TENA NOVAK + DAMO SUZUKI
15.05 2006., Teatar &TD, Zagreb, Hrvatska

Putujuci lutalica ponovno u Zagrebu

Novo iskustvo koje je pruzio Damo Suzuki u sklopu festivala "Zedno Uho" bilo je zacinjeno brojnim ugodnim ekscentricnim domisljatostima zahvaljujuci njegovoj duhovitoj improvizaciji i odlicnim sposobnostima Tene Novak.

Vec sami spomen imena Damo Suzuki isijava sa strahopostovanjem i bezgranicnim respektom sto ga je stekao tijekom cetverogodisnje karijere u jednoj od najznacajnijih njemackih rock grupa, Can, u periodu 1970-1974. Nakon toga, Kenji "Damo" Suzuki se povlaci iz sastava tvrdeci da Can nikada nije bio dovoljno dobar sastav za njega, te se prikljucuje Jehovinim svjedocima, a Canovci bez njega nastavljaju vrlo bogatu i povremeno uspjesnu karijeru. Tko zna cime se Damo Suzuki bavio tijekom narednih 20-25 godina, no nitko na njega, ipak, nije zaboravio buduci da su Can svoje najoriginalnije radove stvarali u njegovom prisustvu, te su tijekom new wave, post-punk, electro, industrial faze, a osobito u vrijeme procvata post-rocka i svih pripadajućih zanrova revivala kraut-rocka i no / wave scene, redovito bivali isticani od strane samih aktera kao jedni od vodecih uzora (Pere Ubu, Wire, The Fall, David Sylvian, Sonic Youth, Einsturzende Neubauten, The Orb, Tortoise, Yo La Tengo, Stereolab...). Damo se koncem proslog stoljeca ponovno prihvatio mikrofona, poceo objavljivati zapazene albume i raditi turneje, da bi mu prije 2 godine na pamet pala nevjerojatna fikcija o beskrajnoj turneji, tko zna, mozda do kraja zivota... Posto kao pjevac u Canu nije zaradio nista financijski osobito, te dobar dio zivota proveo kao ulicni pjevac, ovaj cudan potez djeluje vise kao lucidna hiperaktivna ideja otkacenog umjetnika nego li kao ocajnicki pokusaj da svim silama izadje iz okvira margine. Jer Damo je oduvijek bio kultni underground pjevac i ikona kraut-rocka, pa mu stoga nije bilo tesko da kroz svoja mnogobrojna putovanja po svijetu pronadje adekvatne glazbenike i prave veze za ostvarenje njegovih ideja. Tako zamisljena ideja pocela se ostvarivati prije dvije godine, te je redovito i konstantno na turneji po cijelom planetu obisavsi Juznu i Sjevernu Ameriku, rodni Japan, Australiju i gotovo cijelu Europu, bez prateceg sastava. Da stvar bude jos originalnija, njegovi prateci glazbenici su umjetnici koji zive u zemljama koje posjecuje, te koncert, prakticki, ostvaruju bez ikakve prethodne pripreme sto je u biti i osnova Suzukijevog glazbenog nadahnuca. On se prilagodjava svojem pratecem sastavu i improvizira, tj. stvara svoju vokalnu kreaciju na licu mjesta sto on naziva "instant composing" pokusavajuci uhvatiti "time and space of the moment", sto rezultira sa strahovito kreativnim produktima. Tijekom ove "neverending" turneje kao prateci sastavi bili su mu kultni Necks, Mars Volta, Cul De Sac, Acid Mothers Temple..., a u ovom dijelu balkanske turneje pridruzili su mu se Tena Novak, sjajan sastav s kojim je vec imao prilike nastupati unazad nekoliko godina, s ponekim od clanova tog banda.

Vecerasnji koncert u sklopu festivala "Zedno Uho" smjesten je u odlicnu akusticnu dvoranu Teatar &TD (sa sjedalicama), te su ga, naravno, otvorili clanovi Tene Novak sa svojim repertoarom od tri autorske skladbe koje su potrajale nekih cetrdesetak minuta. Koncert su otvorili sa naslovom "Potjera" kojeg su otpoceli sa odlicnom zvucnom kakofonijom prelomljenih zvukova elektricne violine, vatrogasne sirene, klavijatura, mnogobrojnih elektronskih sumova i pratece ritam sekcije (bas, bubnjevi i gitara). Tijekom nastupa izmjenili su mnogo aranzmana (od snenih i laganih sekvenci, preko plesnih i hipnotickih, sve do neslusljivih, bucnih i odlazaka u tzv. fade-in, fade-out). Nakon trece kompozicije, "Ulica snova", koju su za ovu priliku prearanzirali u raznorazne oblike laganijih i brzih tempova uz obilatu light-show izmjenu tame i svjetla, crnog, bijelog, crvenog i modrog efekta, usljedila je pauza od petnaestak minuta.

U 22.35 h na jako osvjetljenoj pozornici pojavljuje se dugokosi Damo Suzuki, Hrvoje Niksic (klavijature i elektronika) - ukljucuje sampler i pocinje lagani ambijentalni uvod. Svijetla se postepeno prigusavaju nekih desetak minuta, Damo pjeva svoje univerzalne tekstove na varijanti engleskog i izmisljenog jezika, clanovi Tene Novak se hvataju svojih instrumenata i postupno prave glazbenu gradaciju na zadanu temu. Hrvoje osim sto barata klavijaturama i ogromnim elektronskim pomagalima, uzima drveni panj, te u skladu sa Damovim vokalnim eskapadama, zeljeznim nakovnjem udara svim silama po panju, a ubrzo se tu pojavljuje i brdo drugih neobicnih efekata. Mario Kovac (sampleri, sumovi, elektronika, razni efekti) sjeda na medicinski bicikl, gazi pedale i proizvodi sumove, te ga povremeno trese stvarajuci skripanje, ubrzo se odvaja od bicikla i preuzima svoje theremine, n-synthe, kratkovalne radio sumove i razne aparate, dok preostali dio posade nastavlja vec zapocete ritmicko-harmonijske nadogradnje. Glazba koju su ovom prilikom stvorili ne razlikuje se mnogo od onoga sto Tena Novak kao sastav uobicava u svojem repertoaru. Jedina razlika je u razvucenim aranzmanima koji djeluju kao simfonijski osmisljeni komadi uobliceni u izraz koji je blizak post-rocku, no izvedba je ta koja to sto su oni proizveli donosi nevjerojatne glazbene kreacije. Inspiracija trenutka moze biti svasta, no u ovome slucaju ona nije plod ciste banalnosti vec rezultat postepene gradacije i pravilno oblikovanih struktura koje namece sama Suzukijeva vokalna manipulacija. Promatrajuci i slusajuci ovaj nastup slobodno se moze steci dojam da u glazbeni koncept mogu ubaciti sto god im padne na pamet, te da mogu svirati beskrajno dugo sto je i realan izbor Suzukijeve ekscentricne ideje. Glazba je lagana, pa brza, pa obogacivana sa mnogim motivima i dovedena u stanje hipnotickog transa, pomijesana sa mnogobrojnim zakonitostima minimalizma, namjerne kakofonije, kontraritmova i inih dosjetki koje ovi vrsni glazbeni znalci umiju stvoriti u odredjenom trenutku, ali u niti jednom momentu ona nije naporna vec prijatno ekscentricna i nabijena pozitivnim simptomima, a glavna nit vodilja jest da citav koncertni repertoar nema pauze i odvija se u jednom dahu. Pred kraj koncerta Damo se spustio s pozornice i rukovao s nekolicinom prisutnih u prvim redovima, te se ponovno vratio na zatamnjenu scenu i priveo svoj nastup kraju desetak minuta prije ponoci.

Clanovi Tene Novak su ovom prigodom tijekom Suzukijevog balkanskog koncetriranja svirali svih 11 nastupa (Maribor, Split, Dubrovnik, Kotor, Travnik, Sarajevo, Novi Sad, Beograd, Subotica, Zagreb i Ljubljana), te je za ocekivati da ce se ponovno s njime susresti na iducem gostovanju kada on ponovo posjeti ove nase krajeve. Takodjer, koliko sam obavijesten, svi nastupi se snimaju i biljeze kao iskonski rariteti Suzukijeve diskografije koja na ovaj nacin postaje beskrajna.