TAMARA OBROVAC & Transhistria Ensemble
16.03.2006. - Klub Aquarius, Zagreb, Hrvatska

Topla glazba u hladnom Aquariusu. Tamara ponovno u sjajnoj formi, ovaj puta sa repertoarom sastavljenim od razlicitih faza iz njezine bogate karijere.

Vec po drugi puta u posljednja tri mjeseca, Tamara je ponovno pocastila Zagreb svojim iznimnim gostovanjem koje je bilo zamisljeno kao promocija njenog posljednjeg albuma. Klub Aquarius se ovaj puta pokazao kao odlican zvucno – scenski poligon, no vrlo los sto se tice samih atmosferskih uvijeta. Naime, temperatura u koncertnom (natkrivenom) prostoru je bila odvise hladna (priblizno 10-12 stupnjeva) i unatoc vrlo dobroj posjeti, nije se stvorila zadovoljavajuca toplina tako da je u nekoliko navrata bilo vidljivo da clanovi njenog prateceg sastava cvokocu od hladnoce.

Tamara i Transhitria Ensemble na sceni Kluba Aquarius pojavili su se u 22,20 h, u postavi sa kontrabasom (mr. Ziga), akusticnom gitarom (Uros Rakovec), bubnjevima (Krunoslav Levacic) i harmonikom koju je svirao jedan gospodin, gost iz Italije kojem nisam uspio saznati ime. Tamara je ovaj puta bila prilicno tiha u svojim najavama, no kao i uvijek, spremna na maksimalnu otkacenost i lucidni performance kojeg je najavila kao "tuzbalica zene u srednjim godinama u potrazi za sexom, drugsom i r'n'r-om".

Pocela je vrlo lagano i romanticno sa temom "Andjele moj" ispjevanoj na istrijanskom sa podebljanim zvucima harmonike i leprsavim ugodjajem mediteranskog jazz – ethno profila, a potom nastavila nizati cijeli koloplet brzih i laganijih glazbenih tempova kroz pjesme koje uglavnom govore o lokalnim temama iz Tamarinog zavicaja. Tako je primjerice "Muto" skladba posvecena gluhom 87-godisnjaku koji zivi u starackom domu, "Biscotti rodolada" o strudli savijaci (ispjevano na talijanskom), "Gajnovici" je tema o malim selima po Istri koja imaju svega nekoliko stanovnika, dok je "Kad te nima tu" tipicna ljubavna balada. Tamara je vrstan vokalni improvizator koji uz svoj uobicajeni tekst snagom svoje kreativne intuicije na licu mjesta stvara posve nove glazbene fragmente na vec zadane teme, a njen sastav je neprekidno prati u svakoj njenoj dosjetki. Cesto improvizira razne zvukove iz prirode, koristi se metaforama, povremeno zasvira saxonet (mali drveni duhaci instrument nalik na klarinet), plese, pravi razne pokrete, grimase i svojim zabavljackim temperamentom neprekidno podize hladnu atmosferu u klubu zahvaljujuci svojom neizmjerno toplom i posve pristupacnom scensko vokalnom izvedbom. Transhitria Ensemble je takodjer u sjajnom izdanju - od uobicajenih jazz improvizacija odlaze povremeno u obogacivanje zvuka sa etno i folk elementima koje preplicu sa brojnim varijacijama razlicitih tehnika tako da se uz mix svega i svacega na momente osjeti i onaj sjajan, nepatvoreni istrazivacki i eksperimentalni umjetnicki poriv ka usavrsavnju vlastitih kreativnih sposobnosti svakog glazbenika ponaosob.

Negdje oko sredine koncerta, tempo se nakratko prekida sa laganijim i meditativnijim glazbenim sferama, da bi atmosferu podigla hit skladba "Daleko je..." iz soundtracka nedavno premjerno prikazanog filma "Sto je muskarac bez brkova". Pocetak skladbe odsviran je na kontrabasu uz pomoc gudala koje je proizvelo opako rezak, mocan i ostar zvuk, nakon cega se ukljucuje melodija mandoline uz zarazno plesni ritam i odlicne vratolomne improvizacije. Naredna kompozicija (cini mi se da se zove "Zimmer frei") odsvirana je u tempu koracnice kojeg prati minimalisticka potpora ritam sekcije i harmonike, da bi se sve pretvorilo u ritam tanga kojeg odusevljena publika prati skandiranjem, dok zavrsnica same skladbe okoncava odlicnim dance - pop - funky ritmom uz pratnju Tamarinog vokala na istrijanskom, engleskom i talijanskom jeziku gdje si dozvoljava neizmjerne slobode da improvizira sve sto joj u tom trenutku padne na pamet. Samo finale skladbe, kao dodatni dio, pripao je ariji "O sole mio", dok je posljednja skladba predvidjenog dijela koncerta ostala rezervirana za jednu laganu temu koju je Tamara otpjevala zatvorenih ociju. Instrument po instrument se iskljucuju iz glazbene pratnje, tako da je Tamara na koncu ostala sama na pozornici uz glasne ovacije prisutne publike. Vjerojatno je zbog prevelike i ne ugodne hladnoce htjela odustati od predvidjenog bisa, no publika joj to nije dozvolila, te se cijeli sastav ponovno vraca na stage i prema zahtjevu gledatelja izvode zvrkastu i lucidnu temu (ne znam joj naslov) za koju je sama Tamara izjavila da joj treba vremena da se prisjeti teksta. Stajala je pozornici, mahala glavom i u sebi mrmljala tekst pokusavajuci se prisjetiti stadija i nacina kreativne izvedbe dok joj je sastav davao tempo i melodiju kojom je ubrzo pronasla prijeko potrebnu lirsku fabulu. Radi se o temi koja ironicnim i saljivim tonom govori o svakodnevnoj sceni u kuhinji izmedju bracnih partnera pored praznog frizidera u kojem se nalaze samo dva jaja. Kompozicija pocinje plesnim hip-hop taktovima, pretvara se u osebujan ethno-jazz, da bi bila okoncana velikim i bucnim plesnim finalom u kojem vodecu ulogu igraju bubnjevi i udaraljke. Gospodin na harmonici kao performance vrti lancem i veze Tamari ruke, te je odvodi sa stagea, no ona i dalje pjeva negdje iza pozornice, te se u trijumfalnom finalu ponovno vraca. Da je bila barem za 5-6-7 stupnjeva toplija temperatura, Tamara i Transhitria Ensemble bi vjerojatno izveli jos poneki naslov, no svima je bilo sasvim jasno da je ovako hladna klima u Aquariusu suvise los atmosferski saveznik za nastavak koncerta koji je trajao gotovo puna dva sata.

I unatoc ovom nepredvidivom faktoru hladnoce, Tamara je izvela svoj sjajan performance, a prateci sastav se predstavio u odlicnom koncertnom izdanju koji je po mojem skromnom sudu bio puno bolji i upecatljiviji od onog odrzanog koncem prosle godine u Tvornici kada su promovirali soundtrack za spomenuti hit film "Sto je muskarac bez brkova".