Recenzija - DUNJA KNEBL - Jelen pase (2010, Dancing Bear)
Opa! Dunja je po prvi puta u karijeri objesila akustičnu gitaru o klin i
zamjenila je elektronikom zakoračivši u neofolk / dark-wave!
Prevaliti peto desetljeće života u karijeri koja traje dobrih dvadesetak
godina i nakon deset albuma potpuno promijeniti stil, može samo netko tko
je dovoljno hrabar da se upusti u eksperimente bez ikakvih predrasuda o tržišnoj
transparentnosti. A Dunja je ovim neočekivanim potezom dokazala da je još
uvijek istraživač, jer osim što iz tko zna kakvih skrivenih zakutaka Međimurja
i sjeverne Hrvatske vadi odavno zaboravljene popevke, stihove i pjesmice,
spremno se s obje noge ušaltala u potpuno nov teren na kojem gotovo da nije
bio niti jedan hrvatski izvođač uključujući i underground imena.
Ovo je nešto potpuno novo u njezinom opusu i zbog ove nevjerojatne promjene
moguće je da će se desiti mnogo kontradiktornih kritika, mišljenja i stavova
jer je stil kojeg je prezentirala, vrlo slabo, bolje rečeno gotovo u okvirima
marginalnosti prisutan na našoj glazbenoj sceni. Uključujući i sveobuhvatni
region ex-YU gdje se tek tu i tamo mogu pronaći slični izleti poput onih
koji povremeno pristižu sa novosadskog Dark:Scene Records ili poput dueta
Venefica iz Prokuplja. Slične izlete znali su na kapaljku ostvariti Padot
na Vizantija, Mizar, Anastasia, Legen i u novije vrijeme Kries, no to je
sve na jednoj prilično drugačijoj razini. Sa stalnim suradnikom Tomo Sombolcem,
vođom zagrebačkog folk / doom-metal banda S.o.M. koji je ovdje odsvirao gotovo
kompletan instrumentarij (gitara, šargija, synth, sampler, udaraljke, programi,
loopovi...), Dunja se smjelo odvažila da svoju sklonost ka arhaičnosti ovije
u potpuno novom, a slobodno se može reći i u suvremenom stilu.
Kao što je već rečeno, riječ je o elektronskom neo-folk / dark-wave izrazu
koji je izniknuo ranih 80-ih kao fuzija industriala, gothica, post-punka
i eksperimentalne glazbe, te je kroz razne oblike i transformacije uspio
preživjeti na sceni do današnjih dana. Od samih začetnika stila Douglas Piercea
(Death In June) i David Tibeta (Current 93) koji su uglavnom zagovarali analogni
zvuk, preko inovatora poput Coil (r.i.p. Peter Christofferson, 27.02.1955.
- 25.10.2010.) i Lustmord koji su kombinirali kibernetičke i elektronske
opservacije, stil se tijekom godina razvio u niz oblika zašavši u disco,
ambient, noise, metal, akustiku... O tome da ovaj stil apsolutno nije udomaćen
kod Hrvata najbolje dokazuju brojni koncerti vrlo bliskih izvođača, poput
onih 'Smaranja' na kojima su gostovali Boyd Rice, Luftwaffe, Mushroom Patience,
Sturmast, Cawatana, Deutsch Nepal... na kojima je uglavnom bila šačica znatiželjnika.
Potpuno u okvirima žanra, Tomo je kao glazbeni kreativac 20 starih i arhaičnih
pjesama uglavnom iz Međimurja, Turopolja, Slavonije i Podravine oblikovao
u minimalističkom izdanju koji će svakog prosječnog poznavatelja klasične
underground kulture podsjetiti na Dead Can Dance paralelu Lise Gerrard i
Brendan Perryija. Upečatljiv Dunjin vokal pjesmama donosi nevjerojatnu toplinu
nekih odavno zaboravljenih vremena koja su u ovom ruhu dobile snažan autorski
pečat tako da se može reći kako neke, barem meni poznate pjesme, imaju posve
novi izraz, ali smisao je i dalje ostao isti u okvirima baštine i tradicijski
prepoznatljivog folklora.
Sve pjesme su aranžirane u kratke pop kompozicije (od 2 do 4 minute) sa
konceptom koji je ispresjecan sa četiri skladbe gdje je vodeći vokal Tomo.
On album otvara u duetu sa Dunjom u pjesmi "Za lepom Janicom" koja je izvedena
u akustično-električnoj kombinaciji, potom se pojavljuje na sredini albuma
sa dark-ambient temom "Kuliko je do morja gradova" i još jednom duetu "Snešica
Ružica" sa galopirajuće plesnim loop tempom i završava ga sa mračnom acapellom
"Mura, Mura" sa vlastitim pratećim vokalima nalik na tibetanske brundajuće
grlene mantre Gyuto Monks. Svih ostalih 16 kompozicija prilagođeno je za
Dunjin vokal koja se u ovakvom elektronskom underground zvuku snašla kao
da je godinama u njemu.
Plesne teme "Jelen bez košutice", "Marica je goske
gnala", "De su one ftičice", "Lepa Katalena", "Išla bi v gorice" i lagani
valcer "Glavica me boli", mogu komotno poslužiti na podiju kao hrvatski
odgovor na sve rijeđe prisutne DJ setove sa world-music tempovima elektronskog
ethna
poput Peter Gabriela, Transglobal Underground, Natache Atlas, Asian Dub
Foundation, Balkan Beat Box, Japan (album "Tin Drum"), Afro Celt Sound System,
pa i Deep
Forest, Banco de Gaie, Enigme, te spomenutih Dead Can Dance, Legen i Kries.
A cijeli niz laganih i ambijentalnih skladbi, posebice onih na samom kraju
albuma ("Cveti mi fijolica", "Tri logi zeleni", "Na Ilovoj tijoj vodi",
"Po Murici plava modra fijolica"), opet s druge strane pružaju adekvatnu
protutežu
materijalu kao relevantan prikaz kurentne neo-folk/ dark-wave scene u kojima
se ponekad naziru i obrisi trip-hopa. Čitav materijal prodefiliran je kroz
psycho-ambient minimalizam s naglašenim vokalnim efektima halova, echa
i delaya koji daju dubinu i prostornost, međutim, ponekad se stiče dojam
da
su neki plesni elektronski tempovi mogli biti malčice izvučeniji u prvi
plan.
U ovom potpunom zaokretu zvuka, Tomo kao kompozitor se previše orijentirao
na minimalističku strukturu i matematičke gradacije koje vrlo dojmljivo zvuče,
međutim gotovo kompletan album funkcionira kao da je sastavljen od remikseva
koji se neprestano vrte u nekakvom 'intro' konceptu bez ijedne konkretno
slojevite i cjelovito sadržajne pjesme. Ali ipak treba imati na umu da je
to osnovna karakteristika cijelog žanra koji je uglavnom temeljen na repeticijama
i monolitnoj strukturi koja donosi mračnu atmosferu. Dovoljno je za primjer
poslušati Coil, mađarske Sturmast ili Cawatanu, a kao relevantni dokaz toga
mogu i poslužiti otprilike slični, već spomenuti radovi Dead Can Dance.
Na koncu, ovakvoj uistinu hrabroj Dunjinoj pobjedi ne treba pripisivati
sitničave i čangrizave komentare. Prisjetite se samo tko se sve nije tamo
u drugoj polovici 90-ih prihvatio ethna i world-musica na ovim područjima
kada je buknuo požar novog tradicionalizma u obliku Vještica, Legena, Cinkuša,
Livio Morosina, Lidije Bajuk... i tko je od one cijele plejade ostao još
dan danas u njemu. Dunja je uz tek šačicu izuzetaka i dalje privržena svojoj
tradiciji koju je potpuno transformirala u novom glazbenom ruhu dokazavši
da ima dovoljno mladosti, mašte, snage i fleksibilnosti za nova istraživanja.
Kapa dolje!
Naslovi: 1. Za lepom Janicom, 2. Jelen bez košutice, 3. Marica je
goske gnala, 4. Dremle mi se, 5. De su one ftičice, 6. Primem pero, 7. Glavica
me boli,
8. Ki
su dečki kaj valjali, 9. Alaj zorja, 10. Kuliko je do morja gradova, 11.
Lepa Katalena, 12. Jelen pase, 13. Snešica Ružica, 14. Divojka se šetala,
15. Išla bi v gorice, 16. Cveti mi fijolica, 17. Tri logi zeleni, 18. Na
Ilovoj tijoj
vodi, 19. Po Murici plava modra fijolica, 20. Mura, Mura
Ocjena (1-10): 8
Web: www.myspace.com/dunjaknebl
Diskografija: Čuješ, golub, čuješ (1994) / ...Jer bez tebe mene
nema (1996) /
Croatian folk songs from Međimurje (1998) /
Iz globline srca (1998) /
Četiri frtalji (2000) /
Da sam barem guska (2002) /
Polje široko, nebo visoko (2005) /
Kite kitice (2007) /
Dođe Božić, oj koledo (2008) /
Spevala mi papiga (2009) /
Jelen pase (2010)
DUNJA
KNEBL - Prejdem goru
|