, do učkura ću ti ga sterati. I ne samo do učkura. Kroz dupe ću ti tu jezičinu provući i u čvor vezati!
Muk. Ženske nisu navikle da čika Pera u njihovom prisustvu izusti tešku reč. A on, zajapuren, nastavi:
- Kako te, bre, nije stid, tek joj je šesnaesta!? Ako ti je do seče Turaka, udri, junače, na Stambol!
Izađe. Neko od društva reče:
- E lepo te, bata Bole, zalepi Pera. K'o plakat. Ako, i zavredeo si.
Naslonjena na sleđenu ogradu, Zorka je jecala. Ćirić joj spusti ruku na rame:
- Zorule, dete, ne plači! Nije gedžovanska topuzina vredna tvojih suza. A što se pesnika tiče, u pravu si. Pametno i umiljato momče... Bežimo unutra, oduvaće nas ova košava! - prigrli je i povede. Savom su plovile sante leda, muklo udarale o bokove lađe, arlaukala košava, a iz magle izroniše kule Kalimegdana.

Pisao joj je veče po odlasku... Pet pisama, po nekoliko araka, poslao odjednom u velikoj, bančinoj koverti. Kad otvori prvo njeno pa pročita: "Dragi Osmane..." sve je pisanje batalio sem pisama u Beograd... Veoma je obradovale "Ašiklije". Krupnim, štampanim slovima prepisala završnu strofu iz uvodne pjesme, "Milo lane":

"Lahke pjesme prhnuće svijetom,
Ko bulbuli - tići lakokrili,
I dugo će pričati svijetu,
Nekad dvoje da su srećni bili."

Stihove je uokvirila, a poslednji dvaput podcrtala. Iza toga piše: "Pesme sam pročitala, mnogo su lepe, mada puno reči ne razumem. Kad dođem u Mostar ti ćeš mi ih prevesti, jel' da ? A u sledećem pismu, molim te, napiši imena dvoje što su srećni bili..."
Odgovara joj odmah, a zadnji stih piše: "Zauvijek O. i Z. da su srećni bili."

Petnaestak dana nema pisma, odlučio je, u Beograd će. Poštar odgodi.
"Dragi Osmane,
Tek sam se vratila. Još se nisam raspakovala, čitala sam tvoja pisma i odmah sedoh da ti odgovorim. Išli smo u Smederevo, Zaječar i Negotin. Ništa posebno, malo sveta bilo. Po Dunavu još led, lađa me razbolela. Kad sam videla kako si promenio stihove, odmah sam ozdravila. Čika Pera nam je na povratku rekao radosnu: gostujemo u "Guslama" negde posle Sv. Đurđa. Samo on i sele znaju da se dopisujemo. Ona me dočekala vešću da će se veriti. Tata je dao pristanak. Načisto je podilejisala. Evo je, čuči mi nad glavom i zadeva me što će pre mene. Bože, kako je slatko biti zaljubljen ! Oprosti, čujem tatu pred kućom, nisam ga još videla, moram prekinuti pismo. Pisaću opširno. A ti meni piši kad su bašte u Mostaru najlepše. Šaljem ti poljubac, Zorka... Zaboravih da ti prenesem čika Perine pozdrave. Poziva te kao gosta na predstave u Mostaru. Kaže da si najbolja publika na svetu. A i ova napast, moja seka, Ljuba, te pozdravlja."

Na željezničkoj stanici u Mostaru Ćirićevu trupu su čekale obje sekcije "Gusala". Biće smješteni po kućama. Glumice kod članica, glumci kod članova.Tu je i Osman.
- Otkud tebe, prijatelju!? - pita ga Svetozar Ćorović.
- U Brčkom, zimus, zatrpao ih snijeg, bili smo u istom hotelu i...
Nadglasa ga pisak dolazećeg voza, škripa točkova. Sveto primjeti da Osman još miče usnama, poče se smijati... Na vratima vagona prvi se pojavi Ćirić. Diže ruke i teatralno pozdravlja:
-Živeli, braćo i sestre srpskih "Gusala"!
Silazi, ljubi s predsjednikom, Šantićem. Glumce dočekuju aplauzom. Među posljednjim se pojavi Ona. Stoji na vratima, podiže na prste. Primijeti ga: skinuo fes, maše joj i probija se kroz gomilu. Naleti na Ćirića.
- Lepo od vas, pesniče, da ste nas sačekali. Sad ću i vas da poljubim! - Šapnu: - Zorule jedva čeka da vas vidi.

Iskobelja se iz Ćirićevog zagrljaja. Stajala je kraj vrata između kofera i velike putne torbe, mala i izgubljena.
- Dobrodošla u Mostar, Zoro! - Ime joj naglasi kao svitanje.
- Lepše te našla u Mostaru, Osmane!

S nekoliko prigodnih rečenica Aleksa je gostima poželio dobrodošlicu. Potom grlat Danilo Bajat čita ko je kod koga na konaku... "Gospođica Zorka Topalović kod gospođice Zorice Ćorović, imenjakinje." Niko se ne odazva. On ponovi glasnije. Opet muk. "Gde si, bre, Zorule, tebe zovu" - prodera se neko, prenu ih. Ona uhvati za ručku kofera: "Neka, ja ću ponijeti." Upozna je sa Zoricom i Svetozarom, smjesti prtljag u fijaker.
- Nadam se da ćete doći na predstavu, gospodine Đikiću, nov je repertoar?
- Svakako da ću doci, gospođice Topalović!
Fijakeri odkloparaše. On i Sveto krenuše u čaršiju.
- Mlađa sestra vile Ravijojle ova beogradska Đaurka, prijatelju. Bogami će je neko begenisati, puna je čaršija đuvegija!
Osjeća u Svetinom glasu da ga pali. Na Svetu se ne može naljutiti, ahbabi su. Njemu sve može povjeriti, neće dalje otići.
- Od kad sam je sreo u Brčkom, u sevdahu sam, moj ahbabu, ne znam gdje udaram. Ako bi joj haber poslao dok je kod tvojih, bil' prenio?
- Bezbeli da bih. Ako treba i tebe bih, Osmane moj dobri.

Dvoranu "Gusala" na Carini članovi zovu "Ledara". Na predstavi pola posjetilaca stoji. "K'o u furuni", žali se neko. Poslije predstave zamoli ga da je upozna sa Šantićem. Aleksa je pohvali, rado bi je vidio u "Guslama". A Osmanu veli da je s ćeifom pročitao "Ašiklije", ali drugom prilikom o tome, "ostaviće mladost nasamo". Par rečenica su razmijenili, Zorica dođe po nju, čekaju ih kod kuće, s večerom. On izdvoji Svetu, moli da mu ugovori sastanak.
- Dovešćemo je Zorica i ja, ne beri brigu. Samo reci gdje i kada?
- Obećao sam je odvesti u Nurihanuminu bašču u prvom činu.
"Kakva Nurihanumina bašča u prvom činu!?" zbunjen je Svetozar. "Šenuo, živog mi boga, hoće to od ljubavi!"
Osman uhvati ahbabov začuđen pogled, sjeti se da mu još nije rekao za dramu.
- Bašča je iz "Zlatije", u Rodoču.
Sveti, opet, ništa nije jasno, sem Rodoča. Utvrdiše za sutra u osam i po.
"Dobro mi je zaglavio prijatelj, kukala mu Zulka!" - maše Sveto glavom kad se rastaše.

Sutradan, sat ranije, ushodao se na Čekrku, ispod Donje mahale. Od Neretve do puta, od puta do Neretve... Dopratili su je Sveto i Zorica. U jednostavnoj, bezanoj haljini otvorenoj nisko ispod vrata, kratke kose, s torbicom u ruci između Zorice i Svete, učini mu se mala. "Kao gimnazijalka koju roditelji prate u školu." Kratko popričaše, pa Sveto veli:
- A sad svako za svojim poslom!
Kad se malo odmaknuše namignu Zorici: - I svako za svojom ljubavi.
Osman je povede prema Rodoču.
- Lepo me stid, kako su me kod Zorice dočekali. Devojačka soba, cveće u vazni, slavska večera... Hoćete li ovo, hoćete li ono, samo nutkaju. A celim putem dovde umirala sam od smeha. Gospodin Sveta bi trebao komedije da piše, beogradsko Narodno da ga izvodi... Blago tebi, Osmane, kakve prijatelje imas!
- Ugledna su kuća Ćorovići, has Mostarci. Sveto napose. Imao sam sreću da jaranimo od djetinjstva. Puno mi je valjao. Ha sam propjevao, njemu sam rekao. Hrabrio me, u "Zori" mi prvu pjesmu objavio. I ne samo meni. Imao sam ahbaba, Avdu Karabegovića, rahmet mu duši, umro je devetstote, ni dvadesetdvije nije napunio. Bio je bolji pjesnik od mene. Sveto je, prije tri godine, u Beogradu dao Avdinu knjigu štampati, bašluk mu podigao... Šta da ti kažem o Sveti? Pošten je, iskren, talentovan. Pitanje je vremena kad će ga beogradsko Narodno zaigrati. A dobru je školu izučio. Od Alekse, s kojim se preko Perse i orodio, do Silvija koji mu je zakletva.
- Gospođu Persu sam sinoć upoznala, tako je pametna i mila. A ko je Silvije?
- Silvije Strahimir Kranjčević, Svetin omiljeni učitelj u Trgovačkoj školi. Veliki pjesnik i čovjek. Nažalost po Mostar, nije se dugo zadržao, ali je ostavio trag da će se zavazda pamtiti... Učio je djecu po školskom programu, ali i više od toga. Poštenju i merhametu ih je učio. Sveto mu je najbolji đak... Kad bih brata imao, volio bih da je kao Sveto.

Koračaju uz red niskih kuća iz čijih bašta plavi miris jorgovana i zumbula. Ona se obazire okolo, pita:
- A gde je, Osmane, taj Rodoč i Nurihanumina bašta?
- Ovo je Rodoč, Zorka... Za Nurihanuminu bašču, oprosti, slagao sam. Nije u Rodoču.
- Nego gde je!?
- Kad se s Glavne ulice u Mostaru krene na Mazoljice i Brankovac, prva avlija s desne strane...
- Pa što me, bre, nisi tamo vodio, obećao si?
U glasu joj žaljenje i prijekor.
- Zato, jer je babo kuću prodao, kupio veću s ovu stranu, nad Neretvom, prije Mosta... A kad sam počeo "Zlatiju" učinilo mi se naljepše početi iz bašče nad kojom sam se rodio... Ti se ne ljutiš na svog Osmana?
- Da znaš da ljutim ! Hoću u baštu, sanjala sam o tome!
- Još ćemo malo prošetati, do Jasenice. Tamo ima bašči, kraj vode, da ti se zamanta od ljepote.
Pogleda ga nepovjerljivo.
- Ne bude li, da znaš da ću te...
- Šta ćeš me? - nasmija se on.
Ona ga udari torbicom po ramenu.
- Gde si bre, Zorka, kraj onoliko iskrenih momaka ovog lašca našla! Uhvati ga pod ruku:
- Šalim se, sve ja tebi verujem.

U Jasenici su zaobišli kuće, krenuli prema vrelu... Iza voćnjaka sa zarudjelim zerdelijama, livada pod cvijetom. Ona mu gurnu torbicu u ruke.
- Sad ću venčiće da nam ispletem! - i otrča. On stoji i posmatra je dok bere sitan behar, slaže na gomilicu. "Allahu moj dragi, pa ona je još dijete, samo je na pozornici odrasla."
- Što si se, bre, zaledio, dođi da mi pomogneš!
Nije mu druge, spušta torbicu u travu, beru zajedno. Onda sjednu. Tankim prstima vješto upliće peteljke. Kako posegne za novim cvijetom, čitav joj se vrat i dio leđa pojave ispod haljine. Mami ga ta glatka, bijela koža. Najrađe bi se sagnuo i ljubio, vrat, leđa ; svu bi je ljubio. Ona mu uhvati pogled, porumeni.
- Kako me to gledaš, kao da ćeš me pojesti? - veli. Postidi ga. Kad završi vjenčić, stavlja mu na kosu. Zabaci glavu, mjerka, popravlja.
- Da nije tih brkova, ličio bi na anđelka.
Počinje drugi vjenčić, pa ga pita:
- Ko će ti plesti, kad ja sutra odem u zavičaj?
- Niko. Niko nije prije tebe, niko neće poslije tebe... Sutra, valjda, idete u Trebinje, ne u Beograd?
- Pa, ja sam se rodila u Trebinju, zar ti nisam pre rekla?
- Nisi! - iznenadjen je.
Ne podiže pogled, nastavi:
- Mama i tata su bili članovi pozorišne grupe gospodina Đorđa Protića. Za jednog gostovanja u Trebinju, mama me, prevremeno, na svet donela. Požurila ja.
- Čuo sam za gospodina Protića, prvo pozorište koje je gostovalo u Mostaru. Ali, ja tad nisam išao na predstave, imao sam godinu dana.
Podiže pogled, smiri ruke u krilu:
- U lepa si momka od tada porastao...
On htjede nešto reći, ona nastavi:
- Sinoć mi Ćorovići vele da se sećaju tog gostovanja, čak i ćaleta i keve imenom i prezimenom: Dušan i Marija Topalović.
- To si ti na mamu i tatu.
- Nisam ja ni na koga. Ja sam na sebe... Evo, gotov i drugi! - stavlja vjenčić na glavu. - Gde mi je ona torbica, imam ogledalce?
- Neka, ja ću! - pa joj namješta vjenčić. Spusti joj ruke na lice. Obrazi joj gore na njegovim dlanovima. Ona sklopi trepavice. Poljubi je. Skide vjenčić, spusti je na travu, ljubi po licu, očima, čelu, uranja u kosu, vraća na usne. Usne su joj poluotvorene, tople, predane. Ljubi joj jagodicu na vratu, osjeti njene male, čvrste grudi pod prsima. Poče joj milovati poluobnažena ramena, "lomna su, povrijediću je", ruke opruži u travu, leži pored nje i ljubi. Ona se ne miče. Volio bi da ga zagrli, ali njene ruke sklopljene na stomaku miruju. Ugnijezdi glavu između vrata, pod kojim čuje damare, i golih ramena, pa se i sam smiri. Okolo crvkut ptica, tih žubor Jasenice, a od tunela iz Bačevića zareza pisak lokomotive...
- Gledaj oblaka, Osmane!
Podvuče joj ruku pod glavu i zagleda u nebo.
- Ono nisko, nisu oblaci. Ono voz dimi. Ono prema Veleži, ono su oblaci.
- Te gledam. Ja u oblacima svašta vidim... Eno slona! - nasmija se. - A tamo je stado ovaca! - pokazuje prstom. - Eno vuka! - veli i privi se uz njega. - Vidis li ga?
- Ne vidim!
- Tačno iznad one kule na brdu, kako ne vidis!?
- Ja u oblacima samo tebe vidim. Gdje god se okrenem od Brčkog, u svemu tebe vidim... U svemu tebe čujem, Đaurko moja mila.
- Nemoj me zvati Đaurko. To je pogrdno.
- Nije, bona, pogrdno. Ja to tebi od milja. Sveto te prvi nazvao, a u njemu nema hile. Zla, hoću reći, nema.
Poljubi ga u obraz.
- Ne srdiš se na mene?
- Što bih se na tebe srdio?
- Jer se ne umem ljubiti. Ja se s momkom nikad nisam poljubila. Ono u predstavi kao đoja ljubimo se, a nije. Samo prinesemo usne.
Sunce se primicalo vrhu Huma. "Davno prošlo podne", zaključi.
- Vakat se vraćati, mila. Čekaće Ćorovići s ručkom, a do šehera nam valja potegnuti.
Zategnu haljinu, izvadi ogledalce i namjesti kosu.
- Sad ću ti staviti vjenčić na glavu, a ti stavi meni.
Namjestiše jedno drugom vjenčiće. Priljubi mu glavu do svoje, ispruži ruku s ogledalom.
- Vidi, kao mladenci na vjenčanju! - veli.
Dugo se ogledaju. Spusti ogledalce u torbicu, skida vjenčiće.
- Bi li ti, Zorka, pošla za mene? - iznenadi i nju i sebe.
Spušta pobožno vjenčiće u torbu, veli:
- Ako me prosiš, trebaće nam vjenčići... A pošla bih za tebe, mili moj. I u život i u smrt, znaš ti da bih pošla!

Naveče je ponovo bio na predstavi. Sutradan, pred ispraćaj za Trebinje, s društvom iz "Gusala" Ćirićevu su trupu proveli Mostarom. Idući pored Baščina u Staru čaršiju, pokaza joj dvospratnu, kamenu kuću na dnu procvale bašče.
- Ovo će biti tvoja kuća i bašča, ljubavi! - šapnu joj.
- Ljepša je od Nurihanumine! - nasmija se glasno.
- Što je tebe, Zorule, kikot uhvatio? - pita Ćirić.

Dva dana potom vratio se u Brčko, na posao. Iznad kreveta, u hotelskoj sobi, na zid okačio vjenčić iz Jasenice. Glave, s krunicama žutim kao zvijezde i laticama bijelim kao labudovi, klonule. "Kolo mrtvih djevojcica", žao mu ih. A kad se zagleda, vidi i nju i sebe priljubljenih obraza, kao u ogledalcu...
Sedmi dan stiže mu pismo iz Beograda. "Vratila se - piše - iz rodnog mesta. Ne zna kud da se dene, nigde mira nema. A stalno misli na njega i plače."
Sutradan je tražio neplaćeno odsustvo "iz familijarnih razloga" i otputovao u Mostar. Prve noći, na Baščinama, pod mjesečinom a nad Neretvom, sjeo da joj napiše pismo. Nikako početi. A onda je poteklo. Ispisao je u jednom dahu:

"Đaurko mila, tuga me mori,
za oči tvoje što suze rone..."

Ujutro preda pismo na poštu. Pa će se sabrati s ahbabom, pjesnikom Omer-begom Sulejmanpašićem. Ha su sjeli, veli mu Omer:
- Čarsija, Osmane, svašta priča!
- Šta priča?
- O tebi i glumici.
- Nije ona "glumica". Ona je meni, moj dobri Omere, sve... A šta to čaršija priča?
- Nemoj, dina ti, da ti ja prepričavam.
- Sjećaš li se da smo Avdo, rahmetli, ti i ja dali riječ: nema tajni među nama. Šta je da je, hoću da čujem.
- Ti znaš čaršiju i ove naše halakure. Govore: "Avdagin Osman se spanđo sa Srpkinjom..."
- Dede, dovrši.
- Kad me tjeraš, evo: "Đe đe s Đaurkom, moja ti?" - govore. "Još glumica, sve su glumice kurave, nalet ih bilo..." "Tukne joj krmetina iz usta" - govore...
- Tako govore?
- Tako, moj Osmane.

Tu noć oka nije sklopio. Odluči: pred Avdagu će, dok je za prvom kahvom, tad je najbolje čehre. Ni sabahajrula nije poželio, već s vrata:
- Babo, ja bih se ženio!
Avdaga je zatečen, dolijeva iz džezve, ruka mu zadrhti, prosu... Nije zašećerio, a miješa kašičicom po dnu fildžana...
- Ženi se, sine, i vakat ti je.
- Moram ti nešto reći.
- Reci, sine!
- Srpkinja je, babo.
Avdaga povuče dug dim iz čibuka... Ćuti...
- Kažem, babo, Srpkinja je!
- Čuo sam, Osmane, ne viči, nisam gluv... Voliš li ti nju i voli li ona tebe?
- Volimo se, babo, da ne može više. Jal' nju, jal' nijednu.
- Ako je tako, sine, ženi se! Ne piše joj na čelu šta je.
- Al' moram ti još nešto reći.
- Nisi me već napravio djedom? (U Mostaru muslimani kazu dedo.)
- Nije to, nije Zora takva. Htjedoh ti reći: glumica je.
Avdaga potegne još jedan dim, usta sa sećije, spusti mu ruku na rame, potapša. Raskravi ga očeva ruka na ramenu. Nikad ga nije udarila, al' rijetko i pomilovala.
- Ima i gore... Ima i gore, moj Osmane !... Od svog srca niko pobjeg'o nije, ne možes ni ti. Ako je do mene: nek vam je s hairom, ženi se, sine!
- Hvala, babuka moj! Ovo si mi po drugi put život dao. - Kleknu pred oca, hoće da mu poljubi ruku.
Avdaga izmače ruku, pomilova ga po glavi:
- Pusti to, Osmane sine, ne treba!
Otrčao je do pošte, ispisao telegram: "Dolazim. Ponedjeljak, podne, željeznička stanica Zemun. Ponesi najvažnije stvari, papire. Osman."

Zagrlili su se pred staničnom zgradom.
- Nisam verovala, nisam verovala - govori. - A pesmu sam jutros dobila, oplakala... Ljubici sam rekla, mami i tati napisala pismo, da ne zamere i ne brinu.
-Idemo u Beč, mila. Tamo ćemo se vjenčati. Sve su nam oni moji iz banke sredili. I šlafenwagen i hotel. Ali smo odvojeno. Po danu ćemo biti zajedno.
- Ne bih marila da sam s tobom, pa taman i na patosu.
- Što bi se, bona, patila!? Poslije Beča čitav ćemo život dijeliti postelju.

Beč ih je dočekao pod snijegom. Do fijakera su gacali po blatnoj, crnoj bljuzgavici. U hotelu "Bristol" su na spisku. Odvojene, jednokrevetne sobe. Dječak sa zlatnom kapom, crnac, krenu da im ponese stvari.
- Reci mu, Osmane, ne treba, ja ću, nije teško.
Nikad crnca nije videla. "Samo mu beonjače i zubi kao kod ostalog sveta."
Dječak ide važno ispred, maše ključevima. Po mekom, šarenom tepihu hodnikom nečujno promiču sobarice, sve jednako obučene. Kad se odnekud oglasi zvonce, potrčaše... Dječak prvo otvara vrata njene sobe.
- Kako ću te naći, Osmane? - pita zabrinuto.
- Ma, ne boj se, mila, ja ću doći po tebe. Raspremi se i osvježi, eto me, pa ćemo na ručak.

Restoran je pun. Do stola ih vodi konobar koji malo - malo govori: "bitte, bitte!"
- Obučen je otmenije nego sreski načelnici po našim palankama. - šapće Osmanu. On se smije.
Grupa bučnih bosanskih trgovaca ispija špricere... Ulazi grupa dama i oficira. Oficiri su visoki i brkati, dame uvijene u krzno, ispod kojih se vide polugole grudi. Očima ne može verovati. "Kako ih, bre, nije stid!?" - spusti pogled u tanjir.

Poslije ručka, fijakerom će, Bečom. Pored Parlamenta, Praterom... Prošetali su vrtom dvorca Belvedere. Bazeni su bili zamrznuti, statue zelenih sfingi u snježnim bundama... Sve je zadivljuje i čudi. Stišće se uz njega, preplašeno...

Sutradan je odveo kod juvelira. Izabrali su vjenčano prstenje. On je donio svečano, tamno odijelo, njoj kupio bijelu, svilenu vjenčanicu, crvene lakovane cipele. Naušnice s čijih zlatnih peteljki vise dva rubina kao bobe zrelih ribizla, samo što ne opadnu... Na vjenčanju je zaplakala... Ujutro se sobarica obradova kad nađe nedirnut, pospremljen krevet u njenoj sobi.

Ostali su još tri dana u Beču. Vodio je u Operu, prvi red na galeriji. Podnimila glavu rukama, naslonila laktovima na ogradu, guta svaku ariju, svaki akord. Pomjeri se samo kad aplaudira... On više prati nju, nego predstavu. Zajapurila se, udiše muziku, ponekad pomjeri glavu, u taktu. A tapše rukama djetinje radosno.
"Vala si večeras golem sevap uhvatio, Osmane!" - hvali se u sebi, sretan.
- Gde mi živimo, moj Osmane? - progovori tek u fijakeru. - Mi se još uvek vijamo po Kosovu s Turcima... Oprosti, mili, nisam ništa loše mislila.
- Znam - veli, pa je zagrli. - Kad sam prvi put došao u Beč, kao da sam s neba pao... Druga planeta!

U Brčko su se vratili, u hotel. Ne može prepoznati sobu. Ubačen je dupli, bračni krevet, stolić s ogledalom... Soba puna ruža. Gazda ih pozva na svečanu večeru. Dočeka ih orkestar, stol sa buketom ruža, svijeće... Diže mladencima zdravicu... "Nikad mu ovo neću zaboraviti. A mislio sam da je hrđav čovjek!" - pomisli. Nije mu toliko zbog sebe, nego radi nje... Kolege na poslu ga dočekaše srdačnim čestitkama... "Lijepo me nađoše. Za ove naše sam znao, ali ni Švabe nisu kamena srca."...

Izlaze u šetnju, čaršijom, u predvečerja. Brčaci ih posmatraju s divljenjem. Ljepšeg para Brčko dugo nije vidjelo.

Emil ih pozva na godišnjicu braka. Puna kuća. S Osmanom se rukuju, njoj ljube ruku: "Postovanje, gospođo Đikić." Zvuči joj pozdrav kao najlepša arija iz bečke opere... Raspline u grudima poput žubora one vode gde je plela venčiće, onomad...

Onda stiže Ljubičino pismo iz Beograda. Sve se pročulo, tata među svet ne ide, mama plače. A ona će ih, svakako, gledati posetiti... Grli ih i ljubi.
Njemu Avdaga piše iz Mostara. Poslaće im para, nek se nađe. Obradova ga što otac piše "im". Tidža mu piše da jedva čeka da se vide. U potpisu, sve tri sestrice "selame i ljube milog brata i milu zaovicu." I Salih mu piše. "Bolje je, moj Osmane, neka vas još malo tamo. Dok čaršija ne oduši..."

On se raspituje za kakvu privatnu kućicu, s baščom, iznajmio bi. Puno se svijeta naseljava u Brčko, tanka nada... Kad mu iz Sarajeva ponude mjesto sekretara "Gajreta", prihvati objeručke. I njoj drago... Velik je grad, bliže Mostaru...

U Sarajevu jutarnju kafu i himber popiju zajedno. On ne doručkuje. Nekad šoljicu topla mlijeka. I ona svikla uz njega. Poljubi je, ode na posao. Ona ide na pijac, kupuje, brine da su ručak i večera na vrijeme, da ga sačeka prostrt sto. Pisala Persi Ćorović, pa joj ona poslala čitavu svesku recepata mostarskih jela. Kuva po njima, a svesku krije od njega... Stid je. "Može pomisliti da ništa pod milim bogom ne umem, no pevam i glumim po palankama i kasabama." ... Uvijek mu je sve čisto i opeglano. On sve primjećuje, i otvorenu svesku zaboravila kraj šporeta, ali ništa ne govori. Uveče, piše, vratio se "Zlatiji". Ona se sklupča na sećiju, čita. Ne treba je pitati; osjeti kad mu treba skuvati čaj, natočiti himber. Kad on odloži pero i počne skupljati papire, ide u sobu, skida se i liježe prije njega. Dok se on presvlači, ona se pokrije jorganom po glavi.
- Jel' se ti to, ženo, stidiš pogledati svog čovjeka?!
Malo podigne jorgan, toliko da je čuje, veli: "Stidim!" A čim ga osjeti uz sebe, privije se. Dok joj čita napisano, gnijezdi mu se na prsima, igra resicom uva. Popričaju. Kad zavrne fitilj na lampi, miluju se i gladno ljube, u mraku ...

Za lijepa vremena prošetaju Baščaršijom, obalom Miljacke. Izvede je u "Evropu" i u aščinice, na večeru. Nedjeljom, sami, ili s društvom, fijakerom se odvezu na Ilidžu... Vodi je na predstave. Svugdje ih dočekuju s poštovanjem. Čudi se koliko sveta Osman zna. I svaki treći je Mostarac... Nakon godišnjeg koncerta "Sloge", predsjednik joj se obraća:
- Gospođo Đikić, što vi ne biste pristupili. S vašim iskustvom i talentom, puno biste nam značili.
- Hvala lepa na ponudi, ne bih. Ja sad imam najdražu ulogu na svetu, o kojoj sam samo sanjati mogla.

Godinu po dolasku u Sarajevo posjećuje ih Ljubica. Susret sestara na stanici Osmanu će ostati nezaboravan. Plaču, smiju se, ciče, ljube, podižu jedna drugu, vrte kao u valceru. Putnici po peronu zastali pa posmatraju. Zora je vodi prema Osmanu, on skinu fes, pruža ruku.
- I tebe ću, zete, da poljubim, usrećio si mi, bre, sestru, kao kraljicu!
Zagrli ga, poljubi, pa zagleda. Neprijatno mu pred onim svijetom, ona veli Zori:
- Lepši ti je nego s fotografije.
Od fijakera do kuće nije prestala pričati. Naveče, opet, samo priča. O beogradskoj novoj modi, vereniku, kako čika Pera svrati, jada se: "ne može naći zamenu za Zorule." Natenane o tračevima s dvora i iz Narodnog pozorišta priča:
- Sve je to kostimirana predstava, i jedni i drugi. Obrenovići su završili s tragedijom, pobio ih Apis kao stoku, Karađordjevići počinju s komedijom, a kako će završiti, videćemo.
Majku i oca ne pominje. Zora joj namjestila primaću sobu, iza ponoća su pošli spavati. Čuju je kako hodnikom kašljuca.
- Sutra joj skuvaj čaj s medom, prehladila se, izgleda. - govori Osman. - A sva je na tebe. Samo je viša i tanja.
- I brbljivija! - nasmija se Zorka.
Spavala je kad su ustali.
- Polako, Zoro, s tim fildžanima, da je ne probudiš. Dug je put, umorna je.
- I kad je umorna i kad je odmorna, ta lenčina knjava do podne.
Kad se vratila s pijace, zateče sestru, doručkuje.
- A sad ćemo ti i ja da popričamo! - veli joj.
- Znam o čemu. Pre toga moram da zapalim, trebaće mi.
Vadi iz torbice paklo cigareta.
- A, zato ti celu noć ripaš! Osman je prestao duvaniti kako smo se uzeli, duvan je otrov.
- Neka, na prozoru ću. Ne kašljem od duvana. S onim mojim i s društvancetom, proletos, isplovismo na Savu. Prevrnu se čamac, jedva isplivasmo. Sava još bila ladna, gadno sam se naladila. Posle me taj kašalj ne popušta... Tebe zanima šta ćale i keva kažu?
- Prvo me zanima kako su sa zdravljem, onda ostalo?
- Zdravlje ih, hvala bogu, služi. Još rade, putuju. Ali od kad si ti onako otišla, bez pozdrava, nije ista kuća. Ćale više ne izlazi kao nekad, društvo ga zadeva. "Turski punac", ga zovu. Znaš da je uvek voleo popiti, otkako se zatarabio u kuću, ne trezni se. Kad poživčani, bežimo mu s očiju. Mama se zaključa u sobu, plače. Nekoliko puta pokušala: "Dušane, pa ona je naše dete!" - on je saseče: "Naše se dete odreklo roditelja, sad je tursko dete, tursku će decu rađati. Neće Dušan Topalović biti deda Turadima!"
- Tako veli?
- Tako! Možda bi on i prešao preko svega, ali mu svet ne da. Jednom ga uvatih pijana, gleda tvoju sliku, plače.
Zorki se smrče. Sve ono što tomi u sebi, što je izjeda danima, zbog čega ona, a ni Osman, mira nemaju, pokulja iz nje:
- Pa šta je taj svet hteo od mene, sele? Da mi bira čoveka? Za Bogoljuba iz trupe da me uda, jer je Srbin... Za kreleta - Boleta, koji me u Loznici, na konaku, hteo silovati, a još ni četrnaest godina, ni prezimena na plakatu nisam imala. "Mala Zora", pisali mi. Tad ga je čika Pera živog oderao od batina, pa me posle ostavio na miru. Udao bi me svet za tog gedžu s Kopaonika, koji uvek nosi britvu u džepu. Kad ga čika Pera pred prestavu natera, obrije čekinju, a posle, u sobi, istom britvom, recka slaninu. I leti i zimi vuče pola suve svinje i bar dvolitru prepečenice u koferčini. Kako dođemo u koju varoš prvo pita gde je pijac i trči da kupi beli lukac i ljute papričice; ne dao bog da mu zafali džebane. Kad zagusli, košulja mu od pazuha do pojasa znojna, a pere je jednom u sedam dana uveče i navlači ujutro. Od njegovog vonja bežimo po pozornici, a kako kog od glumaca čika Pera odredi sa njim u sobu, taj po patosima tuđih soba osvane. Ne za "Turčina" Osmana, kojem i duša i telo na procvalu lipu mirišu, koji je i Branko Radičević i Voja Ilić; mene bi ćale i njegov svet pre bata - Bogoljubu, Srbendi, utrapili. Kojem sve pesništvo sveta počinje i završava sa slepim guslarom, Filipom Višnjićem..."

Ljubica se prepa. Nikad pre nije je videla takvu. Trese se, iskočile joj žile na čelu. Dogorela cigareta je opeče po prstima.
- Ne bogohuli, mila, Zorule! Da ne bi tog slepog guslara, da opeva, od zaborava otme, bili bismo repa bez korena. Bez istorije bismo bili.
- Ništa ja o nesrećnom Filipu ružnog nisam rekla, niti mislim. Cenim sve što je uradio za naš narod. Ali, postoji istorija i pre i posle njega. I instrumenti pre i posle gusala... Ta, samo još kod nas, na Balkanu, vredi poslovica: "Zasvirati i za pas zadenuti." Jer diplimo i frulamo. U Evropi ta poslovica ne vredi. Klavir je glavni inastrument postao, a klavir se ne da za pas zadenuti.
- E, baš si, blesava! - nasmija se Ljubica, pritrča, sjede joj u krilo, zagrli. - Od kad si se udala, nisi samo njegovo prezime, nego i pamet uzela.

Za jednomjesečnog boravka u Sarajevu priču "o ćaletu i svetu" nisu više načinjali. Osman se trudio da Ljubici ugodi. Išli su zajedno na Ilidžu, na predstave, izvodio ih na večere. Pred polazak stiže iz Mostara pošiljka blagajskog meda i čaja, dobro je za kašalj, veli. Kupi joj na Baščaršiji zlatom vezene papuče i jelek, za jedne šetnje veoma joj se dopalo. Isprate je na stanicu. Obje plaču zagrljene, nikad se odvojiti. Ona ljubi Osmana: "Hvala, mili zete, na svemu i ne zameri." Na stepenicama vagona Zora je ljubi: "Čuvaj ih oboje, sele, baci duvan, zdravlje čuvaj, pozdravi verenika. A njima reci da ih grli i ljubi njihova kćer Zora... Zora Đikić, reci.... Malo što je Ljubica otputovala, Osman poče kašljucati. Pripisuju sarajevskoj studeni. U Mostar će, odluče, za suncem.

U prostranoj kući Đikića na Baščinama, nad Neretvom, radost. Avdaga obrazli dočekao sina i snahu. Namjestio im bračni krevet a la franca od politirane hrastovine, perzijaner na podu, brokatne store, na cvjetove. I adet promjenio. Snaha se na kućnom pragu ne mora sazuvat’, a mati, Zulka, zgotovila bolji ručak, s baklavom, za "Bozik". Božije ime u kući Đikića se ne izgovara, haram je...

"Ne kana kosu, zere surme na trepavicama i obrvama, lice ne bakami, ćusta je ko hurija dženetska, a i srca merhametli. Okretna je i radina, zlatne ruke ima. Vole se, sad mi sva djeca pod istim krovom - kud ću veći rahatluk. Još da mi je unuke dočekat, pa da serbez mogu na ahiret!" - razmišlja Avdaga.
- Ja sam ti, moj Osmane, kao ovo pravoslavno pokopno društvo! - jada mu se Aleksa, uveče, u kafani hotela "Kronenprinc Rudolf." - Samo sahranjujem one koje volim. Oca Ristu, prvo. Onda prokleta grudobolja odnese seju Staku, pa braću Jeftana i Jakova... Ni pjesme mi se više ne mile k'o nekad. Ništa mi se ne mili. Šta ja, zapravo, imam od života?
- Pametan ste čovjek, gospodine Šantiću, u vašoj boli za milim, ne znam vas tješiti, niti ima utjehe. Znam samo da čovjek ne može protiv sudbine. Ostaje mu pomiriti se i ići dalje. Ali, što se vas tiče, još ste mladi, voljeni... Ima još ljubavi na ovom svijetu.
- Ljubavi, veliš... Pa, ja sam i sve svoje ljubavi po pjesmama posahranjivao. Sve te moje ljubavne pjesme, sve je to epitaf do epitafa... Groooblje!
- Ali će nas nadživjeti, gospodine Šantiću. Narod vam pjesme prigrlio, pjeva. Ne laskam vam, evo sam i sam nakav pjesnik, ali se stidim pred vama pjesmu izgovoriti.
- Prevelika skromnost, Osmane, kao i prevelika neskromnost, ne valjaju, ničem ne vode. Pjesnik si, brate, dobar. "Ašiklije" ti ostaju zauvijek. Tako nešto jezički sočno kod nas do sad nije napisano. To kako pjevaš, taj šadrvan orijentalnih riječi kao zrelu tenicu (vrsta smokve P. A.) osjećam na jeziku. Ako bude pravde i onih koji znaju čuti: ostaju!
- Vi ste mi dali priliku u "Zori", a Hikmet je "Ašiklije" izbio iz mene. Za boravka u Stambolu posjećivao sam ga svako veče. On mi je otkrio ljepotu i značaj jezika.
- Fini je čovjek i pjesnik, rahmet mu i pokoj duši, bio Arif-beg Rizvanbegović. Šteta što ode iz Mostara. Ponekad kontam, puno ih je otišlo. Moj Jeftan, pa Jakov, tvoj ahbab Avdo, mladi odoše, tek zabiglisali... Edhem Bašagić umrije, Dučić se otuđi od Mostara. Fra Paškal Buconjić umrije prije neki dan, onaj pošteni i veliki Kranjčević dođe i ode, kiraethanu ("Mohamedansko čitaoničko dobrotvorno društvo", P. A.) ugasiše devetstote, "Zoru" sljedeće... Znaš li ti da je do okupacije '978. u čaršiji radilo četrdeset biblioteka. Koliko je danas? Sreća, franjevci sačuvaše i obogatiše svoju, četrdesetpet hiljada knjiga, mudri ljudi. Ali, kako god okreneš: ogolje nam pjesnički jorgovan, uvenu bašta, moj Osmane. Da bi pravde, Mostar bi danas bio Parnas na slavenskim prostorima!"
Uzdahnu, pripaljuje cigaretu na cigaretu.
- Ostavimo mrtve da počivaju u miru, a kanimo se književne kritike, nije za kafanskog stola. Kakvi smo pjesnici - drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju. Ti svoju ljubav oženi, a ja?... Malo je Osmana Đikića, malo... Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem... Te, gledaj da me ne persiraš, rod smo, da ni počem drugom, ono po pjesničkoj muci.
Aleksa zaćuta. Sklapa oči, tone u dim cigarete, kao u maglu. Bi mu žao Alekse. "Izvana se još dobro drži, ali iznutra - iznutra je davno posijedio." - razmišlja. Samo ga babo, majka, sestre, Zora, Sveto i Aleksa razumiju, sokole i pomažu u behutu. Sjeti se pjesme što mu je '901. posvetio s riječima "emšeriji i ahbabu, Aleksi Šantiću..." "Trebao sam napisati i sapatniku, bratu mome, Aleksi..."

Iz bašče se oglasi bulbul. Pokupi krhotine porcelana, stavi na stolić. Dok se zaogrće haljetkom, konta da od Nove godine nije iz sobe izašao. Ni Zoru vidio. Otišla u posjetu svojima, u Beograd, za Božić. A i bolje je, nije gledala kako se pati... Kad je prvi put bacio krv, ljekari u Mostaru su rekli: "Gospodine Đikiću, imate na plućima." U Beču potvrdili dijagnozu: "Spric - katar", tuberkuloza. I Hum i Velež mu se strovališe na srce kad i ona poče kašljucati... U kući je vladao prećutan dogovor da se o bolesti ne govori...

Širom otvori prozor. Iza fortice, na Veleži, poče izranjati sunce. Za ranih jutarnjih sati osjeća se bolje. Spadne vatra, kašalj stiša... Treba mu dugo da siđe u bašču. Na basamacima ga dočeka miris pržene kahve. Beli je mati zorom silazila, da poprži... Iz bašče ga zapahnu miris vlažne zemlje i jorgovana. Svuda okolo osvojio cvijet, pod rosom. Dugo kida ružu za ružom. Ubode se. Kao sićan đul, na jagodici se pojavi krv.
"Nisam jos svu iskašljao, ostalo nešto u meni!" pomisli... Lakše mu sići, nego se popeti uz basamake. Gubi dah, triput se odmara. Vrata njene sobe otvara polako, gleda da daska na podu ne zaškripi. Spava. Kroz podignute store po sobi se prosulo sunce. Na jastuku taman slap rasute kose, usne i jagodice rumene, a sve ostalo bjelina. U snu diše teško, isprekidano. Usnama joj pokupi znoj sa čela. Ruže spusti na rub kreveta i nečujno izađe... Tek mu sinoć Tidža reče da je babo otpremio Zoru iz Beograda u bolnicu, u Peštu, pa u sanatorijum, u Glajhenberg. Vratila se u Mostar krajem februara.
- Nismo ti, brate, govorili da je došla, babo naredio! - pravda se Tidža.
- A, Zora, zna li ona da sam ovdje?
- Ne zna. Ni njoj nismo rekli, misli da si na liječenju.
On okrenu priču.
- Ove godine poranilo proljeće.
- Pa i nije, moj Osmane, danas je dvadaset peti mart.

U zoru, 30. marta '912. prozor na sobi Osmana Đikića, okrenut Veležu, ostao je neotvoren. Umro je za dvoja vrata daleko od jedine koju je volio, a koja ga je svunoć, u vrućici, dozivala. Imao je 32. godine. Avdaga je naredio da tabut s mejtom iznesu tiho, da je ne probude. Do ljeta su joj govorili da je Osman u Glajhenbergu, na liječenju, da se oporavlja, a piše samo babi, da ostale ne bi rezilio. U svakom je pismu pozdravlja i jedva čeka da se vrati na Baščine, da je zagrli, govore joj. Ona rijetko izlazi iz sobe. Kad uz nju nije majka, Zulka, il' koja od sestara, plače. Jedno jutro se pridigne, zateče Avdagu u bašči. Sam, puši.
- Babo - veli - ja znam... Ja sve znam. Nije me trebalo štediti, neka i mene boli.
- Od toga što bi i tebe bolilo, nikom ne bi bilo lakše. Zato sam naredio da ti se ne govori.
Prvi put za svih godina od kad je prekoračila prag na Baščinama, pomilova je po kosi, poljubi u čelo.
- Allah dao, Allah uzeo, šćeri ! - veli.

Persa Ćorović svaki dan je obilazi. I svaki put je Zora moli da iz rezbarene musandere, iz kompleta "Zora" i "Gajreta" , uzme "Gajret" br. 4 od 15. juna 1912., pa da joj čita Tidžinu pjesmu posvećenu bratu i Aleksino slovo oproštaja s ahbabom i emšerijom, Osmanom Đikićem. Tiho ponavlja za Persom, kao molitvu. Pa joj priča kako joj za seku Ljubicu nisu javili da je umrla, a znala je. I da njenog Osmana više nema, "oseća od onog crnog dana." Kad je Persa upita što je ćutala, nasmiješi se bolno i kao pravdajući odgovori:
- Lepše mi bilo misliti da je moj Osman živ.

U zoru 14. decembra '914. Tidža joj nosi čaj i vruću zemičku premazanu mladim maslom i blagajskim medom. Bira po glavi riječi kojim će joj čestitati, toga dana joj 24. rođendan. Kad otvori vrata, ona leži na postelji, nasmiješena, u snu. S obje ruke prigrlila na grudi vijenčić suva behara. Tiho je pozva, ćuti. Pozva glasnije, ćuti... Kućom se prolomi vrisak, pa plač.

Persa je pripremila za ukop. Sahranjena je u bijeloj vjenčanici s uvelim vjenčićem na glavi. Počiva iznad Alekse, blizu Jeftana i Jakova, na pravoslavnom groblju, pod čempresima. Osman pod Derokovim turbetom, u sjenci Karađozbegove džamije. Od turbeta do Zorina groba može se dosegnuti pjesmom: "Đaurko mila, tuga me mori..."


Osman Đikić


Zora Đikić

MUHAMED MUJKANOVIĆ - Đaurko mila

Autor priloga:
Milenko Mišo Marić
London, Velika Britanija
misomaric@hotmail.com






Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -