Povratak na NOVU BARIKADU

   www.old.barikada.com
Muzicki web portal svih zemalja ex YU (i jos malo sire)





Dinko Husadzic Sansky - Pogled na jazz
Reklamno mjesto 1
Davor Hrvoj - Jazz Connections
Reklamno mjesto 2
Summer Music School Pucisca
Reklamno mjesto 3
Davor Matosevic (singer-songwriter)
Reklamno mjesto 4
exYUsingles - Istorijat muzike ex YU
Webmaster - Kontakt e-mail


Optimizirano za
IE i 1024 x 768

Dragutin Matosevic feat. Esad Prcic - Tulipani



ExYUsingles - Istorijat muzike ex YU
  Barikada - World Of Music - Vremeplov - Mostarenje

VLADO PRAVDIĆ
Milenko Mišo Marić


Vlado Pravdić, 2005.

Vlado Pravdić, dec. 2004.



Vlado Pravdić, 2005.

Kad sam bio Bijelo dugme

KAD SAM BIO BIJELO DUGME

Do gradića dopire slan vjetar s Pacifika i vreo, pustinjski. A samo do njega, u tom gradiću milionera, mlad razvigor s Trebevića, s mirisom smreke i borovine. Kad mine ponoć, kroz jedini otvoren i osvjetljen prozor, pustinjskom dolinom Dlanovi božijih ruku, prospu se akordi "Uspavanke za Radmilu M". To je Vlado Pravdić sjeo za Hammonda, otpučio zvjezdanu pucad na sjećanjima, pa u noć kruni dušu. A najdraži njegov bend, Sanja, Maša i Andrej, već usnuli.
***
- Sanja i ja smo se vjenčali febrara '92. u Sarajevu i nastanili na Vracama. U junu smo se spustili u stan moje mame na Grbavici i tu je Sanju pronašao geler. Komšinica zavapi s prozora da prestanu pucati jer je ranjena trudnica. I za 3 sekunda rat je stao. Prenesoh Sanju preko Miljacke, činila mi se široka kao Amazon, pa u bolnicu. Ljekari rekoše da sam spasio život i majci i bebi...

Bebi će u novembru 12, zove se Maša. Rođena u Budimpešti, a pohađa VI razred u Palm Desertu, južna Kalifornija. Pola života ima najbolje ocjene u dnevniku, teniski reket u ruci, a za 2 godine će steći i crni pojas u karateu. Ima četvorogodišnjeg brata Andreja, u vrtiću, mamu Sanju stalno u kući i tatu Vladu u officu, kad nije na putu. Mama, djevojački Halilhodžić, Halika od milja, biserna je kapljica dječijih "Kiša", mostarskih. Tata, Vlado Pravdić je Bijelo dugme, sarajevsko. Mostar ima ćusta zeta, a i Sarajevo je prošlo vanj tako. Od mame Maša uči kako se pjeva, od tate kako se svira, a od oboje kako se sanja i raste veselo i bezbrižno. Andrej se, nekidan, javi na telefon. Nismo se sve razumjeli, al' smo se drugarski, siti ispričali. Momak je skroz na svom mjestu.

- Maša je naše životopise otkrila prije 2 godine. Pošto imam sve ploče, naučila ih napamet. Pa ispričala u školi da joj je tata bio rock star. Nisu vjerovali. Savjetujem joj da im pokaže CD-e, fotose na omotnici, imena unutra. Vratila se presretna. Porasla joj važnost među klincima.

Šestogodišnji sarajevski klinac, Vlado Pravdić, nije bio nimalo sretan kad ga ja majka, pijanistkinja, upisala u Muzičku školu. Činila mu se dovoljna osnovna. Poslije zavoli. Sa 17 završi Srednju muzičku, pijanistički odsjek, maturira na Drugoj gimnaziji i upiše fiziku.

- S prijateljem, Zlatkom Hodlom počnem svirati '69. kad se otvorila Skenderija. Tu se upoznam sa svom sarajevskom sviračkom rajom. Krenem s Ambasadorima a Davor i Fadil me pozovu pa 71. predjem u Indexe. Na Zagrebačkom festivalu pobjedimo s "Predaj se srce", snimimo nekolike ploče. A, onda u proljeće '73. Goran se vrati sa svirke u Italiji i dođe da se upoznamo. Davor i Bodo odlaze u vojsku, pa nastavim s Goranom. Dovedem Hodla, on Ipeta. Potom Hodl ode, nije mu se radilo. Željko se vrati iz vojske, pridruži Zoran Redžić s bas gitarom. Tako je nastala petorka zvana Bijelo dugme koja će puno toga promjeniti na muzičkoj sceni Jugoslavije u sljedećih 16 godina.

Tih 16 godina za kojih je Vlado Pravdić prebirao po klavijaturama Bijelog dugmeta, ljepše je preslušati, nego prepričavati. Bile su to raspjevane, vesele godine. Posljednjih 12, nisu uvijek. "Ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju", opominjao je Branko Miljković. Jedan nagluv svijet nije pjesnika dobro čuo.

- Kad sam Sanju prebacio u bolnicu, mama je ostala u stanu, na Grbavici. Starica, 82 godine. Noseći Sanju, razmišljao sam kako se moram vratiti i po majku isto popodne. Pucalo je luđački, nisam. Imali smo telefonsku vezu još 5 dana, onda muk. Otišla je u Beograd, kod prijatelja. Uspio sam joj poslati radio poruku s čestitkom za rođendan, 25. juna. Godinu kasnije, kad smo se sreli u Mađarskoj, priča kako se te noći naprasno probudila u 3 sata i upalila radio u času kad je išla poruka. Mama je, kasnije, u dva navrata dolazila u USA. Vidjela je da smo dobro, namilovala se unučadi. Umrla je '01. Vjerujem da je otišla mirna. Išao sam u Sarajevo, po prvi put, da je sahranim. Ja te slike i emocije susreta s mojim Sarajevom ne mogu opisati. Prvo me dočekao miris grada. Mirisi su za mene najjači linkovi s prostorima i vremenima u kojim sam bivao tokom života. Miris haustora, procvalih lipa, miris s Trebevića, miris ćevapa, sarajevske Drine...

Majku sam sahranio s bolom, a s radošću se vratio živim. Nova, nepoznata i poznata, izborana lica. Samo osmjesi nisu ostarili. Po njima sam osjetio da sam došao kući. I bilo mi toplo u duši. Vratio sam stan, obnovio. Nikad ne bih prodao. To je moja adresa, tu sam ja kod kuće. Svake godine sam, poslovno, po 3 mjeseca u Evropi, sve više u Sarajevu. Sarajevo je grad svih Vladinih početaka, koji još traju. I jednog kraja, koji još nije prekrio ruzmarin, šaš i zaborav.

- Vratim se 20. avgusta '88. s daleka putovanja i nađem svoje prijatelje na probi kako sjede za instrumentima skoro smrknuti, kao da otaljavaju nešto što moraju, a ne nešto što vole i što su oduvijek voljeli. Ja u šoku. Kad se završi proba prošetam s Goranom, gradom, nasamo. Vrtimo film kako smo nas dvojica počinjali u njegovom stančiću, svirali i zapisivali pjesme koje će kasnije biti na prvom albumu "Kad bi' bio bijelo dugme". Govori mi kako više nema onog naboja koji nas je vezivao i kako bi odmah završio priču, ali je već sve organizovano za snimanje, TV promociju i turneju s materijalom s nove ploče. Pa mi veli: "Da izguramo još ovu". Bio sam tužan. "Ja silazim na ovoj stanici", kažem, "ne bih da pravim melodramu od rastanka". I tako odoh.


Goran Mikulić, Vlado Pravdić i Milenko Mišo Marić, povrh Sarajeva

Dugme je turneju i 16. godišnji vijek završilo u Derventi. Vlado Pravdić, pijanista, koji je više ličio na zakašnjelog Šopena nego razbarušena rockera, prije 8 počeo novu, u Kaliforniji. Poslovi telefonije. Idu mu od ruke, kao s klavijatura. Vodi telefonsku kompaniju s kojom je našem svijetu najjeftinije do kuće. Pod istim krovom je porodica, office i muzička soba u koju je smjestio sve instrumente koje je nekad imao. I poneki fotos. Stari fotosi imaju naviku da zabole. Učini nam se da na njima nismo više mi. Sa njih nas posmatraju uspomene na nas.

- Prije 5-6 godina stigne mi e-mail, serija naših viceva. Elem, čitam adresar u zaglavlju i počnem prepoznavati imena moje raje. Koja radost! I tako ih počnem pronalaziti u Americi, Kanadi, Autraliji, Novom Zelandu, Njemačkoj, Skandinaviji... Nađem prijatelja, Adnana, na Aljasci. Pitam ga otkud tamo, među bijelim medvjedima, odgovara: "To se i ja pitam, ali eto, tu sam". Kaže mi moj kum, Smajo, živi u Torontu, da u jednoj zgradi tamo ima 40 pripadnika naše matrurske generacije tako da nam je jednostavnije organizovati proslavu mature u Torontu, nego u centru Sarajeva. Toronto je predgrađe Sarajeva. Sad je Sarajevo najveći grad na planeti. Njujork, London, Los Anđelos, Pariz su palanke za veličinu današnjeg Sarajeva. Zbog toga se teško i rijetko sastajemo, ali sastajemo. Kad odem u Sarajevo, živim ga na način kako nisam prije. Odem i dangubim i strašno mi prija. Sjednem u SOS kod mog Mustafe Šošića, tamo dođe Troka i masa druge raje. Pijem i dišem Sarajevo, i baš mi godi. A zabole me rastanci. Privremeni i stalni. Ode Davor, ode Bodo, ode Daco Džamonja, ode Biban - otišlo mi puno raje, muka mi od nepravde. I duša boli... Znam, pitaćeš, susrećem li se s rajom iz Dugmeta. Pomeli nas Vjetrovi rata, sjećaš se serije, ali ponovo kontaktiramo. Zorana sam uhvatio u Sarajevu prošlog ljeta. Sastali se u FIS-u, kao nekad, popili pivo, kao nekad, otišli u Slogu, kao nekad. Pili mlaku Colu, slušali neke bučne klince s bine gdje smo mi počinjali, derali se jedan drugom u uvo, kao nekad. Pa onda izašli i smijali se, kao nekad. I prije 3 nedjelje smo se sreli u Sarajevu i dogovorili novi susret, za ljeto... Željka sam konačno sreo prije 6 mjeseci u Los Anđelosu, nakon 15 godina. Pričali smo dugo a na način kako nikad prije nismo. Sad smo u kontaktu, a vidjećemo se ovog ljeta, ponovo... Điđija sam pronašao u Holandiji. Možda se sretnemo ljetos. Važno je da znam gdje je i da svira... Gorana sam sreo prije rata, slučajno, u Beogradu. Znamo jedan za drugog, a dugo se nismo čuli... I da te poštedim napora, evo odgovora na pitanje koje sam u zadnje dvije godine bezbroj puta čuo. Naravno da bih ponovo uskočio u taj voz s kojeg sam sišao one '88. To je infekcija koja ne prolazi i protiv koje nema vakcine. Druga je stvar koliko je to realno očekivati. Kad ti Goran kaže da je to dio života i karijere koji mu sad izgledaju čudno, ne vjeruj mu. Ja sam njegovu dušu dobro upoznao i ZNAM da bi on volio da mu "Bosanac" opet rokne iza leđa iz 100.000 vati, kao što je to toliko puta bilo prije samo dvadesetak godina. Neću reći ništa novo, ali moram reći: nikad ne reci nikad.

Ovako priča Vlado Pravdić iz Palm Deserta, Kalifornija, USA. Do gradića dopire slan vjetar s Pacifika i vreo, pustinjski. A samo do njega, u tom gradiću milionera i milijardera, mlad razvigor s Trebevića, s mirisom smreke i borovine. Kad mine ponoć, kroz jedini otvoren i osvjetljen prozor, pustinjskom dolinom Dlanovi božijih ruku, prospu se akordi "Uspavanke za Radmilu M". To je Vlado Pravdić sjeo za Hammonda, otpučio zvjezdanu pucad na sjećanjima, pa u noć kruni dušu. A najdraži njegov bend, Sanja, Maša i Andrej, već usnuli.
***
Tekst koji ste pročitali je stenogram telefonskog razgovora iz januara '04. Mnogo prije toga, avgusta '85., s Perom Zupcem bijah scenarista gostovanja YU mladosti na Festivalu omladine i studenata svijeta; 122 zemlje učesnice, Gorbačov otvorio. Nismo baš svi bili omladinskih godina, a ni studenti, ali smo se lijepo družili u Hotelu "Kosmos", po parku Gorki, na Krasnoj plošćadi... Vlado, Dugmići, Davor Popović kao solista "Mostarskih kiša", Bajaga i Bajagići, Miladin Šobić, Zoran Milenković, otac violinste Stefana, Dragačevski trubači, članovi skopskog folklora "Tanec", Azem Vlasi bivši i Silvija Zugić Rijavec, aktuelna predsjednica YU omladine. Vlado se najradje družio sa solistkinjom "Kiša", Sanjom, koja je u Moskvu doputovala preplanula. "Sa okusom mora, sa okusom soli" što bi rekao Arsen. Bila je lijepa Halika kao Ana Snjeginja iz Jesenjinove poeme i pjevala s vatrom kao ona čudesna solistkinja Ciganka što u filmu, sa bendom veselih Cigana, leti u nebo... Poslije toga sam ga sreo jednom u Sarajevu, jednom u Mostaru, sa Sanjom. Omilio mu se nešto Mostar...

S jeseni '92. preko dobrih dalmoških radio amatera javlja de će Sanja u Split, da je sačekamo. Stigla je trudna, sa svježim ožiljkom na licu. Izlazila s mojom Azrom u šetnje pored mora, a brinula o Vladi u Sarajevu, majci Nevenki u Mostaru, sestrama... Onda je stigao i on. Nekih mjesec dana svako jutro ustajao u 4 da nosi pisma na autobus za Kiseljak, a odatle je milostiv neko proslijeđivao u Sarajevo. Znam da su u tim pismima koje smo prikupljali bile domovnice sarajevskih Hrvata kojim se nije ostajalo pod granatama, a predpostavljam puno brige i tuge, poneka DM. Onda su preko Zagreba otišli za Budimpeštu. Javio se par puta telefonom. Novembra, sretan, rodila se Maša... Potom dugo, predugo ćutanje... Pa telefon iz Amerike.

Sreli smo se, ponovo, u Mostaru ljeta '04. Listali sjećanja, pa je otišao na Korčulu, da se placaju. Javio se početkom '05. "Vidiš, bio sam u pravu kad sam rekao da ćemo ponovo na scenu zajedno. Sve dogovoreno..." Pa je još govorio: "Znaš: ljudi sanjaju i obično ujutro se ne sjećaju snova. Nisam ni ja izuzetak. Međutim, zadnjih dvadesetak noći sanjam Ipeta, raju iz Dugmeta, sanjam binu, moje instrumente, čujem našu muziku, vidim stara, draga lica. I kad se probudim sve mi je još živo. Očigledno je da to nosim u sebi mnogo jače i intenzivnije nego što sam ikad bio svjestan i sad se to iskazuje i na taj način...". Iz Beograda, s probe, zvao. Po dolasku prvo išao da odnese cvijeće na Ipetov grob. Zapušten, govorio s gorčinom, mora srediti. Zvao me u goste na beogradski koncert. Nisam otišao, poslao mi DVD. Sljedeće, '06. pratio me na promocijama "Mostarenja" u Sarajevu i Mostaru. U Sarajevu, on, Goran Mikulić, sin slikara Maria, naš brat, ugledan izdavač knjiiga, a za prijatelje i posjetnica, vozili me na Trebević. "Nigdje na svijetu tako lijepo ne miriše šuma kao na Trebeviću", govorio je. A hodali smo po nekim ribljim restoranima u šeheru, papali prstace. "Otkud prstaci u Sarajevu?" pitali me Mostarci. "Kako otkud, s Boračkog jezera otkud su uvijek stizali", zadjevah. U Mostaru i Dubrovniku družismo se ljeta '07. Lani je došao da me posjeti u Slađenovićima kod Slanog gdje je u kužini tete Klare moja Milena prohodala. Slađenovići su najpitomija vala na Jadranu. Tamo, nad morem, je obiteljska kuća Antuna i Milića. Samo pod tom kućom Jadran mi se još čini moj, kao nekad. Guštali smo na teraci lignje, orade, bogme i prstace s gradela, a mezili stonskim kamenicama i zalijevili Žilavkom gospara i prijatelja Stanka Stankele Vasilja iz Međugorja. Njegova su vina sveta i vesela. Pričešćuju, rijeđe gangaju, a češće pjevaju "O, sole mio". "Baš nam je nakon svega fino", govorio je Vlado zagledan u Mljetski kanal i plave obrise Mljeta iza... Prošlog ljeta nije preko Atlantika, ja jesam na obalu Crnog mora, da vidim brata, njegove. Podnio Vladi telefonski raport čim sam se vratio. Kako Crno more i nije tako crno kako se priča. Kad si s onim koje voliš. Inače, svih godina se čujemo telefonom. Rijetko e-mail. Ovog novembra slavili su Pravdići 17-ti Mašin rođendan. Pričao mi kako će seliti za kćerkinim studijem nekih 500 milja na sjever. Seobe. Čitav život su samo seobe, pisao je Crnjanski. U pravu je Miloš...

Zovem ga 15. novembra. Ugrađuje sa Anderjem novi program u kompjuter. Pa dogovaramo ljetnji susret u Mostaru. Kad završimo razgovor, svi njegovi i moji pospu, opet će za Hammonda. Da otpučio zvjezdanu pucad na sjećanjima, pa u noć kruni dušu... Ta me duša zapljusne preko čitave Amerike i Atlantika, topla i zlatna kao mjesečina... Bože moj, kako volim Pravdiće!


Vlado Pravdić, Dragutin Matošević - Aerodrom Sarajevo, nov. 2007.
BIJELO DUGME - Uspavanka za Radmilu M.

Autor priloga:
Milenko Mišo Marić
London, Velika Britanija
misomaric@hotmail.com






Davor Matosevic - videos
Reklamno mjesto 5
Rock Otocec 2010
Reklamno mjesto 6
Web portal Pljuga
Reklamno mjesto 7

Andjelko Jurkas (HR) - Bez rocka trajanja (Knjiga + CD)
Reklamno mjesto 8
Gary Talley (USA) - Guitar Playing for Songwriters
Reklamno mjesto 9

Hosting sponzor:

Barikada - facebook group





© Copyright by Dragutin Matosevic. All rights reserved (2004 -