Luka Belani
17.03.2008. - Jazz club, Zagreb, Hrvatska

Koga može uzbuditi koncert akustične gitare singer / songwritera koji pjeva na engleskom jeziku za domaće slušatelje u 21. stoljeću?

Ponedjeljak u metropoli uoči Uskrsa bio je kao stvoren za nastup Luke Belanija, talenta koji još uvijek nije prepoznat u medijski širokim krugovima. A ako ovako nastavi, Hrvatima i populaciji s ex-YU neće niti biti... A glavni razlog su tekstovi na engleskom jeziku. I točka.

Ali, Luka ima neopisivi šarm vlastitog opusa koji varira od čuvenih singer / songwritera poput Bob Dylana, Leonard Cohena, Tom Waitsa, Billy Bragga, do sastava poput Lambchop ili Delgado. Njegove pjesme ponekad zazvuče oldtajmerski kao prepoznatljivi retro odavno već viđenog i tko zna koliko stotina (i tisuća puta) preslušanog obrasca za kojim se niti sličan domaći kantautor poput Ante Perkovića ne osvrće, no Luka kako je to dobro na ovom nastupu primjetila jedna možda sasvim slučajna posjetiteljica 'fenomenalno svira gitaru'.

Djevojka ništa nije pogriješila. Luka barata svim mogućim tehnikama s kojima se akustična gitara može svirati i to je dokazivao iz pjesme u pjesmu, a da ne lažem ili ne pretjerujem, potvrđuje i prisustvo Kerna, nove zvijezde hrvatskog pop-rocka koji je sa zanimanjem posmatrao i slušao njegov nastup i povremeno dobacivao šaljive dosjetke. Luka je svirao pred četrdeset i dvoje ljudi (u Jazz club ih maksimalno može stati šezdesetak), te je svoj nastup koncipirao u dva seta od 45 minuta. U prvom setu je uglavnom prezentirao skladbe koje su unatoč rockerskom šlihu zvučale elegično i sladunjavo kao da ih je pretvorio u ljubavni session u korizmi za prisutne prijatelje (izuzev odličnih "Were I've been" i "Bomb in the neigborhood"), dok je nakon dvadesetominutne pauze na opasku Kerna da zvuči blijedo i bez energije cijeli naredni set odsvirao sa daleko boljim i energičnijim tempom. Neću ulaziti u njihov prijateljski odnos, no svaka odsvirana skladba je zaista nešto posebno. Svaka je drugačija i koliko to dopušta ograničenost baratanja akustičnom gitarom, Luka je u skoro dva sata svirke pokazao da je tehnički odličan gitarist koji vlada ritmovima, harmonijom, solažama i fingerpicking dionicama. Uz to, ima stil starih trubadura koji su svirajući svoje mandoline, tambure, berde i ostale gitarama sukladne instrumente taktove radili intervalnim, ritmičkim lupanjem po žicama. No, vokal Luke je bio neprepoznatljiv. Od njegovog glasa s odličnog d.i.y. albuma "Out Of This World" gdje zvuči kao školovani Simon Le Bon (Duran Duran), večeras je zvučao kao garažni Eddie Wedder (Pearl Jam). Pa, dođavola, zašto se mnogi demo izvođači hvataju upravo Wedderovog vokala? Nije mi jasno. A Luka ima uz sjajno glazbeno obrazovanje i odličan, veoma nježan, topao i kada treba pravi muški, testosteronski vokal. Ovakva glasovna preobrazba mu zaista ne treba... Zvuči kao pravi gunger koji je trebao pjevati u Alice In Chains, Mudhoney, Nirvani, QOTSA i dakako, Pearl Jamu. Nije mi jasno, pogotovo ne s akustičnom gitarom. Luka, kog ti jebeš? Sebe samog? Ili eksperimentiraš?

Ali, umjetnik nije umjetnik ako uz sebe nema još jednog sebi sličnog (što naravno nije istina). Nakon završetka svirke u Jazz clubu je ostalo nekih dvadesetak ljudi i onda se odvažni Kern uputio na pozornicu i sa Lukom odsvirao svoje tri skladbe koje će se u izmjenjenim verzijama naći na Kernovom debi albumu "Kao život je sjaj". Njih dvojica su odsvirali laganiju elegiju "Why don't you", simpatičan blues-rock "I'm gonna run" s elementima folk-rocka i hit "Što sad" koji se momentalno vrti na hrvatskim radio stanicama. Ali vjerujte mi, od čitavog teksta na hrvatskom jeziku ništa nisam razumio. Loš razglas? Trema? Klaustrofobija skučenog prostora? Hit? Kome to može biti hit kad ga niti onih dvajset ljudi nisu razumijeli...

Kern mi se ovom prilikom po prvi puta pokazao uživo i uopće nije dobar kao Luka. Luka je za stepenicu-dvije iznad njega. Kern izgleda ima prevelike ambicije koje je u ovim prostorima nemoguće dosegnuti, pogotovo s glazbom koja ima country i Dylanovski šlih. Taj šlih imaju mnogi moderni izvođači u sasvim drugačijim i kreativnijim glazbenim oblicima, ali neću o tome.

A nakon svega uslijedilo je još jedno iznenađenje. Kern je sve prisutne pozvao na after-party u Trnsko koji je bio totalno miran (preslušavao se njegov album "Kao život je sjaj") i tom sam prilikom ustanovio da Kern unatoč tome što je, recimo, mentor Luke daleko ispod svojeg učenka. Kern je na radio stanicama sa singlom "Što sad", a za Luku se ne zna. Isto kao ni za Mika Male, Voland Le Mot, Lotus, Ninu, Čopora iz Zadra ili Olovni ples, a i još puno njih kojima ne znam imena, ali čuti će se za njih u njihovim skučenim akustičnim prostorima. Jednog dana. Kern je pretenciozan i pokušava napraviti lovu što ostalim bijednicima iz akustične branše ne polazi za rukom. Ima Dop Records, a onda znate koliko je sati.

I da ne zaboravim spomenuti, s tuluma sam se vratio negdje oko 4 ujutro s nekakvom psihodeličnom buteljom crnog vina koja mi je stvarala neke lude slike u snu koji je trajao samo 3 i pol sata. I uz to sam po ne znam koji put slušao These New Puritans, Hercules & Love Affairs i Tehac. To je originalna pop glazba. Kak' bi jedan moj hip-hop prijatelj rekao 'jebo te Klepton i Dire Straitsi, a gde su Public Enemy?'.

Play list:
(prvi set) 1. "Where I've been" / 2. "A bomb in the hood" / 3. "Love insomnia" / 4. "Eat you alive" / 5. "Calm girl" / 6. "Thank you" / 7. "I don't have time" / 8. "Save your soul" / 9. "Circle" / 10. "Colorblind" / 11. "Lost"
(drugi set) 12. "Memories" / 13. "Out of this world" / 14. "Get in on" 15. "Guarded by angels" / 16. "Slowly" / 17. "Sunday story town" / 18. "Silent home" / 19. "Wounded satelitte" / 20. "Better alone" / 21. "Stay alive" / 22. "Too long"