Nezaobilazno ime slovenacke zabavne muzicke scene je Elda Viler. Njena karijera traje od 60-tih godina, prakticno, u kontinuitetu, naravno sa specificnim osvrtima na razlicite dekade koje su pratile njen zivotni put i estradnu sudbinu. Krasila ju je sugestivna i emotivna vokalna interpretacija lisena nepotrebne patetike i odlicno snalazenje i u onim songovima koji su zanrovski dodirivali forme npr. soula i jazza. Pevala je pesme etabliranih autora kao sto su: Ati Sos, Mojmir Sepe, Jure Robeznik... Tokom 2009. godine, slovenacka nacionalna izdavacka kuca, "ZKP RTV Slovenia", objavljuje luksuzno dizajniran i upakovan dvostruki CD set, uz dodatak DVD-a, koji predstavlja "reemitovanje" TV koncerta nazvanog "Poletna noc - Elda Viler 50 let na odru". Bio je to dogadjaj na kojem su uz pratnju Big Banda i Simfonijskog orkestra RTV Slovenia, kao gosti nastupali i na stageu se slavljenici pridruzili brojni gosti poput: Ane Dezman, Zdenke Kovacicek, Ota Pestnera, Edvina Flisera... Orkestrom su dirigovali Lojze Krajncan i Ladislav Fidri. Dvostruki CD je podeljen na prvi sa 25 neobjavljenih numera i na drugi gde je takodje predstavljeno 25, ali nezaboravnih pesama. Potencijalni slusalac tako ima priliku da se na relevantan nacin upozna sa vokalnim opusom Elde Viler, bogatstvom njene interpretacije i sa sjajnim pesmama koje nisu "robovale" trendovskim iskusenjima ili zamkama potrosacke estradizovane kulture. "Rajska ptica" je izdanje koje promovise slovenacku ali i ex-YU zabavnu muziku u najlepsem mogucem svetlu i zato verujem da svakom iskrenom postovaocu pomenute forme u regionu, slovenacki jezik ne bi smeo predstavljati prepreku pri preslusavanju. Ocena: neocenjivo .

Iz Kragujevca dolazi street punk / Oi / streetcore sastav imena Piši propalo!!, a formiran je 2006. godine. Od 2008. godine, konsolidovanjem formacije, krecu ka postepenoj realizaciji materijala koji ce se naci na njihovom debi izdanju. Tako i bi. "Svi kao jedan" (Self-released, 2010.) njihovo je prvo ostvarenje koje, kako sam primetio, veoma mnogo podrzavaju punk strukture u "online" medijima. Kragujevcani (Vuk, Ivan, Vlada, Sale i Daca) izvode direktnu, neko ce reci, jebitacnu varijantu streetpunka, sa vidljivim Oi i streetcore primesama. Tekstovi su socijalno obojeni, direktni i nema tu mnogo mudrovanja i uvijanja. Sve je jasno vec nakon nekoliko taktova. Pesme su kratke i furiozno izvedene, a na albumu ih ukupno ima 12. Materijal je sniman u Vujinom studiu, "Cešnjak", tokom augusta 2009. godine i nema sumnje da je njegovo ogromno iskustvo pomoglo da album njegovih sugradjana zvuci dovoljno sveze i izvodjacki jasno. Materijal je ujednacen, zna se kome je ostrica poruke upucena, realizacija je kristalno definisana i pretpostavljam da sve sto je zeleo, bend je ovim putem i rekao. Za one koji preferiraju street punk / Oi varijante, Piši propalo!! su new kids in town kojima, za sada, sigurno mogu verovati. Ocena: 7 / 10 .

Barry Myers je singer / songwriter, nastanjen u Lake Mary, FL (USA). Pre nekoliko meseci objavio je album naziva "7th Avenue" (Self - released, 2010.), na kojem se naslo devet numera. Veca grupa saradnika i prijatelja pomogla mu je da album u finalnoj verziji zvuci i izgleda sto je to moguce bolje, a spomenuo bih dvojicu aktera: legendarnog gitaristu - Pat Traversa i bubnjara, producenta i ko-autora dve numere - Sean Shannona. Myersov izraz se oslanja na tradiciji songwritings skole 70's i u odredjenoj meri podsetio me je na Al Stewarta i njegove radove. Pesme su mu eklekticne, melodicnost je izrazena, kao i atmosfericnost, cija specificnost spada u karakteristiku kompletnog izraza. Materijal je izuzetno slusljiv i prijemciv za radijska emitovanja. Kompletna, pomenuta atmosfera albuma, upravo je i najpogodnija za nocna preslusavanja, a sami songovi imaju vrlo slicnu motoriku, a da pomenem jos jednom, i izrazenu melodicnost i slusljivost. Myersovo izdanje, CD "7th Avenue", preporucljiv je proizvod za sve ljubitelje starije skole songwritings i autorskog izraza, i nema sumnje da svojim albumom, on licno, u potpunosti moze biti zadovoljan. Ocena: 8,5 / 10 .

Gitarista i songwriter, Brian Kahanek, odrastao je u drzavi Ohio, a stacioniran je u L.A.-u. Njegova karijera poseduje kontinuitet, a takodje i uspesnost. Od strane brojnih analiticara prepoznat je kao instrumentalista i autor sa velikim mogucnostima. Pre aktuelnog, objavio je dva albumska izdanja - "Real Life" i "Suicide Kings" - koja su pratila i izuzetno dobre kritike. "One True Thing" (Sidewinder Music Records, 2010.) njegov je treci CD po redu, objavljen tokom aprila meseca 2010. godine. Brian Kahanek je na svoj nacin muzicki orijentisan ka formi bluesa i blues rocka, iako na njegovom albumu ima nekoliko izleta u alt. country sfere, kao i posebnih, akusticnih instrumentalnih delova. Vrlo originalno spaja 70' s blues rock idiome sa savremenim uticajima, vest je svirac, a nista manje nije ubedljiv i kao pevac. Njegov album zatvara song "63 Candles", koji predstvlja svojevrsni hommage Hendrixovom nasledju. "One True Thing" je moderno producirano izdanje gde se, takodje, i svi ostali tehnicki detalji skladno uklapaju u sliku o jednom rafiniranom i uspesnom ostvarenju. Brian Kahanek Band su - Brian Kahanek - gitara, vokal ; Vivi Rama - bass gitara ; Erez Ginat - bubnjevi. Ocena: 8,5 / 10 .

Iz severnog Mitchigena, USA, dolazi heavy / progressive metal sastav Stilllife, prodvodjen bracom Charbonneau - Ericom, koji je pevac i gitarista, i Jeremyjem, koji je zaduzen za bubnjeve. Krenuli su kao Metallica i Iron Maiden cover akt, da bi vremenom i pronalazenjem sadasnje postave, poceli da pisu i autorski materijal. Tokom septembra meseca ove, 2010. godine, u sopstvenoj reziji objavljuju debi izdanje, naziva " Requiem" (Self - released, 2010.). Rec je o konceptualnom heavy / progressive metal ostvarenju, influentnom 80-tim i 90-tim godinama. Pesme su uglavnom duze ili dugacke, ima puno instrumentalnih delova i atmospheric segmenata. Clanovi postave ne robuju tehnickim izazovima i nisu okrenuti ka izvodjackom tkzv. savrsenstvu, vec puno vise energije ulazu u aranzmanska resenja svojih songova. Iako izdanje, "Requiem", nije moderno producirano, moze se reci da su se predstavili sa, uglavnom, ujednacenim materijalom i delimicno interesantnim autorskim idejama. Stilllife su: Eric Charbonneau - guitars, lead and backing vocals ; Joseph Melin - guitars, backing vocals ; Nathan Charbonneau - bass, backing vocals ; Jeremy Charbonneau - drums and percussion, backing vocals. Ocena: 7,5 / 10 .

The Waves su Somerville / Brightonski / Massachusetts (USA) indie pop / rock / alter sastav, kojeg predvodi songwriter Ben Garrett. Postoje u kontinuitetu vec neko vreme, a nedavno su objavili i debitantsko albumsko ostvarenje, na kojem su petorci iz grupe (Ben Garrett ; Scott Levine ; Adam Abrams ; Zach Francis ; Jim Levin) pomagala i ekipa od, takodje, pet istomisljenika i prijatelja. CD "Crashing On Face" (Self - released, 2010.) je ostvarenje koje je tesko zanrovski definisati i opisati. Na albumu se nalaze pesme koje variraju od west - coast pop varijanti, preko dreamy pop pristupa, pa sve do alt. country izazova, kao i alt. reggae eksperimentisanja. Ima i songova sa ambijentalnim i psychedelic prefiksom, ali sve navedene opcije ne ometaju da sam album zvuci kao kompaktna celina. "Crashing On Face" je izdanje koji nije lako za prihvatanje i koje sigurno nece zainteresovati zagrizene zanrovske freakove, ali koje pokazuje odredjene autorske potencijale pomenutog Garretta. Ocena: 7,5 / 10 .

Don Ray Band su nova atrakcija na USA southern rock nebu. Predvodi ih pevac i autor, Don Ray, koji u grupi, takodje, povremeno svira udaraljke. Za nepune dve godine Don Ray Band su uspeli da privuku zaista veliku paznju tamosnje javnosti. Razlog tome je i veliki uspeh debi albuma naziva "On Top Of The Heap", iz 2009-e godine, nakon kojeg su ovaj pevac i njegov sastav uporedjivani sa velikim imenima rockin' blues / southern rock muzickog pravca. "Lonesome Rider" (Margdon Records, 2010.) aktuelno je ostvarenje, objavljeno augusta 2010. godine, na kojem se naslo 12 songova. Iako maniristicki prihvataju zakonitosti 70' s rockin' bluesa i southern rocka, psiholoski "kapiraju" sadasnje vreme, a sama realizacija materijala, kao i produkcija, pokazuju da su svesni danasnjeg trenutka. Ne "robuju" tehnickim gitaristickim i drugim svirackim tendencijama, sto predstavlja problem brojnim slicnim aktovima. Pesme su im, uglavnom, kratke, ali i izuzetno melodicne. Iako njihov album nema vodecu kompoziciju, ili tkzv. hit song, ujednacenost materijala sa druge strane je evidentna. Nema sumnje da je rec o vrlo preporucljivom izdanju, kojeg ce rado prihvatiti vecina pristalica southern rocka i slicnih muzickih tendencija. Ocena: 8,5 / 10 .

Dunja Knebl je po prvi puta u karijeri objesila akusticnu gitaru o klin i zamjenila je elektronikom zakoracivsi u neofolk / dark-wave! Prevaliti peto desetljece zivota, u karijeri koja traje dobrih dvadesetak godina i nakon deset albuma potpuno promijeniti stil, moze samo netko tko je dovoljno hrabar da se upusti u eksperimente bez ikakvih predrasuda o trzisnoj transparentnosti. A Dunja je ovim neocekivanim potezom dokazala da je jos uvijek istrazivac, jer osim sto iz tko zna kakvih skrivenih zakutaka Medjimurja i sjeverne Hrvatske vadi odavno zaboravljene popevke, stihove i pjesmice, spremno se s obje noge ušaltala u potpuno nov teren na kojem gotovo da nije bio niti jedan hrvatski izvodjac ukljucujuci i underground imena. Sve pjesme sa njenog albuma "Jelen pase" (Dancing Bear, 2010.) su aranzirane u kratke pop kompozicije (od 2 do 4 minute) sa konceptom koji je ispresjecan sa cetiri skladbe gdje je vodeci vokal Tomo Sombolcem, njen suradnik na albumu i vodja zagrebackog folk / doom-metal banda S.o.M., koji je ovdje odsvirao gotovo kompletan instrumentarij (gitara, šargija, synth, sampler, udaraljke, programi, loopovi...). Dunja Knebl se smjelo odvazila da svoju sklonost ka arhaicnosti ovije u potpuno novom, a slobodno se moze reci i u suvremenom stilu. Ocjena (1-10): 8 .

Album "V ritmu funka" (Dallas Records, 2010.), slovenacke grupe Mama Manka in Rock Otocec fantje, sadrzi 10 kompozicija i bonus od 4 kompozicije. Na istom CD-u mijenjaju se razni muzicki pravci - funk, disco, rock, reggae, hip-hop, valcer, polka, tradicionalna slovenacka muzika... Sve to je rezultat raznih muzickih interesa koje gaje clanovi ove postave. Medjutim, ono sto je vazno, prezentovana muzika je na visokom umjetnickom nivou. Mama Manka pjeva u zenskom licu, na slovenackom jeziku. Pjesme su im plesne i pamtljive. "Igrivosti" njihove muzike najvise doprinosi funk kao dominantni muzicki stil zastupljen u muzickom materijalu sa ovog CD-a. Upravo zbog ove stilske raznovrsnosti, CD "V ritmu funka" slusa se u jednom dahu, bez prekida. Ne biste vjerovali da je moguc uspjesan spoj izvornih slovenackih pjesama "Lepa Manka kolo vodi" sa dico ritmom, "Jutri bo v Celovcu s'menj" i reggae ritma ili "Naša mati so debeli" u kombinaciji valcera i polke, dok te pjesme ne poslusate u verziji ovih izvrsnih muzicara. Booklet je visestranican, sadrzi dovoljno informacija, ali je steta (zbog onih koji ne govore slovenacki) da nema ispisane tekstove pjesama. Njihovo razumijevanje, svim onima koji bar malo razumiju taj jezik, bi time bilo mnogo lakse. Mama Manka in Rock Otocec fantje su odlicna slupina za narodne "veselice", ali su istovremeno i profesionalni muzicari koji i u tom smislu mnogo nude. Pjevanje na slovenackom jeziku, ogranicava ih na teritorij Slovenije, a to je velika steta za ovako dobru skupinu.

Zagreb Jazz Portrait je rijetka skupina odlicnih glazbenika koji slave vec dvadeset godina djelovanja u gotovo nepromijenjenom sastavu. Nazalost, tragicna i prerana smrt Jurice Ugrinovica tesko je pogodila band, no Mario Igrec, Nenad Jura Vrandecic i Saša Nestorovic sve ove godine neumorno rade. Borna Šercar dostojna je zamjena za legendarnog Ugrinovica, a gostovanje klavijaturista Hrvoja Gallera osvjezenje je. Novi CD, "Hrvatska jazz trilogija" (Vesna glazba d.o.o., 2010) svakako je na tragu dosadasnjeg rada, prije svega po kolicini glazbenih ideja i snaznom autorskom pecatu ovog kolektiva sastavljenog od iznimnih glazbenih osobnosti. Tu originalnost i sviracku kvalitetu cesto nije lako podrediti kolektivu; ali Zagreb Jazz Portraitu uspijeva te imamo album koji je stvaralacka cjelina u kojoj se ne gubi individualnost, inventivnost i improvizacija. To je dobro, tu se nudi odlican jazz i sto je najvaznije - autorski jazz... Zagreb Jazz Portrait ostavlja vjeru u dobar i iskren jazz glazbenika koji daju sebe bez kompromisa.

The Commander-In-Chief su noviji rock / metal / hard rock / melodic hard rock sastav iz L. A.-a. Predvodi ga devojka istog imena, koja je autor, pevacica i gitaristkinja. Prati je muski sastav, a nedavo su objavili EP CD izdanje sa 6 numera, naziva "Battle For The Mind" (Self - released, 2010.). Njihova pojava, kao i pomenuti EP CD, za sada nailaze na nepodeljene simpatije javnosti i muzickog pressa koji se listom povoljno izjasnjava o muzici sa kojom se bend predstavio. Na EP CD-u "Battle For The Mind", uz 5 autorskih, nasla se i jedna obrada. Rec je o Black Sabbath klasiku, "Paranoid", koji je verzijom grupe dobio sasvim drugaciji muzicki izgled - svez, moderan i dovoljno intrigrantan. U svojoj osnovi su rock / metal akt, koji sa jedne strane sviracki zvuci prilicno "metalizirano", ali vokalno itekako melodicno, sa pamtljivim i jasnim refrenima. Odredjene asocijacije, kao i poredjenja, vode do 90-tih i nesto manje do 80-tih godina, a kao uzori mogu se pomenuti Doro ili Pat Benatar. No, grupa The Commander-In-Chief je sa svoje strane pruzila sasvim dovoljno sopstvenih autorskih elemenata i za njih se sa pravom moze reci, da su originalan akt. Produkcija Erica Greedyja je, takodje, moderna i komunicira sa standardima sadasnjeg trenutka. The Commander-In-Chief su ponudili dovoljno muzicko - izvodjackih izazova i njihov EP CD je ostvarenje na kojeg svakako treba obratiti paznju. Ocena: 8,5 / 10 .

Ivan Mihaljevic se svojim drugim solistickim albumom, "Destination Unknown" (SG Records, 2010.), predstavio kao uspjesan gitarista, pjevac i kompozitor. Pjesme su ispjevane na engleskom jeziku. To im svakako olaksava internacionalno predstavljanje (sto i nije zanemarivo u ovo vrijeme opce globalizacije). Album sadrzi 11 kompozicija, od kojih su polovina brzeg, a polovina lakseg ritma (od tog broja 3 su instrumentala). Sve tekstove i muziku, osim kompozicije "Hollow Wish" (gdje autorstvo dijele Alen Frljak i Ivan Mihaljevic), potpisuje Ivan Mihaljevic. Prevagu nad zvucnom slikom, ocekivano, ima gitara. Za pozdraviti je da cilj cijelog projekta nije bio dokazivanje Ivanovih superiornih i neospornih kvaliteta u vladanju tim instrumentom. Njegovo sviranje je potpuno u funkciji kompozicije, a podjednak znacaj dat je i vokalnom izrazavanju, koje ne zaostaju za instrumentalnim. To i nije bio tezak zadatak za ovako svestranog muzicara. Album ima nekoliko kompozicija koje imaju laku prevagu nad ostalim, ali s obzirom na razlicite ukuse, svako ce zavoljeti neku drugu od kompozicija ponudjenih na ovom albumu, sto i dokazuje njegovu "širinu". Produkcija je neusiljena, sve je zvucno kristalno jasno i dobro je da su u projkat ukljuceni mnogi gostujuci muzicari (Brett Garsed, John Denner, Phil Hilborne, Marko Osmanovic, Igor Tatarevic, Danko Krznaric, Josip Mihaljevic), sto je obogatilo cijeli ovaj projekat. Prateci bend, Side Effects (Majkl Jogunic i Alen Frljak), ne treba to narocito ni isticati, na visini je svog zadatka i Ivanu Mihaljevicu daje punu podrsku. Booklet je citljiv, informativan i nema mu mnogo zamjerki. Neosoprno, preporucujem album "Destination Unknown", svim ljubiteljima dobre muzike, a narocito onima koji su imali prilke svjedociti Ivanovim nezaboravnim nastupima uzivo. Onima koji za ovog mladog momka cuju po prvi puta porucujem - obratite paznju na njega, Ivan je to zavrijedio. Usprkos tvrdnji iz naslova ovog albuma, dobro je poznata putanja mladog Ivana (unutar muzickog pravca koji Ivan preferira) - to je sami vrh prvo hrvatske muzicke scene, a potom i mnogo sire. Samo nebo i Ivanova istrajnost, vjera u sebe, moguce su granice.

U kompleksu sa glazbom, album benda Kiša kerozina, "Kiša kerozina"(2010, Slušaj najglasnije) jedan je od sjajnih bisera srpskog alternativnog rocka 2010. gdje se nalazi 10, uglavnom, razlicitih pjesama koje su stilski veoma ujednacene na relacijama Placebo - Radiohead - Sonic Youth, no ne pate od nikakvih suvisnih bliskosti sa njima. Materijal je prosaran brzim, ponekad punkerski nabrijanim gitarskim riffovima ("Bajka" i "Dodiri"), katkad Dinosaur Jr. / Sonic Youthovskom etikom finih indie melodija ("1000", "Virtuelni svet"), a povremeno i sa laganijim tempovima gdje nonsalantno usetaju na psihodelicni teren poput starih Cocteau Twins i The Cure ("Igra"). U svim sferama, Kiša kerozina se odlicno snalazi, ima melodiju i pun sadrzaj, te se uopce ne treba brinuti za njihov prosperitet. Jedini otezavajuci faktor ka siroj popularnosti su zaista enigmaticni tekstovi, ali vjerujem da ce (i) oni s vremenom 'sjesti' na odgovarajuce mjesto. Rock band Kiša kerozina je iz Niša, Srbija, osnovan je 2006. godine pod nazivom Srebrna kiša kerozina, te je nakon kompletne promjene clanstva, 2009. godine, skratio ime u Kiša kerozina. Ocjena (1-10): 8 .

Zvucnu sliku albuma "Soulfood" (Self-released, 2010.), SLO / HR skupine New Creatives Inc., ravnopravno kreiraju razni instrumenti - gitare, klavijature, bubnjevi, duvaci, gudaci... Kompozicije sa vokalima otpjevane su na engleskom jeziku. Do skora smo bili svedoci velikog otpora od strane izdavackih kuca protiv koristenja engleskog jezika u tekstovima pjesama. Uzaludan trud. Do It Yourself produkcija, a i recentni trenutak, polako ruse i tu prepreku. Muzika na ovom albumu je smirena, skoro atmosfericna, ali ni jednog trenutka dosadna. Svaki novi trenutak donosi neki novi interesantan ton. New Creative Inc. su uspjesno izbjegli copy / pasete zamku. Odlicnom uratku doprinosa u pojedinim kompozicijama, pored clanova skupine (Krešimir Jadronja - vokal, akusticna gitara ; Andrej Hocevar - bass gitara, back vokal ; Andrej Prezelj - gitara, back vokal ; Tamara Povh - klavijature, back vokal ; Urban Krc - bubnjevi), dali su i mnogobrojni gosti - saradnici: Marko Kragelnik - celo ; Gašper Breznik - truba ; Sandra Feketija - back vokal ; Igor Feketija - Rhodes ; Sašo Volmeier - Rhodes, Andrej Prezelj - solo gitara ; Kristina Egumenovska - back vokal ; Luka Zeleznik - flauta ; Djecji hor... Uprkos ovako velikom spisku ukljucenih muzicara - sve je zadrzano pod punom kontrolom i muzika koja dopire do slusatelja - smirena je i nenametljiva. Booklet ovog albuma sadrzi sve tekstove kompozicija, detaljan spisak ucesnika projekta, kontakt informacije, kao i par fotografija. Standardno... New Creatives Inc. mogu u potpunosti biti zadovoljni svojim debut albumom. Zadovoljan sam i ja, te vam u njihovu korist i iskazujem moj skromni sud. Na vama je da moju preporuku i pozitivan sud provjerite.

Nema sumnje da Tuzla posljednjih godina izbacuje iznimno zanimljive muzicke projekte. Ne odnosi se to samo na vec razvikane zagovornike hip-hop i rap kulture, nego stilisticki mnogo sire negoli bi se to dalo zakljuciti iz sveregionalnog uspjeha Eda Maajke, Frenkieja, Damira Avdica i inih. Mladi kantautor Davor Matoševic je najbolji pokazatelj ove goreizrecene tvrdnje. Posljednje desetljece i duze svjedoci smo da se na svjetskoj muzickoj sceni uz razlicite varijante rapa, post punka i gitarskog rocka, te elektronske plesne glazbe, pojavljuju i usamljeni trubaduri koji sve dileme ovoga svijeta zele da razrijese pjevajuci vlastite pjesme, praceni samo nekim instrumentom ili pak od strane malih sastava. Oni su pokretni, sviraju svugdje i u malim prostorima i na najvecim pozornicama diljem svijeta nastavljajuci tako najbolju tradiciju svojih prethodnika, od kojih su neki i danas vitalni i aktivni. Davor Matoševic u svojim pjesmama - i onima koje slusamo sa mini CD-a "Always Be Good To Your Enemies" i onima koje nalazimo na raznim portalima, ispjevava vlastiti osjecaj usamljenosti, tuge, njeznosti i toliko nam potrebne, ali skoro izgubljene ljudske topline i emocionalnosti. Cetiri pjesme snimljene na CD-u za Croatia Records, u studijima zagrebacke diskografske kuce smjestene u legendarnom naselju Dubrava, upravo ogoljeno iskazuju znatan talent - i autorski i izvodjacki Davora Matoševica, gdje je njegov visoki, njezni glas postavljen na koprenasto ispletenu mrezu satkanu od akustickih i elektricnih gitara (povremeno nam nedostaje jos koji instrument, koje cemo naci na njegovim drugim demo snimcima poput dostupne "Falling Into Innocence"!). Davor Matoševic pise i pjeva pjesme na engleskom, valjda u zelji da putem interneta bude dostupan ne samo u lokalnim okvirima, nego i daleko sire, prateci se gitarom sto je uobicajeni stvaralacki postupak jos od srednjeg vijeka pa naovamo, ali koji jos uvijek nije izgubio validnost i koji jos otvara prostora za svjez i kreativan pristup. Pjesme sa nastupnog, promotivnog mini CD-a, koje nose naslove: "Footsteps", "Colors", "The Truth" i "We (Something for us)", potvrdjuju sve goreiskazane tvrdnje i lijep su prilog kantautorskoj liniji bosansko-hercegovacke popularne glazbe i sire, pa se za nadati da ce se ovaj pokusaj izroditi i u nesto daleko vece tj. regularni CD sa pjesmama koje ce biti malo bogatije i producirane i izvedene. U svakom slucaju i ove cetiri pjesme predstavljaju materijal koji moze dobiti svojoj prostor u radijskim, a i televizijskim emisijama.

Premda Brian Eno (Brian Peter George St. John le Baptiste de la Salle Eno) ima 60-ak potpisanih autorskih albuma od kojih polovina otpada na kolaboracije i iznimne kompilacije. Trajno ostaje zapamcen kao ekscentrik iz prve postave Roxy Music, te producentski cudotvorac mnogih imena kojima je unio 'dušu' u njihovu glazbu. Brian Eno je 02. XI 2010. realizirao svoj 24. samostalni album kojem je sudjeno da repetativno ponovi komercijalni neuspjeh svih prethodnika premda je otisnut na znamenitoj etiketi Warp Records ciji su vlasnici Nightmares On Wax i Aphex Twin. Ako cemo pravo, ostvario ga je za svoj gust da mu bude jos jedan u cijeloj seriji nekorektno otpisanih djela, no da uz njegovo ime stoji U2, David Byrne ili recimo David Gilmour, ne bi bilo nikakve strepnje za neizvjesnom sudbinom. No, ovdje nema nikakve razvikane kolaboracije jer premda je album ostvaren u suradnji sa Leo Abrahamsom (gitara, kompjuter) i Jon Hopkinsom (programi, klavijature), njihova imena nista bitno ne mogu pridonjeti uspjesnom trzisnom plasmanu, ali odvajkada se zna da Brian Eno neprestano isporucuje prijatne, eksperimentalne, ambijentalne, dotjerane i s mnogo epiteta ukrasene albume. Umjetnicki doradjen u svim pogledima, "Small Craft On A Milk Sea" je novi instrumentalni koncept s visoko postavljenim apstrakcijama o pejzazu stacioniranom negdje na imaginarnim pucinama koje mogu biti svasta - more, pustinja, kamenjari, pecine, ledenjaci..., ali i postmodernisticki izlet u sukobljavanje pojedinca spram urbanog monstruma civilizacije. I mada sama ideja djeluje kao iracionalna egzibicija koja moze biti svasta, u smislu ambijenta, glazba koja je prikazana kroz 55 minuta posve je uobicajena elektronska new-age konstrukcija tipicna za Brian Enoa. Ocjena (1-10): 9 .

Beogradski hard rock / rock / boogie sastav Band X aktivan je neko vreme na srpskoj klupskoj sceni. Postavu cine iskusni muzicari (Milan Zivadinovic Billy - vokali ; Darko Vukotic - solo gitara ; Darko Stefulj - bass gitara ; Igor Škoro - bubnjevi ; Dragan Telalovic - ritam gitara. ). Imaju bogat staž iza sebe, a predvodi ih frontman, pevac i lider - Milan Zivadinovic Billy. U osnovnoj postavci tribute akt AC / DC ostavstine, vremenom su unutar pomenute varijante resili i da prosire tkzv. koncept, krenuvsi sa izvodjenjem pesama drugih autora, ali uradjenih u maniru australijskih legendi. U tom i takvom smislu za Band X se moze reci da nisu puki oponasatelji AC / DC nasledja, vec zapravo na neki nacin nastavljaci ovakvog izraza kojeg su na svetsku scenu preneli muzicari iz pomenutog benda. Prvenac Band X-a, "Wild Ride" (Ammonite Records, 2010.) upravo je i izdanje preko kojeg Beogradjani promovisu svoje vidjenje AC / DC stilskog nasledja, izvodivsi numere drugih autora (uz jednu autorsku), uglavnom veoma poznatih klasika, generalno uzevsi, iz svetske pop / rock / soul / reggae bastine. Tako su se na njihovom repertoaru nasle i sledece pesme: "I Feel Good" (James Brown), "Nutbush City Limits" (T. Turner), "Mamma Mia" (Abba), "Iron Lion Zion" (B. Marley), "Land Downunder" (Man At Work)... Band X u takvoj varijanti mnogo vise asocira na sastave kao sto su AB / CD, Dread Zeppelin, pa cak i Leningrad Cowboys, nego sto se za njih moze tvrditi da su "obican" tribute akt... Takodje, vremenom, njihova usviranost je dosegla visoke profesionalne standarde sto, uz izvodjacku uigranost, dovodi do toga da su njihovi nastupi postali prava mala festa. "Wild Ride" je, takodje, i izdanje na kojem postavljene numere nisu nista izgubile od svoje koncertno izvodjacke autenticnosti, sto svakako doprinosi kompletnijem uzitku, kao i potencijalno realisticnijoj slici za one nove slusaoce koji se do sada nisu susretali sa njihovom muzikom, da prepoznaju kako to Beogradjani, zapravo, na svojim koncertima rade. Album "Wild Ride" predstavlja furiozan diskografski debi Band X-a, sa kojim se njihov status u ovdasnjoj (ne samo srpskoj muzickoj javnosti) menja (nabolje, naravno)... Ocena: 8,5 / 10 .