DESERT BLUES
03.06.2006. - KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, Hrvatska

Afrika je od konca sedamdesetih pa sve do danas neprekidna meta etnomuzikoloskih rasprava. No, tek tu i tamo se pronasao poneki glazbenik iz miljea show bussinesa koji je ovladao njegovim glazbenim zakonima i pretocio ih u vrlo značajna ostvarenja - Peter Gabriel, David Byrne, Paul Simon, Ry Cooder, Damon Albarn... Stoga je vrlo cudno da europljani jos uvijek taj zvuk smatraju tek pustom egzotikom. Desert Blues su to svim silama pokusali opovrgnuti i cijeli svoj nastup usmjeriti na ples i igru. No, u Lisinskom je zna se sto.

Nastup ovog multietnickog projekta koji je bio gromoglasno najavljivan putem mnogih medija docekala je vrlo dobro popunjena velika dvorana Lisinski. Sama funkcija Desert Blues projekta koji sacinjavaju tri sastava (tenski tuareski Tartit iz Malija, gitarist Afel Bocoum sa svojim sastavom iz Nigera i Habib Koite sa svojom ekipom iz Malija) jest da objedini tri podosta razlicite glazbene kulture Malija, zapadne Sahare i stare tradicije kulture Tuarega u jednu zajednicku kompaktnu cijelinu.

Afel i Habib

Habib Koite i Tartit

Koncert u 20,30 h otvara Afel Bocoum sa svojom ekipom koju su cinila dva gitarista (akusticne gitare), jedan basist, jedan udarljkas i jedan glazbenik koji svira imzad, staru formu violine. Nesto kasnije pridruzuju im se clanovi sastava gitariste Habib Koite u kojem su jedan mladic na talking drumu, jedan specifican perkusionist sa neobicnim polukuglastim instrumentom koji moze proizvoditi zvukove otprilike kao bas bubanj i niz neobicnih perkusija, zatim glazbenik koji svira na tehardanu (stara vrsta gitare), jedan bas gitarist i jos jedan gitarist na akusticnoj gitari. U ovom samom uvodu koji je bio ozracen tradicionalnim crtama zapadnih afro pop world-music elementata koji su donekle slicni radovima Ali Farke Toura i svim onim kompilacijama koje su sa podrucja zapadne saharske Afrike objavljivali etnomuzikolozi Mickey Heart, te David Lindley i Henry Kaiser koncem osamdesetih godina, uz plesnu ritmiku prosaranu brojnim improvizacijama i minimalistickim taktovima, izlaze Tartit.

Tartit su osmeroclani sastav koji je zagrnut u dugacke siroke plave haljine i cine ga sest zena i dva muskarca, te su u hipnotickom, skoro obrednom ritmu dogegali svi odreda bosonogi ispred dvojice vec prisutnih udaraljkasa i posjedali na parket pozornice. Time su zaokruzili potpunu cijelinu Desert Blues projekta na 20 članova i na kratko svi zajedno izvode glazbeni performance kojim objedinjuju svoj egzotican pustinjski izraz. Kroz tijek koncerta, svaki od tri sastava je imao svoje "solo" nastupe. Zenski dio Tartita se glazbeno uglavnom bazira na minimalistickim ritmovima tinde - bubnja kojeg iskljucivo kod Tuarega po tradiciji smiju svirati samo tene, ostatak ekipe sjedi na podu, pljesce u taktovima, izvikuje narativne tekstove, pjeva, dok dvojica musaraca prate ritam svirkom na vec spomenutim instrumentima - tehardanu i imzadu. Ovdje se slobodno moze primjetiti i velika glazbena slicnost sa vokalnim minimalizmom Meredith Monk koja je nesto otprilike vrlo slicno koristila na svojim epohalnim albumima "Dolomen Music", "Do You Be" i "Book Of Days".

Desert Blues - svi clanovi

Desert Blues - svi clanovi

Habib Koite i njegov sastav ima posve drugaciju glazbenu orijentaciju koju uglavnom cine akusticne gitare i udaraljke, te se svodi na blisku slicnost sa radovima Yossou N'Doura, te ponekim world-music radovima Peter Gabriela i Paul Simona, dok je u slucaju Afel Bocouma, tridesetogodisnjeg suradnika Ali Farka Tourea, puno paznje pridodano takodjer na melodijama akusticnih gitara, udaraljki i pratecim motivima sa poprilicno velikog ksilofona koji ponekad zazvuci kao vibrafon. Pjesme koje svi izvode uglavnom su na francuskom i tuareskom jeziku, a kroz cijeli uzajamni koloplet sva tri sastava koji su se neprekidno "miksali" sa izlascima i odlascima sa scene vrlo lako se zakljucuje da su svi njihovi ritmovi, melodije i napjevi u sustini temeljni izvori bluesa, jazza, reggaea, funka, hip-hopa i bristolskog trip-hopa. Sve je to kod Desert Bluesa vrlo jednostavnih ritmova i melodija koje se neprekidno ponavljaju u krug, a jedine ocigledne razlike leze u brzini tempa s kojim se izvode. Kod njihove pojednostavljene glazbene strukture najvise paznje se posvecuje neprekidnim nadogradnjama, tako da svaki instrumentalist i vokalist ima posve slobodnu "zonu" kretanja koja je u principu vrlo jednostavna, no u cijelom globalu je dio velikog dekora od 20 glazbenika. Takvim nacinom svirke Desert Blues neprekidno dobivaju na intenzitetu, senzibilitetu i pojacanoj tenziji koja se neprestano giba u pravilnim ritmickim intervalima sto stvara vrlo smisljen i bogat glazbeni koncept koji prvenstveno naglasava plesnu ritmiku.

U ovakvoj potpunoj prevlasti ritma koji je jednostavno tjeran snagom pustinjske oluje, posve je neracionalan izbor odrzavanja koncerta u Lisinskom jer su se Desert Blues predstavili kao plesan sastav koji bi puno bolje funkcionirao u recimo Domu sportova ili Tvornici gdje bi publika mogla plesati i na skroz drugaciji nacin dozivjeti njihov nastup. Ovako, u Lisinskom, svi su sjedili i tipicno hladno po evropejski promatrali glazbenike zapadno saharske Afrike kao nesto strasno "egzoticno", sto su u principu sami glazbenici htjeli izbjeci samim time sto se gitarist Habib Koite u nekoliko navrata sa gitarom spustao medju publiku, pozivao gledatelje na skandiranje, gotovo petnaestak minuta predstavljao sve clanove sastava na kraju koncerta ili pak time sto je jedan od muskog dijela Tartita izveo posve neobican ples na pozornici koji je vrlo blisko nalikovao kombinaciji kazacoka i breakdancea. A priznati cete, ovakvo nesto ipak nije za sjedeljke sto je najbolje potvrdila jedna tamnoputa djevojka (cini mi se Arapkinja) koja je jedina u Lisinskome cijeli koncert neprekidno plesala.