Vip INmusic
03. i 04.06.2008. - Otok hrvastke mladeži, Jarun, Zagreb, Hrvatska

VIP - voda i poplava. Upravo tako se može nazvati treći Vip INmusic festival na kojem je vašem izvjestitelju usljed kiše i vlage počeo crkavati, a na kraju i crknuo foto aparat. Donosimo vam kraće raporte (kako koji) sa koncerata koji su se koliko-toliko mogli odgledati u potopu, prolomu oblaka i onoj čitavoj kaljuži koje je bilo na sve strane.

Prvi dan, 03. VI 2008. (utorak)
Program je kao i prošle godine održan na Otoku hrvatske mladeži (jezero Jarun) i koncipiran je na dvije velike pozornice - glavnom Vip i nešto manjem Nokia stageu. Startalo se na Nokia stageu sa Ante Perkovićem u 16.55h, dok je pet minuta nakon toga na Vip stageu festival otvorio Ivan Vragolovich. Međutim, niti uz najbolju volju, ta dva nastupa nisam uspio pogledati zbog velike gužve u gradu premda je naša mala ekipa krenula sat vremena prije. Jedino smo od Hadže s portala Groupie uspjeli saznati da su Vragolovicha pratili ostaci varaždinskih Voodoo Lizards koji su se navodno nedavno raspali (?, prvi glas), a dan kasnije mi je sam Ante Perković rekao da je zadovoljan s nastupom i da je bilo prisutno pedesetak prvih posjetitelja. Kada smo pristizali, parkiravši automobil nekih kilometar od Otoka, čuli smo zvuke riječkih Mandrill što me začudilo jer njihovog imena nije bilo na listi ovogodišnjih izvođača. Nitko mi nije uspio potvrditi jesu li oni nastupali ili je to samo dopirao zvuk s razglasa, u nekoj pauzi. Hm, poprilično čudno... I onda kako to ide, prvo je na ulazu slijedio pretres prtljage, zatim čekanje u redu na narukvicu koja služi kao ulaz-izlaz karta, pa kupovanje bonova na što se potrošilo još nekih 15-20 minuta, tako da smo stigli baš na samom završetku nastupa dueta ED KUEPPER & JEFREY WEGENER. Ed je, za one koji ne znaju, jedan od originalnih osnivača legendarnih australskih punkera The Saints i zajedno s bubnjarem Wegenerom otvara koncerte Nick Cavea na turneji gdje se promovira album "Dig, Lazarus, Dig!!!". Inače, od svega što smo čuli ovom prilikom na 3-4 minute, bila je riječ o žešćem blues-rocku.

Potom smo se preselili na manji Nokia stage gdje je programom paraleno bila predviđena Diyala & DJ Ain'tune, ali niti taj nastup nismo uspjeli pogledati jer ga nije bilo, već smo taman stigli na nastup VJEŠTICA. (u međuvremenu saznajem da je Diyala otkazala, a Mandrill su uskočili kao zamjena, e, to je to...). A onda... Nebo se zacrnilo, vijali su vjetrovi i gomilali su se teški olovni oblaci, no Vještice su predvođene podebljim i bradom obraštenim Srđan Sacherom u haljini i apostolkama, te sijedoj kosi spletenoj u nehajnu punđu otvorili svoj nastup odsviravši 3-4 pjesme (između ostalih "Prišel mi je list" i "Neobičan dan"). I onda se slila kiša, počeli su sijevati gromovi i frcati munje, te se čitav program morao obustaviti zbog elektriciteta i mogućeg udara groma. Pauza na oba stagea je trajala punih sat vremena i počelo se postavljati pitanje kako će program uopće biti moguć za odvijanje jer su sve šatre propuštale, aparatura, rasvijeta i pozornice su bile preplavljene vodom i natopljene vlagom, roadiji i tehničari su na sve strane skakali s prekrivačima i najlonskim pokrivalima, dok smo se mi uspjeli skloniti na jednu od manjih terasa na kojima su bili otvoreni suncobrani. Ali avaj, i ti suncobrani su propuštali kišu, svuda okolo su bile ogromne lokve vode koje niti uz najspretniju sportsku aktivnost nisi mogao preskočiti. Sva sreća što se informacija o besplatnim kabanicama proširila vrlo brzo, pa je sva prisutna publika nahrlila pod Vip šator gdje se stvorila poprilična gužva. U to vrijeme na festivalu je bilo prisutno oko 2-3 tisuće gledatelja koji su se potom razbježali po okolnim punktovima za točenje pića i šatorčićima odakle je dopirala glasna i treštava glazba. Svi su baš krasno izgledali, mahom obučeni u ljetnu odjeću, kratke hlače, haljine i platnenu obuću prekriveni bijelim krabuljnim kabanicama a'la ku-klux-klan, te su gacajući po kaljuži dobrano zagrezli da navuku reumu, rahitis, upalu pluća ili barem masniju prehladu.
Nakon sat vremena Vještice ponovno izlaze na scenu i završavaju svoj nastup s još nekoliko kompozicija koje su mahom izveli u vrlo ležernom izdanju nabijenom afro-pop ritmikom i world-music zvucima poprilično promijenivši aranžmane hitova poput "Ljubav se ne trži" ili "Reci mi". Publika bi i plesala i skandirala, ali zbog općeg potopa i kaljuže, malo kome je to padalo na pamet. Meni je usput kolapsirao digitalni foto aparat koji se natopio vodom i počeo je izbacivati neke mutne, čudne i nerazgovijetno osvijetljene snimke.

Zatim smo se ponovno preselili na Vip stage gdje se očekivao nastup THE GO! TEAM koji je zbog obilatog čišćenja pozornice od hektolitara vode počeo sat vremena kasnije od predviđenog (odmah se sjetim utakmice Zapadna Njemačka - Poljska 1974. na svjetskom nogometnom prvenstvu u Njemačkoj). Šesteročlana ekipa je istrčala na pozornicu zakrabuljena u bijele Vip kabanice koje su nakon prve skladbe skinuli i predstavili se u svojem vizualnom izdanju. To su tri djevojke (dvije kosooke cure na bubnjevima, klavijaturama i gitari), te tamnoputa pjevačica i tri momka (drugi set bubnjeva + gitara, basist i još jedan gitarist). Bili su veoma raspoloženi, te su unatoč strahovitoj kiši koja ih je natapala (stalno su si brisali pod pozornice) izveli vrlo dobar koncert u kojem su spojili snažne zvukove dance-rocka pomješanog sa pop melodijama i plesnim ritmovima. Publika ih je srdačno primila i gotovo sve pjesme odskandirala uz glasne ovacije. A koliko se samo pri tom cupkanju nogama po tratini ispred pozornice stvorilo kaljuže i blata od nekih 2-3 tisuće pokislih posjetitelja možete zamisliti...

Za to vrijeme na Nokia stageu svoj nastup su počeli odlični AMADOU & MARIAM iz Malija praćeni mnogobrojnom sviračkom ekipom od nekih 7-8 članova. Nakratko smo, onako mokri, blatni i promrzli, skočili da ih pogledamo i moglo se vidjeti tisuću isto takvih skroz ovlaženih posmatrača kojih se s vremenom okupilo i znatno više. Ovaj dvojac je slijep, ali imaju vrlo fini kontakt s publikom i izvode plesni afro-pop na svojem izvornom jeziku istovremeno kombiniravši engleski i francuski za komunikaciju. Njihov album "Diamanche a Bamako" iz 2004. stekao je svjetsku slavu i dosegao je milijunski tiraž, a i sam Manu Chao je ostao opčinjen s njima, te će im producirati najnoviji album koji pripremaju. Da nisu slijepi, mogli su vidjeti prilično ironičnu sliku - oni crnci, a sva prisutna publika u bijelim kabanicama kao da ih posmatra ku-klux-klan, a okolo sve puno drveća... Uh! Srećom, rasizam je istrebljen kod nas smrtnika koji smo došli samo zbog glazbe i na vizualizaciju ne obraćamo pažnju. Ali skrećem pažnju, taj koncert je imao velike emocije i kreativnu snagu da se tim ljudima u okolnostima koje su bile mora odati svako priznanje. Komparirati ih sa Talking Heads iz afro faza "Fear Of Music", "Remain In Light" ili latinom opčinjenog albuma "Naked" je nezahvalno kao i sa Paul Simonovim "Graceland" ili "The Rhythm Of Saints", ali ovi glazbeni umjetnici imaju snagu koja se zove razaranje pustinjske deve, borbe sa glađu i savladavanjem žeđi u vrlo bliskom glazbenom izričaju. Bili su prisutni kod nas Europljana punim objesti od brendova, prestiža, obilja vode i samo si mogu razmišljati da mi pojma nemamo što je to živjeti u zemlji koja je osim društveno-političkih bedastoća prisiljena živjeti bez vode, u gladi i suši koja nemilice vlada. Ovo je po mojem mišljenju bio band broj jedan ovogodišnjeg Vip INmusic festivala (nek se zvijezde povuku u bačvu šampanjca i utope u svojim bazenima).

E, a nakon toga je na Vip stageu slijedilo nešto zbog čega je meni osobno najviše žao što je sve skupa ispalo tako kako je ispalo. Londonski kvartet HOT CHIP trebali su održati sat i pol dugačak koncert, no sve su morali skratiti na svega 35 minuta zbog šugave kiše. I oni su imali problem mokre, vlažne i vodom natopljene pozornice koja se čistila i pripremala, no izlaskom na scenu kao da je nestalo svih tih problema s vlagom. Prostor ispred pozornice je bio doslovce prekrcan s publikom, blata i kaljuže koliko hoćeš, gužva i guranje da se zauzme što bolje mjesto, frcanje s kišobranima i šuštanje kabanica na sve strane. A Hot Chip su bez obzira na ovaj elementarni hendikep iskočili na pozornicu i gotovo bez pauza između pjesama izveli skoro polovinu materijala s posljednjeg albuma "Made In Dark". Bile su tu "Out at the pictures", "Bendable poseable", "Shake a fist" i "Hold on", te su nastup završili hitom "Ready for the floor". Onoliko koliko su mogli s obzirom na ograničeno i neminovno skraćeno vrijeme, otprašili su sjajan koncert isprepleten njihovim indie-electro pop viđenjem rocka kao techno objektom za plesne podije, te su unatoč svemu bili odlično raspoloženi. Skakali su, plesali i gotovo svršavali od zadovoljstva što se publika bez obzira na pasje vrijeme od kiše nije rasturila i što ih je bodrila tokom čitavog nastupa. Oni su daleko žešći i energičniji uživo nego li to album može posvjedočiti gdje su prilično sterilni i zatvoreni u okvire electro-popa. Ovim nastupom su dali do znanja da su itekako vrijedan dio britanske independent scene i da nisu uzalud miljenici kritike. Sjajno i vrlo moderno.

A nakon toga, neka nam Seun Kuti (sin čuvenog Fela Kutija) i njegov prateći sastav Egypt 80 koji su za to vrijeme nastupali na Nokia stageu oproste što ih nismo otišli pogledati, ali maknuti se iz prvog reda uoči nastupa Nick Cavea bio bi pravi grijeh. Pauza u očekivanju koncerta trajala je gotovo sat vremena. Ljudi su se počeli gužvati i boriti za što bolje mjesto, kiša je pomalo prestajala, a organizator je muke mučio sa cijelom infrastrukturom. Nakon što su tehničari i osoblje u dlaku namjestili pozornicu, aparaturu, instrumente i osvjetljenje, trebali ste vidjeti što se dešavalo s dva nesretna momka na kamerama što su vizualno prenosili sliku na ogroman ekran. Neznam zašto, ali stigla je dojava da kamere moraju biti postavljene skroz u kut pozornice, da fotografi smiju snimati samo prvu pjesmu i tu je nastala čitava zbrka. Taj odvojeni dio za press službu između pozornice i publike bio je toliko natopljen vodom da se moglo prolaziti samo u gumenim čizmama. A momak koji je čitavo vrijeme bio na malenom podiju gdje je snimao i prenosio centralni dio pozornice na veliki ekran bio je toliko grubo odstranjen od jednog gospodina, kojeg neću imenovati, tako da je uz čitavo komešanje i svađu zamalo nastala tučnjava. Momak ništa nije kriv, skoro su mu kameru bacili u to blato i osorno je premjestili par metara dalje oštetivši kablove, pobacavši adaptere i još neke elektronske elemente u vodu tako da je jadnik mogao samo tražiti pomoć od Svevišnjega. Taj Nick Cave je očigledno postao velika i razmažena guzica koja nema inspiracije za nastup ako mu ne udovoljiš onako kako on želi... Kad ga se samo sjetim u Ljubljani 1987. dok se utapao u moru droge i alkohola kada su se on i njegovi The Bad Seeds s Blixom iz Einsturzende Neubauten potpuno izgubili u razmimoilaženju sviranih i pjevanih skladbi, požalio sam što nije ostao na toj frekvenciji u kojoj niti on sam nije znao na kojem se planetu nalazi, a pogotovo koju stvar izvode.
A kada su konačno Cave & The Bad Seeds počeli s nastupom bilo je 22.40h. Osobno, bio sam toliko revoltiran ne samo otezanjem oko svih tih blesavih detalja, kao i činjenice da se stvorila tako velika gužva u kojoj mirne duše ako ne paziš možeš izgubiti život pod stampedom raspamećenih obožavatelja koji te guraju, hvataju za najintimnije djelove tijela kovitlajući kišobranima, mobitelima ne obraćajući pažnju da je tu prisutan jedan bračni par koji se voli i došao je gledati Cavea, već i činjenicom da mi je vlaga sjebala foto aparat da sam nakon 3-4 pjesme napustio taj prostor i čitav koncert pratio iz udaljenosti od nekih 200 metara. Na nastup Cavea se mogu samo izreći sve pohvale. Sjajan je to gospodin u godinama s brkovima i prorijeđenom kosom, energičan je i ima kondicije, vitak je ko' šiba uvijen u svoje usko odijelce s prugastim kariranim trapez hlačama. Bare (iz Majki) bi mu mogao zavidjeti na vitalnosti i intelektualnom fazonu, ali Cave bez obzira na svoju reputaciju i veliku svjetsku popularnost nije niti do koljena Gang Of Four otkačenjacima koji su nedavno održali fantastičan koncert u Zagrebu. Prateći sastav od 6 stalnih The Bad Seeds glazbenika bio je vidno trijezan i spreman ponuditi pravu rock feštu. Violinist Warren Ellis je skoro čitav koncert izvodio fingerpicking dionice kao da svira gitaru i bio je uz Cavea najeksponiraniji dio ekipe koja je premda slijepo pratila zadatke svojeg religijski osviještenog gazde znala zabrazditi u neizostavne eklektične manire. Nakon što su u samom uvodu izveli veliki hit "Dig, Lazarus, Dig!!!", usljedila je stara alternativna bomba "Tupello" koja je bila ujedno i najstariji, a i najalternativniji i po mom skromnom mišljenju i najbolji dio Caveovog večerašnjeg repertoara. Zvučila je moćno i fantastično, te se nakon odlične "Today's lession" s posljednjeg albuma, ekipa uljuljala u repertoar humpa-cumpa ritmova s hitovima "Red right hand" i "Let love in" u izmjenjenim verzijama, nakratko presjekavši s "Midnight man" (također sa zadnjeg albuma) i iznenađujuće vrlo laganoj "Mercy seat". Hm, i Caveu se to može dogoditi da neke pjesme, a posebno "Mercy seat" izvede na prozaično elegičan i monoton način uz pratnju akustične gitare i udaraljki. Ali, to od Cavea nije ništa pokajnički novo kajanje koje prerasta u očaj podebljan sa još nekih novih tisuću-dvije obožavatelja stvorenih na licu mjesta... Zatim su sljedile "Deanna", žestoka varijanta "Get ready for love" (s "Abbatoir Blues" albuma), pa je opet sljedila promocija zadnjeg albuma sa laganim gospel bluesom "Moonland". Sjajni hit "Ship song" bio je jedini komad s njegovog prvog pokajničkog albuma "The Good Son" iz 1990., dok je album "Let Love In" potkrijepio sa još jednim sjajnim lirskim radom kroz kompoziciju "Nobody's baby now". Iznenađujuće, ali "Henry's Dream" album je bio prisutan samo kroz ubitačni hit "Papa won't leave you, Henry", te je koncert završio sa umjerenim rock tempom u "More news from nowhere" (s posljednjeg albuma), kao da The Police sviraju "Every breath you take".
Djevojke su plesale, zaljubleni parovi su se ljubili nagovještavajući skori smak svijeta, palili se upaljači, ponovno počela kiša, a oni mulci su nakon 5-6 odsviranih skladbi isključili veliki video ekran tako da su ljudi koji su masno platili ulaznice mogli vidjeti samo frišku figu na ogromnoj pozornici i čuti zvuk Caveovih The Bad Seeds. Neznam tko je tu šta skrivio, ali nevrijeme, kiša, prirodne nepogode tog dana ili tih 6-7-8 tisuća ljudi (možda i više) sigurno nisu. Dođeš da vidiš Nick Cavea i da se ne gužvaš u stampedu partera od 2-3 tisuće raspamećenih obožavatelja ispred pozornice, pametno se povučeš gledajući veliki ekran kojeg ti zbog tko zna kakvih razloga neki moron isključi jer nekome mora vući špagicu po guzici. Nick Cave je postao prava pravcata zvijezda nalik na svojeg idola Elvis Presleya. Ima šanse i da se pretvori u Stonese, te će vjerojatno bombardirati albume i koncerte u idućih desetak godina kako bi u 70-toj mogao godišnje održavati 5-6 nastupa pred stotinama tisuća ljudi jer nije dovoljno zaradio za život, a umjetnički naboj ga tjera da radi jer ništa drugo u životu ne umije raditi osim što zna biti arogantan i oštar tumač-kritičar Biblije. O, blago njemu, zaradio je pravi status ko' Papa...
Na očekivani bis su izveli 4 skladbe koje su mahom bile skandirane na stadionski način - "O, mama", "Hang on for love", veliki hit "Into my arms" (nije bila klaviristička već uz pratnju cijelog banda) i iznenađujući izbor - "Stagger Lee", jedinu sa mega uspješnog albuma "Murder Ballads" iz 1996. Naokolo se uopće nije moglo čuti nikakvog komentara, nitko nije pretjerano oduševljen niti razočaran ovim nastupom, čak nitko nije spomnenuo niti da je u repertoaru manjkao hit "Do you love me?", a o onom duetu s Kylie Minoque nitko nije niti pomislio. Sve je kriva kiša, užasno vrijeme, vlažne noge, promrzle ruke, a i piva koja je bila tako hladna u toj atmosferi da se nije mogla niti cugati.

Odlazimo s nastupa Nick Cavea u hordi od tisuće i tisuće ljudi pola sata poslije ponoći, a tamo u Tuborg Green šatoru počinje koncert Let 3. Koliko sam uspio vidjeti, tamo se navuklo 2-3 tisuće ljudi, ali nakon ovakvog vremenski usranog dana nisam imao volje ući unutra i gledati njihove gole guzice s ružama koje pjevaju stare fore 'pjevaj mi sokole' na rock način. To sam se nagledao od Jože Plazeka davnih '80-tih i to je bilo jedinstveno. Ovo je samo štura preslika nečijeg dobrog pijanstva u komercijalnoj varijanti, a na to se uopće ne bi trebalo obazirati. Let 3 su prozirni zabavljači na koje otkidaju tukci što traže svoje mjesto između narodnjaka i nekakvog rocka. Iznevjerili su odavno svoj stav i gard, oni nisu niti izgubljeni, a kamoli prosvjednici za nekakve 'glupe' ideale, oni su samo komercijalni umjetnici koji koriste značaj popularnosti da bi neuku masu potaknuli na razmišljanje. A taj način na koji rade je premda bezvezan, izgleda veoma učinkovit na publiku. Bilo je tu još sadržaja pod šatrom Radio 101, ali zbog svih nagomilanih problema nismo imali volje barem škicnuti da ustanovimo stanje stvari...

Drugi dan, 04. VI 2008. (srijeda)
Da bi što prije stigao, krenuh u 15h od kuće. Ali, opet hrpa problema... Prvo s tramvajima, presjedanjem i općom kolaps-gužvom u prometu kada svi odlaze kućama s posla, pa s neznanjem na kojoj stanici trebam sići dolje jer sam tramvajem na Jarun išao samo 2-3 puta i uvijek zaboravio stanicu. A kad sam sišao s tramvaja i uputio se na Jarun, trebalo mi je još sat vremena hoda dok nisam zaobišao čitavo jezero i naposljetku stigao na nastup St!LLNESS koji su kasnili dobrih sat vremena. Jedino sam prije toga nakratko uspio uhvatiti odličan nastup EROTIC BILJAN & HIS HERETICS na Nokia stageu koji su ga otprašili u r'n'r maniru 'sve u 16' i MEDUZE na Vip stageu o kojima ništa smisleno ne mogu reći jer sam taman došao na nekoliko posljednjih taktova, a St!llness su kao i Vještice prethodnog dana morali prekinuti svirku nakon prve skladbe zbog istih problema. Kiša, munje, gromovi, vlažna pozornica i opći potop. A kada su ponovno izašli i nastavili koncert kojeg su morali skratiti za pola sata, već se i najtvrdokornijem obožavatelju nakupilo dovoljno blata, jala i nezadovoljstva zbog čitavog nevremena tako da je jedini izlaz bilo sklonište pod nekom šatrom.

ATHEIST RAP su za to vrijeme na Nokia stageu izveli svoj uobičajeni punk-rock program, no i njih je kiša omela isto kao i njihove prokisle obožavatelje, pa smo svi brže-bolje nahrlili pred Vip stage gdje su svoj nastup zapoćeli hvaljeni škotski SONS & DAUGHTERS. Prema nekim kritičarima ovo je bio najbolji dio ovogodišnjeg Vip INmusic festivala, ali to je mišljenje subjektivno i poprilično fanovski ograničeno. Oni sviraju malo čvršći brit-pop u dance-rock maniru s izletima u gitaristički indie-rock s elementima brze americane, countrya, folka, bluesa i laganih surf eskapada, no ništa to nije spektakularno niti nezaboravno. Ova četvorka je vesela i vrckava grupa predvođena simpatičnom djevojkom na vokalu i barem na mene nisu ostavili nikakav poseban utisak za pamćenje, ali ću ga zapamtiti vrlo dobro jer mi je za vrijeme njihovog nastupa potpuno ugasnuo masno plaćen foto aparat.

Ali zato su TINARIWEN, mnogoljudni mješoviti sastav sakupljen po prostranstvima Sahare održali sjajnu meditativnu večer na Nokia stageu. Premda su u Zagrebu nastupali već nekoliko puta i mnogima se popeli na vrh glave, ne može se zaobići činjenica da imaju mnogobrojnu publiku koja je s razlogom tražila bis. Bio je to sjajan koncert pun transa i emocija u laganim plesnim varijantama tuareškog folka nabijenog relativno umjerenim ritmovima i vibrirajućim ženskim pratećim vokalima koji su prisutnu publiku neprestano zvali na ovacije i skandiranja.

Zbog duhovne meditacije njihovog nastupa od SERJ TANKIAN-a sam uspio vidjeti tek posljednju pjesmu koja mi uopće nije ostavila nikakav poseban utisak. Sve je to virtuozno odsvirano, profesionalno dotjerano, ali tu je manjkalo prijeko potrebnih emocija koje su daleko bolje ugravirane u njegov matični sastav System Of A Down. Moji kolege s različitih glazbenih portala, kao i glazbenici koji su promatrali njegov kompletan nastup također su podijelili slično mišljenje o stereotipnom i suhoparnom nastupu ovog frontmena. Šteta, jer od njega se očekivalo mnogo više...

Eh, a onda prava stvar zbog koje je vrijedilo biti blatan, mokar, promrzao... STEREO MC'S su u kasne noćne sate odvalili pravi plesni electro-house hip-hop koncert od kojeg i mrtvi ustaju iz groba. Frontmen Martin je bio u ekstazi i isporučivao same doze adrenalina kroz hitove koje je odmah na početku nastupa bacio u raspojasanu i rasplesanu gomilu - "Connected", "Deep down and dirty", kao "Step up" i "Creation", a dalje je mogao i cvrkutati što je god htio jer je njegov nastup bio čista fantazija plesa i repanja. Band je bio u punoj formi i ne prati ih uzalud glas da slove za jednog od najboljih elektronskih sastava uživo što najbolje može posvjedočiti nedavno objavljeni album "Live At The BBC".

Posljednje zvijezde, THE PRODIGY, koji su paralelno nastupali na Vip stageu nismo uspjeli odgledati. Možda je razlog tome njihov 'uzmi pare i bježi' nastup 2005. u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu kada su za ulaznicu od 400 kn svirali samo sat vremena... Navodno je iz originalne postave ostao samo lucidni frontmen Keith, ali kao što rekoh, niti uz najbolju volju to nismo vidjeli. Samo smo čuli odzvanjanje "Firestarter" i "Breathe", veliki ekran, po običaju, nije radio, a ugurati se među prvih stotinu metara ispred pozornice bilo je nemoguće. Foto aparat je "prdnuo" zauvijek i zaista nismo imali volje da se naguravamo i tapkamo po onom blatu koje je blisko Woodstocku i slovenskom Rock Otočecu... Tu su još bili i završni programi u dva manja šatora - na Tuborg Green stageu navodno je Kiril Džajkovski izveo fantasičan dvosatni set isprepletanjem elektronike, trip-hopa i makedonskog ethna, dok su na Radio 101 stageu glavne zvijezde bili Jazzanova iz Berlina. No, njihovi nastupi su slijedili kasno poslije pola noći, te su ih odgledali samo oni najuporniji. Ipak je srijeda polovica radnog tjedna, a drugi dan ujutro trebaš na posao. Umor čini svoje...

Nisam spomenuo jednu stvar. Nakratko sam otišao skroz do same obale Otoka da vidim kamp. Oni koji su se smjestili u šatorima najbolje će pamtiti ovaj Vip INmusic festival kojeg su proveli doslovce u blatu i kaljuži, a bilo je i onih bez šatora koji su spavali samo u vrećama pod otvorenim nebom. U zdravlje!
Na iduće slično zbivanje, pa makar bilo 5 metara od mojeg stana, ne idem bez gumenih čizama, pojasa za spasavanje, ronilačkog odijela i vodootporne kamere.