HGF Rock Bedex Open
Air
21., 22. i 23.06.2006. - Tropic Bar, Bedekovcina, Hrvatska
10. tradicionalni HGF (Hrvatski glazbeni festival) ROCK BEDEX
- 21., 22. i 23.06.2006. godine, Tropic Bar, Bedekovcina, hrvatskih demo izvodjaca
odrzan je na izletistu Bajer, lokaciji pored 8 zagorskih jezera uz kreket
zaba i podosta komaraca, no uz bucne decibele koje je po 30 minuta proizvodilo
petnaestak sastava. Atmosfera tijekom tri veceri bila je posve u znaku glazbe.
Najbolji bend po misljenju strucnog zirija i glasovima publike odlazi na glasoviti
Rock Otocec. Pobjednici su MINIMUM SYSTEM REQUIREMENTS. Evo kako je bilo...
PRVI DAN - 21.06.2006., srijeda
Kao prvo, svaka cast organizatorima koji su unatoc mnogobrojnim peripetijama
nastavili odrzavati ovaj znameniti i znacajan simpozij mladih rock glazbenika.
Imali su tijekom ovih desetak godina i sjajnih trenutaka kada se pobijedniku
omogucavalo snimanje i objavljivanje albuma, te odlican prostor dvorca Gjalski
u Zaboku i visetjedno nadmetanje cak i po tridesetak izvodjaca. Medjutim,
premda se posljednjih godina sva fama oko ovog festivala pomalo pretvorila
u lokalno nadmetanje zagrebackih i zagorskih izvodjaca, te je nestalo solidne
propagandne kampanje, sve skupa je rezultiralo time da je organizacioni odbor
iz godine u godinu dobivao sve manje demo materijala, tako da je po rijecima
samog organizatora, Goran Vrgoca, ove godine ponudjeno jedva tridesetak imena.
To dovoljno govori o tome da je svaki drugi izvodjac dobio svoje mjesto na
ovogodisnjem festivalu i borbi za prestiľno ucesce na Rock Otocecu, ali nikako
ne govori o tome da je sve manje rock izvodjaca. Dapace, gomile mladih demo
sastava zbog vrlo slabe logistike HGF-a u posljednjih nekoliko sezona uopce
ne znaju za ovaj festival, sto je velika steta... Zbog toga je ove godine
bilo vrlo malo kreativnih ideja, a sve vise retrospektivnosti.
Prvu vecer, izvan konkurencije, otvorili su Noxin, simpatican pop-rock sastav
koji ovih dana objavljuje svoj prvi album. Interesantno je da su bili ucesnici
HGF-a prije punih 8 godina i da tek sada objavljuju debitantski nosac zvuka.
Predstavili su se kao leprsavi sastav koji obiluje sarenilom glazbenih utjecaja
- u rasponu od hard rockerskih melodija, sitnih punk-pop harmonija, preko
naglasenih sintagmi U2 i Coldplay, do elemenata jazz-popa. Vokali su im na
hrvatskom jeziku, a zahvaljujuci radiofonicnim melodijama i vrlo dobrom vokalisti,
imaju solidne izglede za proboj na scenu koju su prokrcili Flare i Adastra
s kojima postoje odredlene paralele.
Prvi sastav u konkurenciji za Rock Otocec bili su ECHO iz Varazdina koji
su sa svirkom poceli u 23 h. Postoje u promijenjenim postavama od 2000. godine,
a posljednjih godinu dana orijentirali su se iskljucivo na, kako navode, neslucene
ljepote materinjeg jezika. Njihova postava je posve neobicna - vodeci vokal
je bubnjar, dok je prateci vokal isturena djevojka i jos dva momka (gitarist
i basist). Glazba koju proizvode je sasvim solidna, akcentirana na mjesavinu
popa, rocka i tzv. no / wavea. Basist je vrlo dobar u svojem "vozecem"
pletenju. Gitarist ima nisku odlicnih psihodelicnih sfera koje obogacuju prilicno
slozene aranzmane (koji ponekad zazvuce konfuzno), no njihova vokalna interpretacija
je nesto nalik na ostavstinu djece cvijeca iz vremena kasnih sezdesetih godina
sto zvuci kao debeli demode. Tekstovi su na momente nejasni, pomalo djeluju
kao sofisticirana mistifikacija nekakvog pokusaja rock art-lirike koja podosta
mirise na ono sto se podrazumjeva pod pojmovima "svjetska bol" ili
"govornistvo generacije". Da nije onih "hippy" vokala,
bili bi sasvim dobar sastav. Dojma sam da bi im bolje bilo da se iskljucivo
orijentiraju na instrumentalnu glazbu posto su im vokali velika i pretenciozna
boljka.
Nakon 30 minuta grupe Echo, na stage izlazi SPANISH INQUISITION iz Zagreba,
tipicni rerto sastav koji iskljucivo njeguje hard rock u standardnoj postavi
sa dvije gitare, bubnjevima i basistom, te solo vokalom. Tekstovi su na engleskom
jeziku, a osim standardnog hard / heavy zvuka vole fuzijski spojiti funk,
jazz, boogie, ska i blues sto zvuci sasvim solidno. Scenski nastup im je odlican
(najbolji prve veceri). Pjevac je vrlo energican, a najoriginalniji je kada
skvici, cikta i dere se sa svojim iznimno visokim vokalom. Instrumentalisti
su odlicni, vrlo uvjezbani, te imaju zavidan nivo koncizne svirke.
Treci sastav veceri bili su STEEL WHEELS iz Zlatara koji su spram prethodnih
Spanish Inquisition djelovali kao da su sasvim slucajno zalutali u 21. stoljece.
Do prije godinu-dvije svirali su iskljucivo obrade u rasponu od Chuck Berrya
do Black Sabbath, sto se vrlo dobro primjeti u njihovom retro zvuku. Tu i
tamo imaju poneku autorsku skladbu na hrvatskom i engleskom jeziku, no sve
to skupa zvuci kao stari nadomjestak za Atomsko skloniste i Topicev Time,
uz sitne paralele sa Subway Dogsima i ranim Majkama. Takodjer, vrlo su koncizni
u svirci, ali su unatoc svemu stilski zakasnili barem 40 godina.
Nakon njih na scenu izlazi OVERFLOW koji su, dakako izvan konkurencije, otprasili
svoj kompletan koncert od nekih sat vremena. Njihova prethodna dva nastupa
koja sam promatrao u Pauku i Boogaloo, spram ovog nastupa su obicni luk i
voda. Veceras su Overflow imali sjajan, sjajan razglas koji ih je pred odusevljenom
publikom predstavio u zvjezdanom izdanju. Oni se na pozornici nikako ne stede,
a gomile i gomile adrenalina koje izlaze iz njih jednostavno nikoga ne moze
ostaviti ravnodusnim. Repertoar im se uglavnom sastojao od poznatih hitova
koje je publika vrlo dobro podrzala, a svojim su profesionalnim i vrlo smisljenim
nastupom pokazali kako pravi i istinski r'n'r band treba funkcionirati na
pozornici. Ove veceri su, bez sumnje, pokazali da su trenutno najbolji i najoriginalniji
hrvatski rock sastav za zive svirke. Uz puno zajebancije, mimika i gestikulacija,
ovaj sjajan koncert je zavrsen oko 2 h izjutra, te se nakon njih gotovo vise
od polovina publike pokupila svojim kucama. Sve to je rezultiralo time da
je naredni sastav u konkurenciji - PARS PETROSA iz Samobora promatralo jedva
nekih stotinjak ljudi. Inace, predstavili su se u vrlo sarenom stilskom okruzju
- poceli su sa skladbom koja u svemu potpuno podsjeca na Tool (naravno i vokal),
a nastavili su sa iznenadjujucim izletom u etno (vokal na hrv. jeziku), da
bi zavrsili kao uobicajeni rock-grunge-alter sastav na razmedji utjecaja od
Pearl Jam i Nirvane, do Queens Of The Stone Age. Sve skupa je djelovalo kao
kolaz od nekoliko razlicitih, zajedničci potpuno nepovezanih stilova koji
uzajamno nemaju apsolutno nikakve slicnosti. Prilicno zbrkano.
Posljednji sastav u konkurenciji bili su lokalni UPSET iz Zaboka koje je
na njihovu veliku zalost gledala tek sacica vec vrlo umornih posjetitelja.
Sviraju nu-metal s primjesama NY hardcorea. Imaju dva prilicno staticna crust
vokala koje apsolutno nisam razumio vokaliziraju li na hrvatskom, engleskom
ili nekom drugom jeziku, a o njihovoj (ne)originalnosti dovoljno govori i
sam vokalist koji je nosio traperice i dres hrvatske nogometne reprezentacije.
Sirovo, brutalno i nista vise. Bezopasno ko' mlijeko. I k tome, uopce nije
nimalo zabavno. Tko zna zele li oni nekoga uplasiti, zabaviti ili oduseviti.
Potpuno nejasno.
DRUGI DAN - 22.06.2006., cetvrtak
Drugog dana svi su ocekivali veliko cudo jer se odigravala "povijesna"
tekma na Weltmaisterschaftu izmedju Hrvatske i Australije, koja je zavrsila
2:2. Veliki pano na kojem se emitirala utakmica jos je dugo nakon zavrsetka
bio epicentrom gledatelja koji su mahom bili odjeveni u crveno-bijele kockaste
majice i dresove hrvatske reprezentacije, tako da je dobar dio publike gotovo
propustio pogledati nastup prvog sastava druge veceri - MINIMUM SYSTEM REQUIREMENTS
(u nastavku MSR). Prije samog nastupa, voditeljica Ivana proglasila je pobjednika
prve veceri - THE SPANISH INQUISITION koji su dobili prvu nagradu strucnog
zirija.
Premda se cudo na nogometnom terenu nije desilo, vrlo brzo se pokazalo da
ono postoji, ali na pozornici, jer su sva cetiri vecerasnja sastava bili iznimno
uzbudljivi i svaki u svojem fahu vrlo kreativan. MSR je kvartet (bubanj, bas,
gitara i zenski vokal), iz Zagreba, postoje 5 godina i ono sto su veceras
svirali najbolje se moze okarakterizirati kao laganija verzija drum 'n' bassa.
U glazbi imaju dodirne tocke sa swingom, reggaeom, funkom, bossa novom, te
leprsavim latino soundom, dok su im svi tekstovi na engleskom jeziku. Pjevacica
MSR-a je odlicna, a njena prateca ekipa sasvim nonsalantno izvodi vjeste kombinacije
suptilnih plesnih ritmova i iznimno osvjezavajuce gitarske laid back atmosfere.
Zvuk im je cist, lisen bilo kakvih "prljavih" supstanci, a specifican
ambijent donosi im osvjezavajuci gitarski zvuk u kojem se priblizno moze osjetiti
dijelic duha majstorstva Robert Frippa i Andy Summersa. Vrlo su originalni
u svojem izrazu i nije nikakvo cudo da su upravo oni pokupili prvu nagradu
strucnog zirija za ovu drugu vecer.
Drugi sastav veceri bili su NO CHANCE iz Zagreba koji sviraju vrlo cvrsti
i moderni alternativni rock s malim primjesama nu-metala. Glazbeno su vrlo
fini, ravnomjerno odmjereni u kolicinama gitarskih distorzija i plesnih ritmova
i otprilike su negdje na razmedji post-grungea i plesnog popa sa primjetnim
utjecajima Toola. Tekstovi su im na engleskom jeziku i svoj sjajan dojam pokvarili
su sa posljednjom kompozicijom "Mama", na hrvatskom jeziku, kojom
su pokazali da imaju poprilicno blesave tekstove. Inace, aranzmanski su vrlo
kreativni i sasvim bi bolje prosli da nisu svirali ovu posljednju kompoziciju.
U konkurenciji za ovu drugu vecer bili su i Zen Pop iz Zagreba, no oni su
u posljednji trenutak morali otkazati svoj nastup zbog nekih individualnih
problema, a posto se sve vrlo brzo pretumbalo, organizatori nisu imali vremena
da pozovu nekog drugog izvodjaca.
Oko pola jedan poslije pola noci nastupili su HITCHOCK iz Zagreba, vrlo dobar
garazni punk-rock kvintet (dvije gitare, vokal, bas i bubnjevi) koji ima dva
odlicna glazbenika - sjajan vriskavi vokal a'la Iggy Pop iz najludjih dana
i gitaristu Zokija na kojemu, po svemu sudeci, lezi osnovni glazbeni kamen
temeljac. Zbog toga imaju vrlo dobru punk-rock pozadinu koja je isprepletena
sa brzim gitarskim riffovima i vrlo kreativnim solo dionicama, no imaju i
dvije boljke - tekstovi (engleski) su vrlo slabi, te unatoc solidnoj komunikaciji
sa publikom imaju manjak kreativnog scenskog nastupa koji bi za ovako energicnu
i mocnu r'n'r przionu nalik na brze Kawasaki 3P, Nine Pound Hammer, Mudhoney
i Marah morao biti daleko zesci i kaloricniji. U ovako jakoj konkurenciji
veceri, Hitchock su na zalost dobili najmanje ocjene strucnog zirija. Da su
kojim slucajem svirali prve veceri, te ocjene bi vjerojatno bile puno bolje.
Posljednji sastav, STIMULANS iz Splita, pokazao je skoro pa najprofesionalniji
pristup od svih do tada vidjenih sastava na HGF-u. Sviraju bazicni i najjednostavniji
oblik heavy metala, pjevaju na engleskom jeziku, te su glazbeno sjajno potkovani.
Besprijekorno su uigrani i u svoj vrlo dobro osmisljeni glazbeni koncept neprekidno
ubacuju mnostvo smislenih refrena i dobru dozu melodija, te mnostvo zahtjevnih
gitarskih solo dionica. Scenski su na vrlo visokom nivou, instrumentalisticki
superiorni, ali su stilski ostali u 80-tim godinama tako da im je za dlaku
izmakla prva nagrada veceri. Nakon proglasenja pobijednika, u publici se osjetio
duh nezadovoljstva jer je bilo evidentno da je Stimulans bio favorit publike.
TRECI DAN, 23.06.2006., petak
Jos donekle pod dojmom neuspjeha hrvatske nogometne reprezentacije, u zraku
se osjetio manjak pozitivnog feelinga koji bi da je srece bilo mogao biti
kudikamo bolji i posve u znaku slavljenicke atmosfere. Ne samo zbog toga,
vec i zbog niza drugih okolnosti, organizatori su ovu trecu, zavrsnu vecer
poceli u sam lagani sumrak, oko 20.45 h, tako da je prvi sastav ROCK SISTEM
TRIO imao nesretnu cast da svira pred dvadesetak-tridesetak poluzainteresiranih
promatraca koji su mahom prepricavali dogadjaje s jucerasnje utakmice s mjestimicnim
promatranjem susreta izmedju Svicarske i Juzne Koreje koji se prenosio na
velikom panou. No, Rock Sistem Trio se predstavio u vrlo dobrom svijetlu jer
postoje najduze od svih sastava koji su prodefilirali na ovogodisnjem HGF-u.
Osnovani su daleke 1998. i od tada svoju troclanu postavu nisu mjenjali. Imaju
stoga veliko i bogato iskustvo, no jos uvijek su u fazi demo sastava, a od
znacajnijih dometa u njihovoj biografiji stoji im osvajanje 2. mjesta na demo
festivalu u zagrebackoj Pracki pocetkom 2006. godine. Sviraju nesto nalik
na hard-rock, medjutim liseni su banalnih fraza tako da su glazbu koncipirali
na debelom melodicnom zvuku bas gitare, dok je solo gitara prilicno stavljena
u pozadinu sto rezultira s vrlo dobrom zvucnom r'n'r slikom. U pojedinim kompozicijama
osjeti se podudarnost sa etabliranim imenima poput Majki, Partibrejkersa,
Kojota, The Stuff, Elektrobudom, Skoljkama ili pak sa Zeppelinima i ranim
Stoogesima sa Iggy Popom koje navode kao svoje uzore. Najbolji dio njihovog
cjelokupnog koncepta su odlicni tekstovi na hrvatskom jeziku koji su puni
individualnih opsesija, te nadahnuti socijalnim, emotivnim, religijskim, pa
i ateistickim motivima. Imaju svoj stav i jasno se uocava da su posve iskreni
i puni pozitivnog duha kojeg su odlicno ukalupili u kreativne i bogate glazbene
aranzmane. Jedina zamjerka su trenuci u pojedinim melodijama koje zazvuce
kao kopija nekih poznatih velikih hitova s ex-YU scene. U konacnici, mnostvo
funk-rocka (skladba "Reci svima"), riffova ("Bas kao ja")
i brzog r'n'r-a ("Ovako ili nikako", "Sam protiv svih",
"Idemo do kraja"...). Rock Sistem Tria nakon pola sata svirke svima
je skrenuo paznju da valja zaboraviti jucerasnji debakl hrvatskih nogometasa
i posve se orijentirati na glazbu, tako da je ovaj sastav pokupio vrlo dobar
aplauz nakon svojeg nastupa.
Najbolji scenski nastup cijelog HGF-a prikazali su zagrebacki MENTAL HARAKIRI,
jos jedan sastav koji ima otprilike dugacak glazbeni staz poput Rock Sistem
Tria. Oni su kvartet (gitara, bubanj, bas i vokal), sviraju zestoki, ali vrlo
plesni hardcore-metal u kojem prelamaju glazbeni stih nalik na RATM, System
Of A Down, Sepulturu, Limp Bizkit, Faith No More, Biohazard, Deftones... Vokal
je vrlo kreativan i koristi pjevane sintagme s povremenim ubacivanjima vlastitog
"krvavo" obojenog glasa (nije crust!) sto daje poseban dojam njihovom
sjajnom glazbenom mixu. Vrlo su moderni u svojem glazbenom pristupu, pa stoga
nije cudo da su bili predgrupom Soulfly. Na pozornici su pravo plesno ludilo,
opako su "nabrijani", puni energije poput Henry Rollinsa, te su
jedini sastav koji je imao svoj stand na kojima su prodavali majice i CD-ove
koje su tijekom koncerta skoro pa sve podijelili i razbacali u publiku. Bili
su pravo iznenadjenje ove zavrsne veceri i za dlaku im je izmakla glavna nagrada,
no sam vokal Marco poslije mi je rekao da to nije toliko bitno kao cinjenica
da je vazno da sviraju i da to sto rade mogu s neskrivenim zadovoljstvom podijeliti
s oraspolozenom publikom.
Nakon Enegrije, na pozornicu izlazi sastav kojeg sam s nestrpljenjem ocekivao
- THE ORANGE STRIPS iz Labina, buduci da su jedni od rijetkih demo sastava
ovogodisnjeg HGF-a kojeg sam vec gledao i cije materijale sam vec preslusavao
tijekom izbora za nesretni "Demo(o)zona" tijekom prosle godine u
sisackom Ozonu. Oni su mnogoljudni sastav (tri gitare, bas, bubanj i klavijature),
osnovani su 2002. godine i koliko sam uspio saznati od njihovog gitariste
s naocalama, gotovo svi clanovi postave imaju jos poneki projekt ili frakciju
izvan samog The Orange Stripsa. Sviraju alternativni pop-rock koji ima svoje
korijene u otockom zvuku na relacijama Joy Division, The Cure, U2, sve do
najnovijih kurentnih trendova poput Coldplay, Placebo ili Notwist. No, u njihovom
stilu ima jos tu svasta - od Tortoise do Mogwai, Radiohead i Arab Strap. Glazbeno
i aranzmanski su vrlo bogati sto oslikavaju mnogobrojnim gitarskim dionicama
koje su u neocekivanim vremenskim intervalima obogacene raznim sitnim efektima,
melodijama i izletima u vrlo duboke, te poprilicno misticne sfere. Tekstovi
su na engleskom jeziku, a pjeva ih vrlo fin i kulturan akusticni gitarist
Valdet Luboteni koji je i sam tekstopisac. Takodjer sam uspio saznati da su
tekstovi vrlo duboki, ponekad cudni i puni razlicitih razmisljanja o svemu
i svacemu, te bi se o pojavi ovog autora i samog sastava valjalo uloziti vise
truda i analize od 30 minuta svirke na HGF-u. Jedina je steta sto su ispraceni
s vrlo blijedim reakcijama publike kojoj ovaj stil ocigledno nije "legao".
Potom je slijedila svirka sastava MOJO RUN iz Bjelovara koji su ove veceri
krenuli kao trio (bas, bubanj i gitara), te su odsvirali jedan cudan minimalisticki
instrumental kojim su naglasili suptilnost svoje svirke koja bazicno lezi
u fuziji funka i rocka sa izletima u vjeste gitarske improvizacije. Nakon
instrumentala prikljucuje im se pjevacica Ana koja ima solidan raspon glasa
za tekstove koji su na engleskom jeziku, te su tijekom svoje polusatne svirke
dali do znanja da gaje i blues uz sitne primjese hard-rocka koji se najbolje
ocitao u kompoziciji "Sick of lies". Za to vrijeme pocelo se okupljati
sve vise publike koja je zeljno ocekivala nastup Zadruge, tako da se Mojo
Run ispratio sa solidnom kolicinom aplauza.
I naposljetku, nastupio je posljednji sastav u ovogodisnjoj konkurenciji
HGF-a - SPINA iz Zagreba. Oni su najmladji sastav po stazu, osnovani su tek
prije 2-3 mjeseca i veliko su iznenadjenje kako su u tako kratkom vremenu
uspjeli oformiti i etablirati svoj prilicno zahtjevan glazbeni stil. U postavi
su cak tri djevojke (vokal, bas i bubnjar), te dva momka na elektricnim gitarama,
a sviraju nesto izmedju funka, bluesa i rocka s velikim primjesama r'n'b-a,
popa i jazz elemenata. Tekstovi su na engleskom jeziku, skladbe su uglavnom
lezernije i obogacene finom gitarskom laid-back atmosferom, te su vrlo radiofonicne
i prepune erotike i senzibiliteta koji isijava iz Majinog vokala. Glazba im
je puna emocija i strasti, te bi se sasvim lako moglo dogoditi da popune onu
prazninu koja je nastala utrnucem Jinxa i ne pretjeranom aktivnoscu The Bastardza.
Takodjer, njeguju i plesnije kompozicije, pa je za ocekivati da ce kroz izvjesno
vrijeme doci do publike koja konzumira izvodjace poput primjerice Gotan Project,
Stinga, Sade, Yammat... Takodjer je interesantno da su svega 2 mjeseca nakon
osnivanja nastupili u emisiji HTV-a "Dobro jutro Hrvatska" sto dovoljno
govori o njihovom kreativnom i komercijalnom potencijalu. Za pretpostaviti
je, po predstavljenom sessionu, da ce im podrsku vrlo brzo priustiti klubovi
poput Aquariusa, Tvornice, te vrlo lako moguce i KSET.
Potom je na stage ponovno izasla voditeljica Ivana i proglasila konacne pobjednike
HGF-a - MINIMUM SYSTEM REQUIREMENTS, koji su po misljenju strucnog zirija
dobili najvece ocjene. Steta je sto veceras nije bilo sastava da odsvira barem
jednu kompoziciju pred sada vec vrlo krcatim auditorijem na ovom odlicno organiziranom
open airu. Umjesto toga, na pozornicu izlazi lokalni sastav NEZBIT koji je
u stvari band Goran Vrgoca, organizatora cijele manifestacije, te slijedi
vrlo dobar punk-rock koncert sastavljen iskljucivo od obrada poznatih rock
skladbi. U repertoaru imaju podosta skladbi Ramonesa, a izmedju ostalog odsvirali
su i brze punk-rock verzije "In between days" (The Cure), "Have
you ever seen the rain" (Creedence Clearwater Revival) i zanimljiv cover
"Ona se budi" (Sarlo akrobata).
U poprilicno uzavreloj atmosferi koju su prouzrokovali Nezbit sa svojim best
of repertoarom, oko 2 h izjutra izlazi ZADRUGA koja je bez sumnje ovdje pravi
zvjezdani rock sastav koji ima gotovo kultno sljedbenistvo. Ne treba niti
spominjati da gotovo sva prisutna publika zna apsolutno sve njihove skladbe,
te zajedno s njima pjeva sve tekstove. Cak je i sam Kresimir Koncevski (vokal)
djelomicno uletio u duh raspjevane publike i prihvatio ponudjeni demizon vina,
te nategnuo iz njega unatoc nedavnoj izjavi da se "ostavil pijace".
Njihov dobro znan repertoar bio je sastavljen od poznatih naslova poput "Zagorski
Tarzan", "Ja zivim vu malome selu", "Tan du gej",
"Krava mi je v detelinu vusla", "Nebo i zemlja", a svoju
ekstazu svi prisutni su dozivjeli uzvikivavsi refren skladbe "Dva put
po dva". Ono sto su, primjerice, Gustafi u Istri, Gego i Picigin Band
u Dalmaciji, Cinkusi u Podravini, to je isto Zadruga u Zagorju. Kultni i popularni,
ovo je bio najbolji moguci nacin za zatvaranje ovogodisnjeg 10. jubilarnog
HGF-a koji je na koncu ipak uspio okupiti zavidnu kolicinu publike i stvoriti
odlicnu scensko-glazbenu atmosferu. Organizatorima (Vrgocu i Bixiju, te vlasniku
objekta, Mirku) jos jednom svaka cast na ulozenom trudu i finalnom rezultatu
jer se ukazalo niz vrlo kvalitetnih i perspektivnih novih imena koja ce, ako
bude srece, jednog dana znaciti nesto u okvirima hrvatske glazbene scene.
Prostor odrzavanja HGF-a je odlicno lociran pored jezera i za buduce organizacije
ovog festivala valja ocekivati dodatne sadrzaje i nadajmo se jos veci broj
posjetitelja. Zvuk odlican tijekom sve tri veceri, izbor izvodjaca vrlo dobar,
organizacija vise nego odlicna, a da smo onu nesretnu utakmicu sa Australijom
dobili, mogla je biti urnebesna festa. I naravno, neka je sa srecom Minimum
System Requirementsu, a i svim ostalim sudionicima.
