SIMPLE MINDS + TYLER
09.04.2006. - KD "Drazen Petrovic", Zagreb, Hrvatska

Standardno odlicni, Simple Minds su besprijekorno i posteno odradili svoj dio zadatka na pozornici KD "Drazen Petrovic" odrzavsi veliki koncert i davsi do znanja da njihovo vrijeme jos uvijek nije prohujalo. To je dokazala i zagrebacka publika koja se okupila u velikom broju pruzivsi im fantasticnu potporu s partera i nakrcanih tribina.

Austrijski mladi rock kvartet Tyler otvorili su u 19.45 h vecerasnji happening pred polupraznom dvoranom u koju moze stati nekih 5-6 tisuca posjetitelja. Njihov set je bio prilicno kratak i sveo se na 35 minuta svirke gdje su odsvirali nekoliko kompozicija sa svojeg nedavno objavljenog debi albuma "Don't Play". Radi se o mjesavini raznih stilova (new wave, grunge, indie-rock, glam-rock, power-pop, dance rock...), u kojoj se mogu osjetiti prisutni utjecaji izvodjaca poput Coldplay, U2, Radiohead, Darkness... Vokal je strasno blizak interpretaciji Eddie Wedderu (Pearl Jam), a sam sastav cine cetvorica mladica cije je glavno oruzje fina melodijska struktura, razradjene medjuigre gitarskih riffova i solo dionica, te vrlo upecatljive harmonije. Od materijala kojeg su izveli izdvojio bih dance-indie-rock skladbu "Push me" s kojom su otvorili koncert, zatim laganije "Angel fight" i "You are beautiful", te pomalo glam-rock orijentiranu "Separated". Sa stagea su se vrlo brzo pokupili, u 20,20 h kako bi se oslobodio prostor tehnicarima i roadijima za postavljanje scene.

Za to vrijeme Kosarkaska dvorana "Drazen Petrovic" pocela se ugodno puniti tako da je na pocetku svirke Simple Minds, koji su izasli u 20,50 h, bilo prisutno otprilike 4-5 tisuca ljudi. Fotografe iz press sluzbe organizatori su postavili u prednje boksove, tik do same pozornice, gdje su mogli slobodno operirati u prvih 10-15 minuta koncerta i nesmetano skljocati svojim aparatima. Jim Kerr je bio u punom svijetlu, izasao je sa tamnim naocalima, crnom sakou, bijeloj kosulji, trapericama i sa dva debela lanca oko vrata, a sastav je otvorio koncert sa dvije nove i odlicne skladbe s posljednjeg studijskog albuma "Black And White 050505", nakon cega slijedi set dobro znanih best of hitova - "Up on the catwalk", nova verzija "Book of brilliant things", "See the lights"... Vrelu i rasplesanu atmosferu u kojoj odlican sastav glazbenika i posve pristupacni Jim Kerr snagom svoje, jos uvijek karizmaticne pojave, na kratko stavljaju u okruzje snenog ambijenta kako bi izveli jednu od najstarijih skladbi s vecerasnjeg repertoara - "Big sleep" iz 1982. sa legendarnog "New Gold Dream '81 '82 '83 '84" albuma.

Jim je veceras bio u sjajnoj formi, neprestano u pokretu, akciji, stalno se obracao publici pogledima ne samo ljudima u prvim redovima, vec i svim prisutnim po cijelom parteru i tribinama neprekidno ih pozdravljajuci mahanjem rukama i raznim gestama, a u nekoliko navrata je i prozborio "Dobro vice!". Nakon pocetnog dijela koncerta vec je bio poprilicno mokar, pa skida crni sako i nastavak koncerta ostaje u kosulji i trapericama, te slijede skladbe "All the things she said", ultimativni kultni hit "Waterfront" i dvije jedine kompozicije sa "Good News From The Next World" albuma (1995.) - "Hypnotized" i "She's a river" koje su odjeknule vrlo bombasticno. Publika je neprestano skandirala i pjevala, Jim ih je neprekidno dizao na noge, ples i ovacije, te su Simple Minds ovaj uzavreli dio koncerta vrlo dobro iskoristili kako bi izveli jos jedan naslov sa posljednjeg albuma, ovaj puta jednu varijantu elektronskog trip-hop-rocka kojeg su izuzetno dobro aranzirali u sljedeci broj, cuvenu "Someone, somewhere in summertime" ciji je refren pjevala cijela dvorana. Potom slijedi "Speed your love to me", znameniti dance-rock hit sa "Sparkle In The Rain" albuma (1983.), te njihov najveci hit "Don't you" kojeg je presretna publika docekala s neskrivenim simpatijama kao da je jos uvijek 1985. Kada cijela dvorana skandira 'hey, hey, hey, hey... i pjeva zajedno s Kerrom, tu nema sta da se komentira. Samo emocije i visoki nivo adrenalina u atmosferi, a kompoziciju su u nekoliko navrata spustali i dizali do usijanja. Nakon toga slijedi potpuno zamracenje, a vec vidno umoran, Jim nakratko sjeda izmedju klavijaturiste i bubnjara Mel Gaynora kako bi obnovio mnostvo potrosene energije dok iz dubine zapocinju taktovi svima znanog mega hita "Belfast child". U gotovo sakralnom ambijentu Jim izvodi prvi dio kompozicije da bi se drugi, onaj ritmickiji pretvorio u obredni manifest posve nalik onome sto su Simple Minds obicavali pruzati na koncertima u vrijeme svoje najvece popularnosti tijekom druge polovice osamdesetih godina proslog stoljeca. Time su zavrsili zvanicni dio svog koncerta i povukli se sa pozornice, da bi potom izasli na dva vise nego zasluzena bisa na kojem su izveli dvije nove kompozicije (izmedju ostalog i "Beautiful stranger") i dva znamenita hita - "New gold dream" i "Alive and kicking" s kojim su zavrsili svoj nastup u 22.30 h.

Nema sta, potpuno profesionalno, ali i sa puno emocija Simple Minds su zagrebackoj publici ponovno dokazali zbog cega su i dalje jedan od najvecih svjetskih live bandova koji potpuno barata sa svim koncima tijekom nastupa. Jedino je steta sto nisu izveli niti jedan broj sa legendarnih albuma "Sons And Fascination" i "Sister Feelings Call" (1981.), makar barem "Love song" ili instrumental "Theme for great cities" ili sa "Empires & Dance" albuma (1980.), cuvenu "I travel" ili barem "Thirty frames a second", a za cudo, potpuno su mimoidjene skladbe sa vrlo dobrog uratka "Neapolis" (1998.) i koliko sam uspio primjetiti i sa albuma "Cry" (2002.). No, ionako nema veze, Simple Minds premda vec dugi niz godina ne uzivaju vise u milijunskim nakladama svojih albuma, te stoga svoj koncertni repertoar sastavljaju po sistemu best of, a ovim zagrebackim nastupom samo su potvrdili cinjenicu da odavno vise nisu nicija kopija vec svoji na svome, te da njihova karijera jos uvijek sjaji punih skoro pa tridesetak godina.

Gitarista Charlie Burchill je jos uvijek odlican instrumentalist i nevjerojatno je da izgleda potpuno isto kao i na prvom albumu "Life In A Day", otprije 28 godina, dok je tamnoputi bubnjar Mel Gaynor koji je u sastavu vise od 25 godina strasna gromada od covjeka s preko 100 kilograma. Uvelike sam se iznenadio njegovoj pojavi kada sam ga sreo u backstageu. Impozantan covjek! Njihovi pridruzeni clanovi su mladjahni vitki bas gitarist Eddy Duff i dva gotovo neprimjetna klavijaturista Mark Taylor i Andy Gillespie od kojih je jedan cijelo vrijeme bio sakriven iza ogromnih zvucnika i neprekidno namjestao, stimao i po potrebi dodavao gitare Burchillu.

Sve skupa - perfektno. Zvuk mocan i strasan, rasvjeta fantasticna s mnostvom kolorita, dimnih paravana sto je cijeli koncertni dojam stavilo na najvislju mogucu razinu. Organizacija ovog nastupa je protekla bez najmanje zamjerke, te se trebaju pohvaliti Marijan Crnaric, organizatora ovog koncerta i njegovi suradnici - Tomi Edvard Sega (promocija i produkcija) i Goran Bakic (PR). Bez njih ovaj spektakl ne bi bio moguc.

Sjajno!