Nine Rain
22.02.2008. - Močvara, Zagreb, Hrvatska

Mnogi će požaliti što te večeri nisu došli na premjeru Nine Rain u Zagrebu, meksičkog banda čuvenog Tuxedomoonaša - Steven Browna - u posve drukčijem, vedrijem i plesnijem izdanju.

Tuxedomoon u Hrvatskoj imaju vrlo vjernu i brojnu publiku, te je dosta čudno što nakon dva odlična i vrlo dobro posjećena koncerta 2007. u Zagrebu (22.II Aquarius i 13.XI Močvara), ovaj nastup Brownovog sastava Nine Rain nije promatralo više od stotinjak ljudi. Vjerojatni razlog tome leži u uobičajenoj činjenici da se svaki novi projekt-band nekog čuvenog glazbenika uvijek doživljava s dozom određene zadrške s mišlju da 'to više nije to', a ako jest neka led s eksperimentiranjem i odlaskom na koncert probije netko drugi. Uz mnogo najava koje je Močvara odaslala mnogobrojnim portalima i novinama, to je vrlo grozno razmišljanje...

Nine Rain su nastali nakon privremenog razlaza Tuxedomoon 1993. kada je Steven Brown (klavijature, vokali, duhački instrumenti) iz Njemačke pokupio tada mlađahnog elektronskog glazbenika Nikolas Klaua i preselio se u Mexico City. Radeći paralelno i sa Tuxedomoon koji su se ponovno okupili, Brown i Nine Rain su objavili 4 studijska i jedan live album, te unatoč već petnaest godina dugačkoj karijeri osim u Meksiku i Latinskoj Americi nisu još počeli ubirati zasluženu pažnju u ostalom dijelu svijeta. No, ovaj koncert je mogući demant i poziv svekolikom pučanstvu da ubuduće obrate pažnju na njih više nego li na atrakcije poput Ricky Martina, Enrique Iglesiasa ili Shakire, koje uzgred rečeno svoje latino korijene njeguju otprilike kao ex-Škegro svoju šlampavu ekonomiju.

Na pozornicu je izašla puna koncertna postava koju čine uvijek dotjerani, ovaj puta u sivom odijelu sa zlatnim uresima na hlačama, Steven Brown (klavijature, vokal, saksofoni i klarinet), Jose Manuel Aguilera (ukulele i vokal), Juan Carlos Lopez (bubnjevi i udaraljke), Oxama (gitara), Daniel Aspuru (bubnjevi) i naravno Nikolas Klau (bas). Otvaraju nastup sa dva odlična plesna instrumentala "Mekatl" i "Sonona" koji su sjajan spoj žestokih gitarskih rock riffova i solaža, te osebujno plesnog fandanga i salse, ritmova koji su tokom čitavog koncerta neprestano prisutni u njihovim taktovima što je publika vrlo dobro prihvatila i počela plesati, tapkati i cupkati.

Naredni set nastavljaju sa "Accion", "Guantanamo" i "Isla", također plesnim skladbama koje uz konstantan latino-ritam imaju i sjajne Brownove bravure na duhačkim instrumentima, te izmjene vokala na engleskom (Brown) i španjolskom jeziku kojega je interpretirao Aguilera čiji je zadatak vrsna minimalistička svirka na tri različita ukulelea sa četiri i šest žica. Upravo njegov zvuk ukulelea daje čarobni duh atmosfere Nine Rain. Nije to tipična ritmička svirka, već sitne fingerpicking dionice koje se postepeno nadograđuju i vrlo umješno razvijaju. Također treba spomenuti i odličnog Lopeza na udaraljkama koji je okružen kongama, elektronskom hand-drum mašinom i različitim sitnim zvečkama koje donose specifičan ritmički, a u nekim trenucima i posebno dojmljiv ambijentalni sadržaj. U skladbi "Tezca" (anagram od Aztec) koja govori o drevnoj borbi istrebljenih Asteka protiv španjolskih konkvistadora, Steven Brown stavlja plavu masku sa žutim obrubima oko lica i usta, te izvodi mini art-performance koji je osim pjevanja uključio i nekoliko sitnih, ali vrlo dotjeranih koreografija i pokreta rukama poput drevnog vrača koji istjeruje loše vibracije. U ovoj prilici sa bubnjeva je na klavijature prešao Aspuru.

Potom slijede "Las voces" i "Mex woke up", također fini spletovi latinske (posebno kubanske) glazbe, a u "Invisible" se dodiruju i elemenata Tuxedomoon kroz, usuđujem se reći, daleko bolje melodičnije i plesnije sfere nego li ih na dva-tri zadnja albuma isporučuju i sami Tuxedomoon. Posljednje tri skladbe bile su "Oracion", "Blo fish" i "Emancipation", sve od reda besprijekorno aranžirane i izvedene plesne pjevane teme uz stalno miješanje vokala na engleskom i španjolskom jeziku. Jedna od ove dvije prvonavedene je bila sjajan rock broj koji miriše na nešto sporiji kultni hit Tuxedomoon "No tears" sa daleko prodornijim zvukom klavijatura, gitarskom slide solažom i naravno, nezaobilaznom fandango ritmu. U ovoj posljednjoj, "Emancipation", predstavljen je cijeli sastav po dobro znanom principu - 'na gitari Oxama' (pa slijedi virtuozna solo dionica), 'na udaraljkama Juan Carlos Lopez' (pa opet njegov set ) itd., da bi se koncert završio uobičajenom završnicom gdje sudjeluju svi glazbenici. Melodija je odlična i veoma se lako pamti. Ali, jao i naopako... mister Aguilera koji je predstavljao glazbenike iz banda zaboravio je spomenuti osnivača sastava Nikolas Klaua na basu, pa je skoro na pozornici nastala svađa. Klau se nije htio pokupiti s pozornice, Brown i Aguilera su ga smirivali da su posve zaboravili u čitavom žaru i zanosu izvedbe pred rasplesanom publikom, te su vjerovali ili ne, odsvirali samu završnicu "Emancipation" gdje je Klau odsvirao nekoliko tonova na bas gitari kako bi bratstvo i jedinstvo banda ostalo i dalje ujedinjeno. Ha, šta će te, događa se to i ovakvim profesionalcima...

Na bis su izašli samo jednom, te su pri tome izveli jedan, kako su rekli, eksperimentalni broj u kojem je Aguilera samo pjevao nekoliko uzdaha uz ritmički tempo fandanga uz koji se može veoma dobro, komotno i ugodno plesati sam ili u dvoje. Publika je, naravno, tražila još, ali Nine Rain se više nisu pojavili na pozornici. Nije vrag da su se ozbiljno posvađali...?! Ma, nije..., tja, turneja im je u toku.

Epilog: Nine Rain su sjajan sastav dugogodišnjih glazbenika od kojih su neki u debelim pedesetim godinama (Brown, Aguilera i Oxama), svi su odreda vrsni poznavatelji glazbene struke, a za Tuxedomoon ih jedino veže činjenica da svoju glazbu izvode na kilometrima pomaknutiji način od hrpetine nemuštih imitatora latino, a osobito fandango i salsa ritmova, kao što su Tuxedomoon bili miljama udaljeni od electro-popa, post-punka i new-wavea, a ipak su bili vrlo bliski s njima. Spram njih domaći Cubismo i slični latino surogati zvuče vrlo smiješno, plitko, patetično i naivno. To je uočio i sam Igor Pavlica, poznati trubač (Haustor, Jinx, PCVC, Šo!Mazgun...) koji tokom cijelog koncerta nije skidao zadovoljstvo s lica. A i nitko od prisutnih stotinjak posjetitelja.

Vedro, rasplesano, zabavno i umjetnički sjajno dotjerano. Jest, Nine Rain je jako, jako dobar world-music spoj fandanga, salse, rocka, jazza, dancea i avangarde. Ako ih mediji uoče i prihvate, idući puta bi ih mogla gledati publika barem u Tvornici ili Boogaloo, a možda i u Domu sportova ili Lisinskom, a zašto ne i u Sarajevu, Beogradu ili Skoplju. Oni su sjajan i veoma komercijalan, a istovremeno i profinjeni art sastav. Njihove albume treba obavezno nabaviti. Kao što je Ry Cooder eksplodirao sa umirućim glazbenicima Buena Vista Social Club, tako će ovi daleko mlađi, ali ništa manje kompetentniji muzičari sa provjerenim Steve Brownom već doći do svojeg pravog svjetskog rezultata. Eh, šta bi bilo da je Sting nakon albuma uživo "Bring On The Night" i drugog studijskog "...Nothing Like The Sun" nastavio epopeju sa latino-jazz / popom... danas bi glazba Nine Rains bila medijski svjetski broj jedan. Ali izgleda da sa Nine Rain, Senior Coconuts i nekolicine kompozicija sa odličnog albuma Mexican Institute Of Sound "Pinata" (2007, National Records) počinje novo vrijeme za proboj ovakvog glazbenog stila u svijet.
I zato, neka bude žao (ili krivo) svim vjernim Tuxedomoonašima što nisu došli. Nine Rain se podjednako obraćaju i alternativnoj i komercijalnoj publici. Stvorili su novi zvuk i novu glazbu. Sjajni su!