Tuxedomoon
22.02.2007. - Klub Aquarius, Zagreb, Hrvatska

Tog februarskog četvrtka, Tuxedomoon su se predstavili kao vrlo jednostavan četveročlani sastav sjajnih glazbenika koji sve svoje bizarne konce drže u glavi uz neobičan način izvedbe. Odavno više nemaju želje da probijaju "glavom kroz zid", ali zato rade odličnu i vrlo teško definiranu glazbu za kritičare i publiku. Oni su prije svega rock sastav koji je prošao mnoge faze razvojnog 30-togodišnjeg puta s naglaskom na avangardu, klasiku, jazz i rock, te se samo služe najosnovnijim medikamentima - ritam mašinom, bas gitarom, violinom, klavijaturama (sintesajzer, orgulje, piano), električnom gitarom, saksofonom, thereminom, klarinetom i vokalima. A za neki drugi sastav od četiri, čak i akademska glazbenika, poput njih, i ovo je već previše.

Već sam pogled na parkirane automobile ispred Kluba "Aquarius" i njihove registarske oznake dovoljno je govorio o velikoj reputaciji ovih čudnovatih Amera iz San Francisca. Od automobila iz, naravno, Zagreba i bliže okolice (Sisak, Karlovac, Varaždin, Koprivnica, Bjelovar, Ogulin, Krapina...), nešto daljih područja (Nova Gradiška, Kutina, Rijeka, Slavonski Brod, Virovitica, Osijek...), sve do publike pristigle s teritorija daljih od 400 km (Split, Dubrovnik, Makarska...), a bilo je i nekolicina vozila s registarskim oznakama BiH, Slovenije i Mađarske.

A u klubu pravi gothic-electro-alter štimung prije samog koncerta kojeg je opsluživao meni neznani DJ sa setom vrlo dobre i pomalo zaboravljene, uglavnom new-wave i electro-body scene 80-tih i 90-tih, uz preglasno odvrnut bas i strahovito loš zvuk koji je zvučao kao da izlazi iz nekakvog kasetofona sa šumovima podebljane trake.

Tuxedomoon, koji su posljednji puta gostovali u Zagrebu 1992., kako su na samom početku šaljivo izjavili "...u vrijeme kada je ovdje još bila Jugoslavija", počeli su svoj nastup u 22,30 h, pred ugodno popunjenom audijencijom koja je doslovce mjesecima čekala ovaj koncert. Koncert su potpuno koncipirali kroz presjek rada iz posljednjih 7-8 godina kada su imali česta prevrtanja članstva i objavili samo četiri albuma "Joeyboy In Mexico", "Soundtracks / Urban Leisure Suite", "Cabin In The Sky" i najnoviji, "Bardo Hotel Soundtracks". Pošto su uvijek bili nepredvidljivi i vrlo teško kategorizirani za bilo kakav pretinac, nije niti malo iznenađenje bilo kada su večeras umjesto bubnjara koristili običnu ritam mašinu s kojom se služe u posljednjih nekoliko godina. Sama postava, koja je danas sastavljena od zrelih, ali vrlo svježih pedesetogodišnjaka, izazvala je dosta čuđenja u publici (a i mojih, moram priznati), te su se čuli komentari u stilu "koji je od njih Reininger, a koji je Brown...", te "jel' neki od njih Tong i Principle, a možda i Belfer...". U publici je za divno iznenađenje bilo i vrlo mladog naraštaja od nekih 18-25 godina koji su zdušno gledali Tuxedomoon i plesali tijekom cijelog koncerta, te im ništa drugo osim glazbe nije bilo važno, što je za svaku pohvalu.

Prošle su godine i godine (točno dvadest i dvije) kada su imali sjajni hit "In a manner of speaking" čiji je video spot bio rado viđenim brojem na televizijskim medijima i kada su izgledali poput new romanticsa u bijelim i svilenim košuljama s pravom, skoro anoreksičnom linijom. Večeras je bilo vrlo teško odrediti koje su to osobe, ali zato su se otkrili po svojim izvedbama. Kao prvo, Tuxedomoon su u 21. stoljeću kompletni umjetnici i glazbenici koji nevjerojatno kreativno izvode svoj repertoar. Svirka je bila takva da je u Klubu Aquarius gotovo bio tajac kako se ne bi propustio niti djelić njihove vještine, što nikako ne znači da oni sviraju vrlo tiho, štoviše, skladbe su im uz pratnju ritam mašine podebljane s minimalistički besprijekornim melodijama hipnotičkih linija bas gitare. E, možete me ubiti, ali tko je proćelavi sijedi gospodin u crnom odijelu s dugom kosom zavezanom u rep na bas gitari koji je cijeli koncert bio zadužen i za ritam mašinu, te promatrao odreda publiku u prvim redovima kao da je tražio nekoga - neznam. Isto tako nemam pojma kako se zove gospodin u crnom bolero sakou i odijelu na trubi i usnoj harmonici, te da li je prosijedi kratko ošišani mister s naočalama i u crnom odijelu zadužen za gitaru, violinu, povremene vokale i mini-moog Blaine L. Reininger. Njega sam osobno vidio davno, davno na solo koncertu u Zagrebu, kada je imao tamnu kovrdžavu kosu, ogromne zulufe, brkove, naočale "skoro pepeljarke" i cilindar na glavi, ali danas, ako je to on, izgleda poptuno drugačije. Ali zato se otkrio Steven Brown sa svojim ne više tako naglašenim "mračnim i arogantnim" vokalom, te nevjerojatnim nastupom kao multiinstrumentalist na sintesajzeru, klavijaturama, n-synthu, thereminu, orguljama, te omiljenim mu saksofonu i klarinetu (drveni i limeni) čije dionice u gotovo svakoj skladbi svira po notama!.

I premda sam ih, kao i publika, vrlo teško prepoznao (ako uopće jesam), danas izgledaju potpuno drugačije, no zvuče odlično. Kroz uvodni ambijentalni eksperimentalni komad gdje su učestvovala sva četvorica glazbenika, koncert su okrenuli u plesnom, elektronskom izdanju "Luther blessed" nakon koje je slijedio minimalistički elektronski broj kojeg su obilježili samo klarinet, truba, mini-moog i bas gitara. Od novih skladbi s posljednjeg albuma izveli su samo "Still small voice", dok se u ostatku nastupa moglo čuti samo prelamanje naslova sa albuma "Cabin In The Sky", "Joeyboy In Mexico" i "Urban Leisure Suite" koje uz ritam mašinu i dosta jednostavne bas linije donose sjajne interpretacije Steven Browna koji tijekom samo jedne pjesme promijeni 4-5 instrumenata u fantastičnoj izvedbi koja seže u duboke sfere klasične glazbe, jazza, popa, rocka, avangarde, te uz sve to većinu skladbi i otpjeva. Premda se tijekom koncerta moglo čuti povika iz publike koji su tražili "Desire", "No tears", "In a manner of speaking" ili "daj nešto žešće", Tuxedomoon su tek na kraju koncerta izveli svoju staru skladbu "This beast" iz 1987. (nemam pojma zašto baš ovu?).

Bez obzira što je publika možda očekivala bar kraći set dobro znanih songova iz ranije karijere, cijeli koncert je bio savršen i bez ijedne greške, te je vođen njihovom uvijek gorućom voljom da svaki puta uživo odsviraju nešto posve drugo.

Nestandardni kao i tijekom cijele karijere koja traje već punih 30 godina, izašli su na samo jedan bis gdje su konačno priuštili dvije stare skladbe - "Some guys" sa sjajnog albuma "Holy Wars" i nezasluženo zaboravljeni single "Dark companion" (može se pronaći na kompilaciji "Solve At Coagula").

Koncert savršen, Tuxedomoon imaju još mnogo, mnogo toga za reći u glazbi kojom se bave, ali odavno tu više nema mjesta za skladbe poput spomenutih "No tears", "Desire", "In a manner of speaking" ili sjajnih komada - "Incubus (blue suit)", "What use", "In the name of talent", "Time to lose", "Holiday for playwood", te cijelog niza genijalnih komada sa albuma "Holy Wars" ("St. John", "Bonjour tristesse", "Hugging the Earth") i mnogih drugih koje vjerojatno niti ne mogu izvoditi zbog određenog hendikepa što su te pjesme napravili, komponirali i svirali u posve drugačijim postavama. Šteta.

Turneja kojom obilaze Europu (dva dana prije bili su u Grčkoj, dan prije u Beogradu), dovoljno ih je umorila, te su samo tijekom koncerta nekoliko puta vrlo srdačno izgovorili "hvala", što je više nego dovoljno da se njihova ne brojna, ali vjerna publika osjeti dobrodošlom na njihovom večerašnjem sjajnom nastupu.

Možda im je dojadilo da ih gleda i sluša jedna te ista publika... Možda bi htjeli postati stadionski sastav, a možda uživaju u tome što su baš upravo takvi kakvi jesu. Kultni i nikad dovoljno objašnjeni. Kod umjetnika ništa neznaš. Uvijek je neočekivan i zbunjujući, čak i za samog sebe, ali je uvijek genijalan po svojem izrazu. Živio nam Tuxedomoon još najmanje 100 godina i da živi dočekamo neke nove nasljednike njihove potpuno jednostavne, ali neobične glazbene kulture.