Joe Lally (Fugazi, USA)
+ ZU (I)
05.03.2007. - Galerija SC, Zagreb, Hrvatska
Nakon poduže diskografske pauze čuvene skupine Fugazi iz Washingtona (posljednji
album im je bio "Argument" iz 2001.), basist Joe Lally je prvi koji
se oglasio sa svojim solo albumom. Premda se Fugazi nisu definitivno raspali,
oni i dalje rade u sklopu svoje diskografske etikete Dischord i to mnoge stvari
kako bi svoj rad podigli na višlji nivo. Joe je prošle godine objavio svoj debi
album "There To Here" gdje su mu između ostalih gostovali i sami članovi
Fugazi - Ian McKaye i Guy Picciotto. Njih dvojice večeras nije bilo, ali zato
je Joe angažirao vrlo omiljen alternativni italijanski sastav na ovim područjima,
trio Zu, da mu budu pratećim bandom na europskoj turneji.
Pred solidno popunjenom Galerijom SC, Joe je prvo predstavio članove tria
Zu (bas gitarista Massimo, bubnjar Giacoppo i alt saksofonist Lucca), te je
napomenuo kako je glazba daleko značajnija stvar kada se izvodi uživo i ima
barem jednog slušatelja osim samog izvođača. Njegov stil koji je predstavio
može se najkraće opisati kroz prizmu smirenog zvuka Fugazi s nekoliko posljednjih
albuma (od "Red Medicine", "End Hits" do "Argument")
uz dodatak nekih dionica koje je saksofonist Lucca pridodao kao začin, odnosno
nadomjestak gitarskim dionicama kojih večeras uopće nije bilo. Sve pjesme
su mu pjevane i obrasle u strogi obrazac čistog indie-rocka s povremenim izletima
u art, odnosno u njegovom slučaju čisti underground kojeg su neki od prisutnih
ljudi protumačili kao "bezveze i smrtno dosadno".
Međutim, ne bih se složio s time. Pažljivo slušajući sve te skladbe, tu ima
veoma mnogo pozitivne energije i strahovito mnogo revalorizacija kurentnih
trendova od reggaea, trip-hopa, do underground strujanja koja je podario upravo
Dischord, ali na posve smireni i veoma pristupačan način. Njegove pjesme su
veoma plesne, vrlo jednostavno aranžirane i na momente zvuče kao dio nikad
ljubljeno prepoznatih skladbi Haustora i Rundeka ("Lice", "Samo
na čas", "Senior", "Za nas"), Dali's Car ("Judgement
Is The Mirror", "His Box"), te mnogih naslova David Sylviana
(posebno onih pjevanih s albuma "Gone To Earth"), uz pridodatak
mnogih sitnih eksperimenata koje obavlja u ovome slučaju njegov prateći sastav
Zu. To su naoko male i sitne eskapade na bas gitari, bubnjevima i saxu, no
izgleda da Joe želi nakon trideset godina svakojakog glazbenog rada (kojeg
mnogi i dan danas svrstavaju u hard-core) konačno potegnuti pravu crtu umjetnosti
na svoj rad. Uostalom, niti posljednji album Fugazi nije ništa drugo do čista
rock-umjetnost. Čak nije ovim Talijanima dozvolio nikakav alkohol prije koncerta
kako bi bili što bolje koncentrirani na samu izvedbu. Sve skupa, ispalo je
odlično, bez obzira tko god šta mislio. Poslije sam se i slikao sa njime i
zaprepastio sam se da ja sa svojih 183 cm i 100 kg pored njega izgledam kao
div. Joe se udaljio, cijeli koncert bio pored ulaza ispijajući mineralnu vodu
i ostavio mjesto za Zu.
Usljedila je kraća pauza u kojoj su Zu uspjeli konačno popiti nekoliko piva,
te u 23.32h kreću sa svojim opakim noise-jazz-rockom. Njihove sve skladbe
su instrumentali i temelje se na vrlo jednostavnim melodijskim i ritmičkim
riješenjima. Skladbe su im drsko nabrušene vražje ubitačnim ritmom bubnjara
Giacoppa, naglim breakovima i mnogim, ali posve jednostavnim idejnim ostvarenjima
basiste Massima i saksofoniste Lucce (koji je u tom pogledu najjači po pitanju
improvizacije). Kroz koncert su saželi dobar dio underground povijesti, no
ono što je cijeli tok neprikosnoveno vodilo kao lajt-motiv jest neprestana
prisutnost Lounge Lizards, prvog albuma slovenske Miladojke Youneed, japanskih
Ruins, beogradskog Šarlo Akrobate ("Bistriji ili tuplji čovek biva kad..."),
nikad prežaljenih Mamojebaca i novovjeke Disciplin A Kitchme. Sve su to vrlo
linearne melodije s puno improvizacija i naglih breakova. A to, priznajmo
nije ništa novo. Međutim, u određenom trenutku je saksofonist Lucca pokazao
sve svoje umijeće (čini mi se da je akademski glazbenik), te je kroz 30-sekundni
intermezzo satkao školu Schoenberga, Stockhausena, John Cagea, Coltranea,
Miles Davisa, Sonic Youth, Einsturzende Neubauten, The Residents, pa i Hendrixa,
što je ovome koncertu pridodalo posebnu i vrhunsku umjetničku čar. Pred sam
kraj basisti je izgorijelo pojačalo, te se koncert nije mogao privesti kraju
(Massimo ga je ipak odvrnuo previše), pa su samu završnicu odsvirali Lucca
i Giacoppo.
Treći puta u Hrvatskoj, ovi vrsni Talijani su pokazali da imaju sve argumente
za dolazak ispred publike koja ih je večeras posmatrala - od Nine iz Tigrove
masti (i 7 That Speels), preko neznanih štovatelja underground rock-fuzion
kulture do samih vrhunskih majstora zanata - Žike iz Overflow i novinara Juraj
Šiftara.
