SIMPLE MINDS + TYLER
09.04.2006. - KD "Drazen Petrovic", Zagreb, Hrvatska
Standardno odlicni, Simple Minds su besprijekorno i posteno odradili svoj
dio zadatka na pozornici KD "Drazen Petrovic" odrzavsi veliki koncert
i davsi do znanja da njihovo vrijeme jos uvijek nije prohujalo. To je dokazala
i zagrebacka publika koja se okupila u velikom broju pruzivsi im fantasticnu
potporu s partera i nakrcanih tribina.
Austrijski mladi rock kvartet Tyler otvorili su u 19.45 h vecerasnji happening
pred polupraznom dvoranom u koju moze stati nekih 5-6 tisuca posjetitelja.
Njihov set je bio prilicno kratak i sveo se na 35 minuta svirke gdje su odsvirali
nekoliko kompozicija sa svojeg nedavno objavljenog debi albuma "Don't
Play". Radi se o mjesavini raznih stilova (new wave, grunge, indie-rock,
glam-rock, power-pop, dance rock...), u kojoj se mogu osjetiti prisutni utjecaji
izvodjaca poput Coldplay, U2, Radiohead, Darkness... Vokal je strasno blizak
interpretaciji Eddie Wedderu (Pearl Jam), a sam sastav cine cetvorica mladica
cije je glavno oruzje fina melodijska struktura, razradjene medjuigre gitarskih
riffova i solo dionica, te vrlo upecatljive harmonije. Od materijala kojeg
su izveli izdvojio bih dance-indie-rock skladbu "Push me" s kojom
su otvorili koncert, zatim laganije "Angel fight" i "You are
beautiful", te pomalo glam-rock orijentiranu "Separated". Sa
stagea su se vrlo brzo pokupili, u 20,20 h kako bi se oslobodio prostor tehnicarima
i roadijima za postavljanje scene.
Za to vrijeme Kosarkaska dvorana "Drazen Petrovic" pocela se ugodno
puniti tako da je na pocetku svirke Simple Minds, koji su izasli u 20,50 h,
bilo prisutno otprilike 4-5 tisuca ljudi. Fotografe iz press sluzbe organizatori
su postavili u prednje boksove, tik do same pozornice, gdje su mogli slobodno
operirati u prvih 10-15 minuta koncerta i nesmetano skljocati svojim aparatima.
Jim Kerr je bio u punom svijetlu, izasao je sa tamnim naocalima, crnom sakou,
bijeloj kosulji, trapericama i sa dva debela lanca oko vrata, a sastav je
otvorio koncert sa dvije nove i odlicne skladbe s posljednjeg studijskog albuma
"Black And White 050505", nakon cega slijedi set dobro znanih best
of hitova - "Up on the catwalk", nova verzija "Book of brilliant
things", "See the lights"... Vrelu i rasplesanu atmosferu u
kojoj odlican sastav glazbenika i posve pristupacni Jim Kerr snagom svoje,
jos uvijek karizmaticne pojave, na kratko stavljaju u okruzje snenog ambijenta
kako bi izveli jednu od najstarijih skladbi s vecerasnjeg repertoara - "Big
sleep" iz 1982. sa legendarnog "New Gold Dream '81 '82 '83 '84"
albuma.
Jim je veceras bio u sjajnoj formi, neprestano u pokretu, akciji, stalno
se obracao publici pogledima ne samo ljudima u prvim redovima, vec i svim
prisutnim po cijelom parteru i tribinama neprekidno ih pozdravljajuci mahanjem
rukama i raznim gestama, a u nekoliko navrata je i prozborio "Dobro vice!".
Nakon pocetnog dijela koncerta vec je bio poprilicno mokar, pa skida crni
sako i nastavak koncerta ostaje u kosulji i trapericama, te slijede skladbe
"All the things she said", ultimativni kultni hit "Waterfront"
i dvije jedine kompozicije sa "Good News From The Next World" albuma
(1995.) - "Hypnotized" i "She's a river" koje su odjeknule
vrlo bombasticno. Publika je neprestano skandirala i pjevala, Jim ih je neprekidno
dizao na noge, ples i ovacije, te su Simple Minds ovaj uzavreli dio koncerta
vrlo dobro iskoristili kako bi izveli jos jedan naslov sa posljednjeg albuma,
ovaj puta jednu varijantu elektronskog trip-hop-rocka kojeg su izuzetno dobro
aranzirali u sljedeci broj, cuvenu "Someone, somewhere in summertime"
ciji je refren pjevala cijela dvorana. Potom slijedi "Speed your love
to me", znameniti dance-rock hit sa "Sparkle In The Rain" albuma
(1983.), te njihov najveci hit "Don't you" kojeg je presretna publika
docekala s neskrivenim simpatijama kao da je jos uvijek 1985. Kada cijela
dvorana skandira 'hey, hey, hey, hey... i pjeva zajedno s Kerrom, tu nema
sta da se komentira. Samo emocije i visoki nivo adrenalina u atmosferi, a
kompoziciju su u nekoliko navrata spustali i dizali do usijanja. Nakon toga
slijedi potpuno zamracenje, a vec vidno umoran, Jim nakratko sjeda izmedju
klavijaturiste i bubnjara Mel Gaynora kako bi obnovio mnostvo potrosene energije
dok iz dubine zapocinju taktovi svima znanog mega hita "Belfast child".
U gotovo sakralnom ambijentu Jim izvodi prvi dio kompozicije da bi se drugi,
onaj ritmickiji pretvorio u obredni manifest posve nalik onome sto su Simple
Minds obicavali pruzati na koncertima u vrijeme svoje najvece popularnosti
tijekom druge polovice osamdesetih godina proslog stoljeca. Time su zavrsili
zvanicni dio svog koncerta i povukli se sa pozornice, da bi potom izasli na
dva vise nego zasluzena bisa na kojem su izveli dvije nove kompozicije (izmedju
ostalog i "Beautiful stranger") i dva znamenita hita - "New
gold dream" i "Alive and kicking" s kojim su zavrsili svoj
nastup u 22.30 h.
Nema sta, potpuno profesionalno, ali i sa puno emocija Simple Minds su zagrebackoj
publici ponovno dokazali zbog cega su i dalje jedan od najvecih svjetskih
live bandova koji potpuno barata sa svim koncima tijekom nastupa. Jedino je
steta sto nisu izveli niti jedan broj sa legendarnih albuma "Sons And
Fascination" i "Sister Feelings Call" (1981.), makar barem
"Love song" ili instrumental "Theme for great cities"
ili sa "Empires & Dance" albuma (1980.), cuvenu "I travel"
ili barem "Thirty frames a second", a za cudo, potpuno su mimoidjene
skladbe sa vrlo dobrog uratka "Neapolis" (1998.) i koliko sam uspio
primjetiti i sa albuma "Cry" (2002.). No, ionako nema veze, Simple
Minds premda vec dugi niz godina ne uzivaju vise u milijunskim nakladama svojih
albuma, te stoga svoj koncertni repertoar sastavljaju po sistemu best of,
a ovim zagrebackim nastupom samo su potvrdili cinjenicu da odavno vise nisu
nicija kopija vec svoji na svome, te da njihova karijera jos uvijek sjaji
punih skoro pa tridesetak godina.
Gitarista Charlie Burchill je jos uvijek odlican instrumentalist i nevjerojatno
je da izgleda potpuno isto kao i na prvom albumu "Life In A Day",
otprije 28 godina, dok je tamnoputi bubnjar Mel Gaynor koji je u sastavu vise
od 25 godina strasna gromada od covjeka s preko 100 kilograma. Uvelike sam
se iznenadio njegovoj pojavi kada sam ga sreo u backstageu. Impozantan covjek!
Njihovi pridruzeni clanovi su mladjahni vitki bas gitarist Eddy Duff i dva
gotovo neprimjetna klavijaturista Mark Taylor i Andy Gillespie od kojih je
jedan cijelo vrijeme bio sakriven iza ogromnih zvucnika i neprekidno namjestao,
stimao i po potrebi dodavao gitare Burchillu.
Sve skupa - perfektno. Zvuk mocan i strasan, rasvjeta fantasticna s mnostvom
kolorita, dimnih paravana sto je cijeli koncertni dojam stavilo na najvislju
mogucu razinu. Organizacija ovog nastupa je protekla bez najmanje zamjerke,
te se trebaju pohvaliti Marijan Crnaric, organizatora ovog koncerta i njegovi
suradnici - Tomi Edvard Sega (promocija i produkcija) i Goran Bakic (PR).
Bez njih ovaj spektakl ne bi bio moguc.
Sjajno!