WILDERNESS
15.03.2006. - KSET, Zagreb, Hrvatska

Koncert ovog americkog sastava umalo da je bio otkazan zbog problema kojeg je prouzrocio dobro znani faktor nasih carinika na granici koji su trazili tko-zna-sto. Odmah sam se prisjetio slicnih problema koje sam imao prilike dozivjeti na davnim koncertima talijanskog alternativnog electro-body sastava Pankow u Jabuci prije nekih 12-13 godina, ili nesto novijih nastupa francuskih i americkih punk-rock skupina Gassoleheads i Vegas Thunder u staroj koprivnickoj "Kugli" prije 5-6 godina. I da koincidencija bude veca, svi spomenuti klubovi svoj program su morali zavrsiti točno u 24,00 h, tako da su koncerti trajali svega nekih bijednih pola sata.

Kada su Wilderness, ipak, stigli u KSET, vec je bilo 23 h, te su nevjerojatnom brzinom postavili instrumente (set bubnjeva, gitaru, bas i pojacala), "ustekali" kablove i bez ikakve tonske probe zapoceli koncert. Sjajan tehnicar KSET-a odmah ih je u prvoj skladbi "uhvatio" u zvuku i bez ikakvog prethodnog dogovora uspio izvuci maksimum, te je omogucio jos jedan vrlo dobar zvucni koncertni nastup. Wilderness su ovdje pristigli medijskom najavom "britki i zveckavi kao P.I.L., umjetnicki izrazeni poput Talking Heads i suptilni kao David Bowie", no da li zbog nedovoljno kriticki protumacenog zvuka od strane promotera ili zbog izostanka tonske probe, Wilderness uopce nisu zazvucali tako.

Prva skladba najvise je zamirisala kao nastavak tzv. "no-wave" skole sastava poput Interpol i Beta Band, druga u laganijoj formi na suptilan gitarski pejzaz Cocteau Twins, psihodelicne sfere The Cure i Siouxie And The Banshees, dok je treca donijela neobican cijelovit aranzman u umjerenom tempu kojeg oslikavaju ambijentalni zvukovi elektricne gitare i specifican vokal. Cetvrta skladba uprilicena je kroz rastrzani, iskidani i usporeni ritam, te se nametnula kao njihova najbolja i nadasve originalna kompozicija, dok je peta pokazala da Wilderness imaju sklonosti i ka preuzimanju dubokih korijena rock-blues ostavstine sa repetativnim zvukovima gitare. Do kraja koncerta ostalo je mjesta za samo jos dvije skladbe – jednu koja se ponovno vraca ka "no-wave" sabloni sa usporenim ritmovima koji tijekom kompozicije krecu prema ubrzavanju, te za posljednju koja je sastavljena od vrlo neobicnog aranzmana sa izmjenama laganih i brzih dionica u vrlo finom i modernom okruzju zvukova.

Ono sto sam u ovom vrlo kratkom koncertu uspio dokuciti, Wilderness imaju posve moderan pristup ka oslikavanju vlastitih glazbenih zamisli uz primjetne vokalne utjecaje David Thomasa (Pere Ubu) i David Yowa (The Jesus Lizard), te otprilike vrlo blizak aranzerski koncept temeljen na radovima Joy Division i The Fall sto mi je nakon koncerta i potvrdio sam Colin, clan Wildernessa. Rekao je da su vrlo dobro prozvakali cijeli post-punk i new wave, te dobar dio art rock scene, te da u zvuku uvijek traze odgovarajuce rijesenje za novi zvuk kojim zele da se odmaknu od sada vec opce prihvacenog i vrlo komercijalnog trenda mnogih novih retro izvodjaca koji svoj osnovni inspirativni materijal nalaze u albumima objavljenih koncem sedamdesetih i pocetka osamdesetih godina proslog stoljeca.

Ovaj iznenadjujuce dobar sastav, unatoc vrlo kratkom koncertu, odsvirao je sasvim solidan glazbeni materijal kojeg vrijedi pokusati nabaviti jer misljenja sam da njihovi radovi imaju mnoge suptilne sfere koje ce oduseviti svojim iznimnim kreativnim potezima.