Šumski, Zagreb, Hrvatska

Mance, Zagreb, Hrvatska

9. Rođendan Močvare
16.04.2008. - Močvara, Zagreb, Hrvatska

Na posljednjem rođendanu Močvare 'sretan ti pokop i nek ti dođe što više ljudi na sprovod' pjevali su ŠUMSKI, MANCE, MARKO BRECELJ i FRANCI BLAŠKOVIĆ & GORI USSI WINNETOU. Kakva kolektivna raspoljotka za rastanak!

16.04 1999. po prvi puta je otvoren klub Močvara i to na lokaciji u Runjaninovoj ulici 3 (današnji Krivi put), a evo, 9 godina kasnije, došlo je vrijeme kada se ovaj legendarni klub zatvara. Doduše, ostalo mu je još 25 dana do smrti, a gdje će te ljepši pred-epitaf osmisliti ako ne sa četiri velike legende koje su svaki na svoji način svojim nastupima doprinjeli novom koraku u grob. Ili pridodali novu dasku za lijes... Ambijent kakav zaslužuje bolesnik na samrti kojem su već amputirali noge, uskoro će i ruke, pa izvaditi bubreg (slijepo crijevo je odstranjeno odavno), te će iz dana u dan ispadati po jedan zub i raspadati se na komadiće, bio je posjećen od cijele rodbine, prijatelja, susjeda, kumova, poslovnih partnera, tako da je bila prisutna populacija doslovce od 7 do 77. Lijepo je vidjeti sve te znance koji se viđaju samo na svadbama i sprovodima...

Laganu veselicu uoči sprovoda otvorili su ŠUMSKI ljudi koji su donijeli, a što drugo, nego daske za lijes... Lijepo su svirali i pjevali dok su blanjali daske uz naravno, svoj repertoar - "James Brown", "Cvrčak", "Tajno znanje", "Mali sat", "Čika Ibro", "Ronioci", a kao prave teme za sprovod i probu dasaka izabrali su upravo odgovarajuće naslove "Ubićemo", "Baba spava" i "Predaj se!". Ovoj trojki drvenih, pardon, Šumskih majstora se nema šta prigovoriti. Svoje alatke (bas, bubnjeve i gitaru) su dobro podmazali i nabrusili, te su izveli sjajan 40-to minutni set gitarističkog rocka kojeg možete nazvati kako god hoćete, od kraut rocka, preko ethno-corea, popa, new wavea do noise-rocka. Oni su jedini ove večeri bili totalno ozbiljan izvođač kojeg je izgleda buduća smrt Močvare bacila u veliku tugu.

Odmah potom izlazi MANCE koji je prestao nastupati i svirati prije nekoliko godina, tako da se za njega može reći kako je već prebolio tugu koju sa sobom donosi atmosfera sprovoda. Zato i jest djelovao kao da je već odavno umro. Počeo je s dva-tri instrumentala i otpjevao skladbu "Zona sumraka" koja se taman uklopila u predstojeći oproštaj. Na kraju pjesme je rekao 'pjevajte svi jer smo u guzici' i htio otići s pozornice, ali ga je Kornel uspio nagovoriti da odsvira još nekoliko brojeva. Do kraja je malo svirao nemušto sklepane instrumentale od riffova i sitnih solažica i par pjevanih brojeva koji su, naravno, tekstualno potpuno uvrnuti. Publika se fino zabavljala očekujući poneki song sa "Plavog bara" ili "Čovjeka iz Katange". Nisam shvatio, ali ako se ne varam, Mance nije izveo niti jedan, već je onako, reda radi došao na poziv starom frendu i posljednji put mu izrekao nekoliko enigmatskih savjeta u trajanju od dvadesetak minuta za budući život poslije života.

Marko Brecelj, Koper, Slovenija

Franci Blašković, Pula, Hrvatska

Ehe-hej, a onda se ovom bolesničkom pomazanju priključio MARKO BRECELJ i sve okrenuo doslovce u šalu i smijeh. Tako to treba, jer naša borba zahtijeva kad se gine da se pjeva... Pred sam nastup se motao po klubu ispijajući pivo odavajući dojam najamnog radnika kojeg su doslovce izvukli s teškog nadničarskog fizičkog posla negdje na cijepanju drva, a možda i na mješalici za beton. Kada je izašao na pozornicu prvo je svima rekao 'najbolje bi bilo da svi sada malo odete u prirodu'. A onda je prvo održao tonsku probu koja je trajala gotovo cijeli nastup neprestano mrmljajući da razglas ništ' ne valja, da se ne čuje u monitorima, da su kablovi sjebani, tako da niti jednu stvar nije izveo u kompletu, a da ništa nije prokomentirao na račun tehnike. Započeo je svirajući nešto što se može okarakterizirati kao delta blues. Osjetilo se da već dugo vremena nije svirao gitaru i da mu se živo fućka zbog toga, pa je svaku skladbu improvizirao, falšao po kreativnoj slobodi i nadahnuću, uz tekstove na slovenskom i hrvatskom koji su krajnje eksplicitni i puni crnog humora, ironije i sarkazma. "Sexy disko mrav", "Naše malo dijete ne zna...", "Jedni so srečni, drugi so trezni", "Bio si ko mrav, lav, pas, nož, med, led... točan ko' metak, ko' 13. petak"... ha-ha-ha! Često u svojim skladbama izvodi vokalne improvizacije 'la-la-lo-lo-hi-ho-ba-rum-ba-joj-jaaaoouuu', a najljepše od svega su njegove blokade kad zaboravi tekst i onda počne drobiti kako tehnika ništa ne valja i da ništa ne čuje što svira i pjeva. Kada je izvodio "Bit ćemo sami u zvjezdanoj tami, ležimo bosi..." podsjetio me na Zdenka Franjića s kojim djeli istu razinu sluha za stvaranje vokalnih melodija kojih nema. Ma, Brecelju je puna kapa umjetnosti, glazbenih zakona i principa... Još su tu bile skladbe "Bili smo kod Ljube trovača, kod trovača Ljube, vidio sam samo tvoje bijele zube", "Trotoari puni ljudi koji kupuju srečice, u rukama nose najlonske vrečice", te kao posljednja, vrlo dobro izveden, "Decembar", u formi lagane elegije koji je po atmosferi asocirao na ono što radi zadarski Čopor. Onda se htio kao i Mance pokupiti s pozornice, već je otkačio remen gitare, ali ga je publika ipak pozvala na bis. Tokom koncerta je rekao da se slobodno može pokupiti kući kad god hoće jer je dobio 300 Eura i putne troškove, te da mu se živo jebe i da smo si sami krivi što nismo prošetali po prirodi. Ipak, za kraj je izveo dvije pjesme. Prvu je najavio 'ovo nećete ništa razumijeti' i bio je u pravu. Ja sam je uspio zabilježiti kao "Hepogana Ariana" i otpjevao ju je na slovenskom dijalektu uz neobičnu blues formu, a zadnju, baš prikladnu za oproštaj s Močvarom, "Bedak je on, bedak ste vi". Na glavu je stavio čudnovati šešir kao da je stigao s rižinog polja na kome je bio ispisan njegov web www.dodogovor.org i e-mail drustvo@dpzn.org (valjda sam uspio dobro zapisati), uzeo foto aparat i malo poslikao publiku, te rekao da će se fotke naći na njegovoj web stranici. Ma nema šta, Marko se dobro našegačio sa pacijentom i ulio mu nade da ne postoji razlog za tugu. Umirati treba uz smijeh, a on je to fino izveo zakucavši par čavala u lijes. A po odjeći koju je imao, korpulentnosti i snazi, može on i iskopati raku, ali su ga izgleda odvukli s arbajta pa je zaboravio uzeti lopatu...

Točno u ponoć na scenu izlazi FRANCI BLAŠKOVIĆ sa GORI USSI WINNETOU, u proširenoj postavi. Uz njega, na pozornici je bilo još 7 glazbenika - momak na udaraljkama i trubi, saksofonist (navodno iz Trio Tri), bubnjar, jedan postariji gospodin kao prateći vokal, zatim momčina na tubi (hm ili je to ipak trombon?) koja se dobrano indisponirala, te Josip Maršić (gitara) i Marin Alvir (bas), obojica članovi Marinade. Usput, Marinada priprema novi album i biti će pravo iznenađenje.

Izveli su repertoar koji je sastavljen od kompozicija uglavnom iz perioda unatrag 3-4 godine kada su svakog mjeseca objavljivali po jedan album, a krenuli su sa reggae brojem kojem zaista ne znam naslov. Potom su izveli "Brajda malvazija", o seksu i začetku kako ga je otac napravio, a Franci je održao prikladan govor o svojem pratećem bendu i još mnogim stvarima o svemu i svačemu. Izdržljiv je to starac, još je uvijek vitalan i neće njega grob tako brzo vidjeti jer ima on štošta još da obavi. Nakon dance-rocka, "America Istriana", zatim jednog brzog punk-rocka na talijansko-istrijanskom i još jedne veoma brze skladbe dugkokosa momčina na tubi je počeo opasno glibiti ka majčici zemljici Istrici. Shvatio je dečko da se priprema pogreb našeg bolesnika na samrti, pa su mu zbog brige, a možda i straha počele otkazivati vitalne funkcije mokraćnog sistema. Ah, ne znaju mladi kako treba stupati u smrt... Momak se cijeli koncert muvao po pozornici, fatao mikrofon, glazbenicima pištao zvukove u uši, a na kraju se srušio na pod, sjeo u kut i tako ostao do konca nastupa. Uh, on je bio pod vražje jakom anestezijom jer izgleda da je buduću smrt našeg pacijenta shvatio previše tragično. Treba to izdurati. Šteta što nisu izveli "Poslije piva uvijek ide konjačić", možda bi mu bilo bolje. Ne zna on 'mi smo dečki kaj pijemo stoječki'... A kada su počeli izvoditi hit "Budi se istok, budi se zapad, hajde ljubavi, pokaži...", u publici je zavladao delirij, skandiranja i ovacije. Čitava Močvara je bila samo jedno - Franci i Gori Ussi Winnetou. Ljudi su se penjali na pozornicu, izvedeno je nekoliko skokova i atmosfera našeg bolesnika se pretvorila u proslavu života, posvećenje proljeća i manifest budućnosti bez njega. Tu su još bile skladbe "Štorija o jedanajstici" i "Povratnička pornografka mala moja to je socijala". Sve pjesme Franci izvodi čitajući tekstove s papira, jer tko bi zapamtio toliko tekstova kad svaki mjesec objavi album sa najmanje desetak kompozicija. A onda, ljudi moji, taj band Gori Ussi Winnetou, kako oni dobro sviraju... Franci bi bez njih bio, neću reči nula, ali da njih nema, ne bi bilo ovakvog čara i strasti da se doživi sjajan koncertni zvučni konglomerat kompaktnih izvedbi. Izveli su jedan instrumental koji je bio pravi industrial-rock kojeg su večer prije odmašinali Einsturzende Neubauten, a nakon toga pravu prigodnu - "Adio Pola" - koja ima kao instrumentalni motiv, posmrtni marš. Za kraj su izveli skladbu koja je, barem mene, asocirala na "What we all want" od Gang Of Four sa opakim punk-rock riffovima koje sjajno izvodi gitarist Josip u sprezi s basistom Marinom. Nakon koncerta još smo se neko vrijeme družili s ovom ekipom u backstageu, a niti oni sami se nisu više mogli sjetiti kako se koja skladba zvala jer su koncept nastupa i repertoar smišljali na pozornici zavisno o reakciji publike. Franci se pokazao kao pravi i gostoljubiv Istrijan za borbu protiv turizma pa nam nije ništa ponudio za piće jer su Winnetouvci na čelu s onim duhačem sve odavno već popili. Ali smo se zato lijepo družili i čavrljali naravno o glazbi. Marin napušta GUW da bi se posvetio Marinadi kojoj je odlično krenulo u USA na nezavisnim top ljestvicama, a Franci veli da je u potrazi za nekim novim ljudima koje mora nadomjestiti, te je stoga prošle godine njegova mjesečnica počela kasniti. Umjesto 12 uobičajenih, izašlo je samo 10 albuma, a kada sam sitno pohvalio neke stvari, odmah se naljutio jerbo mu to sve izgleda ko' da mu se uvlačim u guzicu. Ne voli Franci pohvale. Ma šta ja znam govnar jedan šminkerski patetični nadrkani ćelavi zagrebački seljački, ne kapim' ja ča to je rokenrol, meni ni Majka Bojža više nemere pomoč'...

Elem, krasna večer koja je na sve ostavila pravi dojam. Četiri legende u ovakovom nastupu bile su pravi rođendanski poklon za Močvaru koja se zbog ekoloških problema počinje sušiti k'o Aralsko jezero. Karta svijeta se mijenja, a uskoro će se promijeniti i karta zagrebačke klupske scene. Ostati će samo legenda i mit - 'tu je nekad bila Močvara'.

Franci Blašković & Gori Ussi Winnetou, Pula, Hrvatska

Vladimir Horvat Horvi (HR) i Franci Blašković (SLO)