Damir Avdić Diplomatz
16.10.2007. - Klub Spunk, Zagreb, Hrvatska

Premda nemamo informacija kako je prošao ostatak Grahine turneje po Hrvatskoj (Čakovec i Križevci), imamo svjedočanstvo s lica mjesta - iz zagrebačkog Spunka gdje se te večeri dogodila mini rock revolucija.

Kada znate da će te prisustvovati koncertu gitariste kantautora, prva pomisao je još jedan 'dosadni' nafurani Dylan iz Oktogona s akustičnom gitarom zavaljen na visoku barsku stolicu uz prožvakane sentimentalne tekstove. Glede ovog koncerta moglo je biti nekih sličnih insinuacija za one koji ne poznaju rad i stvaralaštvo Damir Avdića. Njegov album "...od trnja i žaoka" (2004, Slušaj najglasnije) koliko sam u protekle tri godine primjetio, nije pokupio nekakav iole vrijedan spomena širi medijski značaj. No, sama činjenica da je koncert organiziran u Spunku, malenom kafiću-klubiću kapaciteta tek nešto više od 50-tak mjesta, davala je optimističku vjeru u samu večer da neće biti dosadno. Prije koncerta uvijek se zavrti neka dobra glazba uz koju se može popiti pokoja pivica, uvijek se sretne poneki poznanik ili neka faca s estrade, tako da u slučaju dosadnog ili lošeg koncerta postoji opcija da u dobrom društvu tih sat vremena prođe bez puno muke.

Večeras sam bio u društvu Danka (pjevač grupe Andrija) s kojim sam nastavio druženje od protekle večeri (koncert Novi zvuk u SAX-u), a iznenadio sam se ugledavši Saleta (Aleksandar Dragaš) i 3/4 banda Viva Glorio. Fino smo popričali uoči samog koncerta, ispred kluba, gdje je svoju koncentraciju sakupljao i Damir Avdić koji nam se nakratko pridružio u razgovoru. Bio je skroz miran odavajući krajičkom oka određenu dozu treme.

Ali ljudi moji, kada je počeo nastup ja nisam mogao vjerovati da je to ta ista osoba koja je petnaestak minuta ranije bila jedna sasvim drukčija persona.

Sa električnom gitarom započeo je doslovno bombardirati porukama. Prvo je na majicu sa likom Che Guevare na prsima nalijepio dvije ljepljive trake prekriživši mu lice i otpočeo svoju buntovničku punk/hc-rock epopeju. Njegovi tekstovi su nešto što zaista morate čuti ili pročitati, ako do sada niste. Obiluju krvavim i bolnim scenama, bogatim lirskim epitetima i poredbama, metaforama, sarkazmom, crnim humorom, ironijom, groteskom..., te su zavijeni u debeli sofisticirani omot kome zub vremena neće moći nauditi. U njegovim tekstovima se osjeća mračni duh poezije Ivan Goran Kovačića, rockerski underground Lou Reeda i Nick Cavea, prgavi frustrirani naboj PJ Harvey, a sam nastup je nešto toliko upečatljivo i jedinstveno da su svi prisutni, doslovce, ostali ukopani i ošamućeni. To su takve pljuske od kojih se slušatelj, u ovom slučaju, promatrač, može osjećati kao nezreli balavac.

Slušati ga na albumu nije niti mrvica od onoga što je taj umjetnik pružio večeras. On ima savršeni osjećaj za solo performance, pa je uz neprekidno filanje distorziranih riffova koje vadi i crpi tko zna odakle, premostio barijeru između suhoparnog kantautora za mikrofonom, često izlazio s gitarom među posjetitelje izvikujući, recitirajući i jecajući vlastite tekstove, dovodeći svoj nastup u veliko stanje lirsko-glazbenog transa.

Također, sjajno barata sa aranžmanima koje uz ograničenu formu električne gitare i vlastitog vokala često izbalansira u omjerima pola buke - pola tišine. Od samih čvrstih i kreativno osmišljenih distorziranih riffova, zavisno o samom lirskom konceptu, prebacuje težište na tihe dionice koje se često svode na minimalističko prebiranje po žicama, tako da mu je od poznatijih jedini sličan u ovome fahu, Billy Brag, ali onaj otprije dvadesetak godina. Dodajmo da je izveo gotovo kompletan materijal s albuma, te da je nakon svake skladbe pokupio gromoglasan aplauz svih okupljenih, a da je želio mogao je odsvirati još čitav niz skladbi na što mu nitko ne bi prigovorio niti riječi. Sve čestitke!